Proslavljena svetkovina Uskrsa

U nedjelju, 21. travnja, u 10.30 sati, u krčkoj je katedrali održano svečano koncelebrirano misno slavlje svetkovine Uskrsa koje je predvodio krčki biskup mons. Ivica Petanjak.

U nastavku donosimo biskupovu cjelovitu propovijed:

Kao što nas je na Božić Ivan evanđelist pozvao da svoj pogled dignemo od betlehemske štalice prema nebeskim visinama i krenemo od onog vječnog života koji postoji u Bogu prije postanka svijeta i da se zamislimo nad Riječi koja je bila kod Boga i utjelovila se i postala čovjekom.

Tako nas i Isusovo uskrsnuće poziva da se dignemo od groba i opet zaputimo prema božanskim sferama, gdje se Isus Krist, nakon što je izvršio svoje poslanje u svijetu, ponovno vraća u zajedništvo božanskih osoba Presvetog Trojstva, ali ne isti kao što je došao k nama. Sada u okrilje božanske obitelji nosi i čovjeka. Nosi sa sobom i ljudsku narav i cjelokupno iskustvo koje je kao čovjek stekao.

Ne možemo odijeliti te dvije noći jednu od druge, jer Bog najveća svoja dijela čini noću i to zato što smo noć mi, a dan je Bog. Bog time što ulazi u naše noći preobražava te noći u dan, preobražava našu tamo u svjetlo, daje noćima život.

Čovjek kad spava kao da je na neki način umro, jer nije svjestan sebe, ne kontrolira sebe, ne može kontrolirati svoje misli i snove, kao da je izvan sebe, da je izašao iz sebe i nalazi se u nekom stanju koje mu može izgledati i neshvatljivo.

Čovjekov cijeli život može biti jedan košmar, može biti drama, može ići onako kako ga ti nikad nisi želio ni zamislio ni očekivao, jednostavno rečeno, može biti noć. Svojom prisutnošću Bog tim našim noćima daje smisao. Ubacuje svjetlo, pokazuje put. Dok smo mi u stanju da ne znamo za sebe i nismo svjesni sebe, Bog stvara nešto novo, što nas oduševljava, što nas podiže na noge, što nas pokreće, budi nas i otvara nam nove horizonte.

Usporedite Božićnu i Uskrsnu noć: i jedna i druga pune su dinamike. Nema spavanja. U Božićnoj noći anđeli pjevaju, nose radosnu vijest pastirima, pastiri se ustaju i traže novorođene, vraćaju se radosni i prepričavaju događaj.

Na uskrsno jutro, još za mraka, kaže Evanđelist, ide Marija Magdalena na grob. Možda cijelu noć nije spavala, možda od Velikog petka nije oči sklopila, ali zbog subotnjeg počinka nije smjela hodati i čim je to Zakon dopustio, već po noći, kreće tražiti Isusov grob kao nekoć pastiri štalicu. I kad je našla grob otvoren trči natrag i javlja apostolima. Sad na grob trče i Petar i Ivan.  

Kad god Bog zahvati u ovu povijest i u naš život on podiže na noge, diže prašinu, ne da spavati, jer se događa preokret svijeta, nastaje novi svijet. Ništa na svijetu nije isto nakon Isusova rođenja za zemlju i nakon njegovog rođenja za nebo. Tada je nebo sišlo na zemlju, a sad se zemlja uzdiže u nebo. S Božjim zahvatima uistinu nastaju povijesni pomaci i zaokreti, a mi u njima sudjelujemo tako što smo ih, bar je to do sada bila naša praksa, isprovocirali svojim grijehom.

Grijeh svijeta je potaknuo Boga da se utjelovi i postane čovjekom i grijeh svijeta je Sina Božjeg razapeo i u grob strpao. I na svaki grijeh svijeta Bog odgovara sve većom svojom ljubavlju. I ta njegova ljubav sud je svijeta.

Mi još nismo došli do te svijesti da kod Boga ne postoji drugi sud osim ljubavi. Kad jednoć budemo stali pred lice njegovo on nam neće ništa prigovoriti nego će nam samo pokazati svoju ljubav. Odnosno mi ćemo tada postati svjesni sve te Božje ljubavi koja se očitovala kroz cijelu povijest i sami ćemo otići na mjesto koje nam pripada i biti svjesni da smo to mjesto mi izabrali svojim životom.

Padaju mi napamet riječi jednog pokojnog fra Modesta koji je u svojoj jednostavnosti rekao: »Isus će reći ti tamo, ti tamo,… i nitko se neće pobuniti, jer će svatko savršeno spoznati da mu je tu mjestu. Neće biti ni najmanjeg prigovora.« A jedini sud će biti sud ljubavi.

Isusovo uskrsnuće sud je ljubavi i posljednji poziv i šansa čovjeku da izađe iz noći i tame svoga grijeha. Zašto je uskrsnuće sud ljubavi?

Isus za života nikoga nije osudio. Čak ni najveće grešnike koji su smrt zasluživali, ni najveće zločince, poput Pilata, koji će na koncu njega osuditi. Isus je posvuda očitovao neizmjerno Božje milosrđe i ljubav i ljudi su ga na kraju nasilno smaknuli, a on se ni u smrti nije htio bilo kome zamjeriti. Zato je njegovo uskrsnuće logični potez Boga Oca koji nije mogao dopustiti da najveće dobro svijeta trune u grobu.

Kad se sve zlo svijeta sabere i kad pravi svoj obračun, onda na kraju mora priznati da je u trajnom deficitu i manjku, jer onaj grob koji je trebao biti najveći spomenik pobjede Zloga i zla zauvijek je ostao otvoren i prazan.

Tako nas je Bog na neki način prisilio da prazan grob postane najvažniji grob na svijetu. Cijeli svijet tisućljećima dolazi vidjeti jedini grob u svijetu koji je izgubio svoju svrhu, jer kakva je svrha i korist prazna groba i čemu služi nešto što ne služi svojoj svrsi?

Kao što smo se na Veliki petak klanjali križu Kristovu i razmišljali o Muci njegovoj, tako nas i prazan grob poziva da se zagledamo u njega i zapitamo koliki su ponori naših grobova, kolike smo žive pokopali i prekrižili iz svog života, ne misleći da ćemo biti suđeni po Zakonu Ljubavi koja je od mrtvih ustala i zauvijek uskrsnula. Amen.

Print Friendly, PDF & Email