Kultura smrti (11)

Autor serijala: Nikola Radić
Autor serijala: Nikola Radić

Dženderizam je postao istaknuti dio ili vid moderne kulture koji, osim što sam rasčovječuje čovjeka, dosljedno otvara prostor i drugim idejama i pogubnim ponašanjima koje ne možemo striktno staviti pod njegov naslov, ali u sinergiji s njima stvara upravo kulturu smrti.

No koji su rezultati? Budući ove pojave, u obliku u kakvom ih danas vidimo i doživljavamo, imaju kratku povijest, njihove se posljedice nisu mogle tako brzo sustavno istražiti. Danas više nije tako: vidimo posljedice, a vidimo i trendove (kamo to sve vodi). Usprkos toga, posljedice gender-ponašanja nikoga ne straše, jer se one sustavno prikrivaju i obezvrjeđuju, Sve dok “gender” ne zakuca na vrata određene obitelji. No onda je već kasno. A posljedice na područjima koja mogu biti podvrgnuta znanstvenim – empirijskim istraživanjima danas su kako rekoh, već poznate. I zastrašujuće!

72% novooboljelih od AIDS-a u 2003./2004. godini bili su muškarci sa homoseksualnim ili biseksualnim ponašanjem. Gay osobe (muški homoseksualci) imaju u svom životu prosječno više stotina seksualnili partnera. Učestalost neuroza straha, teških depresija, ovisnosti o alkoholu i drogama je kod muških homoseksualaca značajno viša nego kod ostalih, Isto je tako učestalost međusobnog nasilja višestruko viša kod muških i ženskih homoseksualnih parova nego kod heteroseksualnih brakova. Kod homoseksualne omladine je sklonost suicidu značajno veća od prosjeka kod njihovih vršnjaka. Kod muškaraca koji prakticiraju homoseksualni ili bi-seksualni život je očekivana životna dob u prosjeku niža za 8 do 20 godina. (usp. znanstvene studije na www.dijg.de).

U koju se kulturu to može smjestiti osim u kulturu smrti?! I koji pravi kršćanin ne bi pristao biti najveći “homofob”, da bar neke od njih na vrijeme spasi?

Posljedice na duhovnom području ovdje ostavljamo po strani, ali – ako doista kršćanski ‘dišete’, pa čak i ako imate samo elementarnu sposobnost rasuđivanja – lako si možete i sami predočiti duhovnu pustoš, mrak i beznađe u koje ova kultura uvire sama po sebi.

Pedofilija

Kada se seksualnost odijeli od ljubavi, ona se osamostaljuje, teži za jedinim ciljem, zadovoljenjem, koje postiže iskorištavajući drugoga i svodeći ga na razinu seksualnog objekta, predmeta. Između ljudskih se srdaca otvara provalija koju nikakvo tjelesno zadovoljenje ne može premostiti. Odatle uvijek neko novo traženje koje postaje strast koja ne poznaje granica.

U tom kontekstu sasvim je logično i očekivano da se traži i legalizacija pedofilije sa koje se onda skida oznaka kriminaliteta, pa će se – kao što se eugenika dekriminalizirala pretvorivši se u “ljudsku genetiku” – tako se i pedofilija pretvara u “međugeneracijsku intimnost” (intergenerational intimacy). Pedofilija si probija put u legalizaciju na isti način kao što je to činila homoseksualnost.

Stranka pedofila koja se oformljuje u Nizozemskoj želi za početak legalizirati seks odraslih sa 12-godišnjacima, da bi na kraju dobnu granicu potpuno ukinula. Volker Beck, jedan od vođa Zelenih u Njemačkoj, javno se zauzima za dekriminalizaciju pedofilije i izjavljuje: “Nećemo prestati dok sve ne postignemo.”

No, dok je pedofilija još uvijek smatrana zloporabom djece, dakle kriminalnim činom, treba je iskoristiti protiv najvećeg neprijatelja gender-revolucije, a to je Katolička Crkva, koja je pedofiliju uvijek osuđivala i unutar sebe i uopće, i osuđivat će je i onda kada se ova, u kulturi smrti, preobuče u “međugeneracijsku intimnost”… Kakvog li paradoksa!

Kultura smrti si sustavno i dosljedno krči put prema svom cilju: da zavlada općim javnim mnijenjem. Videći što se sve zbiva na planu «reprogramiranja» čovjekove spolnosti normalno se upitati, koliko zapravo ima tih ljudi koji smatraju da su se rodili s «pogrešnim spolom», odnosno koji se doživljavaju kao homoseksualci (muški ili ženski). Iako je jasno da Bog nije stvorio ljude kao homoseksualce, činjenica je da i na tom području (kao uostalom i na svakom drugom) neki ljudi imaju sa sobom poteškoće. Nećemo ovdje ulaziti u to da li se možda, barem nekad, radi i o bolesti. U svakom slučaju to nije prirodno ponašanje. Objektivno je svako neprirodno ponašanje grijeh. No koliko je to i subjektivni grijeh (tj. pred Bogom), to zavisi od odgovornosti pojedinca, od njegove sposobnosti shvaćanja, od razvijenosti njegove svijesti itd. To samo Bog zna. Zato, i samo zato je papa Franjo s pravom mogao reći “Tko sam ja da sudim gay osobe?” – rečenicu koju homoseksualni manipulatori beskrupulozno iskorištavaju za svoje opake ciljeve, dokazujući pri tom da od kršćanstva ne razumiju baš ništa (ili ne žele razumjeti). Nitko, ni papa, ni Vi, ni ja … ne možemo donositi takve sudove. Jedino Bog zna kolika je nečija osobna odgovornost za određeno ponašanje. I zato je on jedini sudac.

Ovdje tek želimo istaknuti činjenicu da oni koji se bore za homoseksualizaciju društva žele dokazati kako ima jako mnogo ljudi sa homoseksualnim sklonostima, ali su oni «zakočeni» društvenim normama pa se boje to pokazati. Nevjerojatno je kakvim su se sve sredstvima služili da to dokažu. Dotle da su pretpostavili kako u ljudskoj DNK uz sav trud nisu mogli pronaći. Relevantna istraživanja raznih (ne homoseksualno obilježenih) znanstvenih institucija pokazuju da se takve sklonosti u prosjeku mogu naći kod 1-2% stanovništva. No, ni ti se (ako izuzmemo očevidne anomalije) kao homoseksualci nisu rodili, oni su to (po svojoj ili po tuđoj volji) ‘postali’. Sav trud uložen u dokazivanje kako je homoseksualnost ‘normalna’ pojava nije uradio velikim plodom, osim što su je 1973. g. uspjeli izbrisati iz popisa bolesti, kamo ju je do tada službena medicina stavljala.

No onda su, gotovo bi se moglo reći: jednim pritiskom na dugme, sve ove rasprave postale izlišne, kada je sa pokretanjem gender-projekta sva ova problematika stavljena na «druge noge». Sada više ni ne treba raspravljati o tome koliko takvih ima, da li to spada ili ne spada u nekakvu patologiju … Sada je pravilo: svi mogu biti što ih je volja, muško i žensko kao takvo ni ne postoji, svako spolno ponašanje je normalno, o tome se više ne raspravlja (jer to je homofabija). Sada još samo ostaje zadatak: svim sredstvima – zakonodavnim, školskim, medijskim, represivnim … , pokrivajući se pri tom svim mogućim bojama – to ljudima utuviti u glavu.

Najuugroženiji

Rafiniranom i dobro smišljenom programu reprogramiranja i redefiniranja čovjeka najizloženiji su oni koji tek trebaju pronaći uporišne točke sa kojih će sigurno moći planirati svoj život, a to su djeca. Ne videći kod starijih nikakvih čvrstih, zdravih i pouzdanih modela življenja, djeca se u svom traženju okreću vršnjacima ili starijima koji ih vrlo lako zavode i seksualno izrabIjuju, tako da i sami počinju misliti da su možda i oni «rođeni» homoseksualci. Ostavljeni sami sebi i lutajući po internetu nailaze na svakom koraku na homoseksualnu pornografiju koja ih, dakako, uzbuđuje, pa počinju misliti da i oni imaju takve sklonosti. U pubertetu se udaljavaju od Crkve jer su čuli da se u Bibliji homoseksualnost osuđuje, a to im onda oduzima njihovo «ljudsko pravo» da se spolno orijentiraju kako hoće. Kad se nađu u pubertetskim problemima pomisle da će ih možda riješiti kada promijene rod (gender), itd. Sve su ovo vrlo poželjni ciljevi ka kojima gender revolucionari teže. Mladi ljudi padaju kao žrtve, a da toga nisu ni svjesni.

Promicatelj i kulture smrti rušili su i ruše životne barijere jednu za drugom, smišljeno i taktički.

Print Friendly, PDF & Email