Obilježen dan sluge Božjega Antuna Mahnića 2016.

“Dragi štovatelji sluge Božjeg biskupa Antuna Mahnića, draga braćo biskupi, svećenici, bogoslovi, redovnici i redovnice, draga braćo i sestre!  Srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem što svojom prisutnošću na ovoj euharistiji svjedočite da prepoznajete vrednote onih koji su svoj život utkali u dobrobit ove biskupije.” S ovim pozdravnim riječima biskup Ivica Petanjak započeo je obilježavanje Dana sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića, održanog o danu njegove smrti, u srijedu 14. prosinca 2016. godine. Mahnićeva katedrala, s tridesetak svećenika i redovnika, četrdesetak redovnica iz krčke biskupije te nekoliko i iz riječke nadbiskupije, bogoslovima te vjernicima iz svih dijelova biskupije, te se večeri spomenula i 120. obljetnice njegova imenovanja na stolicu krčkog biskupa. Naime, bilo je to 3. prosinca 1896. godine. “Došavši u biskupiju, sluga je Božji zatekao manjak svećenika i svećeničkih pripravnika pa je sigurno to bio razlog da je u svom biskupovanju ulagao velike snage oko formacije i svetosti svojih svećenika, potičući međusobno zbližavanje, zajedništvo i povezanost s biskupom”, kazao je biskup Petanjak.

Dan sluge Božjega bio je i prilika da biskup Petanjak, uvidjevši stanje u kojem se danas nalazi krčka biskupija, najavi slijedeću pastoralnu godinu 2017./2018.  kao godinu posvećenu radu i molitvi za nova duhovna svećenička i redovnička zvanja. “Stavimo ju već sada pod njegov zagovor, jer vjerujemo da biskup Mahnić iz Kraljevstva nebeskog sigurno prati svoju biskupiju”, kazao je biskup Petanjak.
Dobrodošlicu je zaželio predslavitelju svečanog slavlja mons. dr. Ratku Periću, biskupu mostarsko-duvanjskom i apostolskom upravitelju trebinjsko-mrkanskom, koji se rado odazvao predvoditi svečanost te uputiti svoju pastirsku riječ.

Mahnić – biskup herojskih krjeposti

U prigodnoj propovijedi biskup Perić nabrojio je dvadeset i osam ugodnika Božjih te kazao: “Zašto samo ovih dvadesetero svetaca, blaženika, slugu i službenica Božjih, kojih se postupci vode u Rimu a među kojima neki s naslovom: Časni – Venerabilis, kojima je Papa već priznao herojske krjeposti, te još osmero slugu i službenica Božjih kojima je otvoren dijecezanski proces? Zato što je svih ovih 28 ugodnika Božjih živjelo u isto vrijeme, barem koju godinu između 1912., kada je rođena blažena Bernardeta Banja, mučenica, i 1924., kada je preminuo pomoćni zagrebački biskup Josip Lang. Nevjerojatno kako iz toga burnog doba, predratnoga, ratnoga i poratnoga, u prvoj četvrtini prošloga stoljeća, Bog “čudesno uzvisuje” tolik broj “prijatelja” svojih (usp. Ps 4,4) na raznim mjestima u hrvatskom narodu: među njima čak polovica s mučeničkom smrću. Kao da je neka čudesna klima pogodovala i uvjetovala razvoj svetosti među biskupima, svećenicima, redovnicima i laicima”, kazao je biskup Perić.

Zaustavivši se na sluzi Božjem biskupu Mahniću, za kojega je biskupijski proces za proglašenje svetim započeo 2013. godine, biskup Perić kazao je: “Kada se o nekom kandidatu za čast oltara povede dijecezanski pa potom svetostolički proces najprije se proučavaju 3 nadnaravne bogooblične krjeposti u njegovu životu: vjera, ufanje i ljubav, a onda 4 stožerne kreposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost.” Biskup Perić posebno se zadržao na kardinalnim krjepostima biskupa Mahnića koji se u tada aktualnom crkveno-nacionalnom problemu borbe za glagoljicu, koji se u Krku osobito potezao od 1896. do 1907. godine, držao iznimno razumno, pravedno, hrabro i umjereno.

Svoju propovijed biskup Perić zaključio je riječima: “Dao Bog da se dijecezanski proces što bolje pospješi i da ovoga vrijednog biskupa što prije ugledamo u Crkvi ovjenčana aureolom blaženika.”

Svečanu misu uzveličali su svojim pjevanjem Pučki pjevači i župni zbor iz Vrbnika pod vodstvom g. Milodraga Justinića i za orguljama Josipe Toljanić.

Na kraju mise, riječi zahvale izrekao je i postulator u kauzi vlč. Saša Ilijić koji je biskupu Periću na dar uručio kopiju bule imenovanja sluge Božjega za krčkog biskupa.

Uz pjesmu In cruce salus – U križu je spas (biskupskom geslu sluge Božjega), koju je u prigodi prijenosa tijela sluge Božjega sa zagrebačkog Ksavera u Krk (23. studenog 2002.) skladao sluga Božji fra Ivo Peran, svi su se svećenici i biskupi okupili oko groba te se utekli zagovoru sluge Božjega i molili za otvoreni postupak kanonizacije.

Vjerujemo da je ova izvanjska svečanost potaknula i sve prisutne da se svojom molitvom utječu njegovu zagovoru, te kucamo na vrata Oca nebeskog da se On po svom božanskom promislu proslavi po svome sluzi biskupu Mahniću.

Ovdje možete pročitati i vijest o proslavi sa stranica Mostarske biskupije.

Fotogalerija

Propovijed mons. Ratka Perića

 Antun Mahnić – biskup s kardinalnim krjepostima

Najprije bismo nabrojili imena nekih svetaca, blaženika i slugu Božjih u Crkvi u hrvatskom narodu po godinama njihove kanonizacije, beatifikacije i otvaranja procesa pri Svetoj Stolici. A vidjet ćemo i razlog zašto samo neke, koji su hrvatskoga podrijetla ili su živjeli, djelovali i preminuli u hrvatskom narodu. Nekima služi na čast da ih i drugi narodi štuju kao svoje.

Sveti Leopold Bogdan Mandić (1866.-1942.), od 1983.

Blaženi:
Alojzije Stepinac (1898.-1960.), mučenik, 1998.
Marija Petković (1892.-1965.), 2003.
Ivan Merz (1896.-1928.), 2003.
Francesco Bonifacio (1912.-1946.), mučenik, 2008.
Berchmana Leidenix (1865.-1941.), mučenica, 2011.
Krizina Bojanc (1885.-1941.), mučenica, 2011.
Jula Ivanišević (1893.-1941.), mučenica, 2011.
Antonija Fabjan (1907.-1941.), mučenica, 2011.
Bernardeta Banja (1912.-1941.), mučenica, 2011.
Miro Bulešić (1920.-1947.), mučenik, 2013.
Serafin Kodić Glasnović (1893.-1947.), mučenik, 2016.
Anton Mužić (1921.-1948.), mučenik, 2016.

Postupci slugu Božjih pri Svetoj Stolici:
Josip Lang (1857.-1924.), u Rimu od 1981.
Vendelin Vošnjak (1861.-1933.), od 1981. Časni: 2000.
Egidije Bulešić (1905.-1929.), 1984. Časni: 1988.
Ante Antić (1893.-1965.), od 1995., Časni: 2015.
Alojzije Palić (1878.-1913.), od 2002.
Toma Gerard Stantić (1876.-1956.), od 2003.
Josip Stadler (1843.-1918.), od 2008.

Evo imena nekih slugu i službenica Božjih s godinom otvaranja dijecezanskoga postupka:
Klaudija Böllein (1875.-1952.), u Zagrebu, 1971.
Aleksa Benigar ( 1893.-1988.), u Rimu, 1995.
Ante Tomičić (1901.-1981.), u Rijeci, 2005.
Marica Stanković (1900.-1957.), u Zagrebu, 2006.
Ivo Peran (1920.-2003.), u Splitu, 2009.
Žarka Ivasić (1908.-1946.), u Gospiću, 2011.
Antun Mahnić (1850.-1920.), u Krku, 2013.
Marija Krucifiksa Kozulić (1852.-1922.), u Rijeci, 2013.
Ante Gabrić (1915.-1988.), u Zagrebu, 2015.

Da ne nabrajamo dalje. Zašto samo ovih dvadesetero svetaca, blaženika, slugu i službenica Božjih, kojih se postupci vode u Rimu a među kojima neki s naslovom: Časni – Venerabilis, kojima je Papa već priznao herojske krjeposti, te još osmero slugu i službenica Božjih kojima je otvoren dijecezanski proces? Zato što je svih ovih 28 ugodnika Božjih živjelo u isto vrijeme barem koju godinu između 1912., kada je rođena blažena Bernardeta Banja, mučenica, i 1924., kada je preminuo pomoćni zagrebački biskup Josip Lang. Nevjerojatno kako iz toga burnog doba, predratnoga, ratnoga i poratnoga u prvoj četvrtini prošloga stoljeća, Bog „čudesno uzvisuje“ tolik broj „prijatelja“ svojih (usp. Ps 4,4) na raznim mjestima u hrvatskom narodu: među njima čak polovica s mučeničkom smrću. Kao da je neka čudesna klima pogodovala i uvjetovala razvoj svetosti među biskupima, svećenicima, redovnicima i laicima. Čekali smo skoro 500 godina, od 1391. do 1889. da Sveta Stolica proglasi Nikolu Tavelića blaženim i još 80 godina da ga proglasi kao prvoga hrvatskog svetca, 1970. Osim sv. Nikole u hrvatskom narodu ima još jedan svetac,[1] pet blaženih,[2] i četvero slugu Božjih[3] koji su živjeli prije spomenutoga razdoblja 1912.-1924.

Mi ćemo ovdje o krčkom biskupu Antunu Mahniću, koji je rođen u Sloveniji 1850., zaređen za goričkoga svećenika 1874., doktorirao u Beču 1881. Njega je papa Lav XIII. dne 3. prosinca 1896., točno prije 120 godina, od cara izabrana potvrdio za krčkoga biskupa, a Andriju Šterka, tadašnjega biskupa u Krku (1894.-1896.), premjestio u Trst. Mahnić je morao najprije naučiti hrvatski jezik. I naučio ga. Svoga se slovenskoga jezika i roda nije odrekao, a Hrvatima se inkulturirao. I biskupovao 24 godine.

Kada se o nekom kandidatu za čast oltara povede dijecezanski pa potom svetostolički proces, najprije se proučavaju 3 nadnaravne bogooblične krjeposti u njegovu životu: vjera, ufanje i ljubav, a onda 4 stožerne krjeposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost.

Večeras bismo se zadržali na kardinalnim krjepostima na jednom primjeru i problemu, crkveno-nacionalnom, koji se u Krku osobito potezao od 1896. do 1907. godine, gdje se pokazalo razumno, pravedno, hrabro i umjereno držanje biskupa Mahnića.

Dr. Mahnić pokrenuo je u Gorici 1889. godine časopis „Rimski Katolik“ koji je uređivao osam godina, do 1896., u duhu rimokatolištva kako mu i ime naznačuje. Svaki takav list i urednički lik odmah izazove i pobornika i protivnika. Pobornici se boje da ne zapostavi nacionalni vid u isticanju rimokatoličke vjere, a protivnici prigovaraju da je Mahnić rimskiji od Rima i papskiji od Pape! A bijaše to doba kada se u Hrvatskoj vodila bitka oko afirmacije ili eliminacije glagoljice, pisma kojim su bile tiskane crkvene knjige na staroslavenskom jeziku. Glagoljica bijaše kao neki lakmus-papir (koji u kiselini pocrveni, u bazi poplavi), a na kojem se provjeravao nacionalni osjećaj ljudi, osobito intelektualaca. U Krčkoj se biskupiji od pamtivijeka u liturgiji naveliko glagoljalo.

Kakvo onda čudo da je skupina svećenika Krčke biskupije, koja je bila nazočna na biskupskom ređenju u Gorici, 7. veljače 1897. godine, svomu novomu biskupu Antonu, „rimskom katoliku“, darovala „fino uvezani glagoljski misal“! Ne znam je li crveni ili plavi. Neka se odmah pokaže je li biskup izabran i nametnut od austro-ugarske vlade da ukloni glagoljicu ili će se i sam boriti „za stare pravice“. On je taj dar sa zahvalnošću primio i svećenicima rekao da će pitanje glagoljice proučiti i pravedno riješiti.[4]

– Prvi dan svoga biskupstva pokazao se razboritim, pravednim, hrabrim i discipliniranim. Krjepostan biskup!

Već nakon pola godine pojavio se u Krku, a domalo i po drugi put, Teodoro von Rinaldini, carski namjesnik iz Trsta (1890.-1897.), da podsjeti novoga biskupa na zahtjev bečke vlade da makne glagoljicu s dnevnoga reda. Biskup mu je odgovorio da će on osobno proučiti predmet i donijeti razuman sud: „ako pronađem, da ona zakonito postoji, ne samo da je neću ukinuti, nego ću je svom dušom braniti“.[5]

– Pošteno i pravedno. Razumno i smiono. I sve pod nadzorom. Bila je na kušnji biskupova kvaliteta mudrosti odnosno praktična krjepost razboritosti. On rodom iz Slovenije ušao je pavlovski (1 Kor 9,19) u Hrvatsku da Hrvatima bude Hrvat, da im kao biskup pomogne u djelu spasenja. Osobito mu je bilo razborito i pravedno što je cio problem glagoljice stavio u širi crkveni kontekst: ispitao je mišljenje Stolnoga kaptola u Krku, doznao je, s pomoću dekanskih konferencija, za stajališta klera u biskupiji i dao se na Biskupijsku sinodu koju je spremao i održao u Krku u rujnu 1901., da iz nje iznjedri svoje dekrete pa i onaj o glagoljici.

Nakon što je sam, počevši od 1897. godine, osobno, temeljito i svestrano proučavao fenomen glagoljice – nije bilo još klasična djela koje je desetak godina poslije objavio upravo ovdje u Krku, Zadranin don Luka Jelić[6] – biskup je Mahnić izrekao svečanu presudu koja služi na čast njemu i ovoj biskupiji a na spas samoj glagoljici. Čitamo u Aktima i Dekretima te Sinode: „Glagoljica u crkvenim činima, u krčkoj i njoj pridruženim biskupijama rapskoj i osorskoj, već negdje od dobe svete braće Ćirila i Metodija, svakako od XII. vijeka dalje, postoji i rabi se. Samo poradi pomanjkanja liturgijskih knjiga – zadnji je staroslovenski misal izdan godine 1741., brevir 1791., ritual 1640., – dogodilo se, da se negdje mjesto staroslovenskoga jezika u liturgiji uveo latinski a pogdjegod, pogotovu u seoskim župama i živi hrvatski jezik osobito u onim dijelovima mise, koje je narod pjevao, dok je svećenik tihe molitve izgovarao latinski“.[7]

Još godine 1893. tadašnji krčki generalni vikar don Fran Volarić, zabranio je uporabu šćaveta, tj. latinicom pisane crkvene knjige, a naredio svim glagoljskim župama u biskupiji da se služe Parčićevim glagoljskim misalom, koji je izdan upravo te godine, i da svi svećenici nauče glagoljicu.

Biskup Mahnić na Sinodi 1901. dekretira: „oslonjeni na stari običaj, koji u ovoj biskupiji vlada i na dozvole papinske, usvajajući odredbe sv. Zbora [obreda] od 5. VIII. 1898. i 1900., predloživši prije Svetoj Stolici sve o liturgijskom jeziku, zapovijedamo i određujemo ovo:

  1. a) u ovoj našoj biskupiji, kako sada postoji, u običaju su kao liturgijski jezik latinski i staroslovenski, s rimskim obredom;
  2. b) da se u buduće ukloni svaka sumnja, koje crkve uživaju povlasticu staroslovenskog jezika, sastavili smo popis crkava, koji popis ovime proglašavamo“.

Time je pitanje glagoljice riješeno pravno i načelno:

– u župama u kojima se slavila služba Božja rimskim obredom na staroslavenskom jeziku neka se i dalje slavi iz glagoljskih knjiga;
– a u župama u kojima se nepravdom vremena to dokinulo, neka se ponovo uvede;
– daje se popis svih tih župa.

Kao konkretnu provedbu biskup određuje: „Svi svećenici u biskupiji moraju savršeno poznavati jedan i drugi liturgijski jezik, da uzmognu u jednom i drugom jeziku svetu misu prikazivati. Nijedan mladić neće biti pripušten na svete redove, niti će biti pridruženi dijecezanskom kleru, ako ne polože ispit iz jednoga i drugoga jezika“:[8] staroslavenskoga i latinskoga.

– Biskup je došao do povijesne istine u pogledu jezika i pisma u slavlju sakramenata i časoslova, potaknuo je na razborito i pravedno rješenje: ništa ne ukidati nego s ljubavlju čuvati i razborito i zdravo promicati.

Nakon tih odredaba nastala je prava hajka na biskupa i na glagoljicu. Talijanaši, potpomognuti bečkom vladom, nastojali su čak omesti održavanje Sinode. Kada im to nije pošlo za rukom, poduzeše sve da Sveta Stolica ne odobri sinodskih zaključaka. Podigla se novinarska graja, provaljivane su takve optužbe i osvade da je biskup Mahnić pozvan u Rim da se pred Svetim Oficijem, nekadašnjom Inkvizicijom, opravda i brani. Ne bijaše mu se teško obraniti, ali mu bijaše kudikamo teže što i u Rimu sumnjahu u njegovo rimokatolištvo i gotovo povjerovaše objedama na njegov račun. Neke su novine toliko bile ogrezle u manipulacijama, da ne bijaše više mjesta za ispravke, koji su dolazili iz Krčkoga ordinarijata. Pa umjesto da promijene stil, promijeniše naslov: nije se više zvala na pr. „La Voce Cattolica“, nego „Il Trentino“.[9]

Biskup je Mahnić ocijenio razboritim i pravednim, upravo u smislu prouke i afirmacije glagoljske baštine, utemeljiti – i utemeljio je 1902. – Staroslavensku akademiju u Krku, koja je samostalno djelovala do 1928.[10] potom se sjedinila s Hrvatskom bogoslovskom akademijom kao poseban odio…

Kriza oko glagoljice početkom stoljeća nije se stišavala pa se hrvatski biskupi nađoše u Rimu 1906. na poziv Svete Stolice. Kolika je bila Mahnićeva ljubav prema glagoljici i istini, pokazuje ova zgoda u jednoj audijenciji kod pape Pija X.

Papa: Eccellenza, ima li svećenika koji nameću glagoljicu gdje je nije bilo tako da župljani napuštaju crkvu, a neki odbijaju svećenika i na smrtnom času?

Biskup: Santità, glagoljica se rabi samo ondje gdje je od pamtivijeka, ili gdje je bila protuzakonito uklonjena. A bez sakramenata umiru samo oni koji su bez sakramenata i živjeli.

Papa pokaže biskupu neke novine koje opisuju nametanje glagoljice na nekoj župi na Lošinju uz veliku štetu po vjeru i duše.

Biskup: Sveti Oče, „kunem se biskupskom čašću, da je onako, kako sam kazao. Ako se pak jednoj liberalnoj novini vjeruje više nego li meni, katoličkom biskupu, onda smjesta polažem svoju biskupsku čast“.[11]

Niti je Mahnić položio na Papin stol svoju biskupsku čast, kapicu ili križ, niti je Papa želio izazvati njegove ostavke. Pred biskupom je bio dug put borbe u Hrvatskom katoličkom pokretu i u pokretanju Hrvatske straže 1903., Hrvatske prosvjete 1913., u ratnom vihoru (1914.-1918.), u nepravednu progonstvu u Frascati kod Rima, u bolesti, vođen stožernim krjepostima do smrti u Zagrebu 1920. Dao Bog da se dijecezanski proces što bolje pospješi i da ovoga vrijednog biskupa što prije ugledamo u Crkvi ovjenčana aureolom blaženika.

_________________________________

[1] Nikola Tavelić (1340.-1391.), svetac od 1970.
Marko Križevčanin (15.-1619.), svetac od 1995.
[2]Augustin Kažotić (1260.-1323.), blaženi od 1700.
Jakov Zadranin (1400.-1485.), od 1700.
Gracija iz Kotora (1438.-1508.), od 1889.
Julijan iz Bala (o. 1300.-1349.), od 1910.
Ozana Kotorska (1493.-1565.), od 1927.
[3] Petar Barbarić (1874.-1897.), u Rimu od 1945. Časni: 2015.
Šimun Filipović (1732.-1802.), u Rimu od 1875.
Nikola Bijanković (1645.-1730.), u Rimu od 1895.
Ana Marija Marović (1815.-1887.), u Rimu od 1962.
[4] I. Radić, Biskup Mahnić, Slavonska Požega, 1940., str. 129.
[5] Isto, str. 130.
[6] L. Jelić, Fontes historici liturgiae glagolitico-romanae a XIII ad XIX saeculum, Veglae [Povijesna vrela glagoljsko-rimske liturgije od 13. do 19. stoljeća, Krk], 1906.
[7] I. Radić, nav. dj., str. 130-131.
[8] Isto, str. 131-132.
[9] Isto, str. 132.
[10] M. Bolonić, „O transkripciji glagoljskih obrednih knjiga“, u: Croatica christiana periodica, 8/1981., str. 36-51.
[11] J. Palčić, Hrvatska straža, br. 107, str. 3, opisano u: I. Radić, nav. dj., str. 134, bilj. 1.

Print Friendly, PDF & Email
Podijeli ...Email this to someoneShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Print this page