Velik čovjek, ponizni fratar, razboriti biskup

Drugi dio razgovora našeg suradnika Marijana Udine sa fra Antunom Badurinom u povodu dvadesete obljetnice prelaska Ocu fra dr. Srećka Badurine, šibenskog biskupa

Kv – Biskup Srećko je svojim životom formulirao jedan životni stav svakome shvatljiv i za svakoga poželjan : na koji način biti pravi čovjek, rodoljub , vjernik bez potrebe da se dođe u dilemu davanja prednosti jednom od tih stavova. Kako je to uspio?

Tu skladnu sintezu bića mnogi su zapazi­li. Dr. Jure Radić je, govoreći na pokopu kao izaslanik predsjednika dr. Franje Tuđmana, tu skladnost opisao ovako: „Velik čovjek, ponizni fratar, razboriti biskup“. Dr. Marijan Jurčević, dominikanac, Srećkov kolega s riječke teologije, ustvrdio je da Srećko predstavlja jasni uzorak „modernog sveca“. Ali ne slažu s svi s tom ocjenom. Jedan šibenski svećenik me upitao jednom: onaj tvoj brat, da li je on Hrvat? Odgovorio sam otprilike: Kakvo pitanje za pametnoga čovjeka, kakav si ti. Šteta što nemamo pedeset takvih Hrvata na položajima. Društvena i crkvena klima bila bi drugačija. Jedan pak ugledni redovnik je biskupa, u jednom društvu, dosta grubo kritizirao zbog ekumenskih nastojanja. Mene je bilo stid slušati taj manjak poštovanja i ograničenost pogleda. A biskup se nije branio ni jednom riječju. Prignuo je ponizno glavu, da ne kažem pomalo umorno i rezignirano, i otrpio „bruškinanje“. Možda bi se i ti svećenici složili danas s vašom tvrdnjom. Ali nisam vam odgovorio na upit: kako je Srećko uspio biti istodobno čovjek, rodoljub i vjernik, bez potrebe da bilo što od toga dokazuje nekome. Nacionalni i kršćanski identitet stekao je rođenjem kao dar i u njemu je prirodno rastao i odgojem i obrazovanjem sve stavljao na svoje mjesto. A kao čovjek je sazrijevao u ljudskosti i spoznaji da su osobe na prvom mjestu. Shvaćao je izraz svetog pape Ivana Pavla II, da je„čovjek put Crkve“. Napokon sinteza o kojoj pitate je sam Isus Krist. Tko ga slijedi i sam će napredovati. Zar Isus nije istodobno najčovječniji čovjek, savršeni vjernik i rodoljub. Bio je Židov i danas je, a to nije trebao dokazivati niti to ikome smeta. A tko je od Židova više proslavio svoju naciju od njega? Učinio ju je vječnom. A tko je uvjerljivije, dramatičnije, emotivnije predstavio čitavom svijetu Hrvatsku i njenu tragičnu sudbinu od Srećka na Sinodi u Rimu, 6. prosinca 1991.?

KV – Možete nam opisati okolnosti kako je došlo do tog govora.

To je govor koji spada u klasične, antologijske govore, po mome shvaćanju, na tragu naših humanista s kraja XV. i XVI. stoljeća, na koje se biskup i poziva u nastupu. Govor čine osobitim ponajprije dramatične ratne okolnosti iz kojih je biskup došao. On je inače bio članom pripravne sinodalne komisije, ali posljednjoj sjednici u Rimu nije mogao prisustvovati jer se odvijala baš u ratnom tjednu od 16. do 23. rujna 1991. kada je Šibenik bio napadan s kopna, mora i zraka u namjeri da se osvoji. Tad je bila pogođena i kupola katedrale. Grad je obranjen, ali granatiranje nije prestajalo i zato je biskup mislio da ne bi trebao ići na Sinodu i ostaviti povjerenu pastvu u strahu, panici, neizvjesnosti. Njegovo prisustvo značilo je za građane veliko ohrabrenje. Ipak, nagovoren, je otišao, ali sa zakašnjenjem. Kad je nakon sjednice 4. prosinca došao pozdraviti papu Ivana Pavla II., on ga je prepoznao i rekao mu: devi parlare – trebaš govoriti. Biskup veli da je čitavu noć smišljao govor (na izvrsnom talijanskom jeziku, kako je rekao lektor) i govorio je. Ne s distancom ili teorizirajući, nego kao „izravni svjedok tragedije koja je pogodila naš narod i Crkvu“. Nizao je činjenice i podatke o razmjerima ratnih šteta, najprije iz vlastite biskupije, zatim se osvrnuo na susjedne nadbiskupije zadarsku i splitsku, pa općenito na stanje čitave Hrvatske. Govorio je pred odabranim svjetskim forumom s tužnim ponosom, ne moljakajući niti kriveći bilo koga, nego svjedočeći općoj Crkvi o teškom, agonijskom stanju jednog izranjenog i životno ugroženog dijela njenog vlastitog tijela. U osobnom tonu izlaganja, posvjedočio je i svoju bespomoćnost: „Pomislim da bi Gospodin mogao poslati druge koji imaju sposobnosti za te nesigurne prilike i tako zlosretna vremena“. Odzvanjao je snažno njegov „misereor nad ovim našim ljudima, ali i nad samim sobom“.

Napokon govor čini klasičnim snažna povijesna reminiscencija i usporedba sa spomenutim humanistima, a to su sve njegovi predšasnici biskupi: Bernard Zane, splitski nadbiskup, Šimun Kožičić, modruški biskup i Juraj Divinić, Šibenčanin, ninski biskup koji su u svoje vrijeme bili svjedoci razaranja svojih biskupija, ubijanja i bijega stanovništva pred turskim osvajačima i pisali pisma papama, držali govore pred njima, ali nisu dočekali niti neku djelotvornu pomoć niti „zoru oslobođenja“. Srećko se, kao poznavatelj povijesti, s njima uvelike poistovjetio, ali je ipak dočekao izlaz iz bezizlazja prije svoje smrti.

Govor je snažno odjeknuo, ostavio dojam i novinari su ga tražili, ali izvornik nisu mogli dobili nego osnovni koncept. Biskup je, naime u govoru obilovao izvodima i proširenjima koja su ostala u zapisniku Sinode. Taj osnovni koncept objavili su kod nas Glas Koncila i Slobodna Dalmacija.

KV – Prisutnost među vjernicima u ratu ranjenoj šibenskoj biskupiji bila je neprestana. Nije odlazio u skloništa. Poruke ohrabrenja, ustrajnosti, neklonuća, pouzdanja u snagu Kristova križa. Otkud je crpio svu tu snagu?

Po mome uvidu na prvom mjestu je nepatvoreno i duboko pouzdanje u Boga. Kao što znamo, iskreno predanje u Božje ruke, svaki dan i u svemu, velika je snaga i nadahnuće. „Vjera spaja našu slabost s Božjom snagom“ . Na drugom mjestu je snažan osjećaj dužnosti i pastirske brige za povjereno stado. U tome su ga nadahnjivali primjeri. Cijenio je osobito velikog Šibenčanina Jurja Divinića (1440-1530), ninskoga biskupa (napisao je predgovor njegovoj knjizi „Pismo papi Aleksandru VI.“) „zato što je trajno ostao sa svojim narodom a da ni do kraja života nije vidio da se približava zora oslobođenja“. Pisano je to prije Oluje. Divinić nije htio ni u Rim na Sinodu da ne bi bio odvojen od povjerenih ljudi (Srećka su ipak nagovorili). u najgorim stradanjima Šibenika, biskup je suradnike nagovarao da se maknu iz grada da ih zaštiti, a sam je ostao kao dobri duh grada koji se prvi pojavljivao na ulicama nakon granatiranja da vidi, tješi i bude svjedok pred domaćom i svjetskom javnošću. Bilo je tu i drugih primjera i uzora (biskup Mahnić, kardinal Stepinac. šibenski prethodnici: Mileta, Banić, Arnerić).

KV – Pravoslavni mitropolit Jovan u brzojavu sućuti piše: „Uveravao me biskup Badurina u mogućnost izmirenja Srba i Hrvata govoreći da i ono što nam kao ljudima izgleda nemoguće, Bogu je moguće.“ Što je bio ekumenizam za Biskupa?

Za biskupa Srećka ekumenizam nije bio politika, što su mu neki prišivali, već prirodni kršćanski stav. Biti kršćanin i ekumenski djelovati je jedno te isto, rekao bi veliki katolički promicatelj i vođa dr. Josip Turčinović. Uostalom biskup je u Šibeniku zatekao i naslijedio određene ekumenske kontakte, a osim toga bio je i član Ekumenskog vijeća HBK. Jedinstvo kršćana je Kristova želja i organizirano posla­nje Crkve nakon Drugog vatikanskog sabora.

prikladni sugovornik koji je stekao povjerenje i druge strane. Zato je bio tražen i od inozemnih posrednika. Blagoslivljao je Srbe kao narod, štitio pravoslavne vjernike koje su napustili njihovi pastiri, brinuo se za njihove ljude i zgrade, ali i kritizirao njihovu politiku oružanog sukoba, osvajanje hrvatskih teritorija, rušenje… Spremam knjigu o Srećkovu ekumenizmu, čime bi bio nekako zaokružen njegov pisani opus. Želio sam da se tiska ove godine o dvadesetogodišnjici smrti, ali gvardijanska služba, a još mnogo više bolest su poremetili planove.

KV – Biskup Bogović primjećuje:“Nama koji smo s njime sudjelovali na vrućim ekumenskim i međureligijskim razgovorima u vrijeme Domovinskog rata, bio je svojim uravnoteženim prosudbama visoka norma koju mi ni s mnogo truda nismo dosezali. Nikada se nije dao izazvati, niti je druge svojim riječima izazivao. Cijenili su ga i “oni drugi” i onda kada su se i u stavovima i u riječima razilazili.“ Sve to mu je davalo snagu da nikada ne prekine ekumenski dijalog ni u najtežim trenucima?

Slažem se posve s biskupom Bogovićem i s vašom zaključnom tvrdnjom. Biskup Mile je duže živio i surađivao sa Srećkom, nego ja koji sam ga upoznao pravo tek u fratrima (rodio sam se kad je on bio u novicijatu), a živio pod istim krovom s njim oko pet godina: kao dječak tri (on mi je bio magister), a kao svećenik dvije. Dakle, želio sam reći da ga biskup Bogović izvrsno poznaje i visoko cijeni. U listu „Vila Velebita“ (srpanj-rujan, 2000.) uvrstio ga je u svoje uzore: „Mnogo sam također naučio od pokojnog biskupa Srećka Badurine“.

KV Iako sam u vlastitoj biskupiji u velikoj nevolji, kada god je mogao pomagao je i braći biskupima i vjernicima u Bosni i Hercegovini.

Biskup je dobro poznavao povijest svoga naroda za razliku od nekih hrvatskih političara i mnogih plitkih ili zaslijepljenih novinara. Zato on katolike i sunarodnjake u BiH nije držao

dalekima. Bili su mu na srcu i u središtu interesa. Isto stanovništvo, najčešće i rodbinski vezano, je s obje strane granice: i u Posavini, i uzduž jadranske obale ( i njegova biskupija je graničila s banjalučkom biskupijom) i u zapadnoj (i srednjoj) Bosni. Znao je on dobro i predtursku Bosnu, kao pretežito hrvatsku pokrajinu i kraljevstvo i posljedice dugotrajnog turskog osvajanja (Turska Hrvatska) i vladanja. Poštovao je ulogu Crkve, posebice franjevaca u čuvanju identiteta Ostatka i podsjećanju na negdašnju cjelinu. Odazivao se na svaki poziv iz Bosne: u par navrata ređenje mladih franjevaca u Livnu i Kočerinu npr., na kardinalskom svečanom nastupu mons. Puljića 1994. predstavljao je u Sarajevu HBK (ne znam da li je i propovijedao?) i ostavio bilješku u Kronici: „12 prosinca – Vratio se iz Sarajeva. Bilo svečano u sarajevskoj katedrali, tužno u gradu opkoljenu, u strahu i oskudici. Neposredni doživljaj toga stanja – premda kratak – govori više od svih vijesti. Bože, smiluj se! (Službeni Vjesnik metropolije). Pratio je rado časopis Bosna franciscana i sve što se u BiH događa. U njegovu kalendaru ostali su zabilježeni nastupi u Banjaluci i Travniku (za Barbarićevo), ali smrt je prekinula planove. Njegova briga za spas evanđeoske svijesti i vrjednota u cjelini našega naroda, s obje strane međe, zrcali se u propovijedima od 9. i 10. siječnja 1993. kada je čitav katolički svijet, prema želji pape Ivana Pavla II. molio za mir u BiH i Hrvatskoj.

KV – Biskup Srećko bio je predsjednik povjerenstva „Justitia et Pax“ HBK u vremenima kada se trebalo razlagati drugima izvan domovine što se u Hrvatskoj događa. Ta zadaća nije bila laka!

Mogu samo potvrditi tu činjenicu da je on bio prvi predsjednik toga vijeća BKJ (jesen 1989.) i HBK (do 1993.), da ga je oformio i organizirao rad, da je uspostavio vezu s Papinskim vijećem Iustitia et pax i s europskim komisijama. Tko bude jednom analizirao šest priopćenja komisije kojima je on udahnuo dušu i oblik, morat će pažljivo voditi računa o dramatičnom kontekstu vremena: raspadu Jugoslavije, proglašenju hrvatske države, ratnim okolnostima. Siguran sam da će takav pronaći zadivljujuću osjetljivost i usklađeno povezivanje duha pravednosti i težnje za mirom, što nije bilo lako. Lako je biti pristran.

KV – Naslov iz Šibenskog lista nakon pogreba bio je „Nadvisio je vrijeme i prostor“, a kard. Bozanić, ondašnji krčki biskup na oproštaju je rekao:“Do sada smo u Vama nalazili proroka , a odsada ćemo imati , vjerujemo, zagovornika kod Boga“. Koliko smo danas svjesni da imamo zagovornika kod Boga ?

Koliko smo svjesni da imamo zagovornika kod Boga? Ne znam! Trebalo bi provesti istraživanje. Dolazio sam u Šibenik 18 godina na njegov umrli dan 17. rujna i na predstavljanja njegovih knjiga. Uvijek su mi se javljali ljudi koji su imali nešto lijepo o njemu reći, neki susret, doživljaj, anegdotu. Njihove pojedinačne izraze poštovanja i sjećanja niti sam zapisivao niti mogao pamtiti, pa sam savjetovao da zapišu. To je učinio jedino don Slavko Mikelin. Ima mnogo ljudi kojima je Srećko dio njihovog boljeg životnog iskustva i oni će ga nositi do smrti kao dio sebe. Ima ih, posebno mlađih, koji su za njega tek čuli i onih koji nisu. Vrijeme čini svoje. „Ne pamti ga više ni mjesto njegovo“ – kaže psalmist. Ipak njegov grob sam uvijek zaticao okićen, rasvijetljen i s ponekim moliteljem kraj njega. Uvjeren sam da je on izvrsni predstavnik vremena, prostora i naraštaja u kojem je živio i da bi bilo korisno podržavati sjećanje na njega i njegovo djelo, na vrijednosti koje je živio i zbog kojih je trpio. Neki mu se i mole kao zagovorniku.

KV – Biskup Srećko osluškivao je znakove vremena i na njih pokušavao odgovoriti. Što bi nam danas On poručio?

Da je on imao dara za uočavanje znakova vremena to je očito. On je vrijeme mirisao, predviđao, čemu su se čudili npr. vjernici u Sinju na Veliku Gospu 1990., slušajući njegovu propovijed o crnim oblacima koja je završila vapajem Gospi: „Gospe Sinjska! Spasi danas ovaj svoj narod! Spasi danas od straha i ugroženosti našu hrvatsku domovinu! Pokaži da ti to ostvaruješ bez ikakva nasilja, bez ikakva oružja, bez ponižavanja bilo koga, bez imalo opterećenja ičijih prava i ičijeg ljudskog dostojanstva!“ Slušatelji su bili zbunjeni, ali znamo što je ubrzo slijedilo. Takvih primjera predviđanja, pronicanja bilo je više. Nekada sam razlikovao misaone ljude na one koji imaju karizmu razumijevanja i uživljavanja u prošlost i one koji imaju karizmu pronicanja sadašnjosti odnosno življene stvarnosti. On je posjedovao u velikoj mjeri oba dara i zato je odražavao u govoru i stavovima tako širok i uravnotežen pogled na ljude i pojave.

A što bi nam poručio? Ne mogu govoriti u njegovo ime, ali zamišljam da bi možda mogao reći, s nešto samopouzdanja, sa sv. Pavlom: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov“ (1Kor 11,1) ili „Ta sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas!“ (2 Sol 3, 7-8). Njegovo biće i karakter zrače mnogo toga: istinoljubivost prožetu dobrohotnošću, pravednost prema svima, pa i neprijateljima, poštenje, ustrajno i časno vršenje dužnosti, prijateljsku otvorenost najprije prema onima s kojima živimo i koje susrećemo te iskrenu skromnost:“Učinismo što smo bili dužni učiniti“ (Lk 17,10). I još nešto. Neki francuski mislilac je rekao da je pokora suvremenih kršćana biti inteligentan tj. misliti, učiti, razlikovati i stvari i ljude, ne dati se zavesti, držati se bitnoga…To je naš Srećko – misaono biće, kako se voli izraziti njegov i moj brat o. Ivan – koji sve ispituje, a ono dobro usvaja i vrši.

 

Print Friendly, PDF & Email