More je dio naših života

Povodom blagdana svetog Nikole razgovor s g. Ivanom Jerolimićem, zapovjednikom broda “Premuda”

Djelujući u pastoralu pomoraca i ribara kao povjerenik, i sam plovim morem lošinjskog arhipelaga. Susrećem pomorce i ribare, plovim s njima, pokoji put dotaknem timun i često se pitam kako se zovu oni baloni oko broda, je li “prova” stražnji, a “krma” prednji dio broda. Razgovaram s njima, možda ih više smetam, ali pomalo upoznajem njihove životne priče, stavove, nadanja, poteškoće i ljepote pomorskog i ribarskog života. Imam i dva trofeja u svojoj bogatoj ribolovnoj karijeri, koja je trajala čak 4 sata, a to su dvije lignje za koje mi je i danas žao da su morale završiti na tanjuru, ali bile su dobre. Ipak, bio je lijep osjećaj nešto uloviti prvi i jedini (zasad) put u životu. Posao pomoraca i ribara nije lak, te iziskuje mnogo truda i odricanja, samoće i balansiranja na valovima. Zato, smatrao sam kako je dobro da upoznate dragi čitatelji jednog našeg zapovjednika broda, obiteljskog čovjeka, vjernika i prijatelja. Naša otočka biskupija uvijek je živjela s pomorcima i ribarima, bila im bliska i surađivala s njima. Na blagdan sv. Nikole, slavi se i obilježava Dan po­moraca, zato je ova prigoda i nama prilika pobliže upoznati priču jednog od njih:

KV – Kako ste se odlučili na Vaš životni poziv pomorca?

Rođen sam na otoku Iloviku. Ispravnije bi bilo reći da sam rođen na barci na putu iz Ilovika do Velog Lošinja. Tako je možda moja sudbina opečaćena. Moja obitelj je bila ribarska, time je more već od ranog djetinjstva dio mog života i od tada sam krenuo ovim putem. Moglo bi se reći da more teče mojim žilama. Život Ilovika ovisi o moru. Mještani love ribu, prevoze morem materijal za gradnju kuća, odvoze smeće, dočekuju jedrilice s gostima. More je dio naših života, more je naš životni stil. Zato, ne čudi da sam i sam postao dio mora u pozivu kojeg danas vršim. Osim mnogih ljepota Vašeg poziva, ima i mnogo odgovornosti.

KV – Obavljali ste najrazličitija zaduženja na brodu. Već ste mnogo godina zapovjednik broda. Kako biste Vi prokomentirali Vaš put do položaja zapovjednika?

Istina je, ne kaže se uzaludno da je pomorski život kruh sa sedam kora, a opet ploviti se mora. Da krenem iz početka. Po završetku Srednje pomorske škole u Malom Lošinju, pripravnički staž (kadeturu) odradio sam na brodovima “Jugolinije”, nakon toga ukrcao sam se kao 3. časnik palube na brod “Lošinjske plovidbe”, nakon čega sam bio unaprijeđen do 1. časnika palube. Na brodovima “Lošinjske plovidbe” ukupno sam proveo radeći 8 godina. Vidio sam tada dosta svijeta osim dalekog Istoka. Nakon osmogodišnjeg staža u “Lošinjskoj plovidbi”, nastavio sam u “Jadroliniji” za koju radim već punih 20 godina, a od toga 18 kao zapovjednik. Tu sam imao prilike proći sve vrste klasičnih putničkih brodova i trajekata po cijeloj Jadranskoj obali. Sad sam zapovjednik broda “Premuda”, koji plovi lošinjskim arhipelagom, povezujući otoke Male i Vele Srakane, Unije, Susak i Mali Lošinj.

KV – Pomorci su često odsutni od svoje kuće i obitelji. Duge plovidbe znače izbivanje više mjeseci u različitim uvjetima. Doći doma nakon toliko plovidbe znači nekoliko dana prilagodbe, kao i povratak na brod. Kako ste Vi proživljavali kao pomorac te promjene? Može li se čovjek ikad naviknuti na njih?

Pomorski život nije lak niti jednostavan. Nakon više mjesečnog boravka na brodu, čovjek se nauči na određeni ritam, koji je u potpunosti suprotan životu uz obitelj. Meni je svakako trebalo neko vrijeme prilagodbe, a najteže mi je padao ponovni rastanak od obitelji. Teško da se na takav život čovjek može naviknuti. Upravo ti dugi odlasci su me potaknuli da potražim posao negdje bliže, iako je plaća osjetno manja nego na dugoj plovidbi, ali na ovaj način sam bliže svojima. Obitelj se ne može zaboraviti ili isključiti iz svojeg života. Zato je svaki rastanak bio bolan i težak.

KV – Kako ocjenjujete pastoralnu skrb za pomorce u svijetu? Postoji li organiziran rad s pomorcima u dalekim zemljama?

Dugo vremena ne plovim po svijetu, ali dojmio mi se pastoralni rad s kojim sam se susreo u Irskoj, gdje svećenici obilaze brodove kombijem, te vode mornare u Klub pomoraca u kojima se slavila sv. Misa nakon koje su se pomorci mogli družiti uz okrijepu i razonodu, ili odlazak u obilazak grada. Bila je opuštena atmosfera i ozračje povjerenja. Treba napomenuti da se tada u lukama boravilo puno više vremena nego danas. Vjerujem da je stoga danas pastoral pomoraca teže organizirati. Članovi posade često puta ostaju na brodovima i uopće ne izlaze van. Najčešće je to slučaj na teretnim brodovima.

KV – Ubrzo se obilježava Dan pomoraca. Sv. Nikola je zaštitnik pomoraca, ribara, putnika…Kako pomorci taj dan obilježavaju?

Sveti Nikola je naš zaštitnik i u mojoj obitelji ga posebno štujemo. Pomorci obilježavaju taj kao njihov blagdan. Naša crkva sv. Nikole je na taj dan prepuna što govori koliko volimo tog sveca, dok se u Kraljevici posebno svečano obilježava i gdje se okupljaju pomorci okolice Rijeke u pomorskoj procesiji morem i svečanoj sv. Misi u crkvi sv. Nikole smještenoj na samoj obali. Zanimljivo je to da je tamo prije nekoliko godina položen kip sv. Nikole u moru. U Šibeniku se nalazi prekrasna mala crkvica posvećena sv. Nikoli u kojoj su izložene makete starih brodova kao zavjetni darovi, znak uslišanih molitava. Naše priobalje je prepuno dokaza o više stoljetnoj tradiciji pobožnosti sv. Nikoli. U skoro svakom priobalnom mjestu i na otocima možete pronaći zavjetne darove, slike, natpise, ili kapele koje svjedoče o povezanosti pomoraca i ribara sa svojim Zaštitnikom. Zato je obilježavanje ovog sveca, Dan našeg zajedništva u molitvi i međusobnom okupljanju, razmjenjivanju iskustava, upoznavanju i ugodnom druženju.

KV – Vozili ste papu, sada sv. Ivana Pavla II. na katamaranu “Judita”. Možete nam posvjedočiti Vaš susret s Papom?

Iznenadila me čast koja me je dopala zapovijedati katamaranom “Judita” s kojim sam preveo Svetog Oca iz Omišlja do Rijeke. Pripreme za taj pothvat su bile uistinu zahtjevne. Trebalo je surađivati s posebno obučenim ljudima iz osiguranja. Mjere zaštite su bile stroge, a u njih smo se mi kao posada trebali uklopiti. Sam susret sa sv. ocem Ivanom Pavlom II. bio je nezaboravan i upečatljiv, jer je taj veliki čovjek uz svoju bolest imao prilično jak stisak ruke što mi je ostao u posebnom sjećanju. Dolazak sv. Oca po treći put u našu Hrvatsku velika je stvar, a voziti ga bilo je posebno iskustvo. Putovanje je trajalo nešto više od pola sata i proteklo je besprijekorno u opuštenoj atmosferi, tada još nismo bili svjesni da vozimo budućeg sveca, ali znali smo da na katamaranu vozimo velikog čovjeka, velikog prijatelja Hrvatske i istinskog duhovnog pastira. Tom prilikom od Svetog Oca svaki član posade dobio je bijelu svetu krunicu s Papinim križem, te zlatnik s njegovim likom. Rado se prisjećam te vožnje i tog susreta.

KV – Sad ste kapetan na brodu “Premuda” koji plovi lošinjskim arhipelagom. Na tom Ste brodu kao mlađi već plovili. Neki pomorci s kojima sam razgovarao, rekli su mi da su plovili cijelim svijetom, ali da su se na ovoj relaciji dobro “navaljali” po moru. Kakvo lice može pokazati naše more?

Istina je da je naše more lijepo i prevrtljivo. Vjerujem da ste i Vi kao župnik otoka Ilovika i Unija, koji do svojih župa morate morskim putem, imali prilike uvjeriti se u te činjenice. Ima i “jačih” mora od ovog našeg, ali moram priznati, nije se jednostavno naći usred jakog juga ili zapadnjaka koji duboko iskopa more, te radi velike i nepravilne valove, bez mogućnosti zaklona, jer se nalazite na otvorenom moru, a uz sve to prvenstveno treba misliti na sigurnost putnika. Znade se dogoditi da po nekoliko dana brodovi ne mogu isploviti iz luke. Zato je i život na otocima ne­predvidljiv, i može biti težak. More i vremenske prilike treba uvijek poštivati. Svakako, treba imati obzira da i ovi naši brodovi nisu više u cvijetu mladosti. Dobra vijest je da se najavljuje gradnja novih klasičnih brodova koji bi trebali biti jači za more, te ploviti nešto većim brzinama. Jedan od tih brodova trebao bi u dogledno vrijeme doći na ovu liniju.

Na koncu našeg razgovora, mogu reći kako imam lijepa sjećanja na mjesta koja sam vidio i pojedine ljude s kojima sam plovio, a s kojima se i danas nakon dugih godina čujem. Važna je činjenica da čovjek treba računati s kolegama, ne biti sam, izdvojen. Moj poziv, kojeg volim, od mene je tražio odricanje i žrtvu. To je bilo posebno očito kad sam bio ukrcan na brodu kod rođenja oboje moje djece, također za jedno krštenje i sv. Krizmu. To svjedoči kako je pomorski život uistinu zahtjevan i požrtvovan, ne samo za pomorce ili ribare, već i za njihove obitelji i djecu. Zahvaljujem Bogu na predivnoj obitelji koju imam i koju volim.

Razgovarao vlč. Milivoj Guszak, povjerenik apostolata mora za krčku biskupiju

Print Friendly, PDF & Email