Razgovor s o. Danijelom Mihatovim povodom njegovog 100. rođendana

Gospodin daje svima mogućnost i priliku bez obzira u kojim uvjetima živimo

o. Danijel Mihatov

“Rijetki su ovakvi jubileji. Možda su još rijeđi ovakvi duhovni profili – ljudski, redovnički, svećenički. Iako najstariji među nama – u ožujku je o. Danijel navršio devedeset i četiri godine – pokazuje najviše neumornog duhovnog elana: u revnoj molitvi i dnevnom razmatranju, u spremnosti za ispovijedanje i duhovni razgovor, u cjelokupnom svakodnevnom vršenju samostanskog dnevnog reda. Jednom u tjednu neizostavno je u molitvenoj zajednici “Gesu risorto” , a jednom mjesečno, također, za njih predvodi sat klanjanja pred Presvetim. Po želji jedne obitelji i njenih prijatelja, jednom u tjednu navečer, kroz dva puna sata, obrazlaže im i tumači sv. Pismo. Povremeno, po potrebi, obilazi bolesnike. A još i cvijeće u vrtu uzgaja.

Ako kod svega toga prosijava nenametljivost u nastupu, uravnoteženost i otmjenost u ophođenju, onda se kroz to vanjsko i zamjetljivo očituje ono unutarnje i nevidljivo – čovjekov karakter, čovjek kakav u sebi jest. Jer stil- to je čovjek.”

Ovo su riječi o. Vlade Rožića, ondašnjeg poglavara o. Danijela Mihatova u krčkom samostanu trećoredaca glagoljaša sv. Franje, izrečene 7. srpnja 2010., prigodom obilježavanja 70. obljetnice misništva o. Danijela, a mogu se primijeniti, osim gore navedenog obilaska bolesnika po pozivu, i danas, kada se obilježava njegov stoti rođendan. Breme na njegovim leđima od dodatnih šest godina, uopće se ne primjećuje.

  • Možete li podijeliti s nama neka sjećanja iz djetinjstva, kako je izgledalo Vaše odrastanje?

Rođen sam u Poljani koja zajedno sa Sutomišćicom čini jednu župu na otoku Ugljanu. Bili smo samo moj brat i ja. Moj otac je bio u Americi, tako da smo živjeli samo s mamom. Tu su dva mjesta. Poljana, očevo mjesto, gdje sam se rodio, i drugo mamino, Preko. U maminoj je obitelji bilo više djece. Bila su dva brata koja su imala devetero djece i ja sam, osim za vrijeme škole, uglavnom s njima živio, tako da su odigrali veliku ulogu u formiranju mog mentaliteta.
Već kao dječak bio sam u Or1ovskoj organizaciji najprije kao pomladak, pa naraštaj. Tu sam se odgajao i vjerski i nacionalno. U ono doba Prečani su bili jako svjesni Hrvati, mirni ljudi, ne ratoborni, ali znali su što hoće, držali su do svoje vjere i svojega naroda, do hrvatstva!

  • Možete li se prisjetiti, kada ste po prvi put osjetili želju biti svećenik i kako ste odlučili biti franjevac-trećoredac?

Kako odgovoriti na prvi dio pitanja?! Kada sam po prvi put osjetio želju biti svećenik?! Osjećam se u neprilici kako odgovoriti i što reći, jer kod mene nije bilo, kao kod nekih, recimo Paula Claudela, koji je na Božić, kod pjevanja Večernje doživio jedan poseban, snažan poticaj milosti. Nije bilo ni ono, kao kad su za vrijeme tzv. “pučkih misija” neki osjetili, doživjeli poticaj, da trebaju oprostiti, da se trebaju pomiriti ili na duhovnim vježbama osjetili poziv, poticaj, da trebaju započeti jednim drugačijim načinom života. Kako su u ono vrijeme pošli u samostan sinovi moje tetke i ujaka, tako sam i ja pošao s njima, bez nekog velikog razmišljanja. Tek je u gimnaziji počelo dozrijevanje.

Odlučio sam biti franjevac-trećoredac zato što su franjevci trećoredci na malom otočiću pred Prekom, dakle u župi, imali samostan i u samostanu sjemenište i gimnaziju.

  • S obzirom da ste se prilično rano odlučili za redovništvo, jeste li u samostanu promišljali o svojoj odluci?

Još od malih nogu dojmio mi se način života trećoredaca, osobito zbog pristupa ljudima. Bili su autoritet za mene, kao i za mnoge Prečane koji su vrlo lijepo govorili o njima. Sve je to išlo bez velikih promišljanja do trenutka svečanih zavjeta, kada je počelo gombanje i kada sam morao prelomiti. Sve prije izgledalo mi je kao da još ima puno vremena za odluku.

  • Odlučiti ste poći u sjemenište s ciljem da budete svećenik. I to ste odlučiti u ranoj dobi i dosta brzo, bez nekog velikog i dugog razmišljanja. Odlučili ste se zato što su prije Vas to isto odlučili i Vaši prvi rođaci i vršnjaci s kojima ste se vrlo dobro slagali. Nije li bilo za očekivati, da će nakon tako brzo donesene odluke možda ubrzo doći do ponovnog domišljavanja i premišljavanja, pa možda i do promjene ove odluke “poći u sjemenište”? Ipak kod Vas nije došlo do promjene … ?

Sada kada o svemu tome razmišljam dolazim do zaključka i sigurnog mjerenja, da moja ondašnja odluka “poći u sjemenište” nije uslijedila samo zato što su moji rođaci i vršnjaci odlučili poći u sjemenište, već da je to bio plod čitavog vjerskog odgoja i života u obitelji, a onda i u župi u kojoj se vrednovao vjerski život, molitva, sakramenti i druge duhovne vjerske vrjednote. U ono vrijeme Preko je bila župa s 2 500 – 3 000 vjernika. Kasnije, sam, od jednog svećenika rodom iz Preka, koji je u to doba često dolazio kući i koji je poznavao svoje rodno mjesto, čuo govoriti da se u to doba u svim obiteljima, uz rijetke iznimke, svake večeri zajednički molila krunica. Isto tako, da su, uz rijetke iznimke, svake nedjelje i blagdana, svi sudjelovali kod svete mise. Znam, da smo u mojoj obitelji i u obitelji maminog tate, dakle obitelji djeda po majci, svaki dan molili krunicu i svake nedjelje i blagdana svi sudjelovali kod Svete Mise. Navodim i ovu obitelj svoga djeda, jer to je bila brojna obitelj s mnogo djece. Tri brata, s više djece, živjeli su sa svojim ocem i majkom.

Uz obiteljski život, glavni temelj i žarišta vjerskog, pa i nacionalnog, života bila su razna vjerska društva. U župi je bio vrlo aktivan Treći Red sv. Franje, Društvo sv. Ružarija, Kćeri Marijine i još neka društva. Za omladinu postojalo je i društvo “Hrvatski katolički orao”, koje je veliku pažnju posvećivalo vjerskom i nacionalnom odgoju mladih. U tom društvu, u ono vrijeme, bili su vrlo aktivni bl. Ivan Merz i Marica Stanković, za koju se vodi “postupak za beatifikaciju”. Ovo društvo gajilo je i tjelovježbu, što je, kako za starije, tako i za nas najmlađe, – takozvani . pomladak” – bilo vrlo privlačno.

Kada sada pomislim na sve one djelatnosti i poticaje, koji su iz toga slijedili, vjerujem da je sve to pridonosilo i odazivima za svećeničko zvanje, kojih je bilo poprilično.

  • Sjećate li se svog života u sjemeništu i biste li nam mogli nešto o tome reći? Kakav je bio život u sjemeništu? Pritom, ne mislim samo na školski rad, premda je i to vrlo važno pitanje, nego, više mislim na duhovni rad, na rad na duhovnom dozrijevanju sjemeništaraca? Vjerujem, da je i taj rad mnogo doprinio činjenici da ste ustrajali na odabranom životnom putu.

Uvjeren sam da se, uz školski rad, rad na upoznavanju školske građe, velika pažnja posvećivala i radu oko duhovnog rasta dozrijevanja sjemeništaraca. Velika se pažnja posvećivala godišnjim jednotjednim duhovnim vježbama, redovito na početku školske godine, u 10. ili 11. mjesecu. Velika se pažnja posvećivala devetnici za blagdan Bezgrešnog Začeća te samom blagdanu, tako i devetnici za Božić, a onda božićnim blagdanima, pjevanju božićnih pjesama. Iza toga je slijedila korizma, na posebni način sveto vrijeme. Pjevanje korizmenih pjesama, Križni put. Velika sedmica je bilo privilegirano vrijeme. Cvjetnica: pjevanje za vrijeme procesije s maslinovim grančicama, pa pjevanje Muke, s ulogama, pojedinačnim i zajedničkim, koje smo mi đaci pjevali! Mi, đaci 2., 3., 4. razreda gimnazije, molili smo, pjevali posebnu Službu Božju, takozvane Lamentacije, na Veliki četvrtak i na Veliki Petak. Sve je to stvaralo jedno intenzivno duhovno ozračje oko nas, i duhovni život u nama. Čini mi se da je taj duhovni život onda bio intenzivniji nego što sam ga ja doživljavao kod mlađih naraštaja u novije doba.

  • Kako ste doživjeli oblačenje redovničkog odijela, prve zavjete?

Kao dio normalnog hoda, kao da je sve već odlučeno. Prve zavjete položio sam u Krku. Nakon petog razreda gimnazije došli smo u Krk i nakon jedne godine novicijata 1. kolovoza 1933. položili prve (privremene) zavjete.

  • Zanimljivo je da se čitav Vaš razred odlučio za redovništvo. Jesu li svi dali doživotne zavjete?

Svi, čitav razred, a govorimo o 1. razredu ondašnje gimnazije, nas desetero odlučili smo se za redovnički život. Na tom putu redovništva osmero nas je ustrajalo, jedan je otišao u šibensku biskupiju, a jedan je izašao.

  • Što je uslijedilo nakon doživotnih zavjeta?

Životna odluka je donesena i povratka nema, bit ću trećoredac!

  • Kada i gdje je bilo svećeničko ređenje i tko Vas je zaredio?

Kardinal Stepinac nas je zaredio za đakone u nadbiskupijskoj kapeli na Kaptolu, a za svećenika zaredio nas je dr. Josip Lach, pomoćni biskup, 7. srpnja 1940. Bilo nas je dvadeset i nekoliko, desetak sa Ksavera, nekolicina franjevaca s Kaptola i još neki svjetovni (dijecezanski) svećenici.

  • Spomenuli ste kardinala Stepinca. Koja su Vaša sjećanja na kardinala Stepinca?

Mladi čovjek kojeg su primili s velikim simpatijama. Sjećam se njegova dolaska na Ksaver, no na početku sam ostao na tome. Tek poslije rata postao sam svjestan njegove veličine. Ja sam bio u Herceg Novom, pomalo izoliran, a informacije o njemu dobivali smo preko komunističkih medija. za Pastirsko pismo naših biskupa saznao sam također preko komunističkih medija koji su ga žestoko napadali, a nakon nekog vremena sam kriomice dobio Pismo po crkvenoj strani. Bilo je jako opasno imati ga.

  • Kako je izgledala mlada misa – je li proslava bila svečana kako to danas biva?

Ni najmanje. Mladu sam misu rekao, kao i moj rođak, od tetke sin, na Trsatu 14. srpnja 1940. Potom, sljedeće nedjelje imao sam misu u Poljani, župa Sutomišćica-Poljana, a oko stola se okupilo 30-40 uzvanika. Može se reći da se sve odvijalo u uskom obiteljskom krugu.

  • Kakva su bila vaša očekivanja nakon ređenja?

Upravitelj samostana trećoredaca u Herceg Novom tražio je provincijala da mu nekoga pošalje. Dok su moje kolege nastavile šestu godinu teologije, mene su poslali u Herceg Novi da mu budem pri ruci. Zamjenjivao sam svećenika iz susjedne župe, koji je bio vojni svećenik, pa je otišao. Tako sam se iz Herceg Novog brinuo za filijalu Đenović, a u samom Herceg Novom bio sam kateheta i na raspolaganju župniku.

  • Prva svećenička služba vodi Vas u rodno mjesto Leopolda Mandića. Što Vas je tamo dočekalo?

Kad sam došao u Herceg Novi vidio sam a i čuo od svećenika koji su bili župnici, daje u župama, gdje su katolici bili u većini, vjerski život živ i dobar, a u pojedinim župama i vrlo dobar. U župama gdje su katolici bili manjina, vjerski život je bio slabiji, mlak, negdje vrlo mlak. Jer kao što pripadnici drugih vjerskih zajednica, uglavnom pravoslavni, nisu prakticirali ni pohađanje crkve ni molitvu, niti su slavili blagdane, na isti način su činili i katolici, nisu prakticirali odlazak u crkvu, ni molitvu, niti su davali neku veću važnost blagdanima.

Tako je bilo i u nacionalnom pogledu. U mjestima gdje su Hrvati bili većina izražavali su svoju nacionalnu pripadnost; gdje su bili manjina, to se prikrivalo. Sjećam se, bilo je to jedne nedjelje ili blagdana, kad sam malim parobrodom prolazio blizu Donje Lastve, usred mjesta se vijorila hrvatska zastava. Čuo sam, da je tako bilo i u drugim mjestima, gdje su Hrvati bili u većini. Godine 1936. kada je poslije više godina teške diktature došlo do slobodnih izbora, i Hrvati u Boki Kotorskoj, gdje su bili u većini, kod tih izbora došli su na čelo općine te se i u tim mjestima vijorila hrvatska zastava.

  • Što su oni koji su poznavali sv. Leopolda o njemu govorili? Možete li komentirati Papinu odluku da sv. Leopold bude zaštitnik ovog Jubileja Milosrđa – što je time želio naglasiti?

Dok sam boravio u Herceg Novom o njemu sam znao da je kapucin iz Herceg Novoga i da je zadnji puta bio u Herceg Novom 1936.

O njegovoj smrti sam čuo od njegovih sumještana, od jednoga koji je sa njime išao u pučku školu. Jedne nedjelje poslije večernje pobožnosti, ljudi su se sakupili, zaustavili pred crkvom i poveo se razgovor. Njegov školski kolega Vitorio Šager rekao je točno ove riječi: “Jeste li čuli daje umro naš Bogdo?” Poveo se razgovor o ocu Leopoldu. Ljudi su iznašali svoja sjećanja i događaje. Tako i Vitorio koji je išao s njime u pučku školu iznosio neke zgode iz pučke škole rekavši kako je bio jako dobar. Nekom koji je psovao dao je patakun (udarac) da ne psuje. Kasnije sam čuo i od gospođe koja je bila kućna pomoćnica u obitelji Korner, a Korner je bio otac pjesnika Jerka Kornera, daje otac Leopold bio veliki prijatelj s ocem tog svećenika, gospodinom Komerom. On je često tamo dolazio i ova žena je ispripovijedala kao su oni znali dugo, dugo prijateljski razgovarati.

Na osnovu ovoga što sam čuo i kasnije pročitao o životu svetog Leopolda Mandića potpuno mi je razumljivo da ga je Papa izabrao za zaštitnika Jubileja milosrđa. Bio je skroman čovjek koji je uvijek bio na raspolaganju, dvanaest sati dnevno je ispovijedao, primao je svakoga, imao je veliko srce za svakoga, bio je uistinu milosrdan prema čovjeku, čovjek milosrđa.

  • Početak II. svjetskog rata zahvatio Vas je u Herceg Novom. Možete nam opisati situaciju na početku rata? Kada i kako je počeo ovaj teški i žalosni proces, koji je doveo do toga da danas u Boki Kotorskoj ima tako malo Hrvata?

Sjećam se te situacije. Kada je ondašnja jugoslavenska vlada sklopila pakt sa Nijemcima, a vojna hunta razvrgnula, došlo je do demonstracija u kojima se je uzvikivalo: “Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob”. Nakon desetak dana od demonstracija buknuo je rat. Bila je nedjelja Cvjetnica, 6. travnja 1941. Kada smo bili na ranoj misi dogodio se kao neki potres, prasak, buka, čule su se bombe, mitraljezi. To je bio početak rata. Talijani koji su bili u Albaniji avionima su napali mornaricu u Boki Kotorskoj kao i druga vojna mjesta. Na sam Uskrs putujući prema svojoj župi Đenovići, a do nje sam išao brodom, odjednom smo čuli zvuk aviona nad nama. Bili smo puni straha, ali taj mali brod njima nije bio interesantan, već mornarica koja je bila udaljena 2 km od tog mjesta. Sjećam se kako su padale bombe oko tih brodova koji su manevrirali. a Uskrsni utorak se pronijela vijest da je prestao rat.

  • Što slijedi nakon toga?

Jugoslavenska vojska se raspala, ljudi su odlazili kako je tko mogao i znao. Uskoro dolazi talijanska vojska i nastaje velika promjena u Herceg ovom i Boki Kotorskoj baš među vjernicima. Mnogi naši ljudi koji su radili u ratnoj mornarici i drugim mjestima osjećali su se nesigurni, ostavljali su svoja mjesta i odlazili su u Hrvatsku u nadi da će tamo naći radna mjesta i sigurnost. Ne samo ljudi koji su bili rođeni izvan Boke Kotorske, već i sami rođeni Bokelji ostavljali su svoja rodna mjesta i odlazili u Hrvatsku.
Tom prigodom veliki broj ljudi napustilo je Boku Kotorsku i otišlo u Hrvatsku. Tako započinje smanjivanje broja Hrvata u Boki Kotorskoj.

  • Nakon propasti Italije dolaze Nijemci.

Kada je propala Italija, jasno se vidjelo da su Talijani i Nijemci izgubili rat. Nakon Talijana dolaze Nijemci, ali svi su vidjeli da Nijemci neće dugo. Nakon propasti Italije partizani su dobili talijansko oružje. Nijemci su djelovali danju, a partizani noću. Bila je prisutna velika napetost i strah.

  • Dolaze partizani.

Kada su otišli Nijemci, došli su partizani. Tijekom njihova dolaska i prolaska bilo je jako, jako napeto, jer su partizani mnoge i mnoge po noći odvodili koji se nikada nisu vratili. Napeta situacija je trajala i dalje. Sjećam se, kad je jedan, koji je čitavo vrijeme bio u partizanima, u mojoj prisutnosti, jednom rekao: “Nama Hrvatima, koji smo bili od početka u partizanima, teže je, nego onima, koji su se onda borili protiv partizana.” To je urodilo time da se odlazak Hrvata nastavio godinama i godinama, kroz punih 40-ak godina. A onda je došlo, izgleda, za Hrvate najteže vrijeme za vrijeme Domovinskog rata, kada je iz Boke kotorske krenuo napad na Konavle, na Dubrovnik, na Hrvatsku, što se silno odrazilo na život Hrvata u Boki Kotorskoj kada su i za Hrvate postale potpuno aktualne liječi proroka Jeremije: “Rahela oplakuje sinove svoje i ne može se utješiti, jer njih više nema!”(Jer 31,15).

  • U Krku ponovno boravite od 1950. do 1953, kao poglavar samostana. Što nakon Krka?

Dobio sam novi dekret i premješten u Zagreb, za poglavara u samostanu sv. Franje Ksaverskog. Tu sam boravio punih 10 godina. Potom se ponovno vraćam na otok Krk, ali ovoga puta u samostan na Glavotoku i tu ostajem do 1969.

  • A gdje ste nakon toga premješteni?

Krenuo sam u Njemačku sasvim slučajno iz znatiželje na mjesec dana preko nekog poznanstva. Iz biskupije mi je omogućeno da mogu biti smješten kod jednog župnika na mjesec dana. Kada sam se spremao da krenem natrag dušobrižnik za Hrvate u Essenu, a bio je jedini svećenik koji je vodio brigu za sve Hrvate u essenskoj biskupiji Lodota, telefonira: ,,Ako hoćete možete doći kod mene. Kod mene je trebao doći vlč. Cecelja koji je bio Salzburgu, ali je odustao, tako da trebamo jednog svećenika.””Vrlo rado” odgovorih. I tako sam ostao u Essenu dok nisam postao provincijal u Zagrebu.

  • Kako Vam je bilo u Essenu, s kojim izazovima ste se tada susretali

Mali je broj ljudi dolazio u crkvu, jer je nedostajalo svećenika. Nedostajala je povezanost među ljudima, a ono malo povezanosti bilo je na osnovu pripadnosti iz rodnog kraja. U Essenu je bio duhovni centar za Hrvate essenske biskupije, koga je osnovao svećenik Lodota. U dušobrižničkom centru su naši ljudi tražili intervencije kod policije za dozvole boravka, posao i razne potrebe. Njima je svećenik omogućavao boravak i tražio posao. Oni su ga više trebali za administrativne poslove nego za vjeru.

  • Vi ste počeli obilaziti ljude. Jesu li Vas ljudi primali u svoje domove s povjerenjem?

Ljudi su me rado primali. Kod prvog posjeta, redovito, bilo je iznenađenje i malo nepovjerenja. Kod drugog, trećeg susreta već je išlo drugačije. Znam da sam u neke obitelji išao s namjerom da ću tu ostati 15 do 30 minuta, a da sam znao ostati po sat ili dva, jer su ljudi u razgovoru otvorili svoja srca i postavljali pitanja. Često bi započeli sa: Nešto bismo Vas pitali, ali se Vi nemojte uvrijediti. Tada bi počeli iznositi ono što ili smeta kod nas svećenika, probleme ne samo poslovne, već i vjerske. Evo jedan primjer koliko su imali povjerenja. Bilo je iza Uskrsa. Došao sam u jednu obitelj. U razgovoru o obredima Velikog tjedna koje su oni pratili preko televizije, a ne u crkvi, oni postavljaju pitanje: “Pa zašto su trojica razapeta?” Odgovorih:” To je Isus i dva razbojnika”. A oni će: “Tko je Isus?” Odgovorih:” Onaj u sredini sa krunom oko glave.” Nato je žena rekla mužu: “Jesam ti ja rekla!”. Tu sam vidio kako naši ljudi koji u Crkvu dolaze imaju premalo znanja o vjeri. Ja sam si to protumačio da za vrijeme rata nije bilo vjeronauka, poslije rata nije smjelo biti vjeronauka, a majka, roditelji, dali su svojoj djeci ono što su imali. Ljubav prema vjeri, da treba poći na svetu Misu, drugo im nisu mogli dati, jer to ni sami nisu imali.

  • Nakon Njemačke postajete provincijal Vašeg reda od 1976. do 1980. S kojim problemima i izazovima ste se tada susreli?

Došao sam u jedan potpuno novi svijet naspram onoga prije odlaska u Njemačku. Došlo je do promjena u samom shvaćanju redovničkog života. Ono što se događalo u Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, s pet godina kašnjenja počelo se prenašati i kod nas. Nije više vrednovan onaj stari red, molitve, duhovni život, zajedništvo. Kao što se i danas ideje sa Zapada brzo prenose i usvajaju kod nas, tako su se i u ono vrijeme prenosile “napredne” ideje, samo s nešto većim vremenskim odmakom.

Tu je počeo manjak naših zvanja. Ljudi su se zapravo došli školovati pa bi izašli.  Svećenici trebaju vrednovati molitvu i sve druge duhovne vrednote i to je put za obnovu.

  • Nakon Zagreba odlazite u Ogulin za poglavara samostana i ostajete do 1993. kada dolazite u Krk. Što radite u Krku?

Živimo redovničkim životom prema našim pravilima i na raspolaganju smo ljudima doslovno s čitavog otoka koji traže sakramente, posebno sakrament ispovijedi u svako doba dana i noći. I u tome vidim pastoralnu važnost ovoga samostana.

  • Godine Vas ni danas ne sputavaju u služenju vjernicima.

Ne, meni to nije nikakav problem. Drago mi je i ja se divim ljudima kako ih neke stvari zanimaju posebno one iz moje biblijske grupe, pokazujući želju da prodube svoja saznanja.

  • Predvodite sat klanjanja pred Presvetim. Tumačite sv. Pismo, povezani ste s molitvenom zajednicom Gesu Risorto (Uskrsli Isus). Kakvu važnost u životu čovjeka ima molitva i čitanje sv. Pisma?

Vrlo veliku. Sada vidim kako sam neke stvari propustio u životu, ne posvetivši više pažnje Bibliji odmah od početka, to je naš glavni izvor, a mi to tako malo vrednujemo. za nedjelju spremiš propovijed i to je gotovo. Tko je proučava svaki dan?! Da, mi molimo časoslov, ali to je vrlo malo. Mi premalo poznajemo Bibliju, premalo je proučavamo i premalo je uvažavamo, premalo je živimo.

  • Služite i na raspolaganju ste ljudima kao ispovjednik, Jesu li vjernici svjesni važnosti ovoga sakramenta?

Čovjek bez sakramenta se ukoričuje i postaje nešto neodređeno. Svaki sakramenat donosi obnovu.

  • U zapadnim zemljama Europe vidljivo je da su mnoge redovničke zajednice u velikoj krizi: stariji umiru, mlađi ne dolaze, ostaje jedina mogućnost pojedine samostane zatvarati, napuštati. Kod nas nije to tako akutno. Ali, ipak! Razmišlja te li i vi ponekad o tome, što bi se tu moglo učiniti, kako pomoći?

Uvjeren sam, da nam životno iskustvo, povijest, daje točan odgovor. Mislim da je dovoljno navesti samo jedan konkretni primjer: Kad su Franački kraljevi/ carevi poklanjali velike posjede, ne samo biskupijama, nego i samostanima, to se, kako u životu biskupija tako i u vjerskom životu čitavog Božieg naroda, negativno odrazilo na život redovnika, pa tako i u životu redovnika benediktinaca u samostanu Cluny. Dobili su veliko imanje, popustili su u redovničkom životu i disciplini. Tražeći put spasenja redovnici u samostanu Cluny odlučili su da uz Evanđelje, trebaju stvarno i doslovno prihvatiti i ostvariti svoja obećanja koje su dali kod polaganja zavjeta; odlučili su živjeti po svom redovničkom Pravilu. Plod te odluke bila je obnova redovničkog života u tom samostanu, Oduševljeni obnovom redovničkog života u Cluny-u, to su prihvatili i drugi samostani. Tako je došlo do velike i blagoslovljene duhovne obnove redovničkog života u XI. stoljeću

Iz samostana je želja za obnovom prešla u biskupije, a potom u Rim, u središte Crkve. Dakle obnova je počela s odlukom da se živi po Pravilu, da se moli. Najvažnija je molitva, a onda moli i radi. Ispunjavati i ostvariti svoja obećanja, ostvariti svoje zavjete. To bi trebalo biti i danas i mislim da je to jedini put. Jedan konkretni primjer što se danas treba učiniti je Majka Terezija i njena zajednica. Klanjanje i rad i tu ne nedostaje zvanja.

  • Nedostatak je i svećeničkih zvanja! Gdje vi vidite uzroke i moguća rješenja?

Iskustvo Orlova mi je uvijek na pameti. Iz Orlova se je išlo u sjemenište, a ne privlačenjem dajući koju pogodnost, jer u prvom slučaju radi se o svjesnoj odluci koja proizlazi iz duhovnog ozračja koje je bilo u Orlovima, a ne o nekom mamcu. Pitanje je što danas mladog čovjeka potiče da ode u sjemenište? Treba raditi na tome da ulazak u sjemenište bude ideja sjemeništarca, a ne onoga tko ga šalje! Treba stvoriti ozračje za takvo dozrijevanje! Nekada su neke obitelji tradicionalno davale svećenika. Danas toga više nema. Molitva i rad je ključ rješenja. Zvanje treba biti plod duhovnog rada s mladima. Zvanje treba biti odluka svakoga pojedinca.

  • U stoljetnom životu na čemu ste Gospodinu najviše zahvalni?

Zahvaljujem Gospodinu na svom ovom vremenu koje mi je u životu dao. Nameće mi se pitanje što sam i koliko mogao i trebao bolje iskoristiti. želim da vrijeme koje mi on poklanja što bolje vrednujem i koliko mogu odgovorim.

  • Sto godina života znači i veliku životnu mudrost i iskustvo. Što bi poručili svima neovisno o razdoblju života u kojem se nalazimo?

Gospodin Bog daje svima mogućnost i priliku bez obzira u kojim uvjetima živimo. Poziv Zakeju: “Siđi, danas želim biti kod tebe” uvijek je aktualan. Vrata milosrđa su uvijek otvorena. Na nama je da osluhnemo i odgovorimo.

Razgovarao: Mario Udina

Print Friendly, PDF & Email