Sve što te usporava nije dobro

Krenuli smo i prolazimo grad, a mladost se sada vraća doma. Nemamo vremena za gubljenje navodno je danas ravan teren i onda na jednom djelu ide jako visoko… Živi bili pa vidjeli. Koljeno još od jučer boli, ali korak se mora napraviti. I eto prve uzbrdice naravno… Kako ih mrzim…. Hodam tako više na svojim štapovima nego nogama i naravno upoznajem ljude. Pa sam upoznala Engleza koji camino hoda iz zahvalnosti što je nakon 30 godina bankarstva smogao snage i prekvalificirao se i sada radi posao koji voli. Ima 2 djece, starija kćer mu se udaje za nekog super tipa koji je prošao camino i jednostavno želi i on to proći. Onda mi je došao nizozemac mladi dečko koji muku muči sa studijem. Stalno se prebacuje s faxa na fax i kaže da se osjeća kao gubitnik i trebaju mu odgovori i snaga da vidi što će dalje….

Uza sve te priče puno je lakše hodati jer nisam fokusirana na svoje koljeno i žulj u nastajanju. I eto te famozne uzbrdice… Početak još i nije bio tako težak, ali je bio definitivno rat gdje tijelo kaže ne mogu više sve me boli, stani, a duh ne da i gura naprijed. Svaki je korak bol, a svako zaustavljanje za odmor postaje sve teže jer moraš ispočetka uhvatiti ritam. Na pola puta mi mozak staje raditi i jedino na što mislim je bol i nikako da se izvučem iz tog kruga. Dok nisam pokušala misliti na nekoga kome bi bilo gore nego meni sada. I sjetila sam se samo jedne osobe… Ima netko koga je sve boljelo puno više i koji je gurao svaki korak naprijed bez obzira na sve. I padao je i nije više mogao, ali išao je dalje bez odbijanja i bez gunđanja. I to samo iz ljubavi. Toliku žrtvu mi je uopće teško za shvatiti, s obzirom da sam se žalila cijelim putem.  Žednaaa saaam. Ispila sam cijelu litru i sve je otišlo kroz znoj.

Pitam ja gdje je voda, a tip me blijedo gleda. Ne znaš tko je zbunjeniji, ja koja ne kapiram što mu nije jasno ili on koji očito ne kapira što ga pitam. Voda? Aqua? Water? Wasser? Znaš ono po kemijskom sastavu H2O, u biologiji 70% tijela, ono najvažnije na svijetu, bez čega nema života…. Obično kad si žedan odeš u prvu prostoriju sa špinom i natočiš si vode… Ili još bolje sjedneš na terasu kao gospodin čovjek i dečko ti donese čašu sa 2 kockice leda. Aaa no problema, u selu za 3km. Još 3km do prve vode?????? Nisam mislila da ću ikada u životu morati pješačiti sat vremena negdje da bi se napila vode. O Isuse dobri kamo sam ja ovo došla i što je meni ovo trebalo? Ništa, noga ispred noge i u selo po vodu. I eto crkve na početku sela i najveći blagoslov koji sam mogla dobiti u tom trenutku je bila špina na zidu crkve. I nije mi trebalo sat vremena. J I tako sunce prži kao u paklu a vrh nikako da vidim…. I konačno vrh, na vrhu brda koje se zove alto del perdon (brdo oproštenja). Osjećala sam se bolje nego Rocky kad se popeo po stepenicama… Pogled je kao iz bajke, sve je na dlanu, a cijeli put koji sam prošla sada pripada nečemu čemu se divim. I eto znaka da sam na 770 metara nadmorske visine i da imam još samo 700 km do Santiaga, što bi značilo da sam svojih prvih 100 km odvalila. 😉 Sada slijedi spuštanje koje nije jednostavno, ali ga se prolazi… I došla sam do “ postaje boli” svaki put kada je neki teški dio ljudi obično kraj stupića sa školjkom stave kamen ili ako postoji ograda naprave križ od grana. Kao simbol velike muke ili nakane za pretrpljenu muku. I kad tako prođe hrpa ljudi onda to izgleda kao zid križeva ili hrpa kamenja… Ali kada hodaš i dio si toga onda ti to zapravo puno znači, a najviše da nisi sam sa svojom boli. Konačno neki normalan dio, a zapravo samo čekam svoj albergue. Korak po krak, oznaka kaže još tri km što je još sat vremena… I konačno… Ali naravno albergue municipal ( koji je jeftiniji od drugih) uvijek mora biti na kraju sela. Konačno sam ušla u svoj luksuz i platila 5€ i smjestila se. I onda je opalila takva kiša kao da godinama nije padala. Hvala ti Bože. Večeras ponovo kuhaju Talijani i imamo maneštru od povrća sa pola kobasice svatko… Obično se večera nešto jako lagano. Do sada je samo jedan par pekao šnicle za večeru. Inače su sendviči sa više salate i povrća nego bilo čega drugoga, jogurti, pašta i riža na sve načine i piletina ako baš nekome treba meso… Jer sve ono što je u želucu se isto računa da moraš nositi a sve što te usporava jednostavno nije dobro. Za sada dobro kuhaju tako da se ne smijem žaliti… Sve potrebe su mi zadovoljene ali onaj najdraži dio je zapravo desert. Puno jagoda i muffina. Mmmm uza sve to naravno ide i vino koje se ovdje stvarno pije na litre, ali večeras su se preračunali. Naime sve što ostane od sirove hrane i svega onoga što kupiš, a ne upotrijebiš ostaje u albergeu za iduće ljude. Jednostavno nitko ne želi uzeti ni grama sa sobom nečega što se može kupiti u idućem selu. Tako da smo pustili 2 boce vina i 2 l kole. Kad dođeš u albergue uvjek ima dovoljno nečega da si možeš napraviti besplatan ručak, ali obično i ostaviš tako da si na pozitivnoj nuli.  I večeras se priča do ranih jutarnjih sati… Šalim se, do 22h, ali osjećaj je kao da smo lumpali cijelu noć…

Buen camino

Premorena sam od sinoć. Kao da sam stvarno bila okolo cijelu noć. Ali ustajanje, mazanje, oblačenje i spremanje je jednostavno neizbježno. Danas nas je osjetno više na putu. Naime, u Puerto de la reina se spajaju 2 camino puta u jedan tako da nas je sve više. Puno ljudi prolazi šepajući, očito ih je jučerašnji dan pokosio.

Ne znam da li je to od terena ili se moje tijelo počinje navikavati, ali put puno lakše prolazim sa puno manje boli nego jučer. Tako da je to super stvar, i odmah sam raspoložena za raspravu i diskusije sa drugima. I eto meni mladog dečka iz Berlina koji je osobni trener i teretana i sport su mu očito život. Fizički se pripremao da propješači 40km i više svaki dan. Ovdje je iz čisto fizičkih razloga. Želi pobjediti camino i napraviti rekord u prolaženju 800km u najkraćem roku i tako svoje tijelo testirati na izdržljivosti. I prešiša on mene.. Dolazimo u selo i taman jedan dućan otvoren i toplo pecivo sa 2 fete pršuta i pomidorom zvuči kao sam san. Kupim još 2 jogurta da mi budu za poslije i spremim ih u džep od jakne. S obzirom da je 9 i 30 i da je nedjelja pitam ja ženu kada je misa pa da pričekam. A no problema, prva misa je u 12i30!!! Kad im je onda večernja?? U Španjolskoj sam se totalno oslobodila predrasuda da su dalmatinci lijeni….

Biti kao buha 

Hodam dalje kad vidiš prolazi me neka starica u suknji sa ogromnim rusakom i ona meni buen camino?!?! A ja haaa??? Čekaj čekaj, moram čuti tvoju priču. Iz Njemačke je, ima 73 godine i ovo joj je 7 camino. Kaže da joj je dosadno u mirovini, a da joj je camino nešto posebno gdje se sve isplati na kraju, a da joj je najljepši zapravo odnos između peregrinosa. Dakle, KOJI JE TVOJ IZGOVOR? Potpisujem sve što je rekla premda mislim da nisam toliko pustolovna da bi iz dosade dolazila pješačiti 800 km. Evo i Danca, nismo se vidjeli dva dana, i grlimo se kao da se nismo vidjeli 20 godina. Nastavljam dalje s njim i eto na ne znam kojoj uzbrdici danas srećem ja osobnog trenera, i hoda čovjek u japankama, a cipele obješene za ruksak. Što je bilo? Kaže da mu noge gore kao u paklu i da ima žuljeva koji ga jako usporavaju. Od sada će i on kao i svi ostali po 30tak km na dan. buen camino zlato. Hodam ja dalje totalno udubljena u svoje misli i dolazi mladi profesor elektrotehnike ili mehanike ili tako nešto. Izgleda kao da je ispao iz doba Beatlesa. Tako mi krenemo u razgovor i on meni kako u mjesto koje dolazimo ima puno barova, clubova, ima zabave za cijelu noć provesti vani. A crkva? Mislim, nedjelja je. A ti si katolik? I tako mi krenemo u raspravu postoji li Bog ili ne. Biti ateist u današnje vrijeme znači samo biti lijen postavljati pitanja i tražiti odgovore. To je isto kao da buha koja se zakačila na pseću dlaku tvrdi da pas ne postoji. Nema smisla, ako želiš odgovore postavi pitanje! I uspjeli smo sa raspravom doći do nastanka zemlje. I kaže da mu sve štima po zakonima fizike, matematike, prirode i ne znam čega ne, ali samo mu fali tko je postavio te kugle koje su napravile big bang. Ali on dalje od toga ne postavlja pitanje, jer mu se možda ne bi svidio odgovor. Pušta me on i dolazi Belina i odlučujemo za zadnju pauzu prije kraja. I dođemo kraj prekrasne livade prekrivene tratinčicama. Na sredini je špina s vodom, a ima jedno posebno stablo koje ima veliku krošnju koja radi hlad. Stablo je taman u cvatu sa malim ljubičastim cvjetovima. Stvoreno mjesto za nas. Rastegnem jaknu po travi, izujem cipele i taman kako sam sjela na jaknu, naravno sjela sam na džep u kojem je bio jogurt. Da bude stvar gora džep mi je bio otvoren tako da mi je prsnuo po pola jakne. Eto, to se samo meni može dogoditi, nikome više. Ali sa tim savršenim mjestom privukli smo još mnoge i naravno glavna tema je bila jogurt u mom džepu.  

Još malo pa smo u Estelli. Treba samo proći tvornice koje moraju proizvoditi gnoj ili nešto slično jer po mirisu nije moglo biti ništa drugo.

Predivnog li alberguea, na samom početku sela je ima veliko nutarnje dvorište koje je puno robe koja se suši. U sobi nas je 40, kreveti škripe, a proizvodnja im je prije 1 svjetskog rata. Brzo tuširanje i pranje robe od 2 dana. Jednostavno sam jučer bila prelijena oprati robu, pa sada imam duplo.

Poslije idem sa Belin po gradu rastegnuti noge i naći neku crkvu koja ima misu u normalno vrijeme. Njoj je ovo zadnja večer s nama. Sutra mora proći 30 km da bi došla do odredišta i ide doma. J ona misli svake godine napraviti rutu od 7 dana, tako će se na camino vraćati 3 godine. Inače kažu da camino 10 dana liječi tijelo, 10 dana dušu i 10 dana duh. Konačno smo našle crkvu koja nije zaključana i koja ima misu. Nakon mise smo prošle gradom i sve se zatvara. Uspjele smo naći dućan koji još radi da bi mogli kupi­ti kruh i sir ( za to inače kažu da je hodočasničko jelo jer je najjeftinije i najlakše). Vratile smo se nazad i naravno zabava još traje. Neka nova cura iz Urugvaja slavi 35 rođendan. Dobila je najbolju čestitku ikada. Od svih, na njihovom materinjem jeziku pjevani sretan rođendan. Brzo je došao hospitalero i 15 do 10 pogasio svijetla u kuhinji što znači da su teletabisi prošli i vrijeme je za spavanje.

Nadam se samo da se neću smrznuti kao prošlu noć.

Buen camino

Print Friendly
Podijeli ...Email this to someoneShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Print this page