Crte milosrđa fra Ivana Perana (2)

Izdvajamo slijed saslušavanja fra Ivana Pe­rana unakrsnim pitanjima, smicalicama, namje­štanjem mozaika ‘krivičnih’ djela, sve do izne­moglosti, u čemu se posebno smjeralo na osobu kardinala Alojzija Stepinca.

– ‘krivac’ za sve

Sad jedan, sad drugi pitaju i ispituju… Sve kako mi reče onaj desetar. Sve je pisalo što sam govorio, gdje sam govorio, s kime sam govorio. Sve o Bogu, o religiji. Čekao sam kad će spomenu­ti moj ulazak u crkvu, misu na Uskrs… Ništa. Vri­jeme je teklo. Jedan od njih ode na večeru, drugi i dalje ispituje. Vide u papirima o Stepincu…

– Što misliš o Stepincu?
– Mislim da je to najbolji svećenik i biskup.
– Znači: naša narodna vlast ga je krivo sudila i osudila?
– Vi mene pitaste što ja mislim i to sam kazao.
Sad su počela pitanja, politička: što mislim o narodnooslobodilačkoj borbi? O fratrima na Širokom Brijegu koji su pucali na oslobodilačku vojsku?
– Vidio sam partizane koji su imali preko sebe fratarske plašteve.
– Što misliš time reći?
– Govorim što sam vidio. Osim toga, bio sam prisutan kad su nekoji partizani govorili kako su fratri na njih pucali, a tu je bio jedan koji je među partizanima bio na Širokom Brijegu i kaže mu: nije istina, ja sam bio tamo prisutan! I onaj je zašutio.“
(…)

„U utorak, 23. rujna, malo prije devet sati, skupljaju nas po ćelijama. Kako silazimo niza stube, vidim podvostručenu stražu! Očito je: čeka nas najgore! U sudnici smo, svi na nogama: sudci, odvjetni­ci, iza nas veliki broj vojnih ‘lica’, valjda s drugih sudova, koji su pratili suđenje. Sudac predsjeda­telj, major Stanko K., čita: – U ime naroda …. Pe­ran Ivan na smrt strijeljanjem… Na smrt strijelja­njem… – ponovi se još pet puta. Dakle: šestorica. Dvojica u odsutnosti – pobjegli. Ostalih osam na vremenite kazne. Uz strijeljanje je dodano: za­pljena cjelokupne imovine. Jedino meni ne, jer piše: “Nema ništa”. Kad mi je pročitana kazna, kao da mi je onoga trenutka nešto proletjelo pred očima, a u nogama stvori se nekakva nesigurnost. Ali sam se odmah pribrao. Činilo mi se dok su drugima čitali, kao da više nisam na ovome svi­jetu, kao da sam jednom nogom već onamo, u vječnosti…

– Jeste li razumjeli osudu? – major će, kao da se ništa nije dogodilo.
Tišina, nitko ništa.
– Peran? – već je mene navikao prozivati i za vrijeme saslušanja.
– Da. – čvrsto rekoh.
– Slažeš li se?
– Ne! – odlučno uzvratim.
– Ostali?
-Ne, ne, ne, ne… – čulo se još jedanaest puta. -Tražite li pomilovanje? … Peran?”
– Ne! Jer se uopće ne osjećam krivim.
– Ostali?
– Ne! – čulo se opet jedanaest puta.

Pod jakom stražom vratismo se preko dvorišta u jako čuvani zatvor. Dosad sam bio u sobi s dru­gima, sad me gurnuše u samicu, sobu br. 18. Ovo je, rekoše, soba onih na smrt. Vrata se zatvoriše. Sam. Kleknem, uzdignem ruke k nebu: ‘Bože, Tvoj sam. … Ti si moj, Ti si sa mnom…!’“

Kristov učenik oprašta uvijek

„Ustanem, šetam po sobi. Nešto je riješeno. Možda još večeras… Njemu je sigurno uvaženo:… mlad je, zaveden… Pop je glava i kolovođa sve­ga… Kleknem usred sobe, uzdignem oči i ruke k nebu: Oče naš, koji jesi na nebesima… Ovako ću kleknuti pred strijeljanjem… možda već večeras… Bože, opraštam svima, Ti oprosti meni… Ustat ću, skinuti rubac s očiju… Živio Krist Kralj!… Pucajte! Ja sam nevin…!“

Bezumnost osude nije mogla biti posve pri­hvaćena ni na komunističkom vrhovnom sudu u Beogradu… Fra Ivan je, konačno, osuđen na pet godina strogog zatvora… Smrtna osuda je pošla…, i zatvor je prošao…, a ostao je fra Ivan s Kristovim milosrđem u svojoj duši i u čitavom svojem redovničkom i svećeničkom životu…, ne­vin, svet, vječan…, kao bl. Alojzije Stepinac, kao plejada krivo osuđenih…

I JEDNA CRTICA IZ FRA IVANOVE DAVNINE

Sveti ljudi su uvijek milosrdni, neshvatljivo milosrdni u svemu, i prema čovjeku i prema Božjoj prirodi. Za kraj ovog pogleda u crte mi­losrđa fra Ivana Perana, evo, jedna crtica o nje­govu milosrđu pred uginulom pticom. Doga­đaj s pticom zbio se u fra Ivanovu dječaštvu, a opisao ga je – u stihovima – u vremenu godine novicijata na Košljunu, godine 1936. Tada je fra Ivan u posebnu bilježnicu pisao svoje pje­sničke prvijence (kasnije je napisao još mnogo stihova, a objavljena je i jedna zbirka njegovih pjesama pod naslovom ‘U Tajnu zagledan’). Dirljiva je to pjesma, napose s činjenice da po­kazuje fra Ivanovu franjevačku dušu, a pjesma pokazuje njegovu ljubav prema Božjim stvo­renjima, napose prema pticama. U lirskoj pje­smi pod naslovom ‘Pred izdišućom ptičicom’, čije uginuće je sam skrivio, zacijelo u vreme­nu nestašnog dječaštva na prostorima ispod Kozjaka, blizu njegova Kaštel Starog, fra Ivan pokazuje doista čudesnu milosrdnu tankoćut­nost prema ptičici koja izdiše, moli i ‘mrtvu prirodu’ i ‘živog Boga’ za oproštenje:

Ah! Oprostite mi, zamukli gaji,/ Oprostite zvonke hridi;/ Oprosti, ah…, mrtva prirodo,/ Smiluj se, o Bože živi! Ah! Evo…, samo par trzaja, / I žrtva mala je gotova/ (…) Ah! Krvnik te žrtve… ja sam…/ Koji se usmjelih dići/ ‘Bar­barsku’ ruku na biće,/ Stvoreno svemoću Bož­jom./ Ah! Zaboravite, zeleni gaji,/ Na zlodjelo ovo moje;/ Zapjevajte, ‘krilate sestre’,/ Božje mi moleć proštenje.
Dirljivo, zar ne? I poučno.
Milosrđe je velika škola Duha. Naš sadašnji papa, jako obljubljen među ljudima svih rasa i svih svjetonazora, riječju i primjerom poziva čitav svijet na življenje Božjeg milosrđa, oči­tovanog u riječi Pisma, pokazanog nadasve u Kristu. Neizmjerno Božje milosrđe sabrao je u ‘jednu’ Godinu milosrđa, ali on živo želi da milosrđe postane naša ‘narav’, kao u svetih ljudi, kao i u primjeru sluge Božjega fra Ivana Perana.
Milosrđe prema ljudima i prema Božjem stvo­renju.

fra Bernardin Škunca

 

ODLIČNO

Na blagdan Rana svetog Franje u ozračju ra­dosne svetosti obilježeno je svečanim misnim slavljem Dan sluge Božjeg fra Ivana Perana. Svetu je misu uz koncelebraciju dvadeset sve­ćenika predvodio krčki biskup Ivica Petanjak. U prigodno intoniranoj propovijedi najprije je nazočnima približio bitne aspekte franjevačke duhovnosti i poziva svetog Franje kroz prizmu samog događaja kojeg blagdan slavi. Naglasio je i stav jakosti i radosti te predanja fra Perana koji je i na samoj robiji u komunističkom logoru – odgovarao da je odlično, jer ako nije drugdje znači da Bog želi da bude tamo. Zadivljuje i stav sluge Božjega u kojem nije bilo gorčine, osvete ili mržnje prema progoniteljima i mučiteljima koji su ga izvodili na lažna strijeljanja. Povezao je to i sa stavom žena Zrina koje su sve iako udovice djeci pronosile ljubavi evanđeosku ra­dost. Uz nekoliko simpatičnih cvjetića osobnost fra Perana približio nam je i vicepostulator fra Bernardin Škunca dok se gvardijan fra Diego Deklić nazočnima obratio kao vrijedni doma­ćin. Istaknimo i da je liturgijsko pjevanje uz do­maći zbor predvodio župni zbor iz Omišlja pod vodstvom sestre Valentine Marinović.

ZBD

Print Friendly, PDF & Email