Izložba baroka u Katedralnoj riznici u Krku (2)

Kao aleluja koje se pretočilo u sliku.

Detalj-sv_Ivan NepomukKada je još prošle godine dr. Višnja Bralić iz Hrvatskog restauratorkog zavoda javila da je završena restauracija Grassieve slike Navještenje sa sv. Augustinom i sv. Ivanom Nepomukom, sv. Franjom Paulskim i sv. Petrom iz Alcantare (1740.-1745.) iz krčke katedrale i mailom poslala fotografiju obnovljene slike, ono što me je najprije dirnulo, privuklo pogled i potaknulo na razmišljanje bilo je mjesto u koje je slikar smjestio događaj Navještenja i način kojim gaje prikazao. Iz Svetog pisma, točnije Lukinog evanđelja, znamo da je Blaženu Djevicu Mariju anđeo Gabrijel po Božjem nalogu posjetio u njezinu nazaretskom domu (usp. Lk 1,26-38). Lijepo je zapisano kako je anđeo ušao k njoj i onda, nakon razgovora i Marijinog pristajanja, otišao od nje.

Bilo je zadivljujuće promatrati jednu vrijednu sliku u svojoj cjelini nakon što smo bili naviknuti na tri slike; pažnju pogleda plijenili su likovi svetaca, njihov kvalitetni prikaz, boje i na kraju cijela kompozicija koja ukazuje da je Nicola Grassi ne bilo kakav slikarski majstor. Laskav je bio prijedlog da ona i još nekoliko slika iz naše biskupije budu dio jedne značajne izložbe u Zagrebu. Ali usprkos svemu tome misli su stalno odlazile u mjesto Navještenja. Ako se ono dogodilo u Marijinoj kući zašto onda slikar nije prostoriju prikazao figurativno i realistično? Zašto je naslikao samo trag koji govori da je Marija zatečena u svakodnevnom poslu: košaru s platnom položenu na tlo? Kako to da je umjesto zidova prikazao nebo, osvijetljene oblake, razigrane anđele i Duha Svetoga u obliku goluba? I upravo odgovori na ova pitanja počeli su stvarati ovogodišnju izložbu. Najprije u mislima a onda korak po korak i u stvarnom prostoru katedralne riznice – krčkoj crkvi sv. Kvirina.

Otvaranje ‘prozora’ prema Božjoj ljepoti karakteristika je baroka

Prodiranje nadnaravnog u naravno, mogućnost da čovjek proviri u božansku stvarnost, da barem malo sudjeluje u vječnoj slavi u kojoj prebiva Bog, otvaranje ‘prozora’ prema Božjoj ljepoti karakteristika je baroka u umjetničkim djelima religiozne tematike. I to je u ovom krčkom Navještenju tako lijepo istaknuto; kontrastom boja, pokretima prikazanih likova i arhitektonskom scenografijom u koju su oni smješteni. Sve promatrača obuhvaća, ljepota ga ispunja i uzdiže, a ono što gleda približava Bogu: sveci, svojom staloženošću, uzdignutim pogledima, naučiteljstvom, isposničkim licima; Marija svojom pobožnošću i predanjem. A samo Navještenje – vidljivi biblijski događaj – čini ga skoro pa aktivnim sudionikom.

004_krk_riznica

Oltarska je slika nešto poput prozora kroz koji k nama stupa Božji svijet

Sljedeći korak ostvario se rađanjem nove ideje za vrijeme jedne mise u katedrali. Moj su pogled privukle velike slike iznad korskih klupa u svetištu. Na četiri slike Cristofora Tasce, iz istog perioda kao i Grassieva, dirnuo me slikarov trud i način prikazivanja Božje intervencije za svoj narod. One svojom euharistijskom tematikom ne samo da pomažu shvatiti tajnu koja se odvija na oltaru, nego promatrača čine živim dionikom događaja. Izakova žrtva smještena je nasuprot Posljednjoj večeri – prvoj euharistiji, Kristovoj žrtvi pod prilikama kruha i vina, a Mana u pustinji nasuprot Kristovu čudu umnažanja kruha. Starozavjetni spasenjski događaji prethode novozavjetnima, a novozavjetni su pak početak života Crkve. Slike s motivima iz Starog zavjeta koje su postavljene u izložbi “Vidim nebesa otvorena” predočavaju svetopisamske riječi: “Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina. Uto ga zovne s neba anđeo Jahvin i poviče: “Abrahame! Abrahame!” “Evo me!” – odgovori on. “Ne spuštaj ruku na dječaka”, reče, “niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.” (Post 22, 9-12) i ,,A ujutro obilna rosa sve orosila oko tabora. Kad se prevlaka rose digla, površinom pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slana uhvatila po zemlji. Kad su Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: “Što je to?” Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče: “To je kruh koji vam je Jahve pribavio za hranu. A ovo je zapovijed koju je Jahve izdao: ‘Nakupite koliko kome treba za jelo – jedan gomer po osobi, svatko prema broju članova koji su mu u šatoru.
Izraelci tako uradiše. Neki nakupe više, neki manje. Kad su izmjerili na gomer, pokaza se da nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje: svatko je nakupio koliko mu je trebalo za jelo.” (Izl 16, 13-18). Prizori su to koji su sada izvađeni iz originalnog mjesta, malo spušteni i nama približeni da bi smo ih upili, razumjeli, doživjeli. I ovdje možemo vidjeti otvoreno nebo i zamisliti nadnaravno.

U prošlom broju Kvarnerskog veza donijeli smo općenito predstavljanje izložbe dok je ovaj prilog razmišljanje o nutarnjem hodu kod njezina nastajanja. Čini mi se vrijednim i zanimljivim zaključiti ga predivnim riječima Josepha Ratzingera – pape Benedikta XVI. koji u knjizi “Duh liturgije” ovako sažimlje smisao barokne umjetnosti: “U svome najboljem obliku počiva ona na katoličkoj obnovi koja je započela s Tridentinskim saborom te je, dakako, opet samo – vjerna zapadnoj tradiciji – isticala didaktičko pedagoški karakter umjetnosti.
Međutim, ona je kao zamah obnove iznutra ponovno vodila prema novome gledanju iznutra i prema unutra. Oltarska je slika nešto poput prozora kroz koji k nama stupa Božji svijet. Zastor se vremenitosti podiže i mi ponovno smijemo baciti pogled u unutrašnjost Božjega svijeta. Ta nas umjetnost želi iznovice uključiti u nebesku liturgiju, pa mi baroknu crkvu neprestano doživljavamo kao jedan jedincati fortissimo radosti, kao trajno aleluja koje se pretočilo u sliku. Radovanje u Gospodinu izvor je naše snage – ta starozavjetna riječ (usp. Ezra 8,10) izražava temeljno čuvstvo od koga i iz koga takva ikonografija živi.”

Zvonimir Seršić

Print Friendly, PDF & Email
Podijeli ...Email this to someoneShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Print this page