Svetište M.B. Goričke: … na vigiliji pred Veliku Gospu

Pred samu svetkovinu Velika Gospe, u sve­tištu Majke Božje Goričke, 14. kolovoza navečer, mnoštvu hodočasnika i Mariji­nih ljubitelja, biskup je između ostalog rekao: U našem narodu postoji izreka: „Konac dje­lo krasi“. Kad je sve gotovo, kad je sve završeno ili dovršeno, tek se tada za nešto može reći da je lijepo ili nije. Tako i za čovjeka, tek kad završi tijek njegovog života ljudi donose konačnu pro­sudbu o njegovoj veličini, dobroti, značenju. To isto vrijedi i za Blaženu Djevicu Mariju, jer danas slavimo njezin najveći blagdan. Slavimo njezin prijelaz s ovog svijeta u vječnost i zovemo taj čin Marijino uznesenje na nebo. No, ljudi uvijek imaju ono šesto čulo i na svoj način uspijevaju dosegnuti pravo značenje nekog događaja i onda mu daju svoje ime koje pogađa u srce i bit stvari. Tako u našem narodu postoji izraz Velika Gospa. Marijin prijelaz s ovog svijeta ili njezina smrt na­zvani su velikim.

Što znači Božja prisutnost

Ta veličina dolazi ponajprije od Boga jer je Bog s Marijom učinio nešto što nije ni s kim drugim, uznio ju je u nebesku slavu, a učinio je to zato da pokaže kako je njezin život bio takav da je i Boga obradovao i da takav život može biti primjerom i uzorom svakom čovjeku.

Marija je u cijelosti djelo Božje, od njezinog bezgrešnog začeća sve do ulaska u vječnost u ko­joj ju Bog pretvara u „Ženu obučenu u Sunce“, kako ćemo čuti sutra u knjizi Otkrivenja svetog Ivana apostola. Dakle, Bog je bio prisutan u njezinom životu od začeća do smrti i iz te Božje prisutnosti proizlazi Marijina veličina. Što znači Božja prisutnost? Ne prisutnost u smislu pro­matrača ili nadglednika, nego zauzetog dionika njezinog života.

Ali Božja prisutnost ne poništava Marijinu volju, razmišljanje, odlučivanje. Ovdje imamo dvije autonomije: božansku i ljudsku. Istina je da pojedinac ne može stvoriti sebe samoga. Ne mogu doći na svijet svojom volju. Tu je uz ljud­sku suradnju (roditelja) presudna Božja nakana i želja da nekoga stvori i dozove u ovaj svijet. Ali kad nas stvara Bog nas stvara kao autonomna bića, daje nam slobodu izbora i odlučivanja. Taj izbor može biti toliko slobodan da se okrene protiv svoga Stvoritelja. Kao što se dijete može okrenuti protiv svoga roditelja.

Jesmo li poput Marije?

Kad je riječ o Mariji, imamo također dvije volje: božansku i ljudsku. Što je učinila Marija? Ona je svoju volju, svoje srce, svoje želje, svoju pamet, … predala u ruke Božje. Izručila se Duhu Svetom neka on bude njezina volja, želja, razmi­šljanje. Neka je on prosvjetljuje, vodi, upravlja, u svim njezinim željama, pothvatima, odlukama. Izručila se u potpunosti Gospodinu Bogu. Nije ništa svoga zadržala za sebe. Moja volja – tvoja volja, moje želje – tvoje želje. U tom smislu je Marija u potpunosti djelo Božje. Jer se sva izru­čila u ruke Božje.

U isto vrijeme je ona i u potpunosti djelo svo­je, jer se sva i u cijelosti prinijela kao dar Bogu. U tome je Marijina veličina, u tome je Marija uzor svima nama, u tome je Marijina proslava. Mi možemo dokučiti Marijin život. Mi možemo nju i nasljedovati i to je pravi smisao štovanja svetih, u nasljedovanju. Ali mi nemamo hrabrosti ići Ma­rijinim putem do kraja, nego samo djelomično. Mi želimo biti Božji, želimo biti sveti, želimo biti proslavljeni. Tko to ne bi htio s cipelama u nebo otići? Svatko.

Ali kad se radi o nama kao osobi, isto je kao kad se radi i o nama prema drugima. Mi možemo biti jako darežljivi, možemo biti veliki donatori, sponzori,… ali mi dajemo od svoga suviška. Daje­mo ono bez čega možemo živjeti, što nam je pre­teklo, što me neće previše koštati, što neću osjetiti na svojoj koži da mi manjka.

Isti tako je i s našom osobom. S našom vo­ljom, željom, razmišljanjem. Mi svaki dan mo­limo u Očenašu budi volja tvoja, a to nije istina. Mi ipak želimo da bude volja naša, a ne Božja. Mi molimo da nam Bog pomogne da se ostva­ri naša volja, naša želja, naši zacrtani putevi. I kad se dogodi da nije bilo onako kako smo mo­lili, onda kažemo Bog nas nije uslišao. A to nije istina. Bog nas je uslišao, ali je napravio tako da to nama i onome za koga smo molili, bude na spasenje.

Mi u životu više puta javno obećavamo da ćemo živjeti kao Marija, ali se kasnije toga ne držimo.

Svoju volju u Božju volju

Evo vam nekoliko primjera:

kad redovnik i redovnica polaže zavjete onda je jedan od tri zavjeta zavjet poslušnosti po kome se zavjetovanik javno i slobodno pred Bogom i ljudima zavjetuje da se odriče svoje volje i da će svoju volju podložiti volji poglavara gledajući u toj volji volju Božju. Kad se svećenik redi za sve­ćenika, na isti način obećava poslušnost biskupu i biskup kad se redi obećava poslušnost papi. I kad se vi vjenčate u crkvi obećavate poslušnost Bogu tako što će te je vršiti jedno prema drugo­me: uzimam tebe za muža – ženu i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, zdravlju i bolesti, ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga. Savršena poslušnost. I na koncu, što imamo? Ništa. Pre­krasne formule, svečane mise, glamurozni ob­redi, iće i piće, zabava i veselje, i kad sve prođe svatko „tjera vodu na svoj mlin“ i svatko živi po svome i za sebe.

Dakle: svi redovnici i redovnice, svi sveće­nici i biskupi, svi oženjeni i udani,… javno smo i slobodno, ničim uvjetovani i ni od koga prisi­ljeni pred Bogom i ljudima rekli da ćemo živjeti poput Marije, da ćemo svoju volju staviti u volju Božju i?

Ni u čemu Marija nije bila povlaštenija od nas. Ništa njoj Bog nije dao što ne daje i nama. Razlika je što je ona i Bogu hvala mnogi poput nje, sveti i blaženi i pravedni, imali su hrabrosti ići do kraja, a većina od nas je stala na pola puta. Napravio danas bar jedan korak naprijed, a pa možda do smrti učinimo i onaj posljednji i pre­sudni, kako bi smo bili Božji u potpunosti kao i Marija na nebo uznesena.

Print Friendly, PDF & Email