Razgovor s Matijem Dedićem

Sve što živim i osjećam pokušavam podijeliti sa publikom

KV – Poštovani Maestro, moram priznati da, slušajući Vašu glazbu ne razumijem baš previše toga osim što mogu laički primjetiti i govoriti o atmosferi koju Vaša glazba stvara a samim time i na mene kao slušatelja, kako bi Vi sami ukratko objasnili koju to vrstu glazbe svirate i kamo je svrstati?

Upravo je ta atmosfera i općenito dojam ljudi kao i njihovi osjećaji nakon koncerta ono što me privuklo bavljenju glazbom na taj način. Osjetio sam prilično rano da to što mi treba i što me veseli ne mogu postići sa klasičnom glazbom. Ukratko, koliko je činjenica da često i sam istražujući zvuk klavira, sam prostor i upijanje energije od strane publike često ne nalazi na samom početku nastupa adekvatna rješenja sa moje strane i tada glazba zna biti prilično čudna. Na sreću nekim sposobnostima koje sam stekao pogotovo zadnjih 7-8 godina najčešće uspijevam koncert privesti kraju na lijep i uspješan način i nema veće sreće i priznanja kada glazbenik pretežno samo improvizirajući uspije usrećiti ljude isto kao i onaj glazbenik koji to uspijeva ali istini na volju ne sa svojom glazbom.

KV – Moje poznavanje jazz glazbe je na nivou prosječnog slušatelja, iako volim slušati možda i ono od čega većina zazire, radi li se tu o nerazumijevanju ili neimanju osjećaja za takvu glazbu?

Na jazz koncerte treba odlaziti sa određenim rizikom da stvari neće ići baš tako kako smo i zamislili. Isto se tiče i sa mojih pogađanjima sličnih kulturnih zbivanja. No katkad je dobro ljude šokirati i eventualno potaknuti na neka druga razmišljanja na koje ih ranije nije dovela neka slična situaciju. U tome je i sama draž života zar ne? Hrabrost,strpljenje,suočavanje sa istinom, podrška i razumijevanje. Sve što živim i osjećam pokušavam podijeliti sa publikom koja danas najčešće nije spremna iz određenih razloga upustiti se u takve avanture nego se nažalost prepušta onome što je sigurno, prepoznatljivo… tako je teško očekivati napredak u društvu.

KV – Jazz je danas vrlo širok pojam i vjerujem da je nemoguće postaviti jasnu granicu što jest a što nije jazz glazba. Tako da npr. kad slušam jazz glazbu iz pedesetih i šezdesetih godina, kod koje čak mogu razabrati strukturu tonskog sloga, dok kod modernijih formi moram priznati da mi nije baš tako lako. Može li se vaša glazba svrstati u pravce kao što je ECM jazz, i produkciju Manfreda Eichera iz sedamdesetih kad se razvio vrlo jaki europski jazz, ili pak možemo vući paralelu s Chickom Coreom ili Kieth Jarretom?

Definitivno dolazim iz euro ili bijelog jazza. Kao i mnogi, ja sam odbjegli klasičar koje je tražio slobodu i na sreću pronašao je u slobodnijim formama preko ploče Koln Concert Keitha Jarretta. Moji geni vezani su uz Europu i njenu umjetnost ali jednako tako zaljubljen sam u Američku kulturu koju izraziti cijenim. Nitko ne može napredovati ako makar donekle nije upoznat sa razvojem klavira zadnjih 100 godina. Osobno tradiciju puno više volim nego što se ona može čuti u mojoj svirci koja je ipak okrenuta formama i utjecajima koji dolaze i klavirskog opusa 20 stoljeća.

KV –Prije više godina sam negdje pročitao da se, od svih umjetnosti, glazbu može promatrati i kao znanstvenu disciplinu – u to vrijeme mi to baš i nije bilo jasno, no, slušajući mnoga jazz djela, među koja ubrajam i Vaša, sve više sam sklon toj teoriji, kako bi vi to protumačili?

Puno toga u životu promatram i proživljavam u brojkama kao i raznim energijama koje do nas dolaze. Tako se u meni i razvila moja čudnovata ljubav prema nekom neobičnom obliku matematike te jako puno toga na taj način i sam osobno zapisujem. Puno svojih kompozicija pa tako i teoretskog znanja mogu zapisati u brojkama. Isto tako sve skupa me odvelo i na put na kojem sam proveo dobar dio zanimajući se i za metafiziku i kvantnu mehaniku, više dimenzionalnost, mistiku…

KV – Što za Vas osobno znači bavljenje glazbom, da li ste možda ponekad pred pitanjem: mogao sam baviti se nečim drugim?

Naravno da svi umjetnici imaju svoje krize i razdoblja u kojima nisu zadovoljni postignutim tj. vječito preispituju svoju kvalitetu. Ipak kad bolje razmislim glazba je oduvijek bila moja najveća ljubav i sudbina. Za ostalo ionako nemam nekog specijalnog dara. Sumnjam da bi ovakvu slobodu koju smatram privilegijom moga ostvariti u bilo kojoj drugoj profesiji.

Razgovarao: David Ivić

Print Friendly, PDF & Email
Podijeli ...Email this to someoneShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Print this page