Pred samu svetkovinu Velika Gospe, u svetištu Majke Božje Goričke, 14. kolovoza navečer, mnoštvu hodočasnika i Marijinih ljubitelja, biskup je između ostalog rekao: U našem narodu postoji izreka: „Konac djelo krasi“. Kad je sve gotovo, kad je sve završeno ili dovršeno, tek se tada za nešto može reći da je lijepo ili nije. Tako i za čovjeka, tek kad završi tijek njegovog života ljudi donose konačnu prosudbu o njegovoj veličini, dobroti, značenju. To isto vrijedi i za Blaženu Djevicu Mariju, jer danas slavimo njezin najveći blagdan. Slavimo njezin prijelaz s ovog svijeta u vječnost i zovemo taj čin Marijino uznesenje na nebo. No, ljudi uvijek imaju ono šesto čulo i na svoj način uspijevaju dosegnuti pravo značenje nekog događaja i onda mu daju svoje ime koje pogađa u srce i bit stvari. Tako u našem narodu postoji izraz Velika Gospa. Marijin prijelaz s ovog svijeta ili njezina smrt nazvani su velikim.
Što znači Božja prisutnost
Ta veličina dolazi ponajprije od Boga jer je Bog s Marijom učinio nešto što nije ni s kim drugim, uznio ju je u nebesku slavu, a učinio je to zato da pokaže kako je njezin život bio takav da je i Boga obradovao i da takav život može biti primjerom i uzorom svakom čovjeku.
Marija je u cijelosti djelo Božje, od njezinog bezgrešnog začeća sve do ulaska u vječnost u kojoj ju Bog pretvara u „Ženu obučenu u Sunce“, kako ćemo čuti sutra u knjizi Otkrivenja svetog Ivana apostola. Dakle, Bog je bio prisutan u njezinom životu od začeća do smrti i iz te Božje prisutnosti proizlazi Marijina veličina. Što znači Božja prisutnost? Ne prisutnost u smislu promatrača ili nadglednika, nego zauzetog dionika njezinog života.
Ali Božja prisutnost ne poništava Marijinu volju, razmišljanje, odlučivanje. Ovdje imamo dvije autonomije: božansku i ljudsku. Istina je da pojedinac ne može stvoriti sebe samoga. Ne mogu doći na svijet svojom volju. Tu je uz ljudsku suradnju (roditelja) presudna Božja nakana i želja da nekoga stvori i dozove u ovaj svijet. Ali kad nas stvara Bog nas stvara kao autonomna bića, daje nam slobodu izbora i odlučivanja. Taj izbor može biti toliko slobodan da se okrene protiv svoga Stvoritelja. Kao što se dijete može okrenuti protiv svoga roditelja.
Jesmo li poput Marije?
Kad je riječ o Mariji, imamo također dvije volje: božansku i ljudsku. Što je učinila Marija? Ona je svoju volju, svoje srce, svoje želje, svoju pamet, … predala u ruke Božje. Izručila se Duhu Svetom neka on bude njezina volja, želja, razmišljanje. Neka je on prosvjetljuje, vodi, upravlja, u svim njezinim željama, pothvatima, odlukama. Izručila se u potpunosti Gospodinu Bogu. Nije ništa svoga zadržala za sebe. Moja volja – tvoja volja, moje želje – tvoje želje. U tom smislu je Marija u potpunosti djelo Božje. Jer se sva izručila u ruke Božje.
U isto vrijeme je ona i u potpunosti djelo svoje, jer se sva i u cijelosti prinijela kao dar Bogu. U tome je Marijina veličina, u tome je Marija uzor svima nama, u tome je Marijina proslava. Mi možemo dokučiti Marijin život. Mi možemo nju i nasljedovati i to je pravi smisao štovanja svetih, u nasljedovanju. Ali mi nemamo hrabrosti ići Marijinim putem do kraja, nego samo djelomično. Mi želimo biti Božji, želimo biti sveti, želimo biti proslavljeni. Tko to ne bi htio s cipelama u nebo otići? Svatko.
Ali kad se radi o nama kao osobi, isto je kao kad se radi i o nama prema drugima. Mi možemo biti jako darežljivi, možemo biti veliki donatori, sponzori,… ali mi dajemo od svoga suviška. Dajemo ono bez čega možemo živjeti, što nam je preteklo, što me neće previše koštati, što neću osjetiti na svojoj koži da mi manjka.
Isti tako je i s našom osobom. S našom voljom, željom, razmišljanjem. Mi svaki dan molimo u Očenašu budi volja tvoja, a to nije istina. Mi ipak želimo da bude volja naša, a ne Božja. Mi molimo da nam Bog pomogne da se ostvari naša volja, naša želja, naši zacrtani putevi. I kad se dogodi da nije bilo onako kako smo molili, onda kažemo Bog nas nije uslišao. A to nije istina. Bog nas je uslišao, ali je napravio tako da to nama i onome za koga smo molili, bude na spasenje.
Mi u životu više puta javno obećavamo da ćemo živjeti kao Marija, ali se kasnije toga ne držimo.
Svoju volju u Božju volju
Evo vam nekoliko primjera:
kad redovnik i redovnica polaže zavjete onda je jedan od tri zavjeta zavjet poslušnosti po kome se zavjetovanik javno i slobodno pred Bogom i ljudima zavjetuje da se odriče svoje volje i da će svoju volju podložiti volji poglavara gledajući u toj volji volju Božju. Kad se svećenik redi za svećenika, na isti način obećava poslušnost biskupu i biskup kad se redi obećava poslušnost papi. I kad se vi vjenčate u crkvi obećavate poslušnost Bogu tako što će te je vršiti jedno prema drugome: uzimam tebe za muža – ženu i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, zdravlju i bolesti, ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga. Savršena poslušnost. I na koncu, što imamo? Ništa. Prekrasne formule, svečane mise, glamurozni obredi, iće i piće, zabava i veselje, i kad sve prođe svatko „tjera vodu na svoj mlin“ i svatko živi po svome i za sebe.
Dakle: svi redovnici i redovnice, svi svećenici i biskupi, svi oženjeni i udani,… javno smo i slobodno, ničim uvjetovani i ni od koga prisiljeni pred Bogom i ljudima rekli da ćemo živjeti poput Marije, da ćemo svoju volju staviti u volju Božju i?
Ni u čemu Marija nije bila povlaštenija od nas. Ništa njoj Bog nije dao što ne daje i nama. Razlika je što je ona i Bogu hvala mnogi poput nje, sveti i blaženi i pravedni, imali su hrabrosti ići do kraja, a većina od nas je stala na pola puta. Napravio danas bar jedan korak naprijed, a pa možda do smrti učinimo i onaj posljednji i presudni, kako bi smo bili Božji u potpunosti kao i Marija na nebo uznesena.