Razgovor s dr. Ninom Raspudićem

Plivati protiv dominantne struje u kulturi, sveučilištu, medijima – za mene je to izazov

 Već 23 godine Hrvatsko filozofsko društvo u Cresu organizira međunarod­ni znanstveni skup Dani Frane Petrića, nazvan po najvećem Cresaninu i jednom od najznačajnijih hrvatskih filozofa re­nesanse. Petrićevi Dani sastoje se od dva simpozija; na prvom se raspravlja o jed­noj općoj temi – ove je godine to bio Po­vijesni svijet, a na drugom je u žarištu rad Frane Petrića i njegov doprinos filozofiji. Na simpoziju Povijesni svijet sudjelovalo je 80-ak predavača iz 13 zemalja koji su u svojim izlaganjima promišljali odnos čo­vjeka i svijeta. Među njima bilo je i više teologa, npr. profesori Josip Oslić, Ne­nad Malović i Mario Cifrak s zagrebačkog Katoličkog bogoslovnog fakulteta, više njihovih kolega s ljubljanskog Teološkog fakulteta, prof. Anto Ledić iz Katoličkog školskog centra u Zenici i dr.

Jedan od sudionika Dana Frane Petri­ća bio je i dr. sc. Nino Raspudić, docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ko­lumnist Večernjeg lista, istaknuti hrvat­ski konzervativni intelektualac. Iskoristili smo priliku i zamolili ga da svoje viđenje stanja na hrvatskoj političkoj sceni i svoja razmišljanja o ulozi vjernika laika u druš­tvu podijeli s čitateljima Kvarnerskog veza.

Je li teško danas u Hrvatskoj biti konzervativni intelektualac i au­tor?
„Teško“ je možda pretežak izraz, ali definitivno je da je u zemlji u kojoj imamo neprekinutu lijevu kulturnu hegemoniju već sedam desetljeća, zastupati drugačija gledišta znači plivati protiv dominantne struje u kulturi, sveučilištu, medijima. Nekome to može izgledati teško, a neko­me izazovno. Osobno nikada nisam imao problema artikulirati i iznijeti svoje mi­šljenje, ali i biti otvoren za drugačije, pa i korigirati vlastite stavove ako se susret­nem s boljim protuargumentima. Puno teže je bilo u totalitarnom sustavu, no i onda je bilo intelektualaca koji su hrabro iznosili drugačije mišljenje od dominan­tnog, tako da danas ne priznajem kuka­nje u smislu „nama je teško“ ili „nemamo prostora“.

Koje su vrijednosti koje zastupa moderni konzervativac?
Onako kako ja ga poimam, konzervati­vac se vodi razumom, pesimističan je pre­ma ideologijama, u smislu velikih optimi­stičnih priča koje bi preko noći mijenjale svijet, a na koncu proizvode još veće zlo. Baštinu koju su nam ostavile prethodne generacije smatra dragocjenom i nesklon je promjenama ako nema racionalnog opravdanja za njih.

Ako nije preosobno pitanje, jeste li praktični vjernik?
Nije preosobno pitanje. Trudim se biti.

Koliko se Vaši životni stavovi i Vaše javno djelovanje temelj na vjerskom odgoju koji ste dobili u obitelji, a koliko na kasnijem hu­manističkom obrazovanju i svemu onome što ste naučili tijekom odra­stanja i formiranja kao osobe?
Ono što se ponese iz roditeljske kuće je temelj, na kojem nas kasnije izgrađuje obrazovanje, životno iskustvo, pa i neda­će, ali i samoodgoj u fazi kada se već bli­žimo zrelosti.

Zbog čega se vjernici-laici teš­ko uključuju u aktivnu politiku, a eventualno se društveno angažira­ju kroz rad pojedinih udruga?
Budući da je Hrvatska imala tu nesreću da pola stoljeća provede pod totalitarnim režimom naše društvo niti nema tradici­ju veće participacije građana u političkom odlučivanju. U zadnje vrijeme, pogotovo zahvaljujući inicijativi U ime obitelji, to se mijenja. Očekujem da će se trend ak­tivnijeg uključivanja vjernika-laika u po­litički i širi društveni aktivizam nastaviti, unatoč silnom trudu političke i medijske oligarhije da ga obeshrabri.

Nakon dvadeset godina demo­kracije još uvijek se jedna politička i svjetonazorska opcija, nazovimo je lijevom, u javnosti (naročito me­dijima) smatra naprednom i pozi­tivnom, dok desno, konzervativno orijentirane osobe nose stigmu na­zadnosti. Zbog čega je tako?
Zahvaljujući dominaciji na sveučilištu, kulturi i medijima koju baštine iz tota­litarnog komunističkog sustava, a koja se, budući nije provedena lustracija, niti minimalna revizija na sveučilištima, na­stavila i nakon demokratskih promjena, još uvijek imamo situaciju da se jedna partikularna ideološka pozicija nameće kao nešto što je normalno, napredno, europsko, pozitivno, a sve što misli dru­gačije diskreditira kao zatucano, sred­njovjekovno, ognjištarsko i slično. Da bi se to promijenilo potrebno je prije svega razbiti mentalne okove i ne pristajati na tu nametnutu perspektivu.

Vjerujemo da mnogi smatraju kako se na filozofskim simpoziji­ma, kao što su creski Dani Frane Petrića, nešto nerazumljivo ra­spravlja, međutim, Vaše je preda­vanje bilo vrlo zanimljivo i aktu­alno. Tema je bio talijanski filozof Giambattista Vico i propast Zapa­da. Možete li nam objasniti aktual­nost njegovih stajališta?
Giambattista Vico, talijanski filozof koji je stvarao početkom 18. stoljeća sma­tra se utemeljiteljem filozofije povijesti. Za života je njegovo djelo bilo uglavnom nezamijećeno izvan sveučilišnih krugo­va rodnog Napulja, jer je njegova „Nova znanost“ išla protiv tada dominantnog optimizma prosvjetiteljstva koje je sma­tralo da je napredak civilizacije pravo­crtan i neograničen. Nasuprot tome on poučava da svaka civilizacija ima svoje mitske početke, razvoj i vrhunac nakon kojeg dolazi neminovna propast u bar­barstvo, nakon kojeg onda, zahvaljujući Božjoj providnosti počinje novi ciklus. Njegov opis dekadencije antičkog Rima i upozorenje na sličan put zapadne civili­zacije danas su aktualniji nego ikad prije.

Danas se sve više govori o „po­sljednjim vremenima“, o kraju zapadne civilizacije koja je dose­gla vrhunac moralne izopačenost, socijalne ravnodušnosti, ekološke otuđenosti. Prema Giambattisti Vicu koji su mogući raspleti današ­njeg stanja?
Kad društvo dođe u stanje dekaden­cije i anarhije, poučava Vico na primjeru Rima, moguća su tri raspleta. Jedan je da se unutar njega javi neki August, koji će se nametnuti kao jaki autokrat iznad frak­cijskih borbi i povratiti red, drugi je da će dekadentni narod osvojiti drugi, zdraviji narod i podvrgnuti sebi, a treći je potpuni rasap civilizacije i pad u barbarstvo iz ko­jeg se onda pomalo opet počinje formirati zajednica temeljena na religiji i započinje novi civilizacijski tijek.

Dopustite nam osvrt i na jedno aktualno političko pitanje jer je upravo dovršeno prikupljanje pot­pisa za referendum koji se traži promjena izbornog sustava. Vi ste svoju podršku inicijativi dali upra­vo u Cresu. Zbog čega smatrate da se u izborni zakon treba uvesti pre­ferencijalno glasovanje i druge tra­žene promjene?
U više navrata sam opsežno javno to pokušao argumentirati. Prijedlog izmjena izbornih načela je dobro promišljen u de­taljima i cjelini i, ako prođe, uvjeren sam da bi doveo do drugačije, kvalitetnije po­litičke dinamike, jer bi nova pravila igre, prije svega djelomično preferencijalno glasovanje, natjerala stranačka vodstva da traže i promiču kvalitetnije kadrove, umjesto poslušnih podizača ruke kakvih je danas pun Sabor.

Razgovarao: Walter Salković


Od 2009. godine u Večernjem listu piše ko­lumnu “Kratki espresso” u kojoj promišlja o hrvatskoj političkoj i društvenoj zbilji

U kolumni „Referendum nije razvaljivanje vrata, već provje­travanje“ objavljenom 19. rujna 2014. Raspudić piše:

S jedne strane priče o referendumu leži golemo nezadovoljstvo sadašnjom političkom garniturom, akumulirano tijekom šest godina krize koja traje i za HDZ-ove i za SDP-ove vlasti, te iskri­stalizirana svijest da sadašnji izborni sustav potiče poslušništvo i bezličnost pa je sastav Sabora sve lošiji i sve više ovisan o partijskoj vrhuški, a ne o bira­čima. Čini se da to nezadovoljstvo uspi­jeva artikulirati ekipa koja već ima isku­stvo pobjedničkog referenduma, tisuće volontera, potporu sindikata i Crkve, a pomalo joj se okreću i karijeristi iz me­dija koji razmišljaju dugoročno.

Print Friendly, PDF & Email
Podijeli ...Email this to someoneShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Print this page