To malo srce od najranijih je dana naučilo misliti i na druge
Listopad je „oduvijek“ u pastoralnoj godini u središtu svoje molitve i razmišljanja imao misije. Svakodnevna listopadska pobožnost, koja se kroz ovaj mjesec moli, ide za tim da sebi kao Crkva izmolimo po Marijinu zagovoru misionarski žar naviještanja i širenja Radosne vijesti – Isusa Krista. Ali to je i mjesec u kojemu cijela Crkva moli za one krajeve i ljude do kojih ta Radosna vijest tek dolazi ili još nije došla. Molimo i za one koji su poput Isusa Krista, prvog misionara, pošli naviještati, a to su naši misionari.
Ljepota misijskog poslanja
Upravo u ovome misijskom mjesecu želim s vama podijeliti svoje iskustvo jednog takvog putovanja na koje sam pošao prošloga srpnja. Bio je to, sada nezaboravni, posjet Latinskoj Americi, točnije Boliviji i našem misionaru, svojem prijatelju fra Ivici Vrbiću, kapucinu, rodom iz Zavidovića (BiH) koji je u Boliviju došao u siječnju ove godine te započeo novo poslanje svoga života.
Pripremajući se za ovo putovanje, prisjećao sam se svog prvog misijskog iskustva Latinske Amerike za vrijeme studija u Meksiku 2002. godine. Ono što je u meni ostavilo dubok trag i svjesnost o ljepoti misijskog poslanja Crkve te potrebama molitve i materijalne pomoći za misije i misionare bio je kratki posjet našemu misionaru vlč. Borisu Dabi u misiju Ndjoko u Zambiji 2012. godine.
Tamo gdje palme cvatu
Putujući prema Santa Cruzu de la Sierra u Boliviji, u ušima mi je odzvanjala ona pjesma, iako danas već stara šansona: Tamo gdje palme cvatu,/ tamo ja želim poć’! /Ja želim svijetu reći:/ kraljuje Gospod Bog. I doista je bilo tako. Prva slika pri spuštanju zrakoplova bila je mnoštvo palma koje su se ljuljale pod vjetrom, a u srcu molitva i pitanje: „Što mi sve spremaš, Gospodine? Što moram činiti?“
Nakon vrlo strogog službenog pregleda prtljage, našao sam se ponovno u društvu fra Ivice koji je došao u zračnu luku u pratnji svoga gvardijana fra Francisca.
Bolivija
Bolivija je svoju neovisnost od španjolskih kolonizatora ostvarila uspostavom republike 6. kolovoza 1825., a 2009. proglašena je višenacionalnom državom. Treća je država Latinske Amerike s više od polovice stanovništva indijanskog podrijetla. Od 11,5 milijuna stanovnika 62 % stanovništva čine autohtona plemena (Indiosi), 23 % su mješanci europskog i indijanskog podrijetla, a ostatak stanovništva čine bijelci, potomci starih španjolskih kolonista, te Nijemci, Talijani, Baski, Hrvati i drugi. Zemlja je bogata prirodnim izvorima nafte, soli, šećerne trske. U Boliviji vlada komunizam čija je posljedica stalna pripravnosr naroda zbog „vanjskog i unutarnjeg neprijatelja”. Takvo stanje odražava se i na standard, ali i na stil života. Geografski je Bolivija podijeljena u tri područja koja se protežu od planinskog masiva Anda na zapadu, gdje su gradovi smješteni na 4200 m nadmorske visine, do sjeveroistoka zemlje i amazonskog teritorija i prašume. Možda će nama biti zanimljiv ovaj podatak: 70 litara goriva iznosi oko 240 kuna. Narod je topao, ljubazan i otvoren, a ono što me se najviše dojmilo: nema stresa!
Kapucinska prisutnost
Kapucini su svoju prisutnost u Boliviji započeli prije točno deset godina. Trenutno ondje radi 12 kapucina (11 Peruanaca i jedan Hrvat) u tri kapucinske zajednice: jedna od tih zajednica je župa Minero koja broji oko 50 000 vjernika. U njoj, uz fra Ivicu, službuju još dvojica svećenika kapucina i jedan časni brat te dvije zajednice časnih sestara (jedna iz Brazila, a druga iz Koreje). Župa ima svoj centar. Mise se redovito slave u župnoj crkvi te na šest filijala. Postoji još desetak filijala koje misionari nastoje obići jednom mjesečno ili svaka dva tjedna. Najudaljenija filijala nalazi se oko 60 kilometara od župne crkve, i to makadamskom cestom.
Stopama milosrđa
Želio bih s vama podijeliti upravo iskustvo obilaženja tih desetak filijala do kojih se teško dolazi jer su udaljene, a da bi se i došlo brže, potrebno je autom prijeći i rijeku.
U pratnji fra Ivice i fra Joséa Miguela pošli smo u cjelodnevni posjet filijalama sa željom da se susretnemo s ljudima, podijelimo bolesničko pomazanje i pričest te da narod upozna fra Ivicu, svog novog svećenika. U svakom su nas selu dočekali mještani te smo iz razgovora mogli doznati kako žive, čime se bave, kako provode dane, njihove probleme. Prilika je to bila da se i okupimo na molitvu. U jednoj filijali zatekao sam zidove nove crkve bez krova i prozora. Gradnja te crkve započeta je prije dosta vremena, ali je stala zbog manjka sredstava. Budući da je ovih desetak filijala poprilično udaljeno od samog središta župe, fra Ivica u ovome mjestu vidi bazu iz koje bi misionari mogli djelovati jer je selo smješteno između ostalih filijala. Crkva nije samo mjesto za molitvu; ovdje crkva znači i mjesto okupljanja, sastanaka, škole i vjeronauka, a nekad i medicinske pomoći. Sve to upućuje na veliku važnost, izazov i ulogu misionara među njima. Mještani prikupljaju sami sredstva da bi dovršili ovu crkvu, ali, hvala Bogu, uključilo se i mnoštvo vjernika iz Hrvatske i nekoliko Krčana – Omišljana iz New Yorka, koji će svojim doprinosom pomoći u realizaciji ovog projekta kako bi fra Ivica i kapucini mogli nastaviti svoje poslanje.
Na jednoj od tih filijala zatekli smo bračni par koji je zajedno već 36 godina. Imaju dvije kćeri i jednog sina, ali nikad nisu sklopili sakrament ženidbe. Žive u kući od slame, trstike i blata, što je njihova tipična gradnja. Prilikom toga posjeta, fra Ivica im je ponudio pomoć da ozakone svoje zajedništvo sakramentom ženidbe. Uz malo promišljanja, pristali su. Bila je potrebna samo mala riječ i ohrabrenje misionara da se evo dogodi ovaj sakrament. Vjerujem da će do konca godine bračni par pribaviti sve dokumente te da će ostvariti svoju želju. Mnogo je još zgoda u kojima sam vidio da je Crkva doista misionarska i da je potrebno moliti za misije i misionare, ne misleći da su oni negdje daleko, već da su nam kao Crkvi blizu i da im je potrebna naša blizina i materijalna pomoć.
Ako povučem usporedbu pastoralnog rada u našim krajevima i onome kako rade misionari u Boliviji, nameće se jasan zaključak kako je velika prednost u radu kod nas činjenica da se vjera prenosi s koljena na koljeno i da samom tradicijom imamo već iskustvo prvog navještaja. S druge pak strane, u Boliviji je još mnogo starih vjerovanja i religijskih domorodačkih običaja koji, iako krštenjem i navještajem Radosne vijesti postaju Kristovi, i dalje zadržavaju svoja vjerovanja, ali magijske i okultne obrede. Takav sinkretizam uvelike otežava misionarima rad jer se svakim danom moraju boriti s tom realnošću i naslijeđem koje ni kolonizatori (Španjolci), prvi evangelizatori, nisu mogli izmijeniti. Pa tako i danas, nakon više od 500 godina, žive u svojevrsnom ‘miksu’.
Nikako ne mogu zaboraviti dva događaja. Na jednoj mi je filijali pristupila djevojka koja mi reče kako ima jednu prijateljicu kojoj nije dobro i da joj je potrebna pomoć. Dovela ju je do crkve. Djevojčica je imala 13 godina. Očito potresena, prazna pogleda, skoro da i nije govorila. Počeli smo razgovarati i željela se ispovjediti. Kad je završila ispovijed, ostali smo u molitvi i zahvaljivanju, no što smo više zahvaljivali, ona nije bila u stanju ponavljati riječi. Doznao sam da je ostavljena od roditelja te da su je zlostavljali susjedi koji su još povrh svega na nju bacili urok. Za mene je to bilo prvo svećeničko iskustvo takve boli i ranjenosti. Drugo iskustvo bilo je vidjeti prljavog izmučenog dječaka (12 godina) kojega je njegova sestra dovela u sakristiju moleći za pomoć. Tresao se i jecao, izgovarajući neke riječi zamuckujući. Zlostavljan od školskih kolega doživio je odbačenost i šok. Roditelji su ga vodili liječnicima, psihijatrima, vračevima, krstili su ga u nadi da mu pomognu, ali ništa se nije mijenjalo. Nakon izvjesnog vremena provedenoga u razgovoru s fra Ivicom došao je u sakristiju sav nasmijan i miran, zagrlio me. E sad sam pak ja ostao u šoku. Pitao sam fra Ivicu što se dogodilo. Odgovorio mi je da mu je samo netko trebao reći da postoji Netko tko ga neizmjerno voli, a to je Isus. Te riječi bile su u tom trenutku dovoljne!
Moralna kriza
Misija u kojoj radi fra Ivica nije samo u ekonomskoj, nego i u moralnoj krizi. Pronaći kuma za kumstvo kod krštenja ili krizme gotovo je nemoguće. U jednoj sam zgodi prisustvovao susretu za roditelje djece koja se spremaju za krštenje. Od devetero djece ni jedno dijete nije rođeno u obitelji u kojoj su roditelji u civilnom, a kamoli u crkvenom braku. Naime, više od 80 % parova žive u (ovdje popularno rečeno) konkubinatu. Razlozi takva ponašanja različiti su, najčešći su to nezainteresiranost za brak, manjak dokumentacije te slika društva koje ne promovira bračne vrijednosti. Nerijetko mladi rano stupaju u spolne odnose i iz tih veza rađaju se djeca koju odgajaju po jedan roditelj ili mladi roditelji jednostavno počnu živjeti zajedno bez sklapanja braka. Nakon n e k o l i k o godina suživota nije rijetkost da roditelji ostavljaju svoju djecu djedovima i bakama ili kumovima, a sami započinju novi život s drugim partnerima, često i izvan Bolivije. Nerijetko smo se susretali s činjenicom da ljudi i domaće životinje žive u istom prostoru, da djevojke postaju majke s četrnaest ili petnaest godina, da ljudi jednako vjeruju u moć svećenika i vrača.
Budući da je vrlo teško mijenjati loše navike odraslih ljudi, najviše truda misionari moraju ulagati u moralni i vjerski odgoj djece koja pohađaju pripravu za sakramente. Nadaju se da će se ipak mladi naraštaj izdignuti iznad loših navika svojih roditelja i društva zbog kojih mnogi od njih imaju već sada ranjena srca.
Porcijunkulski oprost
Pred sam kraj mojeg boravka u Mineru, a bližio se blagdan Gospe od Anđela i 800 obljetnica Porcijunkulskog oprosta koji je sveti Franjo Asiški izmolio od pape za sve duše, braća kapucini organizirali su ispovijed za svu djecu i mlade. Tom prigodom kroz tri večeri ispovjedili smo 400-tinjak djece i mladih. Iskustvo je to neopisivo i nezaboravno, ali jedno je jasno: nigdje nam Bog nije tako blizu nego kad nam iskazuje svoje milosrđe.
S ovim mislima želim zaključiti ovo svoje putovanje. Jako je bitno da svi osjetimo kako smo od Boga voljeni, ljubljeni, jer jedino se takvi ugrađujemo u dobrobit zajednice. To je poziv misionara, mene svećenika, to je poziv svakoga od nas: biti svjedoci tolike ljubavi koju kao ljudi od Boga primamo, živjeti od nje i dijeliti je drugima.
I sada ona rečenica s početka – To malo srce od najranijih je dana naučilo misliti i na druge – odgovor je fra Ivice na jednu situaciju u kojoj je, dijeleći slatkiše dječici ispred crkve, naišao na dječaka koji u svojoj neimaštini vadi iz svog džepa sitniš kako bi kupio jedan bombon za svoju sestru. Neka i naša srca budu otvorena za ljubav prema bližnjima jer ako smo Crkva, onda nam nitko ne može biti dalek, već samo bliz. Dakle, i ovom listopadskom misijskom prigodom pomozimo bližnjemu, ali i našim misijama i misionarima.
Saša Ilijić
