Na svetkovinu Bogojavljenja biskup Ivica u krčkoj je katedrali predvodio koncelebrirano euharistijsko slavlje.
Nakon Službe čitanja i navještaja rasporeda slavljenja svetkovina u godini 2019. koji nam je donio krčki župnik vlč. Anton Valković, biskup Ivica održao je prigodnu propovijed.
Ovdje je ukratko donosimo:
Bogojavljenje je neposredna ili direktna objava Božja svijetu i uvijek je prilagođena onome kome se donosi. Tako se Bog jednostavnim i neukim pastirima objavio po anđelu, a Mudracima s Istoka kao znanstvenicima, po nebeskom tijelu – zvijezdi. No ono što zapažamo jest da ta objava – to novorođeno dijete – kod svih onih koji ga s ljubavlju traže i koji ga iskreno žele vidjeti ostavlja isti trag: veliku i neopisivu radost, želju da se ta radost podijeli s drugima i duboku promjenu koju ta objava izaziva u onima koji je prihvate.
Ako promotrimo cijelu jednu godinu onda je božićno vrijeme najradosnije doba u godini. Božić se može slaviti samo u radosti ili ga se uopće ne slavi. Radost je poveznica koja prožima cijelo božićno otajstvo i sav božićni događaj drži na okupu i daje mu pravi smisao i značenje.
Ali moramo, nažalost, priznati da je kod nas i u nama ova božićna radost kratkoga daha i da će ona proći zajedno s ovim blagdanima koji se bliže svome kraju. Zašto je tome tako, teško je reći. Možda je jedan od razloga, ako ne i glavni, taj što su naše pripreme za blagdane veoma površne. One su se pretežno odvijale na jednoj emocionalnoj razini, a emocije su nestalne kao i vrijeme. Nisu otišle u dubinu i nisu dosegnule pravi smisao.
U pastirima i mudracima susret s božanskim djetetom bio je toliko drugačiji od svih ostalih susreta da se u njima nešto iznutra pokrenulo.
Moguće je da mi ne možemo na dulje vrijeme živjeti od ove božićne radosti i da naša radost nije trajna, zato što u sebi imamo više Herodovog duha nego Isusova. A Herodov duh se očituje u tome da čovjek gotovo nikad nema dosta i da su veoma rijetki oni, pa i najbogatiji, koji će reći da imaju dosta i da imaju čak i previše. Ako čovjek nije radostan u onome što ima i ako u radosti ne može svoj suvišak podijeliti s drugim, on može imati sav svijet, a nikad u sebi neće osjetiti prave radosti.
Herod se ne može radovati Isusovu dolasku jer Isusov dolazak za njega postaje trajnom prijetnjom da će mu on oduzeti njegovo kraljevstvo. Teško je živjeti u stalnom strahu da će ti netko nešto uzeti ili da ćeš nešto izgubiti. Ili još gore živjeti u strahu da te netko hoće eliminirati kako bi došao na tvoje mjesto. Takav se čovjek boji vlastite sjene, pa makar bio moćni kralj ili car.
Pretpostavljam da je izvor radosti i čuđenja koje su osjetili pastiri i Mudraci s Istoka bio upravo u tome što su ostali zadivljeni i zatečeni Božjim utjelovljenjem i Božjim čovještvom. Bog se lišio svega svoga sjaja, svoje veličine, moći, svemogućnosti, i pojavio se kao nejako dijete. Ostavio je sve što mu kao Bogu pripada i pojavio se kao dijete koje mu je potrebno malo ljudske topline, malo mlijeka i dvije ruke koje će ga prihvatiti i zagrliti.
Jesu li pastiri i Mudraci shvatili poruku Božića i otišli radosni u život? Jesu li shvatili da su oni od svojih darova dali nešto od svoga, a da se nama Bog darovao u potpunosti? Jesu li shvatili da mi koliko god da dajemo Bogu, uvijek dajemo nešto od svoga i nešto od sebe, a da se Bog nama daruje u cijelosti, sav, potpun.
Hoće li s današnjim blagdanom Bogojavljenja otići iz našeg života i božićna radost? Možemo li mi na dulje vrijeme i na duge staze živjeti od naših blagdana i od ovakvih događaja kao što je Kristovo rođenje? Možemo li mi kao Mudraci nakon što su susreli Isusa svojoj se kući vratiti drugim putem? Drugačijim putem nego što smo došli? To bi bila najjača poruka Božića: doći k Isusu i vratiti se kući drugačiji nego što smo došli.
