Anton Budinić u Osoru zaređen za đakona

U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Osoru u subotu, 22. listopada, na blagdan sv. Ivana Pavla II., krčki biskup Ivica Petanjak za đakona je zaredio bogoslova iz Malog Lošinja Antona Budinića. Uz njega su tom prilikom bili njegovi roditelji, braća i sestre, rodbina i prijatelji, kako oni iz Malog Lošinja, tako i iz drugih mjesta u kojima je boravio tijekom svoje bogoslovne formacije. Slavlju su se pridružili i novi ministar turizma, dosadašnji lošinjski gradonačelnik Gari Cappelli, njegova nasljednica Ana Kučić, ređenikovi sjemenišni poglavari i kolege bogoslovi te mnoštvo hodočasnika koji su ispunili osorsku bivšu katedralu.

Prije početka mise listopadsku pobožnost predvodila je s. Ida Malnar, a fra Diego Deklić objasnio je pojam đakonata te tijekom euharistijskog slavlja tumačio pojedine dijelove obreda.

Slavlje je predvodio biskup Ivica Petanjak, a uz njega je koncelebriralo četrdesetak svećenika. Nakon svečane ulazne procesije župnik Ivan Katunar pozdravio je biskupa predvoditelja, okupljene svećenike, rodbinu i prijatelje ređenika, te sve koji su došli u osorsku, kako je rekao „uspavanu ljepoticu”.

U propovijedi je biskup Petanjak na temelju pročitanog Evanđelja objasnio što znači slijediti Isusa: „Jedno je biti entuzijast, zanesenjak, oduševljenik, simpatizer, a sasvim drugo je Krista slijediti. Slijediti znači donijeti odluku, ići tamo kamo se mora. Isus je donio odluku svog života. Izabrao je. Ide prema Jeruzalemu. Ondje je kraj njegova puta, ali i cilj kamo želi stići. Isus ide, ne okreće se i ne skreće. Kad se donese odluka nema okretanja. Nema mijenjanja pravca. Ako znadeš cilj onda ga slijediš cijelim svojim bićem. Ako vjeruješ u svoj izbor onda se ne okrećeš. Ništa te na tom putu ne može i ne smije zaustaviti. Odluka je neopoziva”, objasnio je biskup.

U nastavku je biskup Petanjak rekao da ne smijemo dopustiti da ni trud, ni muka, ni bilo koja vrsta napora budu zapreka tome da sutra budemo sretni. “Sam Isus kaže da ga nije lako nasljedovati, ali tko ustraje do kraja taj će se spasiti. Ulog je velik, a nagrada još veća. Čar nasljedovanja Isusa Krista sastoji se u tome što je on uvijek bio kruti realist. Nikada nije dopustio da ga zanese oduševljenje masa koje su išle za njim, niti da ga bilo koja ili bilo čija kritika pokoleba. Kao savršeni poznavatelj čovjeka znade da se mi u jednom trenu možemo pretvoriti iz prijatelja u neprijatelja, iz velikog poklonika u onog tko će te proklinjati i ogovarati.

Zato se u trenucima svoje najveće slave Isus okreće k onima koji su njime oduševljeni i kaže: „Tko ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život ne može biti moj učenik.’ Što Isus pod riječi mrziti podrazumijeva? Sigurno se ne radi o trenutačnom raspoloženju, niti nas time Isus poziva da se međusobno svađamo, prepiremo ili tučemo. Naprotiv, treba biti zahvalan za svaki čin ljubavi i dobrote koji nam je iskazan. Mrziti za Isusa znači biti slobodan. Ni na koga navezan. Ni na osobe, ni na stvari, ni na mjesta, ni na položaj jer bi se mogao dovesti u opasnost da bilo što od toga staviš ispred svoga cilja koji si zacrtao ili puta koji si odabrao pa tamo nikada ni ne stigneš. Mrziti u nekim okolnostima znači i to da nema kompromisa i nema nagodbe”.

Pred kraj homilije biskup je poručio. „Sve ovo što sam do sada govorio vrijedi za svakoga od nas. Isus nije govorio eliti. Isus je ovo rekao svima koji su išli s njime. Svima je postavio radikalne uvjete i rekao im u lice. Svi su pozvani da slijede Isusa Krista. I na vrijeme im je rekao, tako da nitko ne može reći ‘nisam znao’. U čemu se onda razlikuje naš budući đakon Anton od svih drugih vjernika, ako je Isus svima postavio iste uvjete? I ne mogu biti drugačiji jer Isus želi da svi budemo sveti i da se svi spasimo. Razlika je u tome što ovaj naš đakon Anton danas javno pred svima kaže: ‘Isuse čuo sam što si rekao. Razmislio sam i odlučio sam ići za tobom. Tu svoju odluku danas javno obznanjujem. I znam da sam samo čovjek i da se na tom putu nasljedovanja ne bih umorio ili prestrašio obećavam ti da nikada neću trčati ispred tebe, nego ću uvijek ići za tobom. Gledat ću u tebe. Slušat ću tebe. Ti ćeš mi pokazivati put kojim trebam ići, jer se velike stvari samo s tobom mogu graditi i izgraditi'”.

Biskup Petanjak osvrnuo se i na primjer sv. Ivana Pavla II. čiji se spomendan slavio, a koji je u svojem trpljenju na kraju života pronašao novi način svjedočenja. Ređeniku je biskup poručio: „Ti, dragi Antone, mladi si i zdrav i sad će svi na tebe tovariti. Sada je vrijeme da svoju energiju i svoju snagu i svoju volju posvetiš Bogu i ljudima. Možda će doći vrijeme kada ti, kao i neki od nas, nećeš moći raditi. Ali ćeš moći trpjeti. I dokle god čovjek trpi i dokle god može moliti za druge i dok može Bogu zahvaljivati, njegov život ima smisla. I onda kada si u snazi i onda kada si u nemoći. I onda kada ti budu pljeskali i onda kada kažu ‘taj stari nam samo smeta’. Čovjek uvijek ima svoje značenje, svoje mjesto i svoju ulogu, ako hodi s Gospodinom Bogom. Zato neka ti sv. Ivan Pavao II. na čiji blagdan se rediš bude uzor, primjer i nadahnuće, da poput njega svu svoju energiju posvetiš Gospodinu Bogu na onaj način kako Bog to bude htio, držeći se uvijek za Isusa Krista”.

Nakon homilije, kandidat za ređenje je javno, pred vjerničkom zajednicom, potvrdio odluku da će dostojno vršiti obaveze koje proizlaze iz službe đakonata: da će moliti za Božji narod, da će propovijedati evanđelje i čuvati vjeru, te prihvatiti celibat kao posvećenje Kristu. Stavivši ruke u biskupove obećao mu je poslušnost nakon čega je okupljeni narod molio za ređenika. Polaganjem biskupovih ruku i posvetnom molitvom kandidat je postao đakon, nakon čega je uz pomoć svog župnika Ivana Brnića obukao đakonsko ruho – štolu preko lijevog ramena i dalmatiku. Zatim mu je biskup predao evanđelistar čime se simbolički istaknuta njegova nova služba, a cjelovom mira zaključen je obred ređenja i misa je nastavljena je uobičajenim redom.

Na kraju euharistijskog slavlja novom đakonu Krčke biskupije i biskupu Petanjku u ime svih župljana čestitao je i zahvalio Roberto Polonio, te mu predao na dar lik sv. Gaudencija, zaštitnika Osora. U ime malološinjskih ministranata iz čijih redova je potekao i đakon Anton čestitku je uputio Robert Škorvaga, a zahvalnu riječ svima koji su ga pratili na njegovu putu do đakonskog ređenja na kraju je uputio i vlč. Budinić.

Cjelokupno slavlje pjevanjem je obogatio župni zbor iz Malog Lošinja pod ravnanjem mons. Nikole Radića, a na orguljama ga je pratio župnik Nerezina Silvio Španjić. Poslije mise na trgu ispred crkve priređena je zakuska za sve nazočne.

Anton Budinić rođen je 8. listopada 1992. u Rijeci, od oca Silvana i majke Madine rođ. Hofman. Ima dvije sestre i dva brata. U Malom Lošinju završava OŠ Marija Martinolića, Osnovnu glazbenu školu „Josip Kašman” te Opću gimnaziju u Srednjoj školi Ambroza Haračića. Kao svećenički kandidat Krčke biskupije ulazi u sjemenište „Ivan Pavao II.” u Rijeci i upisuje Filozofsko-teološki studij na Teologiji u Rijeci gdje je u rujnu ove godine diplomirao na temu „Psihološko-religiozne odrednice suvremenog pastorala mladih”.

Godinu dana bio je član pjevačkog zbora mladih „Josip Kaplan” iz Rijeke. Kroz vrijeme bogoslovnih studija odlazi na pastoralne praktikume u župu svetog Mateja na Viškovo, u župu svete Ane u Volosko, te u župu svetog Andrije u Bakar. Prošle školske godine predavao je vjeronauk u talijanskoj osnovnoj školi „San Nicolò” u Rijeci.

Walter Salković

Print Friendly, PDF & Email
Podijeli ...Email this to someoneShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Print this page