Kultura smrti (5)

Autor serijala: Nikola Radić
Autor serijala: Nikola Radić

Dok čovjek ima vjeru i čvrsta, sigurna moralna načela kojih se nastoji držati, on je u svojoj ljudskosti zaštićen i može se dalje u njoj razvijati. No ciljanim i sustavnim psihosocijalnim inženjeringom mnogim je ljudima danas svijest o sebi kao Bogom-obdarenim osobama iskonski upućenima prema životu/u život zamagljena, pa i „isprana”. Tako dezorijentiran čovjek, odvojen od svoje vlastite najintimnije prirode, stvara novi kult „ega” koji se nezasitno pokušava hraniti seksualnošću, odnosno njezinim ostacima nakon što je ova „oprana” od ljubavi. Da bi se odgojilo takve ljude treba sustavno „obrađivati“ djecu i mlade.

Kada je seksualnost, ta prirodna komponenta ljudskog života razorena, čovjek – pojedinac postaje nesposoban graditi i ljudsko društvo, ka kojemu je kao „društveno biće“ iz temelja upućen i gdje se jedino može potpuno ostvariti kao čovjek.

Uništiti obitelj

Kao prva žrtva na tom putu pada obitelj. Razaranje obitelji, bez obzira kako trenutno motivirano i bez obzira na način kako se provodi, ide paralelno sa razaranjem seksualnosti. Kontracepcija, abortus, rastava.., a onda i nove potpuno neprirodne „bračne zajednice“ postaju normalna pojava.

Svi dosezi čovječanstva iz prošlosti i sadašnjosti, dosezi su ljudskog društva koje počiva na svojoj osnovnoj stanici, na obitelji koju stvaraju muž i žena. Obitelj je najelementarniji vid ljudskog društva, osnovna njegova ćelija. Ljudsko se društvo „prirodno“ gradi od obitelji. Dosljedno tome obitelj može (i mora) biti najelementarniji izraz Crkve, duhovne zajednice ljudi u kojoj se otajstveno uprisutnjuje Isus Krist. Obitelj je, reći će se, „kućna Crkva“.

Obitelj je zato ‘najvrjedniji’ cilj, meta na nišanu kulture smrti. ‘Najvrjedniji’ zato, jer se ovdje – narodski rečeno – jednim hicem ubijaju dva zeca. Toliko koliko se uspije razoriti obitelj uspjelo se oslabiti i ljudsko društvo i Crkvu. Moglo bi se ovdje pomisliti da je na nišanu prvenstveno Crkva. Ona to i jest kada se zna da se katolička Crkva najžilavije tome opire i da u sebi ima snage da tome ne podlegne. Ona, prema tome, nekome posebno efikasno ‘mrsi račune’.

Rastava

Obitelj kao zdravu i čvrstu zajednicu želi se olabaviti liberalizacijom rastave braka. Prva etapa na tom putu bila je ozakoniti rastavu na što liberalniji način tako da brak postane puka formalnost koja se po volji i praktično bez ikakve odgovornosti može „sklapati i rasklapati“ dotle dok konačno ljudi „shvate“ da ga je najbolje i ne sklapati. Neposredni cilj je pak postići da mladi ljudi instituciju rastave „ugrade“ u svoj misaoni sustav, tako da sa nekakvom ozbiljnom stabilnošću braka više ni ne računaju. Što više, neka računaju s defintivnim oslobođenjem iz toga „zatvora“: brak nije uopće potreban.

Mnogi će možda reći da je takvo zaključivanje ipak pretjerano. U stvari to se već javno traži.

Za ilustraciju navest ću primjer poznate ruskoameričke novinarke Mashe Gessen.

Na Sydney Writer festivalu 2012. godine je ona rekla da neće biti sretna dok se zakon ne prilagodi njezinoj kompliciranoj seksualnoj i obiteljskoj vezi. (Lezbijski „brak“ nakon kojeg je slijedila rastava, nakon kojeg je pak slijedio još jedan lezbijski „brak“ i troje djece koje imaju pet roditelja – dijete njene druge žene je biološki sin njezina brata). Tada je, govoreći o ozakonjenju homoseksualnog braka, rekla sljedeće: „Borba za homoseksualni brak općenito uključuje laganje o tome što ćemo učiniti s brakom kad to postignemo, jer lažemo da se institucija braka neće promijeniti – da to je laž. Institucija braka će se promijeniti, i treba se promijeniti, ja mislim da ne treba ni postojati.“

Rezultati tog trenda su već dovoljno vidljivi. U tzv. civiliziranim društvima se urušava 30–40% brakova s tendencijom rasta. I nema značajnih razlika između „nominalnih“ katolika i onih koji to nisu. To je jasna poruka njihovoj djeci da sa nečim što se zove „obitelj“ u svojoj budućnosti ne trebaju računati. I tu je cilj, što se ovoga tiče, postignut.

Kada se na ovaj problem u katoličkoj Crkvi pogleda kroz prizmu vjere, imajući u vidu sakrament koji je slika/odraz Saveza Božjeg s čovjekom, onda on pred našim očima izranja još nemjerljivo užasniji. Teško je reći da u Crkvi danas ima većega zla/grijeha od rušenja sakramenta ženidbe! Jedino se još ubojstvo može s njim mjeriti. Tim se međutim vidom ovog problema nećemo baviti osim ukazujući kako kultura smrti ovdje na duhovnom i društvenom planu postiže cilj koji si je postavila.

Izlazeći na trenutak iz konteksta ovog razlaganja, vrijedno spomenuti da su sociolozi, analizirajući visoki postotak srušenih brakova, uočili jednu činjenicu koja sama za sebe vrlo mnogo govori: dok se općenito rastavlja do 40% parova, među supruzima koji zajedno mole učestalost rastave je svega 1%! Znao je papa Ivan Pavao II. to vrlo dobro kad je rekao „Obitelj koja zajedno moli, ostaje zajedno.“

Svima je poznato da neposredni povod razvodu braka, ako ljudi tako hoće, može biti doslovno svašta. Ti razlozi najednom postaju silno važni i često koncentriraju na sebe svu pažnju odvraćajući pogled od pravih uzroka tog rasula. Neki su od tih elemenata već spomenuti, kao „kult sebičnosti“, „ugoda kao najveća vrijednost“ (možda i jedina za koju znaju), seksualnost koju nisu u stanju živjeti osim na nagonskoj razini (za što su si dakako pripremili uvjete u životu prije braka) itd.

Janet Smith (Amerikanka, filozof) citira podatak američkih istraživanja koja pokazuju da se 75% parova koji su prije braka zajedno živjeli, nakon što sklope brak razilaze u roku od tri godine.

U kulturi smrti se obitelj uništava i sistematskim obezvređivanjem obiteljskih vrednota kao što su vjernost, ljubav prema djeci, majčinstvo…

Tu je vjernost proskribirana riječ. Ona spada među pojmove kao što su čistoća, čednost, djevičanstvo, krepost, moral, čast… i povrh svega grijeh. Ove se riječi više ne spominju. One su dio “prevladane” prošlosti. Spomenuti ih znači izazvati u okolini podsmjeh i podcjenjivanje. Ono što one znače u kulturi smrti više ne postoji, pometeno je. A pometeno mora biti zato, jer gdje su u svijesti ljudi to cijenjene vrjednote, kultura smrti na individualnom, obiteljskom pa i društvenom planu nema šanse.

Majčinstvo i djeca

Dok ostajemo na obiteljskom planu i u vezi sa seksualnošću osvrnuti nam se na dva posebno važna „problema“, a to je odnos prema djeci i majčinstvu.

O tome nam najglasnije progovaraju žene, radikalne feministice. Pod plaštem borbe za ženska prava one u prvom redu žele ženama promijeniti njihov prirodni ženski identitet. Najpoznatiji i vjerojatno najutjecajniji glasnogovornik feminističkih teorija je Simone de Beauvoir (umrla 1986.) koja je glavne svoje ideje izložila u knjizi „Deusieme sex“ (Drugi spol). Knjiga je postala bestseller i izvršila veliki utjecaj na ženski svijet našeg vremena. Neki je zovu „Biblija suvremenog feminizma“. Noseća ideja ove knjige je da se „na svijet ne dolazi kao žena, nego se žena postaje“. Brak i majčinstvo su za ženu ropstvo pa ih prema tome treba maksimalno izbjegavati. Embrij – dijete koje žena u sebi nosi nije ništa drugo nego „komad mesa“, što više on je „parazit koji živi na njezin račun“ pa se bez skrupula može ubiti. Tako će žena pokazati da je „gospodarica svoga tijela“. Žene koje uživaju u svome majčinstvu za nju „nisu toliko majke koliko plodni organizmi, nalik na kokoši što nesu jaja“. U svijetu koji pred naše oči donosi Simone de Beauvoir treba brigu za djecu preuzeti kolektiv, država…

(Sjetite se u vezi s time izjave B. G. na našoj TV da je obitelj ta koja uništava djecu. Ne mogu izjavu točno citirati, ali je sigurno bila u tom smislu.)

Vidljivo je to i na primjerima u svijetu, a sada već i kod nas, kada država agresivno i naprasno nameće svoj odgojni sustav u škole (npr. pod krinkom „zdravstvenog odgoja“) niječući roditeljima elementarno prirodno pravo na odgoj vlastite djece. Da ironija bude veća, kad djeca počinju praviti društvu ozbiljne probleme, onda se roditelji pozivaju na odgovornost što im je „zakazao“ kućni/obiteljski odgoj!

Simone de Beauvoir smatra da su muškarci superiorniji od žena zato što su ratnici, što ubijaju, dok su žene spremne skrbiti se za druge. Možda već tu leži objašnjenje zašto se tako vatreno zauzimala za abortus (tu konačno i žene mogu ubijati).

Iz njezine biografije (Deidre Bair koja ju je napisala dobila je za nju nacionalnu nagradu) doznajemo da je bila ovisnik o alkoholu, djelomično i drogi, patila od učestalih napadaja depresije, izjavljivala da će se ubiti… a dok je pisala „Drugi spol“ „gutala je goleme količine tableta i opijala se svim vrstama alkohola koji su joj se našli pri ruci… da bi dobila snage za još jedan napadaj pisanja“…

Usprkos toga njezine su ideje prihvaćene od mnoštva suvremenih žena. Njezina idejna nasljednica svakako je Elisabeth Badinter (r. 1944.). Ona je napisala knjigu „Mit majčinstva“ i pobornica je istih ideja. Za nju je danas znanost, zahvaljujući sredstvima za kontracepciju i abortusu, oslobodila ženu od robovanja reprodukciji; žena ima „pravo nad životom i smrti djeteta“. Nakon što jednom shvatimo da Boga nema, tvrdi ona, slobodni smo manipulirati prirodom bez ikakvih ograničenja. Ona točno slijedi svoga filozofskog preteču Maxa Stirnera koji tvrdi: „Čovjek koji pripada samo sebi (…) je izvorno slobodan, jer ne priznaje ništa drugo osim samog sebe“. Spomenuto je već njezino isticanje “prava na incest” – jer povijest napreduje, i “nešto što se danas smatra odvratnim, sutra može postati poželjno”.

Među mnogim drugim ženama koje su uložile sve snage da ruše brak, majčinstvo i u vezi s tim maksimalno prošire praksu abortusa, svakako treba spomenuti Margaret Sanger. Ona je utemeljiteljica institucije Planned Parenthood …(Planirano roditeljstvo… ; skraćeno PPFA). Ova organizacija obavlja danas daleko više pobačaja nego bilo koja druga slična u svijetu. A danas se u svijetu obavi godišnje oko 50 milijuna pobačaja! Sad imamo i dokaze kako se PPFA bavi i trgovinom organima abortiranih beba, što međutim ne smeta predsjedniku Obami i njegovoj administraciji da ih i dalje financijski obilato pomažu.

Kako se “diše” u miljeu kulture smrti pokazao nam je nedavno sam Obama, koji je govoreći o zabrani oružja i podsjećajući na ubijenu djecu u jednom masakru, pred TVkamerama zaplakao, a onda samo nekoliko dana nakon toga bešćutno stavio svoj veto na zakon kojim se htjelo Planned Parenthood zauzdati u toj krvavoj trgovini nerođenim bebama.

Jedna od „biserideja“ Margaret Sanger jest da čovječanstvo uz pomoć seksa može postići silno duhovno prosvjetljenje koje će preobraziti svijet i koje će nam osvijetliti jedini put prema zemaljskom raju. Bila je strastveni zagovornik eugenike. (O eugenici će posebno biti riječi). Zanimljivo je da je bila iz velike obitelji (11-ero djece). Udala se i imala troje djece za koju se vrlo slabo brinula. Prepuštala ih je susjedima. Nakon toga je živjela vrlo promiskuitetnim životom. Umrla je 1966. u staračkom domu kamo su je odveli nakon što je prečesto viđana kako noću pijana luta gradom. Činjenica je da je primjer ovih žena, njihovo zagovaranje abortusa, tzv. “slobodne ljubavi” bez i izvan braka naišlo na plodno tlo kod mnoštva žena i uopće u svijetu. Prostor nam ne dozvoljava iznijeti još primjera žena koje su izvršile snažan utjecaj da se ideje koje su sudjelovale u oblikovanju kulture smrti efikasno rašire svijetom.

Print Friendly, PDF & Email