U krčkoj katedrali obilježeno Stepinčevo

U petak, 10. veljače, u krčkoj je katedrali obilježen spomendan bl. Alojzija Stepinca. Euharistijskom slavlju prethodila je projekcija dokumentarnog filma Moja je savjest čista, koji nam je približio osobu i život ovog blaženika sve do njegovih uzničkih i mučeničkih godina koje su rezultirale njegovom smrću, a na koje je bio osuđen zbog nepopustljive obrane Katoličke Crkve, vjere i svoga hrvatskog naroda.

Uslijedilo je Euharistijsko slavlje koje je, uz dvanaestoricu svećenika i redovnika, predvodio krčki biskup mons. Ivica Petanjak. Potaknut mučeničkim životom bl. Alojzija, pojasnio je pravi smisao žrtve, mučeništva i smrti onih koji žive oslonjeni na Krista.

Mučenik je najdosljedniji Kristov učenik i sljedbenik i njegova vjernost Kristu do polaganja vlastitog života, življenje po Isusovoj riječi: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.« (Iv 15,13), sama ga po sebi kanonizira. Mučenik nasljeduje Krista vjerujući da smrt nije poraz već kruna svega života, njegova proslava. Krist je svoju smrt i proslavu usporedio je s nečim, za nas toliko malenim i beznačajnim, sa zrnom pšenice koje mora biti bačeno u zemlju i mora umrijeti, ako želi ploda donijeti. Smisao svakog života je donijeti plod. Nije naglasak na podnesenoj žrtvi nego na životu koji iz te žrtve proizlazi. Novi plod koji nastaje ne nastaje sam iz sebe nego je plod transformacije onog sjemena koje je u zemlji umrlo i višestruko dalo novi život.
Teško nam je razumjeti  kako križ može u sebi nositi klicu života. Očito da ta klica nije u prikovanosti, ni u drvetu, ni u smrti, nego u ljubavi kojom se umire za druge. Ovdje nasuprot smrti ne stoji život, nego ljubav iz koje proizlazi život.
Od blaženog Alojzija Stepinca učimo kako ostati na visini kao Isusov nasljedovatelj i onda kad treba nevin trpjeti. Možda nigdje nismo toliko ranjivi i toliko slabi i nikada naša vjera nije u tolikoj kušnji kao u trenucima nepravde. Kad se laž nameće kao istina, kad tama želi biti svjetlost, kad ti se onemogućuje da stvarne činjenice govore i opravdavaju. I u tim trenucima, kao što se vidi u primjeru Isusa ali i Alojzija Stepinca, dolazi do potpune napuštenosti od ljudi, od onih kojima si činio dobro, kojima si pomagao i za koje si se žrtvovao. Upravo je ta ostavljenost često izvorom najveće patnje. Isusov učenik mora s time računati, na to se mora pripremati i spreman dočekati takav trenutak, ako ga zadesi. I zato mučenici nisu tu da im se divimo, nego da ih nasljedujemo na isti način na koji su oni nasljedovali Krista.
Isus Krist za sva vremena ostaje put kojim se ide. On ga je trasirao i mi ne možemo postaviti drugog puta, ako želimo da i naš život bude plodonosan. Da se i naša svakodnevna žrtva preobrazuje u nove živote koji iz nas trebaju izrasti. Treba se u Isusa Krista pouzdati, a on u svako vrijeme daje onu snagu koja je potrebna i koja je spasonosna. Samo treba uz njega uvijek čvrsto prianjati.

Na kraju sv. mise izmolila se molitva u čast blaženog Alojzija, a zatim je omogućeno svima da pristupe relikvijama blaženika, časteći ih i moleći za zagovor.

Irena Žužić

Print Friendly
Podijeli ...Email this to someoneShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Print this page

Comments are closed.