Problem umora u traženju Božjeg milosrđa

Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Piše: dr. Božidar Mrakovčić

Papa Franjo je već više puta ponovio da se Bog nikada ne umara praštati, nego se mi brzo umorimo tražiti oproštenje. Zašto je tako teško tražiti Božje milosrđe kad je ono besplatno? Zašto na ispovijed dolazimo uglavnom obješena lica? Možda zato jer traženje Božjeg milosrđa uključuje priznanje vlastite nesavršenosti, a to nam svima jako teško pada. Radije bismo se pred Bogom pohvalili svojom savršenošću poput farizeja u hramu iz Lukinog evanđelja (Lk 18,9-14) i tvrdili da nama Božje milosrđe nije potrebno jer grijeha nemamo. Takvima sv. Ivan odgovara: „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde“ (1 Iv 1,8-9).

Problem priznavanja vlastite krivnje

Kada sagriješimo najčešće ne trčimo odmah u zagrljaj Božjeg milosrđa, nego se radije poput Adama u Edenskom vrtu skrivamo od Božjeg pogleda (Post 3,10), katkada i previše dugo. Na taj način tvrdokorno ustrajavamo na stavu nepovjerenja prema Bogu koje nas je i dovelo do grijeha. A kad se nađemo suočeni s našim grijehom radije ćemo poput Adama okriviti bližnjega ili čak Boga (Post 3,12: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo“) ili poput Eve svu krivnju prebaciti na đavla (Post 3,13: „Zmija me prevarila, pa sam jela“).

Neki su u izbjegavanju vlastite odgovornosti spremni ići dotle da krivnju za svoje grijehe prebacuju na svoje pokojne roditelje, djedove i bake koji su tobože bili grešniji od njih. S takvim se je problemom suočio već i prorok Ezekiel u babilonskom sužanjstvu za koje su prognani Židovi optužili ranije generacije, a svoga grijeha nisu htjeli niti vidjeti, niti priznati, a samim time niti se obratiti. Ezekiel im je uputio poznati prijekor: „Što vam je te o Izraelu ponavljate poslovicu: ‘Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi!’ (Ez 18,2). Nisu „jeli kiselo grožđe“ samo očevi nego i sinovi i zato snose posljedice svoga grijeha.

Možemo li zaslužiti oproštenje grijeha?

Razlog ne traženja oproštenja od Boga za vlastite grijehe može biti i uvjerenje da se čovjek može sam svojim vlastitim dobrim djelima iskupiti za svoje grijehe. Na tragu ove logike koju su zastupali židovski učitelji u Isusovo vrijeme smo i mi kada povezujemo težinu grijeha s dobivenom pokorom kao da oproštenje grijeha zaslužujemo izvršenjem odgovarajuće pokore ili pak sramotom koju trpimo ispovijedajući svoje grijehe pred svećenikom.

Isus pak jasno tvrdi da je čovjeku nemoguće iskupiti se za vlastite grijehe. U prispodobi o okrutnom dužniku (Mt 18,23-35) sluga je dužan gospodaru koji u priči predstavlja Boga čak deset tisuća talenata. Ako uzmemo u obzir da je jedan talent imao vrijednost od 30 do 60 kg srebra ili zlata postaje više nego očito da se radi o dugu koji je nemoguće isplatiti. Gospodar se međutim smilovao sluzi i sav mu dug oprostio, samo zato jer ga je ovaj zamolio. Dakle oproštenje ne možemo nikako zaslužiti nego jedino primiti od Boga na dar kao čin njegove milosrdne ljubavi prema nama.

Grijeh kao dug koji ne osjećamo

Koliko je oproštenje grijeha za nas važno Isus pokazuje time što je ovu našu potrebu uvrstio u molitvu Očenaša. Zanimljivo je uočiti da je i u Očenašu grijeh definiran kao dug. U pozadini ove slike stoji ideja da čovjek duguje Bogu vjernost i poslušnost kao odgovor na njegova neizmjerna dobročinstva. Izraz „dug“ upozorava da griješimo ne samo kada učinimo neko zlo, nego i onda kada propustimo učiniti dobro koje smo dužni učiniti. Izraz dug pokazuje također koliko je grijeh za nas štetan, koliko nas opterećuje. Najbolje ovu metaforu razumiju danas oni koji su upali u tzv. „dužničko ropstvo“, bilo da su se zadužili u francima, eurima ili kunama. Koliko bi im život bio lakši da nemaju tog duga koji ih steže kao omča oko vrata. Zašto istu težinu ne osjećamo kad je u pitanju naš dug prema Bogu?

Kad uvrijedimo nekoga koji nam je jako drag, nekoga kome dugujemo ljubav i zahvalnost, npr. oca ili majku, teško nam je i nemamo mira dok ne dobijemo njegov oprost. Zašto to nije tako i s Bogom? Zašto onda ostajemo u grijehu tjednima, mjesecima, možda i godinama? Možda zato jer nismo svjesni koliku ljubav, zahvalnost i poštovanje dugujemo Bogu. Ili možda zato jer ne osjećamo da smo grijehom uvrijedili Boga i ugrozili naš odnos s njime. Psalam 51 nas uči da je svaki naš grijeh učinjen protiv Boga: „Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom“ (Ps 51,6). Svakim grijehom mi odbacujemo Boga, niječemo ga kao Boga, a bogom proglašavamo samoga sebe, materijalna dobra, užitak ili čak nasilje i laž.

Lakoća s kojom pristajemo na grijeh pokazuje koliko smo nesvjesni težine svojih postupaka, odnosno koliko nam je malo stalo do našeg odnosa s Bogom. Oni kojima je stalo do Boga reagiraju na grijeh žalošću i čine sve kako bi se taj odnos popravio. To su oni žalosni koje je Isus nazvao blaženima, i obećao im da će se utješiti (Mt 5,4). Nažalost ne posjedujemo svi ovu žalost. Na mnoge od nas prije bi se mogao primijeniti prijekor koji je Sveti Pavao uputio Korinćanima: „Općenito se čuje o bludnosti među vama … I vi mi se uznijeli, mjesto da žalujete…“ (1 Kor 5,1-2).

Problem malodušnosti

Možda nam je teško tražiti od Bog oproštenje jer uvijek ispovijedamo jedne te iste grijehe, jer ne uspijevamo pobijediti naše grešne navike s kojima se svakodnevno borimo, pa mislimo da nema ni koristi tražiti od Boga oproštenje kada ćemo ga i tako opet uvrijediti. Ali zar Isus nije rekao da je došao ne radi zdravih nego radi bolesnih, ne radi pravednika nego radi grešnika (usp. Mk 2,17). Oni koji se svakodnevno bore sa svojim grešnim navikama i ponizno od Boga traže oproštenje za svoje grijehe možda su najsličniji cariniku koji „stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože milostiv budi meni grešniku!’“ (Lk 18,13). Zar nije upravo za njega Isus rekao da se „opravdan“ vratio svojoj kući?

Radost na nebu zbog jednog obraćenog grešnika je neizmjerna (Lk 15,7.10). A nama je ipak priznanje naših grijeha i traženje oproštenja tako teško!

Print Friendly, PDF & Email