Razgovor s o. Alfonsom Orlićem…

… franjevcem u pazin­skom samostanu koji ove godine slavi 60 godina svećeništva i 70 godina od kada je prvi put obukao franjevačko odjelo – habit.

Usprkos svih problema nas je u poslijeratno vrijeme pratilo oduševljenje i određena hrabrost

Slavljeniče, prije šezdeset godina postali ste svećenik, a deset godina prije toga prvi put ste obukli franje­vačko odijelo – habit. Recite nam naj­prije nešto o onom vremenu kad ste se odlučivali za taj poziv i motivima koji su vas vodili prema redovništvu i svećeništvu?
Rođen sam 1929. godine u obitelji s mnogo djece. Sjećam se zabavišta koje sam pohađao, dječjih radova, tete u vrti­ću koju bi razveselilo kad bi netko ubrao cvijeće i stavio joj ga na stol. Ostalo mi je u sjećanju kad sam i ja ubrao ljubičice i po­ložio ih na stol. Nažalost, toga smo se dana zadržali vani i nismo ušli u zgradu, pa je izostala pohvala koja bi mene slijedila. Naučio sam već tada da ne treba očekivati pohvalu već samo činiti dobro. Prisjećam se naših dječjih nestašluka u prepunoj cr­kvi tijekom nedjeljne mise i reakcije me­žnjara. Stranačka previranja onoga vre­mena tijekom skupova nisu mimoilazila naše igre i poticala na izvikivanje parola i dišpete. Blizina Košljuna, posebice moj susjed fratar Stjepan Žorić i o. Dane Zec, usmjerili su pogled mene 11-godišnjaka prema franjevačkoj zajednici.

Krenuli ste?
Da. Upravo su započela ratna previra­nja, teško i nepredvidivo vrijeme. Zavla­dali su talijanski državni namještenici. Otisnuo sam se brodom prema Splitu i stupio u franjevački samostan na Badiju. Talijani su tada zatvorili hrvatsku školu pa sam započeo školovanje u Širokom Brije­gu. Vratio sam se na Badiju, ali su nas brzo otpustili kući. Iako sam živio kod kuće u Puntu i nastavio školovanje u Krku, nije me napuštala želja za duhovnim pozivom. Potporu mi je pružao o. Dane Zec. Zavr­šivši nižu gimnaziju obukao sam u Ko­šljunu 1944. godine franjevačko odijelo. Nijemci su nam činili neprilike i jednom prilikom sve poredali uza zid i uperili mi­traljeze prema nama dok je o. Teofil njih uvjeravao u našu nedužnost. Partizani su vršili česte premetačine i starije klerike odveli, a nas mlađe ostavili. Sjećam se kad je o. Teofil Velnić prenio vijest o fratrima koje su partizani strijeljali na Daksi i pred nama zaplakao. Među ubijenima je bio o. Toma Tomašić iz Drage Bašćanske. U ta­kvim sam okolnostima nastavio s učenjem i privatno polagati razrede.

Nastavili ste.
Školske godine 1946/47. došao sam u pazinski samostan u koji su vlasti smjesti­le stanare i špijune, a nama ostavili samo dio prostora. Nastavio sam sedmi razred u novootvorenom sjemeništu. Moj je ra­zrednik bio vlč. Miroslav Bulešić, poslije mučenik, danas već blaženik. Bio nam je zanimljiv, mlad, imao je brze reakcije, a vozio je motor, što je nama dečkima bilo simpatično. Imam sačuvanu sličicu koju sam priložio u procesu beatifikacije, a na njoj piše: Smisao života je ‘Mysterium crucis’ ! (citat Ivana Merza) Združeni u molitvi i u radu, ostajemo vjerni svome zvanju. Slijede imena nas petorice đaka, među kojima je i Marijan Valković, a is­pod piše: Razrednik: te vlastoručni potpis: Miroslav Bulešić. Ponosim se da imam potpis našeg blaženika. Ljeti 1947. godine otišao sam u Kopar učiti talijanski, a u to je vrijeme ubijen moj dragi razrednik vlč. Bulešić.

Završivši maturu pošao sam u novicijat na Košljun, a zatim na bogosloviju u Du­brovnik, a u međuvremenu u vojsku, te uslijed zdravstvenih tegoba dobio privre­menu odgodu.

Konačno se približila mlada misa.
Svećeničko ređenje u Splitu bilo je prvo ređenje novoga biskupa Frana Franića na­kon umirovljenja Kvirina Kl. Bonefačića. Mladu misu sam slavio u Puntu na Velu Gospu 1954. godine u vrijeme župnika An­tuna Toljanića. Za mladomisničko geslo na sličici uzeo sam riječi majke sv. Ivana Bosca: Najveći dar roditeljima je sin sve­ćenik. Vlasti nam nisu dozvolile procesiju od rodne kuće do crkve. Unatoč svemu, bilo je lijepo i svečano.

Uslijedila je prva služba. Kako je izgledalo?
Čekala me najprije nova regrutacija jer sam imao privremenu odgodu. Činilo se da ću biti osloboden, ali kad sam na upit li­ječnice na komisiji u Ljubljani odgovorio: Ja sam katolički svećenik!, namrgodila se, precrtala što je već napisala i odredila na­stavak vojne službe u Zagrebu, a poslije u Gospiću u trajanju od osam mjeseci.

Konačno ste odahnuli?
Da, ali ne bez poteškoća. Poglavari su mi odredili nastavak studija u Rimu. Tražio sam putovnicu i obećao mi je Du­šan Dekanić, koji je u ono vrijeme držao važne konce u svojim rukama, dobivanje putnih isprava uz uvjet da k meni u Rim povremeno navraćaju službenici jugosla­venske ambasade. Kad sam shvatio da mi žele uvaliti špijunsku ulogu, zahvalio sam se i ostao sam bez pasoša i putovanja. Na­dređeni su mi odredili službu odgojitelja klerika u Splitu, a zatim na Košljunu.

Gdje ste sve službovali?
Obolio sam i došao 1970. godine u Pa­zin. Posvetio sam se posebice mladima, održavao duhovne vježbe i to se lijepo uhodalo. Od sljedeće 1971. godine započeo sam redovito ovdje u samostanu održavati tečajeve pripreme za brak, najprije sva­ka dva mjeseca a zatim mjesečno. Hvala Bogu, tečajevi pripreme za brak započeti ovdje u to doba, gotovo redovito su se odr­žavali punih četrdeset godina. Zadnjih se godina održavaju u Pazinskom kolegiju. Volio sam taj posao.

Bavili ste se i prevođenjem?
Da, preveo sam iz talijanskog i španjol­skog i objavio desetak knjiga duhovnog sadržaja.

Bili ste u međuvremenu na čelu svoje provincije.
Provincijal sam postao 1982. godine i ostao na službi devet godina. U to vrijeme dobili smo dozvole za gradnju crkve u Ri­jeci, u Brodarici i širenje crkve na Voštar­nici u Zadru. Nije bilo potrebnih sredsta­va, ali mogu reći da sam tijekom gradnje osjetio providnost na djelu. U Zadru sam ostao još nekoliko godina, a zadnjih 15 go­dina ponovo sam u Pazinu.

Pokušajte usporediti svećenički i redovnički život prije šezdeset godi­na i danas. Postoje li znatne razlike?
Usprkos svih problema nas je u poslije­ratno vrijeme pratilo oduševljenje i odre­đena hrabrost. Išli smo vedro naprijed. Teologija je tada bila klasična, pastoral nedovoljno razrađen, ali smo se snalazili. Uslijedilo je postkoncilsko vrijeme kad smo svi bili oduševljeni novim gibanjima u Crkvi. Danas je neko zatišje, znatno dru­gačije.

Kako ste doživljavali Punat u ono doba i danas?
Kad sam slavio mladu misu bilo je iz Punta 13 svećenika. Danas sam ostao je­dini.

Je li brzo prošlo šezdeset godina?
Vrlo brzo!

Što Vas kao svećenika ovdje najvi­še zaokuplja?
Zahvalan sam Bogu za zdravlje koje me prilično prati. Svaki dan ispovijedam, a u vrijeme velikih blagdana gotovo cijeli dan. Eto, prisutan sam u tihom pastoralu.

Što biste, ovom prigodom, poruči­li vjernicima svoje rodne župe i žu­pama gdje ste službovali?
Raduje me da nisam bio sam u životu, da je bilo uvijek onih koji su me pratili, po­državali, surađivali, dijelili radost i žalost. Svima sam zahvalan i za njih molim.

Imate li još nešto reći rodnom Puntu?
Žao mi je da sam ostao jedini svećenik iz Punta, ali me veseli – kako čujem – da je jedan mladić krenuo duhovnim putem.

Razgovarao: A. Bozanić

Print Friendly, PDF & Email
Podijeli ...Email this to someoneShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Print this page