Vjerujem u općinstvo svetih
Izraz „općinstvo svetih“ nalazimo i ispovijedamo u Apostolskom vjerovanju, dok nicejsko-carigradski Credo, kojeg javno svjedočimo nedjeljama i svetkovinama, govori o uskrsnuću mrtvih i „životu budućega vijeka“. Različita osvjetljenja iste stvarnosti.
Uzbudljiva i radosna istina vjere
Tu uzbudljivu istinu vjere promišljamo i obnavljamo posebice o svetkovini Svih svetih (Zborna: „Vječni Bože, po tvojoj dobroti jednom svetkovinom častimo sve tvoje svete…“) i o Spomenu svih vjernih mrtvih (Zborna: „Dobri Oče, oživi u nama nadu da pouzdano iščekujemo uskrsnuće svoje braće“). Veličanstvena je to vizija o neizgubivosti života i zajedništvu svih ljudi, od Adama i Eve do kraja svijeta, i svih vremena. Možemo o toj prelijepoj i utješnoj objavi razmišljati s raznih gledišta: biblijskog, teološkog filozofskog, bogoslužnog, psihološkog…uvijek će onaj zadnji doživljaj i zaključak biti čuđenje, divljenje, zahvalnost, nada, radost…
Teološko ili doktrinarno gledište naći ćemo sažeto u Katekizmu katoličke Crkve koji se posve oslanja na nauk Drugog vatikanskog sabora: „Sve dok ne dođe Gospodin u svom veličanstvu i svi anđeli s njim (usp. Mt 25,31) i dok mu, kad jednom bude uništena smrt, ne budu podložne sve stvari (usp. 1 Kor 15, 26- 27), neki su od njegovih učenika putnici na zemlji, neki se – ostavivši ovaj svijet – čiste, a neki uživaju slavu gledajući „ jasno trojedinoga Boga kakav jest“ (Pijo XII.), ipak svi, iako na različitom stupnju i na različit način, učestvujemo u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu i pjevamo istu pjesmu slave našemu Bogu. Jer svi koji su Kristovi, imajući njegova Duha, tvore jednu Crkvu i među sobom su sjedinjeni u njemu (usp. Ef 4,16)“ (Lumen gentium, 49). Riječ je, dakle, o tri stanja jedinstvene Crkve. O svakom stanju može se posebno govoriti, ali oni tek zajedno tvore cjelinu. Predkoncilski Katolički katekizam, sastavljen po metodi pitanja i odgovora, na upit: „Tko pripada općinstvu svetih?, odgovara: 1.vjernici na zemlji, 2.sveti u nebu, 3. duše u čistilištu“. Zatim niže sugestije kako njegovati i održavati odnose sa sva tri djela „jedne, svete, katoličke Crkve“ jer „Dobro što ga činimo koristi čitavoj Crkvi, a zlo što ga činimo njoj škodi“ (Katolički katekizam, Sarajevo 1963., prijevod s njemačkog jezika).
Zadivljujući susret
S bogoslužnog, a možemo pridodati i psihološkog, gledišta i doživljavanja, općinstvo svetih predstavlja veliku Božju obitelj čiji su članovi povezani istim Roditeljem i prisutni jedni drugima i s ove i s one strane (ne)vidljivoga. Cijenjeni liturgičar Theodor Schnitzler veli: „Kršćanstvo nije samo blagdansko bogoslužje, teologija u teoriji i praksi, nego još mnogo više: Božja obitelj, prisni obiteljski odnosi – Bog je naš Otac, Isus Krist naš brat prvorođeni, Marija naša Majka“. Na osobit način to obiteljsko ozračje struji blagdanima Sviju svetih i Dušnoga dana kada se spominjemo neizbrojivog mnoštva braće i sestara odanih nam u Kristu. Knjiga Otkrivenja predočuje upravo takvu sliku te mistične stvarnosti: veliko i svečano obiteljsko slavlje, klicanje, radost, zadivljujući susret, priznanje za pretrpljene muke i nepravde…u formi veličanstvenog nebeskog bogoslužja. Jedan duhovni pisac je uvjerljivo obrazlagao kako njemu svako slavljenje svete euharistije predstavlja općinstvo svetih na djelu. Osim vidljivih vjernika – ovozemnih putnika, on je uvjeren u prisutnost anđela, svetih, osobito onih kojima je spomendan toga dana, duša dragih soba…koji ga okružuju oko oltara i skupa s njime slave Boga po Kristu kojemu je povjereno da okuplja i stvara obiteljsku Božju zajednicu.
Poruke Božje riječi
Sve do sada rečeno,i namjeravano reći, ima svoje temeljno polazište i gledište u sv. Pismu. Ono je izvor, okvir i korektor našega znanja i vjerovanja. Da ne širimo temu praćenjem postupnosti objave od, recimo, knjige Mudrosti – „A duše su pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru…ali oni su u miru… Za malo muke dobili su dobra velika“ (Mudr 3, 1-5) do Isusovih tvrdnji: „U kući Oca moga ima mnogo stanova. Idem pripraviti vam mjesto“ (Iv 14,2) i „Danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43), zadržat ćemo se malo na čitanjima svetkovine Svih svetih.
Sveti Ivan, apostol u svojoj Prvoj poslanici opisuje i definira sadašnji status nas krštenika, Isusovih sljedbenika: „Djeca se Božja zovemo i jesmo…Ljubljeni, sad smo djeca Božja, i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest“ (3,1-3). Treba li tako jasnoj tvrdnji išta dodati ili se samo čuditi u nevjerici? Koje li perspektive naše egzistencije: prinčevska čast već nam je darovana, a „ono najbolje tek je pred nama“ (to je bila uzrečica prvih kršćana u progonima i mučeništvima koja su proživljavali). U knjizi Otkrivenja (7,2-4; 9-14) Ivan nastavlja čudesnu temu našeg određenja, kao da zaviruje iza teškog zastora vremenitosti u konačnu budućnost gdje ćemo Ga gledati kao što jest, u punoj istini i jasnoći („licem u lice“). To mnoštvo svetih koje opisuje (144.000 znače u židovskoj simbolici brojeva puninu, sva plemena i narode, nitko nije ispušten) od kojih su mnogi došli „iz nevolje velike“ (možemo tu uključiti i čistilišne nevolje), s palmama u rukama, smo svi mi, a ne samo svetačka elita naših kalendara. Jedno od najranijih imena za Isusove učenike bilo je: sveti. Tako su nazivali jedni druge. Isus pak u Govoru na gori (Mt 5,1-12a) proglašava put k svetosti. Blaženstva proglašavaju tumači Isusovim manifestom, ustavom Kraljevstva Božjega, novim Deset zapovijedi. To je svečana kanonizacija siromaha, zakinutih, odbačenih, prezrenih, proganjanih zbog pripadnosti Kristu…, ali uspravna duha i čista srca. Svaka suza biti će biser, svaka rana sjati će kao vrhunsko odličje. Sve su to Isusova braća i sestre jer on je sam prvi od svih siromaha („oplijeni sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu…“), gladan i žedan pravde, milosrdan, čist, ali i popljuvan, oklevetan, odbačen, ubijen. I proslavljen! Razlika je, naravno, između Ivanovih i Isusovih blaženika: oni prvi su blaženi u posjedovanju, a mi smo blaženi u nadi.
Kršćanin kao uskrsnik
Vjerska istina o općinstvu svetih priziva nam u svijest da smo svi sveti (neka braća i sestre su nam tek, s pravom, stavljena za uzor), odnosno pozvani na svetost. Bog je jedini svet, a Isus nas poziva da budemo kao i naš Otac nebeski po dobrotvornom djelovanju i milosrdnom srcu. Svet je onaj, veli duhovnik Rupert Mayer, koji „Ima Boga u srcu i pred očima“. Čuveni francuski pisac i mislilac Leon Bloy reći će:“Postoji samo jedna žalost na svijetu, a to je ne biti svet“. Sveta Majka Terezija bi još nadodala: „Svetost nije luksuz, nego potreba“. Zaključit ću ovo prigodno podsjećanje na Isusovu viziju Crkve, odnosno općeg zajedništva svih i svega ovako: Kršćanin je biće budućnosti, on ju sluti, čezne, priziva. Ne zamara se onim što je prošlo ili propalo, već onim što ima doći. On je uskrsnik, pashalni čovjek – svjedok nepobjedivosti Života.
fra Antun Badurina
