Uskrsna poruka biskupa Ivice

Uskrs – pobjeda neuništive Božje ljubavi

Draga braćo i sestre!

Uskrs je jedan od onih dana i blagdana u godini kad bismo mi kršćani trebali biti ispunjeni ponosom i radošću, jer je to dan o kojem se govori na svakom koraku i o komu priča sve ono što nas okružuje. Ta uskrsna radost plod je prijeđenog četrdesetodnevnog korizmenog hoda bez kojeg se ne može razumjeti niti doživjeti.

Koliko se korizma živjela ozbiljno pokazuju i imena koja su dana svakoj od korizmenih nedjelja (čista, pačista, bezimena, sredoposna, gluha, cvjetna), a sve sa ciljem da se na započetom putu, ako se i posustane, ni u kom slučaju ne odustane, već da se ozbiljne korizmene odluke žive iz čvrste vjere od nedjelje do nedjelje, sve dok ne svane velika nedjelja Kristova uskrsnuća koja će dati smisao cijelom prijeđenom korizmenom putu.

Očito je, dakle, da je Uskrs plod određenih napora i izazova s kojima se suočavamo tijekom poduzetog životnog puta. Ne možemo se radovati ni zbog čega. Ne možemo slaviti ako nemamo nekog razloga. Ne možemo govoriti o pobijedi, ako se nismo sa nikim borili, a za Uskrs kažemo da je on Isusova pobjeda nad grijehom i smrću.

Ta se pobjeda dogodila na nama ljudima neuobičajen, neshvatljiv i teško prihvatljiv način. Isus je pobijedio svoje neprijatelje ne tako što je njihovo ime izbrisao s lica zemlje nego što je sve zlo i grijeh svijeta, kojeg je plod smrt, preuzeo na sebe i ponio sa sobom na križ i u grob.

Njegov križni put i strašna smrt na križu najočitiji su dokaz kako je grijeh neizmjeran, kako ljudska zloba ne poznaje granice, kako se može i potpuno nevin čovjek osuditi, a da njegovi suci i izvršitelji presude ne snose nikakvu odgovornost. Nakon Isusove osude i presude upitan je svaki ljudski sud, govorio je prof. Bonaventura Duda.

Pa ipak, sva nepravda svijeta nije mogla pokolebati Isusa u njegovu naumu spasenja tog istog svijeta. Sve zlo svijeta nije moglo uništiti vječnu Božju ljubav koja neugasivo pokreće svaku odluku božanskih osoba Presvetog Trojstva, a koja se najjasnije očitovala u muci i smrti Sina Božjeg, Isusa Krista, koji je i kao čovjek pokazao kako se i u najcrnjoj tami može biti i ostati Svjetlo.

Isusovo uskrsnuće logički je odgovor Boga Oca na prijeđeni put njegova Sina. Kao što u trenutku Isusova krštenja, kad je Isus birao svoj mesijanski oblik života i kad je stao u red grešnika, Otac nebeski nije mogao šutjeti nego su se morala otvoriti nebesa, tako i na koncu tog i takvog mesijanskog puta grob se morao otvoriti i smrt je morala ustuknuti pred onim oceanom ljubavi koju su ljudi bezuspješno pokušali ugasiti, razapeti i uništiti.

Isusovo je uskrsnuće plod njegovog cjelokupno prijeđenog životnog puta i razapete ljubavi. I tko se nad tim otajstvom Ljubavi nije zamislio, tko pred tom Ljubavlju nije stao, tko se toj Ljubavi nije poklonio, tko od te Ljubavi nije htio učiti, tko toj Ljubavi nije bio spreman posvetiti svoj četrdesetodnevni korizmeni hod, taj može samo govoriti, ali ne i doživjeti uskrsnu radost.

U otajstvo i smisao ove Ljubavi na osobiti način nas je uvela treća korizmena nedjelja s Mojsijevim iskustvom i susretom s Bogom preko grma koji gori, a ne sagorjeva (usp. Izl 3, 2-3).

Mojsije je na najdublji mogući način doživio Boga samoga: kao onoga koji gori, a ne može izgorjeti. Bog je poput gorućeg grma kojeg vatra ne može konzumirati i ne može ga uništiti.

Bog je vatra, Bog je energija i snaga koja bukti, gori, prožima sav svemir i svako biće, ali se ne može potrošiti, ne može uništiti, ne može izgorjeti. Bog je vatra – ljubav koje ne može nestati i ne može se ugasiti. Ali čovjek to treba spoznati i otkriti. Zato se Mojsije kao uzor-vjernik približava grmu, tj. Bogu. Ide vidjeti izbliza, znatiželjan je, želi upoznati Boga, i onda čuje glas: »Ja sam Bog…«.

Ljubav je jaka kao vatra, ljubav je energična i snažna kao oganj, i što god više i jače i žarče ljubite to i sami jači postajete, jer se istinska ljubav ne može konzumirati, ne može nestati, ne može izgorjeti. Ljubav sve prožima i sve pokreće, a sama je neuništiva, jer je ona Bog sam. Ako bi je nestalo, Boga bi nestalo. Bog je vječna ljubav. To je njegovo pravo ime i opis Boga samoga.

Kad promatramo tu vječnu Božju ljubav, koja je svoju kulminaciju doživjela upravo u križu Kristovu, onda spoznajemo kako su blijede sve naše ljudske ljubavi koje su toliko nestalne kao i mi sami. Koje su toliko sebične da kad ljubimo onda onoga za koga mislimo da ga ljubimo, želimo imati samo za sebe, želimo ga pretvoriti u sebe, ljubimo ga tako da ga svojom ljubavlju gušimo i ne dozvoljavamo mu da se rasplamsa svojim istinskim životom u potpunoj slobodi.

Za razliku od nas, Bog ljubi, ali ne guši. Bog nas želi u potpunosti prožeti, ali ostaviti da budemo svoji. Da ja budem ja i ti da budeš ti. Ljubi u apsolutnoj slobodi. Tome je dokaz euharistija. Isus želi da pod prilikama kruha on postane dio nas i to bitni dio nas. Da bude naša hrana zato da mi možemo živjeti i ljubiti. Ljubav za nekoga i ljubav prema nekome.

Ne znam hoće li vam ove misli bar donekle dočarati kakvom nas je ljubavlju Isus Krist ljubio kad je za nas nosio križ prema Golgoti i kad je na tom križu visio. S tom ljubavlju je od Oca nebeskog zamolio oproštenje za svoje neprijatelje i za sve nas grešnike. S tom ljubavlju je Ocu predao Duh svoj, kako bi ga isti Otac nama udijelio.

Vaš biskup + Ivica

Print Friendly, PDF & Email