Biskup Srebrnić i tajna nestalih putnika i posade parobroda Zrmanja 1944. godine

Priredio: dr. Franjo Velčić
Priredio: dr. Franjo Velčić

“Brodovi su isti ka i ljudi … “, Imaju svoju sudbinu … I parobrod .Zrrnanja”, napravljen u navozima brodogradilišta Marco Martinolich u Malom Lošinju porinut je u more u ožujku 1913. godine. Spadao je u manje brodove sa 53 tone neto nosivosti, dizajniran prema zamisli Nikole Marinolich-a. Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije brod prelazi u talijanske ruke i mijenja ime u “Isto” (tal. naziv za otok Ist u zadarskom arhipelagu!), a potom ga prisvajaju Nijemci. I tu započinje njegova drama. U mirnoj, ali kobnoj noći, u kasnim satima 21. listopada 1944. s putnicima Krčanima napustio je krčku luku da bi otplovio prema Sušaku. I te noći nestali su svi putnici, njih 17, a vjerojatno i 13-torica članova posade! Tajna kob toga broda do dana današnjega, ne prestaje zanimati povjesničare, rodbinu nestalih i druge istraživače.

Prema našim saznanjima, zadnji je o sudbini broda pisao prof. Ljubomir Radić, kustos Hrvatskog pomorskog muzeja iz Splita, u izvornom znanstvenom članku pod naslovom: “Sudbina parobroda Zrmanja”, i to, u Krčkom zborniku svezak 69, Krk 2013. godine. Pored analize dosadašnjih istraživanja i svjedočanstava o brodu Zrmanji, autor donosi kao dragocjenu novost imena 13-torice članova posade i žali što to ne može učiniti za nestale putnike.

U članku spominje i Krčanku gđu Pjerinu Fiorentin kojaje, uporno tragajući za sudbinom putnika, dobila 18. srpnja 1990. iz Državnog arhiva u Rijeci neke podatke o kretanju toga broda. No, malo je brodova, posebno putnika i članova posade, koji su imali tako misteriozni nestanak da im se do dana današnjega gubi svaki trag.

Međutim, u Srebrnićevu osobnom arhivu nalazimo jedan dragocjeni dokument – pismo, koje je 22. studenoga 1944., tj. svega mjesec dana nakon nestanka broda i putnika, uputio mons. Giuseppeu Ramiru Marcone-u, izaslaniku Svetoga Oca pri hrvatskom episkopatu za vrijeme Drugoga vjetskoga rata. U pismu Srebrnić raži od njega detaljna i žurna saznanja o sudbini putnika. Pri tom donosi popis putnika i saznanja o okolnostima uslijed kojih je brod nestao.

Na brod se, prema Srebnićevu popisu, ukrcalo 17 Krčana, spominje ih poimence, a od njemačkog lučkog kapetana u Krku je doznao da su ga partizani, koji su se tajno ukrcali na brod, zajedno s putnicima usmjerili prema jugu, da se, prema jednima, zaustavi na Visu, a prema drugima, u Anconi. Otok je Vis tada već bio oslobođeni teritorij, a Ancona pod nadzorom zapadnih saveznika.

Po Krku se najprije širila vijest da je brod bio potopljen od engleske podmornice i da su svi poginuli, zatim dođe vijest da su pristali na Visu, i kao treća, da se (tj. mjesec dana nakon nestanka!) nalazi u Anconi. Ta treća verzija događaja navela je biskupa Srebrnića da zamoli Papinskog izaslanika u Zagrebu točne vijesti o sudbini putnika. U isto vrijeme a i kasnije, sa partizanske strane čuju se nejasne, kontradiktorne vijesti, najčešće o tome kako je naletio na minu kod Plavnika, pa na putu prema Sušaku itd. Spominje se da partizanski obavještajci nisu imali nikakva saznanja o brodu ili o nekim poduzetim partizanskim akcijama. Zatim da je brod bio sljedećeg jutra viđen kod otoka Oliba.
I partizanski časnik Drugog pomorskog obalnog sektora mornarice NOVJ Orfeo Tićac posvjedočio je nakon rata da je zapovjedništvo II. POS-a “znalo za bijeg broda koji je trebao, prema njegovim riječima, uploviti u Ist.” Ali se to nije dogodilo! Zatim slijede druge konfuzne teorije …

No, “ključ ovoga misterija” doista može biti kapetan broda Josip Rendić, kostrenjanin. Naime, “njegova pomorska knjižica pronađena je na morskoj hridi, svjetioniku Galioli, u drugoj polovici listopada 1945. godine. Poderana knjižica nalazila se uz leš koji su pronašli mornari s leuta “Sokol” iz luke lž. Oni su obavijestili Lučku kapetaniju u Cresu, koja je obavila uviđaj. Međutim, kapetanova supruga nije priznala identitet pronađenoga leša!

Ta “potpuno suha, poderana i od ulja zaprljana” kapetanova pomorska knjižica, pronađena na hridi Galijola ukazuje na to da se vjerojatno radi o potpunoj likvidaciji posade i putnika broda. Premda je creska milicija to isto utvrdila, stvar se potpuno zataškala. Tim “dokazom” htjelo se okončati svako daljnje traganje i svaku raspravu o tom slučaju. No, pismo krčkog biskupa, otkriva jedan novi smjer, kojim se do sada nitko nije usudio krenuti. A taj je: da je brod u noći 21. listopada ’44. bio otet od, nazovimo ih tako – partizanskih “komandosa”, koji su poduzeli otmicu broda i s njim htjeli preći na oslobođeni teritorij, bilo na Vis odnosno Anconu. Ali u međuvremenu se moralo dogoditi nešto strašno ….

Moguća je još jedna teorija: da se brod uputio prema otvorenom moru, prema nekoj luci pod nadzorom saveznika, i daje pri tom bio pogođen od savezničkih snaga (navodila se engleska podmornica!) koja je greškom pogodila brod, jer nije imao istaknute potrebite oznake prepoznavanja. A budući da su Britanski arhivi iz toga vremena povjesničarima još uvijek nedostupni, priječi se pristup onim dokumentima koji Britancima ne idu u prilog!

Stoga je zadatak prvenstveno povjesničara, da se dođe do povijesne istine o sudbini broda, i još više, do sudbine putnika i članova posade. To je zadatak i tzv. “istraživačkog novinarstva”, ali i – speleologa i podvodnih ronilaca. Izgleda da su ovi potonji svoj posao prilično obavili, ali, bez konkretnih rezultata! Jer, ako je brod u neko vrijeme nakon toga datuma naišlo na minu i završio u morskim dubinama, posada i putnici su prije toga netragom nestali, možda i u kojoj kraškoj jami!? Ne bi to bio jedini slučaj da “revolucija guta i vlastitu djecu”.

O tome bi mogao posvjedočiti i koji suvremenik ili sudionik tih zbivanja, bilo s koje strane, a sve  u prilog istine, i pijeteta prema 13-torici nestalih članova posade i 17-torici nestalih Krčana među kojima je bilo barem čak petero djece: Eugenio Gottwald (14 god.), Livio i Mario Maracich, Branka Ruić i Teodoro Giorgolo. Cjeloviti dokument kanimo objaviti u Zborniku o biskupu Srebrniću koji je u pripremi.

Print Friendly, PDF & Email