Budi ponosan na svoga brata!

Razgovor sa fra Antunom Badurinom u povodu 20.  obljetnice prelaska Ocu fra dr. Srećka Badurine, šibenskog biskupa.

mons_dr_srecko-badurinaNa blagdan rana sv. Franje 17. rujna navršila se dvadeseta obljetnica prelaska Ocu fra dr. Srećka Badurine, šibenskog biskupa. Mons. Mile Bogović, tada profesor na riječkoj bogosloviji, a danas umirovljeni gospićko-senjski biskup, u mjesečniku riječke nadbiskupije Zvona u spomen preminulom biskupu Srećku među ostalim napisao je: “Žao nam je što je svijeća Srećka Badurine ugašena, možda upravo onda kada je najjače plamtjela. Ali treba reći da je oproštaj s njime bio istinsko slavlje. Možda je Svevišnji radi toga htio da se ta svijeća naglo ugasi kako bismo lakše uočili koliko je ona bila korisna i potrebna, da u dušama današnjeg čovjeka ostane što trajnije u sjećanju taj svijetli lik čovjeka, rodoljuba i vjernika koji je te vrednote među nama svjedočio bez poze i usiljenosti, nego u jednostavnosti i spontanosti. A da to ni za njega, u ovom i ovakvom svijetu, nije bilo tako lako, pokazuje način na koji je prešao prag vječnosti.“

Svijetli lik biskupa Srećka ostao je zasigurno u srcima mnogih vjernika širom šibenske biskupije, a i puno šire, kao i njegovih poštovatelja i nakon dvadeset godina. Tim povodom zamolili smo za uspomenu na biskupa Srećka, brata fra Antuna Badurinu, gvardijana samostana franjevaca trećoredaca u Krku.

KV – Biskup Srećko je bio prvijenac i prva obiteljska radost mladog para Pavla i Sokole koji su ga unaprijed darovali Bogu, naravno, ako to on sam bude htio. Ako je istina da se buduća osoba i njezine temeljne vrjednote oblikuju u najnježnijim godinama života, možete nam opisati obiteljsko ozračje i zavičaj u kojem je Biskup odrastao i koje ga je odredilo?

Mislim da obiteljsko i zavičajno ozračje u kojem je rođen i odrastao biskup Srećko, u jednom zabitnom otočkom mjestu Lunu na Pagu, najbolje opisuje benediktinsko geslo: moli i radi. To je bila velika društvena opatija. S jedne strane svakodnevni težački rad na škrtoj zemlji, ćudljivom moru, u pastirskoj brizi za mala ovčja stada, a s druge strane, odnosno usporedo, molitveni život, počevši od dnevne obiteljske molitve uvečer kada se svi skupe u kuću (molila se krunica, litanije, pripadne molitve i Očenaši za razne nakane) do svečanih nedjeljnih i blagdanskih bogoslužja u kojima su sudjelovali svi mještani s rijetkom iznimkom. Tada se nije radilo nego molilo, pjevalo, zvonilo na sva zvona, igralo na balote, a u zimi na karte (to su tada bili jedini sportovi za odrasle). Bili su to vedri dani pravoga odmora i odaha od tjednog umora, baš kako je dragi Bog zamislio. Zapravo čitav društveni život odvijao se oko crkve i u ritmu blagdana. Drugih mogućnosti i nije bilo. Zato je taj nekadašnji Lun bio poznat po duhovnim zvanjima (17 svećenika, pretežno redovnika franjevaca trećoredaca, i 30-tak redovnica, pretežno članica Družbe sv. Križa), a danas je poznat po prastarim maslinama.

KV – Što je za Vašu obitelj predstavljao biskup Srećko?

Oko njegove osobe sve je bilo nekako posebnije i življe – tako sam ja to doživljavao – jer je odisao ozbiljnošću, duhovnošću, inteligencijom, brigom i interesom za svakoga. Poštivali su ga roditelji i mi mlađa braća i sestre. Što se nas tiče, njemu nije trebalo nikakvo crkveno promaknuće da uživa u obitelji osobit i povlašten status. Ali kad je već imenovan i biskupom, zahvatilo nas je stanovito strahopoštovanje i radost, ali i duboko suosjećanje s njegovom tjeskobom zbog odgovorne službe. Kad je preminuo, poznati zadarski svećenik i pisac don Žarko Brzić rekao mi je, izražavajući suosjećanje: Budi ponosan na svoga brata! Bio sam i bit ću, a tako se osjeća čitava naša obitelj: ponosna i zahvalna na najodličnijem članu naše obiteljske i zavičajne sredine. Za nas, jednostavne ljude, to je bilo i ostalo čudo: naš sin i brat, pa biskup. U mojem doživljaju to je asociralo psalmistovo iskustvo: „Podiže iz prašine uboga, iz gliba vadi siromaha da ga posadi s prvacima, s prvacima svoga naroda.“ (113, 7-8). Šteta što to nisu doživjeli otac, jedan brat i jedna sestra.

KV – Na jednom mjestu ste zapisali: “ Srećko je vjernik koji se je dao od Boga odgajati za njegove potrebe.“

Ta misao je provjerljiva u životima Božjih odabranika. Zapravo sve nas djecu Božju Otac nebeski odgaja, svakoga na svojstven način, ali neke među nama uočljivije. Na pamet mi je došla razmatrajući jednom Srećkov razvoj od mladih dana: probijanje kroz osjetljivosti i iskušenja svoje naravi, raspoloživost za vršenje odgovornih službi u zajednici, unatoč unutarnjem otporu: poglavarske, ravnateljske (u školi), profesorske, duhovničke… davanje prednosti svakome, težnju za kontemplativnim, štoviše mističkim ozračjem i povlačenjem u društvenu pozadinu. Sve je to sličilo na neku dalekosežnu Božju inkubaciju, na život u ovojnici, nekako postrance da bi odjednom došao u središte crkvenog i društvenog života, ne po svojoj želji i ambiciji nego po Božjoj Providnosti. Što zaključiti nego da smo doživjeli Boga na djelu. Na neočekivani način. Jednom je predamnom iznosio obrazloženje svom povlačenju iz Rijeke na Glavotok, samostan na otoku Krku, u osami. Bio je spreman poraditi na tome da ta kuća postane oazom molitve i duhovnih vježbi. Bez sumnje, on bi u tome uspio i zamisao je više nego hvalevrijedna. Ali meni je sličila na bijeg, pa sam mu to i rekao. Otprilike: Ti to ne bi smio učiniti jer unatoč profesuri, duhovnim vježbama i rado slušanim propovijedima još duguješ najširoj crkvenoj i društvenoj javnosti ono što ti je Bog dao: zrela razmišljanja, bistre uvide, povijesne sinteze, iskustvo vjere…Najlakše je pobjeći u zavjetrinu. Nisam tada imao pojma da zapravo on bježi od biskupske kandidature. Mislio sam tek da bi trebao biti još prisutniji i zapaženiji u javnosti, možda kao stalni kolumnist i komentator događaja, kao pisac (za to zbilja nije mario) koji izlaže svoje poglede i stavove, čak i pod cijenu polemike. On je doista znao o svemu razmišljati sustavno i meritorno. Pokazalo se da sam imao pravo i baš mi je drago da sam jednom i ja pogodio Božju zamisao o nekome.

KV – Što je značilo za fra Srećka biti trećoredac?

On je došao u trećoredce kao dvanaestogodišnjak (poput Isusa u Hram) i usadio se u tu sredinu „kao glava kupusa u vrtu,“ kako se izrazio u zanimljivom razgovoru s neprežaljenim, rano preminulim istraživačem i teologom fra Markom Mišerdom, prigodom imenovanja biskupom (v. knjigu Prema novoj zrelosti). Tu je bio prihvaćen sa simpatijom, razvijao se, poprimio duh upravo te zajednice, duh neke povijesno izvorne malenosti, skromnosti, ne natjecanja s drugima, rekao bi duh neke skladne pomirenosti sa svojim trećorazrednim mjestom u crkveno-društvenom spektru. Znao je ponekad uspoređivati duh i tradiciju (arhitekturu čak) drugih zajednica koji su imali puno širi, ambiciozniji format, tradiciju i crkvenu zaslužnost. Vjerojatno bi se u takvim sredinama (franjevcima Prvoga reda, dominikancima, isusovcima) razvio brže u značajniju i poznatiju osobu koja se ne skriva (Šibenčanima je pri dolasku bio pravi anonimac), ali on je poprimio i zavolio taj trećoredski duh neisticanja i suradnje. Uostalom imao je kao dječak upisnicu za zadarske franjevce, ali kako ga oni nisu pozvali, Providnost ga je odvela u trećorece, gdje je imao rođaka bogoslova.

KV – Sedamnaest dana prije smrti povjerio je sestri koludrici u Pagu svoju životnu ritmiku u znaku šestih godina.

Taj podatak sam napisao u Predgovoru knjižice njegovih duhovnih vježbi našim svećenicima u Australiji „U Krista zagledan“ tek kao zanimljiv naputak za biografe da lakše zapamte njegove životne etape. Nema neko dublje ili simbolično značenje – ne razumijem se u numerologiju – kao što to imaju razni biblijski brojevi. Zanimljiva podudarnost i ništa više.

KV – Nije bilo lako nagovoriti čovjeka koji je cijeloga života osjećao poziv da živi u povučenosti monaškog života da prihvati biskupsku službu!

Da, nije bilo nipošto lako. Mons. Montalvo, beogradski pronuncij, imao je dosta posla s nagovaranjem i pridobivanjem – Srećko je u nekoliko navrata odlazio u Beograd na novu rundu nadigravanja – i u tome je bio neobično uporan, pa i diplomatski lukav te je uspio „preveslati“ naivnoga i crkveno lojalnoga Srećka, nagovorivši ga da njegove argumente neprihvaćanja službe pošalje u Rim na prosudbu. Pa eto, po općem osjećanju i priznanju ljudi, dobro da je uspio u naumu. Dobili smo za biskupa pravu osobu u pravo vrijeme. Meni ga je doista bilo žao, ali njegova žrtva pokazala se dobitkom za sve. Da je prihvatio službu provincijala, štoviše generala Reda, možda bi sve bilo drugačije. A možda i ne bi jer očito je, nakon svega, da ga je Bog trebao i izabrao upravo za tu službu, za to vrijeme i mjesto.

KV – Često je naglas znao zapitati:“Zašto sam ja biskup?“

Suprotno od doživljaja javnosti i špekulacija medija koji su u njemu vidjeli nasljednika kardinala Kuharića u Zagrebu, on je smatrao da se treba povući i dati ostavku jer se ne može nositi s poteškoćama. Srećko je sebe doživljavao kao neodgovarajuću osobu za vršenje biskupske službe, kako ju je on vidio. Problemi u kojima se našao od samoga početka (naslijeđeni nesporazumi s klerom, osporavanja, preteške ratne okolnosti, ekumenske muke…) nadilazile su – smatrao je – njegove mogućnosti. Zbog najave povlačenja, koja je stigla do Rima, došao je u Šibenik i kardinal Gantin, predstojnik Kongregacije za kler, da ga podrži i ohrabri. Uza sve to, on je uvijek iskazivao najveći stupanj odgovorosti prema svojoj službi i bojao se da na bilo koji način povrijedi ili zasjeni svetost i dostojanstvo biskupstva. Znao se pitati: kako to drugi s nekim mirom, opuštenošću i samouvjerenošću nose visoke crkvene službe, a on ne može. U čemu je „kvaka“? Često je pronalazio razlog u prirodi vlastite obitelji čiji dometi nisu nadilazili okvire siromašnog sela, pomalo izoliranog i zanemarenog. Zapravo su njegovi obziri, bojazni i strogi sud o sebi bili u potpunoj suprotnosti s njegovim odvažnim, lucidnim i svestranim plodnim djelovanjem. Misterij osobe!

KV – Zašto je odabrao za biskupsko geslo„On je mir naš!“ ?

To je njegov svojevrsni Credo. U nemirima biskupskoga poslanja i službe jedino Krist jamči unutarnji mir i osposobljava za mirotvorstvo svoje vrste koje se upravo nametalo kao potreba i izazov vremena kome smo išli u susret. On je doduše postao biskupom prije pada Berlinskoga zida, pa se geslo doima i proročkim. Mislim da je izbor dozreo u proučavanju franjevačke tj. Franjine duhovnosti. Bio je, naime u vijeću za stvaranje novih Konstitucija Reda, proučavao je novo Pravilo koje je odobrio 1982. papa Ivan Pavao II., preveo ga na hrvatski, pisao komentar o njemu. Od tuda je došao i Franjin znak Tau u grbu. U nastupnom govoru u Šibeniku sam je rastumačio svoj izbor. Oboje, geslo i Tau, imaju duboko biblijsko i programatsko utemeljenje. Nedostojni grješnik potpuno se oslanja na Krista.

KV – Možemo život biskupa Srećka usporediti sa životom redovnika-monaha koji su odlazili iz svijeta u osamu i ondje sve vrijeme dana i godine tako rasporedili da njihov život bude neprestana hvala Bogu?

Možemo sigurno usporediti njegove težnje i želje s tim drevnim monasima. Jednom je bratu i meni povjerio svoju želju i razmišljanje da uđe u monaški red, u jedno zahtjevnije i uređenije redovničko ozračje. Možda su to bili već, ne mogu naravno tvrditi, refleksi proroka Jone – bijeg od uznemirujućih slutnji. Ali monašku crtu, on je svakako imao. Ona je značila obogaćenje njegove biskupske osobnosti i ujedno izazivala nostalgiju za samostanskim spokojem. Moleći Časoslov, uočio sam takve težnje u velikih benediktinaca evangelizatora koji su iz samostana izvučeni na vodeće službe, to su sv. Bonifacije, biskup i mučenik, organizator njemačke crkvene pokrajine i sv. Grgur Veliki, papa. Oba čeznu za samostanskim mirom i sabranošću usred životnog kreševa, ali svjesni su da moraju izdržati do kraja u povjerenom služenju. Sv. Bonifacije istraživao je čak crkvenu povijest ne bi li našao primjer odreknuća i povlačenja s biskupstva za vlastito pokriće, ali nije našao. Na tom tragu se može razumjeti i Srećka.

Razgovarao: Marijan Udina

(Nastavak u sljedećem broju)

Print Friendly, PDF & Email