Iz urednikove bilježnice (2-2013)

Urednik A Valkovic
Piše: Anton Valković, urednik

Milostinja

Ovih sam dana usnuo neki čudan san. Bio sam suučesnik u nekoj velikoj akciji prikupljanja pomoći. Skupljala se hrana, deke, novac… Nazivalo se telefonima, uplaćivalo na neki broj računa, međutim, nije se znalo za koga se pomoć skuplja. Bilo je rečeno kako će se to doznati kada akcija bude završena i kada dođe čas da se sve prikupljano uruči onima koji su pomoći bili potrebni. I kada je san došao do najnapetije točke, do onog trenutka kada se trebalo otkriti tko je primatelj pomoći, moj je san prekinula budilica.

Pomalo žalostan što mi je san naprasno prekinut u trenutku kada se trebalo doznati za koga se skupljala tako velika pomoć, krenuo sam u novi dan ali mi san nije odlazio iz misli. Više je puta izranjao u svijest ali uvijek sa žaljenjem konačnog ishoda i želje da vidim sreću na licu onoga kome je „snena“ pomoć bila potrebna. I tako sam ušao u korizmeno vrijeme. I onda me, onako, na prepad, iznenadila riječ Evanđelja na Čistu srijedu u kojoj Isus poučava o tome kako pomagati. Evo teksta od riječi do riječi: „Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!” Istina, spomenuti tekst prvenstveno se odnosi na onog tko milostinju daje, da to ne čini „trubeći“ i u želji da ga „ljudi vide“. Međutim, mene je zaintrigiralo i naličje ovoga čina a upravo potaknuto mojim snom.

Kada naime skupljamo neku pomoć, a potaknuti i sasvim plemenitom željom da pomognemo, kao da smo više angažirani kada znamo za koga se ta pomoć skuplja. Tada se događa da gotovo u tančine želimo ući u situaciju potrebnoga pa nekada možda i pretjeramo. Problemu obično pristupamo, ponavljam, možda i nesvjesno, sa svoga kuta gledišta te tako točno želimo biti upoznati sa situacijom dotične osobe ili obitelji kojoj se pomaže, ne razmišljajući kako se te osobe u takvoj situaciji osjećaju. Zar je doista potrebno do kraja razgolititi život, svoju neimaštinu, svoje stanje da bi se primila pomoć? Zar ni u najplemenitijim djelima ljubavi nema povjerenja? Zar ima ljudi koji bi novac namijenjen potrebnima „preusmjerili“ nekamo drugamo, uglavnom u svoje džepove? Zar radi tih i takvih baš sve treba biti transparentno. Zar više uistinu nemamo povjerenja u one koji razne akcije pomoći organiziraju? Zar ćemo i u našim korizmenim akcijama morati istaknuti one kojima pomažemo da sve bude razvidno, jasno i do kraja ogoljeno? Ne govori li nam Isus upravo suprotno: …neka ti ne zna ljevica što čini desnica… “ Ili „…ne trubi pred sobom…“ ili „..da tvoja milostinja bude u skrovitosti…“ Ali zar i onaj kome se pomaže ne može ostati u skrovitosti, kao u mome snu? Nema li i on svoje dostojanstvo makar je u ovim vremenima ostao bez posla, bez osnovnih sredstava za život a s grčem u želucu kada poštar donosi račune za vodu ili struju?

Mislim da se i u ovoj stvari, kao vjernici, moramo zamisliti upravo ispitujući svoju vjeru. Vjerujemo li da će naš dar koga u ovo korizmeno vrijeme ostavimo u nekoj košarici na dnu crkve na kojoj piše „za Caritas“ ili „za potrebne“ uistinu doći do onih za koje je namijenjen ili smo sumnjičavi i radije bi voljeli znati ime i prezime onih kojima pomažemo? Imamo li povjerenja u instituciju Caritasa ili da stvari postavimo do krajnjih granica, vjerujemo li u Crkvu i u one koji su pozvani dobivenu pomoć proslijediti do potrebnih? Zar nam doista treba, u hvalevrijednim akcijama, pratiti svaki korak onih kojima je pomoć namijenjena, pratiti ih dok strepe za život svojih najmilijih po bolnicama, kamerama zavirivati u njihovu intimu i gotovo se naslađivati superiornošću onih koji su toliko i toliko pomogli a bez nas… Ne postajemo li na taj način oni koji jako perfidno potpadamo pod kušnju moći koju je Isus u pustinji, kako to čitamo na prvu korizmenu nedjelju, svom snagom odbio?

U ovoj Godini vjere na mnogim poljima svoga života pitati nam se o svojoj vjeri – djelotvornoj vjeri? I ne propustiti priliku da se pred Bogom, svatko za sebe do kraja razgoli i otkrije krajnje motive svoga djelovanja.

Print Friendly, PDF & Email