Ispunjen i Bogu predan život Marije Turčić

“Na prvoj crti “

Mislio sam ovom napisu dati naslov „In memoriam“. To bi se nakon nečije smrti očekivalo, tako se obično čini. Ali sve sam više pod nekim nutarnjim pritiskom i nisam s time zadovoljan. Ovaj bogati život sugerira mi nešto drugo. Odlučujem se za naslov: na prvoj crti.

20. siječnja 2017. dubašljanska se župa u prisustvu umirovljenog krčkog biskupa Valtera i nekolicine svećenika – većinom bivših dubašljanskih župnika, u crkvi sv. Apolinara oprostila od svoje župljanke s. Marije Turčić. Gospodin ju je pozvao k sebi 13. siječnja. Umrla je u Zagrebu u 88. godini života. Zadnji Hvala izrekla joj je toplim riječima na ispraćaju iz crkve u ime “Apostolata za duhovno majčinstvo” Krčke biskupije Mirjana Žužić primjenjujući na nju riječi Marice Stanković: “… nebo je tamo gdje je Bog. Pa ako je u nama Bog, onda je i nebo u nama.”

Onda je njezino tijelo primio u svoje krilo dubašljanski “Stari cimiter” pruživši joj posljednje “počivalište” (cemeterion=počivalište) gdje će u sjeni drevnog zvonika sv. Apolinara čekati uskrsnuće. Znam, voljela je to groblje smješteno u netaknutom i prirodnom okolišu, okruženo zelenilom, daleko od civilizacijske buke, nastanjeno pokojnim znancima, prijateljima… okrunjeno posebnim, gotovo opipljivim mirom.

Tu je završio njezin životni put koji je započeo u selu Milčetići, udaljenom odavde samo nekoliko kilometara. Rodila se 16.10.1928. godine kao treće od četvoro djece kojima su život podarili otac Petar i majka Ante r. Milčetić.

Tko je bila Marija Turčić?

Malo se ovdje o njoj znade, uz ostalo i zbog toga što je većinu svoga života proživjela u Zagrebu. No to je bio život o kojemu vrijedi reći nekoliko riječi i približiti ga čak njezinoj Dubašnici, jer je i ona tek znala da je Marija bila “nekakva koludrica”.

Marija je u Zagrebu završila medicinsku školu i čitav radni vijek radila kao medicinska sestra na internom odjelu bolnice u Zajčevoj. Tako je čitav život posvetila bolesnicima, no i sama je, vrlo mlada, oboljela na plućima pa se morala liječiti po sanatorijima.

Odlučujući pečat i usmjerenje njezinu životu dao je susret s Maricom Stanković, danas već službenicom Božjom, nadamo se i našom blaženicom, koja je svoju vjernost vjeri, katoličkoj Crkvi i svom hrvatskom narodu – poput bl. Alojzija Stepinca – godinama plaćala po komunističkim kazamatima. Ipak, uspjela je osnovati zajednicu kojoj je dala znakovito ime: Suradnice Krista Kralja. Marija je bila među prvima koje je Marica osobno primila u Zajednicu nakon što se 1952. vratila iz logora. Bile su to djevojke koje su, poput Marice, izabrale boriti se za svoga Kralja i njegovo Kraljevstvo, možemo doista reći „na prvoj crti“. U vremenu kada mnogi u Crkvi, slijedeći stanoviti naravni poriv, traže određenu sigurnost i prijateljsku toplinu u zajedništvu istomišljenika, Marija se odlučuje na vjernički iskorak „surađivati“ s Kristom Kraljem „na položaju“ gdje neće imati zaleđa, gdje joj nitko neće jamčiti sigurnost, gdje će se o svemu sama za se morati brinuti, i tako izložena, sva se davati onima za koje je znala da ih njezin Kralj posebno voli – bolesnicima. Svoju pripadnost Zajednici izuzetno je cijenila i, nošena idejama s. Marice, u tim specifičnim životnim okolnostima, uvijek je sa susestrama pokušavala iznaći što efikasniji stil i mogućnosti suradničkog življenja i svjedočenja usred naše stvarnosti. Suočavajući se sa pitanjima vremena nije bježala od izazova nego tražila odgovore.

Opipljiva suradnja s Kristom Kraljem

Živjela je godinama na više adresa kao podstanar, kasnije je kupila mali stan u Novom Zagrebu, na području župe Svetog križa, gdje se sama za se brinula sve dok nije obnemogla. A onda se Gospodin pobrinuo i poslao joj u pomoć prijateljicu Miru koja ju je dodvorila do kraja.

Marija je voljela bolesnike. To su znali svi, pogotovo oni na najtežim odjelima. A znaju to i mnogi svećenici koje je, socijalno diskriminirane u komunističkom sustavu, bez zdravstvenog osiguranja, krijumčarila na preglede kod svojih liječnika, koje je također izuzetno cijenila. Pričala mi je kako se trudila jednog svog liječnika, specijalistu – Srbina, u vrijeme domovinskog rata uvjeriti da se ne boji ostati u Zagrebu od straha zbog … (ne znam čime su mu sve glavu napunili). Nažalost bezuspješno…

Iako je bila u Zagrebu, iz svog vidokruga nikad nije ispustila ni svoju rodnu župu gdje je na određeni način bila također trajno prisutna. Dotle, da se znala nekada nedjeljom, kad je bila slobodna, „zaletjeti“ do Dubašnice da bi posjetila nekog bolesnika ili nekoga za koga je znala da je u problemima. Kada to nije mogla znala je uhvatiti telefon… Meni je on više puta zazvonio: Odi, interveniraj ovdje ili ondje, pokušaj ovo ili ono…, preuzmi, ako možeš, onaj sprovod, delikatno je…

‘Suradnja’ s Kristom Kraljem bila je tako opipljiva.

Cijenili su je i voljeli. Možda je vrijedno spomenuti karakteristično zapažanje našeg pok. akademika Branka Fučića koji ju je izuzetno cijenio i s poštovanjem o njoj govorio. Nama koji smo ga znali poznato je da je njegov pogled često prodirao dublje nego naš obični. U svom tipičnom stilu znao je među prijateljima primijetiti da on Mariju vidi kao oličenje istinske, iskonske ženstvenosti posvećene djevičanstvom i čistoćom.

Reći će jedna od njezinih bliskih prijateljica koja ju je dobro poznavala: „Uvijek je bila samozatajna, mudra i razborita. Imala je jasne smjernice od kojih nikada nje odstupala. Nije bila nametljiva, ali je znala u pravi trenutak pomoći kome je pomoć bila potrebna… Vodila se devizom koju je često ponavljala: „Moram biti tamo gdje sam potrebna. Mora se znati prioritete…“

Moram biti tamo gdje sam potrebna!!! Koliko često još nailazimo danas na ovakvo životno usmjerenje?! – spontano se pitam.

Koliko je bila dobra sa svojim pacijentima dovoljno govori činjenica da su oni jedva čekali njezino dežurstvo. Poznato je da u to vrijeme svećenik nije smio u kolaru doći bolesniku u bolnicu, no Marijina je domišljatost znala naći rješenje i za takve probleme. Nekada je bila izložena i šikaniranju, no njoj je bilo najvažnije: biti tamo gdje je potrebna. Tajno su svećenici bili redovito prisutni po bolesničkim sobama. A često je ostajala raditi i duplu smjenu samo zato da bi mogao doći svećenik nekom bolesniku. Njoj to nije bio problem. Znala je da sve što je vrijedno traži žrtvu i ona je za nju bila spremna. Pa se nije štedjela, samo da bi još jedna duša mogla biti spašena. Stalno je pronalazila neke potrebne duše i uspješno ih privodila Bogu pa bilo to i u zadnji čas – pred samu smrt.

Gledajući njezin život u cjelini, sada, iz perspektive nakon njezine smrti, ima se doista dojam da je stalno bila „na prvoj crti“. Ne samo u bolnici, nego i u svojoj župi, i kada se angažirala u Caritasu, i kada je tražila najsiromašnije u potleušicama, i kad je organizirala krštenje djece u nekoj obitelji… Ne, nisu to bile nikakve spektakularne stvari, bila je to njezina obična svakodnevica koja je njoj bila sama-po-sebi razumljiva. Ulijevala je mir, radost, pouzdanje, nadu, ljubav… Tako o njoj mnogi njezini znanci. A ova će, već spomenuta prijateljica, reći: „Tko se družio s Marijom morao je postati bar malo bolji.“

Voljela je život, voljela je ljude, voljela je prirodu koja ju je okruživala i kojoj se djetinje divila i radovala. Priča ova njezina prijateljica: „Imala je veliki dar ljubavi za sve lijepo. Prirodu je voljela svim srcem, kao da se s njome stopila, a životinjicama je znala tepati kao malom djetetu…“

Sve će ovo možda nekome izgledati preuveličano, možda i previše lijepo da bi moglo biti istinito. No to neće tako izgledati onome koji ju je imao priliku vidjeti kako uronjena u molitvu kleči (ili sjedi) pred svetohraništem. Jer tu se očito dogovarala i planirala ova „suradnja“ kojoj se danas možemo diviti.

Završit ću ovaj prikaz detaljem koji je i meni „progovorio“ na jedan osobiti način sada, nakon njezine smrti. Kada sam, 1961. g. imao mladu misu u zajedničkoj nam rodnoj župi, Marija je bila u Zagrebu sa svojim bolesnicima. No ona se uključila u moje mladomisničko slavlje na jedan poseban, baš njoj svojstven način: poklonila mi je tada kompletić za donošenje sv. pričesti bolesnicima. Dar, koji je zapravo bio i njezina intimna poruka. Te poruke onda ja nisam bio svjestan, a možda ni ona u svjesnom dijelu svoga bića. No to, u Božjim očima, ništa ne mijenja na stvari. Ne znam kolikim je bolesnicima kroz duge godine ova mala posudica donijela Isusa, znam samo da njihov broj nije mali. I sada mi postaje jako bliska misao kako je tu posudicu svaki put prilikom pričešćivanja zapravo pridržavala i njezina nevidljiva ruka, te da sam – na neki način – tada ja bio njezin suradnik u brizi za one za koje je ona najviše živjela.

Čini mi se da smo premalo i preslabo svjesni značenja i vrijednosti ovakvih jednostavnih, neupadnih, malih, gotovo nevidljivih, … a zapravo velikih ljudi. Kojih, nadam se, ima još…

Jesam li pogriješio kada sam ovaj tekst naslovio „Na prvoj crti“? – za Kraljevstvo Božje! Vjerujem da će Marija sa sv. Pavlom moći reći: „Dobar sam boj bila…“. Sada njezino tijelo mirno počiva pod borovima „starog cimitera“ u društvu mnogih joj prijatelja i znanaca,… i Branka Fučića, koji je htio da mu se nad otvorenim grobom kamo su ga položili pročita psalam koji je bio njegovo životno nadahnuće: „Gospode, Bože naš, kako je divno ime tvoje po svoj zemlji…“. Vjerujem da će svatko tko smirena duha stane kraj Marijina groba osjetiti njezinu duhovnu prisutnost i da će negdje duboko u sebi moći čuti zov: „Veličajte sa mnom Gospodina, uzvisujmo ime njegovo zajedno!“

Pogledajte tu 19-godišnju djevojku i tu medicinsku sestru! Ozbiljno je pogledajte i dozvolite da Vam kaže što Vam želi reći!

mons. Nikola Radić

 

Print Friendly, PDF & Email