Svečana liturgija Vazmenih slavlja

“Uskrsnuće svjedoči da ništa što je stvoreno, ništa što je izašlo iz Božje ruke, iz Božjeg zagrljaja, što je plod njegove ljubavi ne može propasti.”

Vazmeno bdjenje

Biskup Ivica Petanjak, u koncelebraciji biskupa u miru Valtera Župana te više svećenika i redovnika, predvodio je liturgiju Vazmenog bdjenja. Nakon blagoslova ognja i paljenja blagoslovljene Uskrsne svijeće, tog simbola Krista Uskrsloga od kojeg svjetlo dolazi svakome čovjeku, vlč. Saša Ilijić otpjevao je hvalospjev Uskrsnoj svijeći. Služba riječi vodila nas je kroz čudesni Božji stvaralački i spasiteljski plan, od prvog stvaranja – stvaranja ovog vidljivog svijeta  – do novog stvaranja koje je započelo u Isusu Kristu uskrsnulom i koje se treba dogoditi sa svakim od nas u našem uskrsnuću, kako nam je pojasnio biskup Ivica.

U homiliji, Biskup je skrenuo pozornost na to da Isus u Maslinskom vrtu učenike tri puta budi i poziva na budnost, ali i da nas opetovao poziva da bdijemo, te objašnjava: „Svatko od nas ima svoju noć: praotac vjere, Abraham, imao je svoju noć kad je trebao žrtvovati sina jedinca, Mojsije i cijeli narod imali su svoj noć izlaska iz ropstva, nema ni jednog jedinog proroka koji nije doživio i proživio svoju noć, Isus Krist, Bog i čovjek, imao je svoju noć Maslinskog vrta i krvavog znoja, a Bog jedini je onaj koji sve naše noći pretvara u svijetlo. Zato se može s pravom reći da svaki put kad smo izašli iz tame noći da smo doživjeli novo stvaranje. Svaka nova svjetlost novi je početak. Svaka nova svjetlost novi je dar. U čiji život uđe Bog, ušla je svjetlost. Ali Bog neće ući na silu, on nas poziva da bdijemo u tamama svojih noći, jer oni koji bdiju dobit će dar svijetla. Zato Isus poziva, nagovara i prekorava svoje učenike neka bdiju, da ih tama noći ne uguši.“

Biskup dalje nastavlja: „Noć, izlazak i svjetlo, stvarnosti su koje obilježavaju život svakoga od nas. Nema toga čovjeka koji se  nije ili se neće jednoć ili više puta u svom životu naći sam usred svoje noći. Sam samcat i izgubljen i sve je crno oko osobe, jer sve je crno u njoj. Onaj tko ne pronađe izlaza iz te noći noć ga „proguta“. Noć je njegov grob. Onaj tko nađe izlaz izlazi na svjetlo i onaj tko u toj noći ugleda svjetlo našao je izlaz.

Ondje gdje se Bog pojavi nastaje svjetlost, prestaje tama, nastaje sklad, nestaje kaos. Bog svojom prisutnošću, svojim svjetlom, raskida okove ropstva. Bog uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih rasvjetljava tamu Kristova groba i nastaje novo svjetlo, nastaje novo stvaranje i novi život. “

Također, biskup Ivica ukazuje na još jedan detalj iz prikaza o praznom Isusovom grobu: Anđeo je otkotrljao kamen i sjeo na njega, ali grob je već prazan, kako smo dalje čuli u evanđelju. Anđeo nije došao otvoriti grob da Isus može uskrsnuti. On otvara naše grobove, miče kamen i poziva nas da izađemo iz svojih grobova, da uskrsnemo s Isusom Kristom. Nismo mi sami sposobni izaći iz naših grobova. Bog mora intervenirati i gurnuti kamen s groba svakoga od nas. „Anđeo sjedi na kamenu! Na šta je to anđeo sjeo? Na sve one naše strahove, beznađa, rane, traume, zlo bilo koje vrste, koje nas je zatvorilo u naše grobove. Bog po svome anđelu, tj. svojom intervencijom, gura kamen s groba našeg srca i našeg života i daje nam mogućnost našeg izlaska, a on kao pobjednik sjeda na kamen našeg zla. Pokorava sve ono što nas je dosada u grob tjeralo. Otvara grob i kaže ‘nikada više nećeš završiti u grobu’, pod uvjetom da dozvoliš Bogu da otvori tvoj grob i izvede te iz njega. Žene i kasnije drugi učenici dozvolili su da Isus potrese njihovim životima, da sruši njihove predrasude, da otvori njihove grobove. Dozvolimo  to isto i mi Isusu Kristu. Zamolimo ga, zavapimo mu da i na svakom od nas ponovi svoja slavna čudesa iz povijesti spasenja i izvede nas iz naših grobova.“

Ova je Vazmena noć bila posebna dvjema pripravnicama s otoka Krka kojima je, nakon višemjesečnog katekumenata, biskup Ivica podijelio sakramente kršćanske inicijacije.

Svetkovina Uskrsa

Svetkovina Uskrsa još je jednom u potpunosti ispunila krčku katedralu. Misno slavlje predvodio je biskup Ivica Petanjak, a koncelebrirao je biskup u miru mons. Valter Župan te krčki svećenici i redovnici. Pjevanje je animirao katedralni zbor.

U prigodnoj homiliji biskup je naglasio kako je Isusovo uskrsnuće novo stvaranje. „S Isusovim uskrsnućem počinje novi svijet i nova civilizacija, koja svemu postojećem daje potpuno novi i drugačiji smisao. U čemu je ta novost? U smislu, važnosti, vrijednosti, jedinstvenosti i neponovljivosti svakog života koji dolazi na ovaj svijet. Svijest osobnog poslanja i misije koju dobiva svaki čovjek na ovom svijetu. A iznad svega da svatko od nas ima odgovornost za ovaj svijet i za onoga tko je pored njega.“

U tom ostvarenju i u toj novosti života presudno je da svatko od nas izađe iz samoga sebe i okrene se prema drugome, traži dobro drugoga, pomaže da drugi uspije. „A onda najveća od svih misija, poradi Isusa Krista sve napustiti, ni na što i ni na koga na ovom se svijetu vezati, nego slobodan od svega poći svijetom i pronijeti tu Isusovu poruku svemu svijetu.“, ističe biskup Ivica te nastavlja: „Sve dobro svijeta, pa bilo i najmanje, ugrađuje se u tu novu civilizaciju koja treba biti prožeta Božjim duhom i Božjim osjećajima. Započinje uistinu nova civilizacija, civilizacija ljubavi, koja ima svoj izvor u Bogu samome, i koja se po Sinu Božjemu očitovala na najbolji mogući način i razlila se po cijelom svijetu.

Uskrsnuće svjedoči da ništa što je stvoreno, ništa što je izašlo iz Božje ruke, iz Božjeg zagrljaja, što je plod njegove ljubavi ne može propasti. U Isusu Uskrsnulom Otac nebeski zauvijek uspostavlja most s ovim svijetom. Nastavlja voditi dijalog sa svijetom. Ne prepušta ovu civilizaciju stihiji svijeta.“

Razmišljajući o značaju Uskrsa i ovog današnjeg slavlja, biskup pojašnjava: „U središtu našeg slavlja je život. Slavimo život. Slavimo pobjedu života nad smrću, ali smrt je jednako bremenita svojim značenjima kao i život. Smrt kao kraj jedne zemaljske egzistencije samo je zbroj i kruna svih mogućih malih i velikih smrti kroz koje prolazimo tijekom života. Tako je i uskrsnuće  zbroj svih onih malih života, zbroj svega onoga što je za vrijeme jednog ljudskog vijeka bilo svijetlo, lijepo, dobro, pošteno, humano. Bez tih malih zrnaca dobra ne bi imalo što uskrsnuti, ne bi imalo što vječno živjeti. Isusovo uskrsnuće za sva vremena usmjerava tijek ove ljudske povijesti prema vječnosti koja se gradi i izgrađuje ovdje u prostoru i vremenu.

Ako nam život prođe samo u zadovoljavanju svojih potreba i prohtjeva neće imati što uskrsnuti, neće imati što pred Boga ići, neće biti „materijala“ za kontinuitet života. Tada je smrt uistinu definitivni kraj. Zato Uskrs nije u prvom redu pitanje vječnosti, nego sadašnjosti. Sada moramo uskrsnuti. Sada se moramo osloboditi svih oblika ropstva, tame, mržnje, zla.

Kad govorimo o uskrsnuću onda pred sobom imamo takvu kvalitetu života. Života koji je disanje punim plućima, a nije životarenje. Života koji se daje, koji se troši, koji gori, ali se ne može konzumirati i uništiti, jer se pretvara u novi oblik postojanja. Ugrađuje se u novi svijet i novi poredak koji je započeo s Isusom Kristom, nastavlja se u svakome od nas i u novom nebu i novoj zemlji zadobit će konačni oblik.“

Irena Žužić
Foto: Marko Bošnjak i Vesna Avsec

 

Print Friendly
Podijeli ...Email this to someoneShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Print this page

Comments are closed.