Iz urednikove bilježnice (4-2016)

Piše: Anton Valković, urednik
Piše: Anton Valković, urednik

Pun pogodak

 Još uvijek slažem, preslagujem i odmjeravam dojmove sa nedavnog hodočašća u Zagreb prigodom dolaska tijela svetog Leopolda Bogdana Mandića. Imam nekako dojam, možda se i varam, da ono što se tih dana događalo najprije u zagrebačkoj katedrali i oko nje a potom u crkvi otaca kapucina na Dubravi i oko nje, nitko nije mogao predvidjeti. Čini mi se da je sve one koji su radili, recimo to pomalo tehnički, na “projektu” odnosno “organizaciji” dolaska relikvije sveca, koga je, uz sv. Pia iz Piertelcine, papa Franjo proglasio zaštitnikom Godine milosrđa, iznenadio broj hodočasnika koji su iz Zagreba, a onda i iz svih dijelova Hrvatske a i šire, krenuli sv. Leopoldu u pohode. Svjedoči o tome i naš biskup Ivica u pismu koje je poslao hodočasnicima iz svoje biskupije: “Moram vam reći da sam ugodno iznenađen vašim odazivom na ovo hodočašće. Kad smo počeli razmišljati o tome da pođemo na ovo hodočašće, rezervirali smo devet autobusa. Danas na ovaj put krećemo sa dvostruko više (22) autobusa a u njima, nas preko tisuću hodočasnika.” Ovakvo “čudesno umnažanje” onih koji su se tih dana htjeli naći uz svetog Leopolda upravo je nevjerojatno. I stoga se, vjerujem kao i mnogi drugi, pitam u čemu je tajna i što je razlog da su se toliki vjernici i hodočasnici, tisuće i tisuće njih, tih dana pokrenuli i kao Marija Elizabeti “pohitili u gorje” ne bi li se susreli sa svetim Leopoldom Bogdanom Mandićem? Nemoguće je prodrijeti i prozreti srca i razlog zašto se hodočastilo u Zagreb. Uostalom, razloga ima mnogo. Otkriti ih, ne mogu dokraja ni za svoje srce a kamo li za tuđe. No, vjerujem da je ljudima “zaiskrila” svetost koja se na tako jednostavan, malen i ponizan način očitovala u sv. Leopoldu. Nije li to upravo ono što je pjevala Marija u svome Veliča: ” … što pogleda na neznatnost službenice svoje, odsad će me evo svi naraštaji zvati blaženom… silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne … ” Nije li nam lažnih veličina dosta? Nije li nam napuhanih veličina dosta? Drugi razlog kojega bih istaknuo je ono što je sv. Leopold najviše, gotovo cijeloga svog svećeničkog i redovničkog života radio, a to je ispovijedanje. To je u konačnici traganje za istinom vlastitog života ili želja da se dodirne milosrđe, spokoj i mir, zagrljaj Oca. Ne leži li u tome težnja čovjekova srca za jedinstvom i cjelovitošću a ne raslojavanjem i podijeljenošću? A nije li uz ispovijed jedinstvo bila jedna od glavnih Leopoldovih preokupacija? Zar nam nije podijeljenosti, razdora i nesloge već svima dosta? Kao rak se širi našim društvom. Slijedeći razlog koji bih istaknuo a čini mi se da je privukao sv. Leopoldu je njegov povratak odnosno dolazak među svoje. Kao da nam se vratio, nakon duga izbivanja otac ili voljeni brat, majka ili dragi sin. Ta on je naš i svoga se hrvatstva nikada, pa ni po cijenu progona i trpljenja nije odrekao. Ne krije li se i u ovome razlog da smo išli svecu koji nas onda, baš zbog toga što je naš, najbolje razumije. A nije li nam već dosta onih koji nas ne razumiju ili još bolje ne žele razumjeti u našem narodnom biću i opstojnosti? Jedan od narednih razloga jest i taj što je tijelo sv. Leopolda na izvanredno čudesan način ostalo neraspadnuto. Vjerujem da hodočasnike tom tijelu nije privukla znatiželja već upravo želja da se u nama razbude nebeske i vječne želje jer nam ovozemaljsko tako često zastire pogled prema besmrtnom. A naslućivanje nebeske ljepote nemjerljivo je s ljepotama koje prolaze.

Negdje sam pročitao da je dolazak tijela sv. Leopolda u Hrvatsku za našu Crkvu vrhunac Godine milosrđa. Ne znam je li to točno, ali ako je ovaj dolazak dragog nam sveca iz Padove, u svakome tko je stao uz njegovo tijelo, pridonio i malom porastu želje da bude više Božji, ovo je svakako pun pogodak.

Print Friendly, PDF & Email