Razgovor sa s. Mirjam Šurjan, misionarkom u Kamerunu

Sve više osjećam da su mi misije bile veliki Božji dar!

Sestra Mirjam Šurjan, uršulinka, dugogodišnja misionarka u Kamerunu, „afričkoj Švicarskoj“, podijelila je s nama pregršt svojih životnih promišljanja duboko opečaćenih narodom kojem je darovala srce bivajući misionarkom u toj zemlji od 1984. godine pa sve do 2012. godine.

smirjam-u-kamerunu

Radosno i uvjereno, sestra Mirjam svjedoči nam tijekom razgovora o otajstvenoj povezanosti djela evangelizacije i trpljenja. „Misionar mora biti svje­stan da će ga to puno koštati“ kaže nam, navodeći po sjećanju misao dr. Ivana Goluba, vodilju svog života, koju je učinila svojom: „Čovjek ne može napraviti ve­liku žrtvu, ako prije toga nije napravio puno manjih.“

Tko čuje papu, tko se zauzima?

U to spadaju protivljenja rodbine, još veća nego ona nažalost uobičajena kad se radi o duhovnom pozivu, pa tatin plač 1984. godine – “nećemo se više vidjeti…“. U misionarski rad spada i privikavanje na novu kulturu i mentalitet, prihvaćanje različitih bolesti, od malarije, preko tifusa od kojeg sam sko­ro umrla 2005. godine, a vjerujem da su me spasile molitve vjernika podupiratelja misija u Hrvatskoj, pa sve do raznih crijevnih bolesti. Primjer starijih misi­onara je ono što me nosilo na početku misionarskog rada.

  • KV: Ukratko nam približite iz svog zrenika aktualni problem imigranata, izbjeglica?

Najprije, moram primijetiti da mediji prenose papine poruke vrlo selektivno, provlačeći ih kroz neko svoje „cjedilo“. Sveti Otac često apelira nakon poticaja na njihovo prihvaćanje i pomaganje potre­bitima – zaustavite rat na Bliskom istoku, pomognite kršćane u Siriji, Iraku, Arabiji, gdje god ih najokrut­nije muče i ubijaju, a žene postaju zadnje ropkinje. Pitam se – tko to čuje, tko se zauzima? Dovoljno j reći da se s jedne strane bombardira ISIL, a s dru­ge se strane kupuje njihova nafta. Zatim, dijelim opći dojam da je rat dobro planiran, a migracije već davno pomno pripravljane, dok kod nas u Hrvatskoj ima mnogo naivnosti…Izbjeglička kriza je tek počela, a mislim da bi mogla potrajati i cijelo stoljeće. Slo­ženost problema neka ilustrira vašim čitateljima i događaj kad su jednom prigodom dobročinitelji fi­nancirali put tri stotine mladih iz Afrike na svjetski susret mladih, pa se nijedan više nije htio vratiti na­trag. Čujte, svi se žele seliti tamo gdje misle i znaju da će živjeti bolje.

  • KV: Kako odnos civilizacija promišljaju afrički ljudi, ljudi u Kamerunu?

Mnogi od njih govore bijelcima: Vi imate ceste, infastrukturu, zdravstveno i socijalno osiguranje, a mi sve to nemamo. Mogu reći da se Afrika sustav­no iskorištava, uzimaju se sirovine,od pamuka, preko drva i ruda do dijamanata i voća… Gdje su projekti za Afriku? Gdje je zastao projekt opraštanja dugova, na koji je prigodom jubileja 2000. godine poticao sveti Ivan Pavao II? Jedino se koliko znam, Kanada odazvala od svih zemalja. Moglo bi se lako postići da Afrika bude razvijena kao Europa! Dati im po jedan posto BDP-a, pomoći sagraditi mosto­ve, pokrenuti industriju, oformiti sustave zdravstva i školstva, iskopati bunare sa pitkom vodom. Veliki je problem AIDS. A što reći ako je prosječna plaća u protuvrijednosti oko 300 kuna, a zbog odsustva zdravstvenog osiguranja svaka ih teška bolest naža­lost dovodi do prosjačkog štapa.

  • KV: Osim pomaganja ljudima kako navo­dite, što ste poduzimali i što bi se moglo još poduzeti i na polju samog navještaja Rado­sne vijesti?

Uvijek ostaje prvenstvo navještaja Božje Riječi! u Kamerun sam i otišla sa mišlju – došla sam pro­povijedati Evanđelje! U našem kolegiju držala sam školski vjeronauk, čak maturantima, istovremeno savladavajući francuski jezik, što je bilo podosta za­htjevno, (smije se). Pisala sam male katekizme za djecu na francuskom jeziku, usavršavala ih u uvijek novim izdanjima. Pisala sam priručnike u rasponu od biblijskih tema do povijesti Crkve kako bismo po­taknuli interes učenika i imali odgovore na njihova radoznala pitanja jer su nastavu pohađali i prote­stanti i muslimani. Naravno, bez ikakve prisile. Na­stojala sam i oko prigodnih filmova u katehizaciji… sav je taj napor urodio i onim najvrednijim, duhov­nim zvanjima, izdvojila bih tridesetak biskupijskih svećenika, desetak redovnika i još desetak djevojaka koje su se odlučile za redovnički poziv.

Svjedočanstvo mučenika

  • KV: Što za vas osobno i kao misionarku znači kanonizacija Majke Terezije?

Mogu odgovoriti neizravno na vaše pitanje tako da kažem reći da su sestre i inače pojam za ljude koji rade za druge. U Kamerunu su tako svi misionari jako poštovani, a broj sestara iz domaćih zvanja se stalno povećava. Misionari su uvijek potrebni i bit će potrebni do kraja svijeta!

  • KV: Možete li nam iznijeti svjedočanstvo o nekoj osobi koja je posebno obilježila vaš život i vaš misionarski i redovnički poziv?

Istaknula bih meni vrlo važnu osobu a nepozna­tu široj (našoj) javnosti. Radi se o oblatu Bezgrešne, monsinjoru i kasnije nadbiskupu Yvesu Plumey, koji je preminuo drugog rujna 1991. godine, pod tajnovi­tim okolnostima, dok je kao nadbiskup, iako u miru, upravljao Crkvom u sjevernom Kamerunu. Bio je jednostavan, drag duhovnik kod kojeg sam se rado ispovijedala. Na mjestu filijale gdje je redovito služio svetu misu kao nadbiskup sad se podiže prekrasna bazilika kojoj su mjesni biskupi namijenili ulogu središnjeg nacionalnog Marijanskog svetišta za cijeli Kamerun pod nazivom Kraljica Apostola. U toj dolini pod vodstvom sestre Nicole nastaje dispanzer, vrtić, škola, te zanimljiv križni put čije su postaje ucrtane na stijenama uz koje pobožni narod moli. Sav taj uspjeh pripisujem zagovoru svetog oblata Yvesa.

  • KV: Koji su specifični pastoralni izazovi s kojima se usreće Crkva u Kamerunu?

Istakla bih da ih još uvijek treba oslobađati rop­stva vračanja i praznovjerja, raditi na podizanju svi­jesti o dostojanstvu žene te suzbijati mnogoženstvo (poligamiju), kao i utjecati na suzbijanje želje poje­dinih plemena da dominiraju nad drugima. Kada znamo da u Kamerunu živi oko dvjesto plemena možete zamisliti koliko bi situacija mogla biti i jest složenom.

  • KV: Ima li nešto iz iskustva kamerunskog naroda što bi bilo praktično i odmah primje­njivo i za naše ljude ovdje?

Pa, mislim da bi se moglo i trebalo svakako ista­knuti solidarnost među njima, posebno pripadnicima istog plemena, gdje jako paze jedni na druge. Tako pleme Bamileke sa svojim „ton-tin“ fondom može biti primjer solidarnosti. Naime, oni svi mjesečno uplaćuju protuvrijednost od recimo tisuću kuna na zajednički račun i sav se iznos koji se u mjesec dana sakupi daruje jednom sunarodnjaku da pokrene neki posao, rekli bismo u trendovskom jeziku „start up“.

Priredio: Zvonimir Badurina Dudić

Print Friendly, PDF & Email