Kvarnerski vez (6-2017.)

Urednikova riječ:

Srcu

U mjesecu lipnju obraćamo se Srcu Isusovom i kao onom koje je nasićeno pogrdama. Uvijek iznova Srce je pogrđeno; nekad ideološki, nekad kao umjetničkim razlozima. Ništa novog, ali ništa zato manje bolno za vjerničko srce. Veliki Marko Marulić je napisao u svojevrsnom dijalogu kršćanina i Krista – Što znače ćuške, što pljuvanje, pogrde, bičevanje, trnova kruna i sve ostale muke na križu; a Krist odgovara: Neka svatko tko želi uživati mir nad visokim zvijezdama, podnosi sve uvrede, a ne nanosi nikakvu. Promatrajući neke tzv. umjetničke pojave sjetih se i riječi psalma 74: Dokle će još, o Bože, dušmanin huliti? Hoće li protivnik dovijeka prezirati ime tvoje? Ili – Protivnici tvoji rikahu posred skupštine tvoje…Treba se nadati buđenju suosjećanja u takvih. Valjda je i njima nešto dragocjeno, sveto, značajno. Možda roditelj, možda koji krvolok iz povijesti? Vjerojatno bi se jako uzbudili kad bi netko pod maskom umjetničke slobode nekom njihovom takvom činio ono što oni rade nama kršćanima i našim svetinjama. Osjetili bi kako njihovi nazovi razlozi o umjetnosti, kontekstu i sl, uz buran štropot padaju u vodu. Neki „riču“ sasvim jasno, primitivno, neki profinjeno unose duhovni otrov poput autora Kolibe. Papa Franjo je rekao prije koji dan u Fatimi da nam je Gospa unaprijed navijestila i upozorila nas na bezbožan način života koji Boga profanira u njegovim stvorenjima. Sveti Ivan Pavao II napisao je razmišljajući o spomenutom zazivu Srcu Isusovom da je ono osjetljivo za sve što vrijeđa dostojanstvo ljudske duše i tijela. Neka i nama lipanj učini da budemo slični(ji) Srcu.


Prvi, lipanjski dio dragocjenog napisa o pobožnosti Srcu Isusovom s. Petre Morić

„Štujmo svim srcem Presveto Srce Isusovo, brzo ćemo mu postati slični“

Kada se jednom sv. Gertrudi, koja je veoma štovala Srce Isusovo, ukazao sv. Ivan apostol, ona ga je upitala da zašto on koji je na posljednjoj večeri počivao na Spasiteljevim grudima nije ništa zabilježio o osjećajima njegovog Presvetog Srca. Svetac joj je na to odgovorio: „Moja je zadaća bila da za Crkvu, koja se tek počela razvijati, napišem nauk o Vječnoj Riječi Boga Oca. Da se pak otkriju osjećaji ovoga preslatkoga Srca, pridržao je Bog posljednjoj dobi, kada će svijet početi ginuti, ne bi li se time iznova razgorila ljubav, koja sve više ohladnjuje.“ Sv. Gertruda je živjela u 13. stoljeću. Dakle, sv. Ivan joj je ove proročanske riječi izrekao prije otprilike osamstotina godina. No, zar one upravo savršeno ne opisuju ovo vrijeme u kojem mi živimo i u kojem smo svjedoci tolike hladnoće i ravnodušnosti za Boga i čovjeka, pa čak i u samoj Crkvi?

„Bog je ljubav“ (4,8.16) napisao je isti sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici. Njegovo Srce je vrelo ljubavi. I On može i želi nam uzeti ovo naše kameno srce i dati nam srce od mesa (usp. Ez 36, 26- 27), srce sposobno ljubiti i darivati se bezuvjetno, bez mjere i računice, za Boga i bližnjega. Zbog toga nam je Gospodin i darovao pobožnost svom Presvetom Srcu za koju je sâm rekao da je „bila svjetlost koja se izlila na svijet“. Stoga „Štujmo svim srcem Presveto Srce Isusovo, brzo ćemo mu postati slični“ (sluga Božji nadbiskup Josip Stadler).

Povijest pobožnosti

Početke ove pobožnosti nalazimo u samom Svetom pismu, i to u najužem i najizvrsnijem smislu na više mjesta u Novom zavjetu. Naime, sam Gospodin Isus poziva: „…učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“ (Mt 11,29). Na Kalvariji dok je mrtav visio na križu „jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda“ (Iv 19,34). A Tomi apostolu, koji nije vjerovao da je uskrsnuo, je rekao pokazujući mu svoje probodeno Srce: „Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran“ (Iv 20,27b). Iako su mnogi sveci srednjeg i novog vijeka, poput već spomenute sv. Gertrude, sv. Matilde, sv. Franje Saleškog, sv. Ivana Eudesa štovali to Presveto Srce, a Sveti Oci poput. Pija VI., Pija IX., Lava XIII., sv.

gih, to štovanje u svojim enciklikama produbili i poticali, ipak početak pobožnosti u njezinom današnjem obliku na osobit način vezujemo uz imena dvaju francuskih svetaca: sv. Margarete Marije Alacoque, ponizne redovnice Pohođenja Marijina i njezinog duhovnog vođe sv. Claudea La Colombièrea, svetog i učenog svećenika Družbe Isusove.

Dakle, povijest ove pobožnosti nas vodi u Francusku, točnije u Paray-le-Monial, gradić u unutrašnjosti Francuske, u drugoj polovici 17. stoljeća. Sveta Margareta Marija, redovnica samostana sestara Pohoda Marijina u Paray-le-Monialu, tek je četiri godine bila samostanu, a već joj se Gospodin u nekoliko navrata očitovao na jedan izvanredan način. Prvo viđenje se dogodilo 27. 12. 1673., na blagdan sv. Ivana apostola. Naime, dok se Margareta Marija molila pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, Spasitelj joj se ukazao i pozvao ju je da dugo počiva na njegovim grudima. Pokazujući joj prvi put svoje Srce, rekao je: „Ovo Srce gori tolikom ljubavlju za tebe i za sve ljude da je više ne mogu obuzdati. I stoga je potrebno da preko tebe bude svima poznata, tako da svi budu prepuni blagodati moga Srca i očuvani od vječnih muka.“ Nedugo zatim ponovno joj se ukazalo Presveto Srce Isusovo. Gospodin joj je objavio kako želi da ga ljudi snažno ljube, te im je zbog toga spreman dati spoznati svoje Srce i zbog njega obilno prosipati iz riznice ljubavi, milosrđa, milosti, svetosti i spasenja. Također je dodao kako mu je nadasve milo kada ga ljudi javno časte pred slikom njegova Srca, da bi takvom slikom jače dirnuo njihova srca, te je ujedno i obećao da će izliti svaki blagoslov gdje god bude čašćena ta slika. Tada je također rekao: „Žarko žeđam da me ljudi časte u Presvetom Sakramentu, ali ne nalazim gotovo nikoga tko će se trsiti ugasiti moju žeđ i odgovoriti na moju ljubav.“

Prilikom novog viđenja Isus ju je podsjetio na svoju beskrajnu ljubav prema ljudima i požalio se da mu se uzvraća s nezahvalnošću, tvrdoćom i uvredama. Tada joj je naložio da svakog prvog petka u mjesecu se pričesti kao zadovoljštinu za sve uvrede i nezahvalnosti grešnika. „Barem ti nadoknadi za njihovu nezahvalnost i napuštanja.“ Također ju je poučio da, u noći sa četvrtka na petak, obavlja Svetu uru, sjećajući se pritom njegove agonije u Maslinskom vrtu i moleći milost za grešnike.

Ove izvanredne milosti nisu mogle ostati nezapažene. Majka de Saumaise, predstojnica samostana, makar je poznavala krepost ove mlade sestre i njezinu naklonost molitvi, nije se osjećala sposobnom voditi je niti donijeti sud u ovoj tako važnoj stvari koja ju je nadilazila. Stoga je cijelu stvar povjerila „učenim ljudima“, iskusnim u poznavanju i vodstvu duša. Sud je bio jednoglasan: Margareta Marija je zanesenakinja. Ti „učeni ljudi“ su osudili njezinu naklonost molitvi, odnosili su se prema njoj kao prema vizionarki, te su joj zabranili da se zaustavlja kod tih nadahnuća. Nije teško zamisliti nutarnju dramu koju je proživaljavala Margareta Marija pitajući se nije li žrtva obmane ili laži. Međutim, u tom stanju neshvaćenosti i napuštenosti od ljudi, njezin božanski Učitelja joj obećava uskoro poslati „svoga vjernog slugu i savršenog prijatelja kojemu želi da očituje, prema shvaćanju koje će joj za to dati, sva blaga i tajne njegovog Presvetog Srca koje joj je povjerio, jer joj ga šalje da je učvrsti na njezinom putu“.

Taj vjerni sluga je bio otac Claude La Colombière, mladi svećenik Družbe Isusove, koji je nedugo nakon toga stigao u Paray-le-Monial za upravitelja malog kolegija i poglavara zajednice isusovaca. Nedugo po svom dolasku u Paray-le-Monial otac La Colombière je otišao pozdraviti sestre Pohođenja Marijina. Kao njihov izvanredni ispovjednik susreo se sa predstojnicom, Majkom de Saumaise, kao i sa svim sestrama. Već pri tom prvom posjetu, Margareta Marija je osjetila jedan nutarnji glas koji joj je rekao: „Evo onoga koga ti šaljem.“

Prilikom prve ispovijedi u ispovijedaonici koja još uvijek postoji u sakristiji samostana Pohođenja, Margareta Marija nije ocu La Colombièrea otkrila izvanredne milosti kojima ju je Gospodin obasuo, a ipak je on njoj zauzvrat govorio tako kao da zna sve što se u njoj događa. Na kraju ispovijedi, on ju je tražio da ponovno dođe. Margareta Marija je šutke prešla preko toga. Ona će to doduše i učiniti, ali samo iz poslušnosti. Nedugo zatim, otac La Colombière je održao jedno predavanje cijeloj zajednici. Tada je primjetio jednu mladu redovnicu osobito sabranu. Majka de Saumaise mu je rekla se zove Margareta Marija, ali mu je prešutjela izvanredne milosti kojima je Gospodin obasipao tu izabranu dušu i koje njoj uzrokuju toliko briga. „To je duša od milosti“, jednostavno je izjavio sveti isusovac.

Majka de Saumaise je naložila Margareti Mariji da se iznova susretne sa svojim ispovjednikom. Susret je izgledao ovako: „Moj oče, dolazim iz poslušnosti i moram Vam priznati da to činim s krajnjom odbojnošću…“ „Moja kćeri,“ odgovorio joj je otac, „veoma sam zadovoljan što Vam mogu pružiti priliku da prikažete Bogu žrtvu.“

Margareta Marija je shvatila da je u ocu La Colombièreu Isus ispunio svoje obećanje kada joj je obećao poslati „svog vjernog slugu i savršenog prijatelja“. Mnogo kasnije ona piše jednom svećeniku: „Isus mi je obećao da će mi poslati svoga vjernog slugu i savršenog prijatelja koji će me poučiti njega spoznati i prepustiti mu se bez daljnjeg opiranja. Otac La Colombière mi je lijepo objasnio da mi je poslan od Boga kako bih mu otkrila dubinu svoje duše, otvarajući mu svoje srce s takvom lakoćom da mu bez ikakvog promišljanja kažem sve što se događalo u meni i sve milosti koje sam bila primila od mog Gospodara, na jednostavan način kojemu me poučio, bez da pazim što govorim o sebi.“

 

Za današnju evangelizaciju Srce Kristovo treba biti priznato kao srce Crkve.
Ono zove na obraćenje i pomirenje, poziva na život po blaženstvima duše čista srca i žedne pravednosti…
Ono ostvaruje toplo zajedništvo članova jedinog tijela.
Ono, Srce, dopušta da se prijanja Radosnoj Vijesti i da se prihvate obećanja vječnoga života.
To je Ono koje šalje u misije.
Srcem uz Srce Isusovo širi ljudsko srce do dimenzije svijeta…
“Pobožnost Srcu Isusovu odgovara više nego ikad očekivanjima našega vremena, a bitni elementi te pobožnosti pripadaju na stalan način duhovnosti Crkve tijekom njene povijesti.”

Sveti Ivan Pavao II


Naša hodočasnica Dora Katunar nije na svom putu ostala sama

Od žuljeva do tuče

Kako smo odsjeli u polu- hotelu, tako danas možemo spavati sat duže. Službeno buđenje je u 7h, ali pametnjakovići su se opet počeli dizati prije 6h. Još uvijek ne vidim pravi razlog osim onog da razljutiš sve oko sebe. I eto hospitalero ulazi u sve sobe sa zvoncem i zvoni “ arriva peregrinos, buen camino” joooj bacila bi mu to zvonce kod glupog pijetla dolje. Ali on se još nije oglasio. Vjerojatno mu je “muy temprano.” To je prvi izraz koji sam naučila u Španjolskoj. Mi se moramo dignuti muy temprano, ali ako hoćeš bilo što iz dućana ili negdje skoro uvijek je muy temprano pa ne rade. Spustim se dolje i vrijeme je za pokret. Na samom početku sam našla rukavicu, vratit ću je peregrinosu i dobiti zagrljaj i nekome uljepšati dan. J Danas je pravac Belorado. Puno uzbrdica i puno nizbrdica me danas čeka. Kao stvoreni dan samo za mene. Danas naletavam samo na Amerikance. Došlo je 2 para koji već 14 dana hodaju, ono što smo mi prešli u 9 dana. Njima će trebati 2 mjeseca, ako imaju toliko vremena. Bliži se prođenih prvih 10 km što znači da noga više boli, više geganja, ali i doručak uskoro. Još jedna uzbrdica, pa zavoj i ponovno uzbrdica i već vidim poznata lica kako mašu sa stolica dok vjetre noge. Ima li bolje stvari nego izuti cipele usred sela dok sjediš na kavi? I dok mi tako sjedimo eto ona grupica amerikanaca koji su jučer skakutali oko mene. Danas više nitko ne nosi kameru. Svi su usredotočeni na svoj korak koji je danas puno teže napraviti.

Dok mi tako sjedimo, evo kiše. Nema mi ništa draže nego navlačiti slojeve najlona na sebe. Ali tko te pita. Kiša nije tako jaka pa je dosta pola opreme, jakna i navlaka za ruksak. Put bez milosti se nastavlja, gore, dole, ravno, desno, gore, dole… I ne mogu više. Imam još par kilometara i ne mogu. U to se pojavi bar. Izvana sasvim običan, ali kad uđeš unutra je totalna šminka. Konobari u košuljama i pregačama do poda, stolnjaci sa svijećama po stolovima. Malo kičasto uređeno, ali je to definitivno mjesto kamo ne pripadamo. Za šankom su Yumi i Patricija, i njima treba odmor. Bar se napunio odmah, ali sa umornim, mokrim ljudima punih blata. Mislim da nisu imali na umu nas kao goste, ali bolje itko nego nitko na ovaj kišni dan. Uzmemo mi ručak, Patricija i ja sendviče sa tunom, a Yumi meso, pomfrit i jaja. Pojedemo mi, a ovdje se ne naplaćuje sa digitronom. Ovdje su malo sofisticiraniji pa ti konobar samo bubne cijenu. Tako Yumi mora platiti 1€ više od onog što piše na cjeniku. Buni se ona, ali konobar joj objašnjava da je sve uredu. Dali su joj kruh uz ručak i ona je pojela fetu, očito nije kruh džabe.

Izlazimo mi iz restorana i eto ti sunce je granulo. Odmah je lakše hodati. Imamo još 3 sata hoda. I eto nas ispred sela, ako se uopće može tako nazvati jer ovdje nema ničega osim groblja i par albergea za nas. Dolazimo mi ispred našeg koji je na samom početku, što je prvi put. Uđemo, mi unutra, izujemo se, tip nas prijavi i uzme nam ruksake i odskakuće do naše sobe na 3 katu. U sobi nas je 6 što je do sada najmanji broj s kojim sam spavala do sada. Kućica je slatka, sva uređena u nekom starinskom drvenom stilu, a greda koliko hoćeš. Kako smo u potkrovlju tako mi te grede dođu na visinu ramena, posvuda su čak je jedna i u kupaoni, moram se saginjati i tako se osjećam kao div. Krevet do moga je dečko iz Njemačke koji ima dva metra, tako da je njemu gore. Kaže da mu do sada niti jedan krevet nije bio dobar, svi su prekratki. Sinoć je prespavao u crkvi na podu i kaže da mu je bilo super. Sredim žuljeve Stevenu i Yumi i cijelo vrijeme se sprdaju da sam medicinska sestra. Nije neka mudrost. Uzmeš iglu i konac, probiješ žulj, ostaviš konac u žulju i staviš flaster natopljen betadinom i to je to. Bitno je pustiti konac u žulju dok se koža ne osuši, jer kroz tu rupicu voda stalno ide van i ne stvara se ponovno novi žulj. Najgora stvar je samo probušiti ga i tako ostaviti, jer se na tom istom mjestu stvara novi koji se lako inficira. Odem u kupaonu oprati ruke i eto ti neke žene, jesi li ti stvarno sestra jer ja imam osip… No no no ženo, ne želim gledati tvoj osip, jer nisam medicinska sestra, ali ti mogu riješiti žulj ako ga imaš. J

Uslišanje tučom

Dolazi nama hospitalero i kaže da ovdje nema restorana, nema dućana, a nema ni kuhinje za nas. Ako hoćemo jesti, on kuha i to se plaća. Kao imamo opcije pa izabiremo najbolju, ostajemo na večeri u albergeu. Do večere tuširam noge u ledenoj vodi i ležim jer me užasno bole i sve su natečene. Danas se častimo pa smo prljavu robu brazilci i ja dali hospitaleru, a on će je oprati i osušiti za 6€ što je 2 po glavi. Cijena mi odgovara s obzirom da sam mu dala pola ruksaka da mi opere. Kad je bal nek je maskenbal. J Interneta ovdje ima, ali kao da nema. Tako je spor i slab da mi ga ipad ne može prepoznati.

Zove me Patricija na večeru koja je kat ispod, a ja jednu ruku na ogradu, drugu na zid i tako se spuštam po stepenicama jer me sve boli. Gianni za večerom recitira Romea i Juliju na engleskom, što na kraju ispadne samo smijeh. Predjelo nam je čudna salata u kojoj ima zelene salate, pomidora, tune, jabuke, mrkve, kukuruza i breskve iz konzerve. Kako ide voće u salatu ne kužim. Glavno jelo je riža sa nekim komadima mesa, a desert kao nešto tipično španjolski, što je zapravo hladna tekuća krema od vanilije sa keksom na vrhu. Bilo je dobro, nije kao kod Talijana ali može proći. Svi nastavljaju piti i igrati poker sa Belgijancem, a meni je pravac krevet jer me strah da sutra neću moći napraviti ni korak.

Buen camino

Noć je bila teška jer od boli nisam skoro ništa spavala. Ponovno pod hladan tuš da mi bude barem malo bolje, ali čini se kako se ništa ne popravlja to stanje. Patricija se jutros digla sva pojedena od buba iz drva. Ima po sebi 18 plikova. Kaže da je sve svrbi i da joj ruka počinje naticati.

Danas je plan 31 km, ali sa ovakvim nogama nema šanse. Spustim se po stepenicama sa pridržavanjem za sve što mogu taknuti i krećem na svoj put. Početak nije bio toliko težak jer je bila ravnica i sela su bila, što znači puno barova i odmora. Došlo je sunce i odlučila sam da idem dalje, iduće mjesto nije tako daleko na papiru. I kreće uzbrdica kroz šumu, sa puno blata gdje noga cijela upada i tako radi svaki korak sve težim. Sunce je upržilo, a u šumi nema zraka, nego je zapara od vlage. Štapovi mi bježe iz ruku koliko mi se ruka znoji, ali kako sam odlučila povratka više nema. Početak strm uzbrdo i eto nas na stazi kroz šumicu. Širok put pun blata okružen borovom šumom, gdje nakon 4 reda ne vidiš više ništa. Svi su nešto ubrzali korak kao da ćemo za 5 minuta doći do sela.

Šibam ja svoj ritam, ali nešto me svi pretiču. Nema veze, uskoro će njima pauza pa ću ja biti prva. I tako prođe sat, evo Brazilaca, ali mi smo još u šumi bez ijednog znaka da je uskoro bar. Prođe tako još jedan sat… i još jedan…. I još jedan i mi nikako iz te šumetine van. I eto nekog odmorišta gdje su usred šumetine posloženi stolovi i klupe i ljudi ručaju. Ne pada mi napamet da sada stajem. Čeka me sada velika nizbrdica dole, a onda još veća uzbrdica. Teško mi je opisati taj nagib, jer su ljudi hodali po boku za dole, a za gore je bilo 10 koraka, pauza 10sec. Ponovo sam na vrhu, ali sam izgubila Brazilce i dalje se nastavlja put kroz šumetinu koja nema kraja. Već hodam 5 sati kroz šumu, i ništa se ne mijenja. Nikakva naznaka da postoji kraj ove agonije. I eto meni Yumi došeta da odemo na pauzu. Treba mi, i tako mi sjednemo na neku klupicu, a ona meni da imamo još 8 km do sela. To znači još 2 sata šume koja ne prestaje. Sada se već počinjem zabrinjavati jer nema šanse da mogu izdržati tempo od 2 sata hoda kroz šumu koja nema kraja. I prošiša mene Yumi, kaže da je žulj više ne usporava.

Pokušavam ja ubrzati korak i sve se nešto naoblačilo, još mi samo fali kiša. Pogledam ja oko sebe i vidim da sam ostala potpuno sama, eto neki ruksak daleko ispred mene i iza svakog zavoja nestaje. Počinje me loviti totalna panika jer moje tijelo totalno zakazuje, imam osjećaj što ga više guram da ide brže to je ono sporije i daje veći otpor kroz bol.

Stvarno stanje je izgledalo ovako, potpuno sama, sa pingvin hodom i bolnim nogama, u šumetini kojoj se ne nazire kraj, bez vode i tamnim oblacima koji mi vise nad glavom. Situacija u kojoj dolazim do svoje krajnje točke. Naravno radim ono što većina ljudi ili samo ja radimo u bezizlaznim situacijama. Optužujem Boga za situaciju u kojoj sam se našla i jednostavno počinjem prepirku s Njim. Ništa mi drugo ne preostaje. Isuse, sa svima u srcu, a u stvarnosti potpuno sama, napravi nešto. Obećao si!!! Obećao si kada ostanemo sami i kada nas svi napuste da nas Ti nikada nećeš napustiti! Obećao si da u Tebi možemo počivati i crpiti snagu! Obećao si da ćeš nam dati žive vode od koje nikada nećemo postati žedni! Obećao si da se u Tebi možemo odmoriti! Isuse, OBEĆAO SI!!!! Gdje si sada kad te trebam ???? Sada sam sama, bez snage, bez vode i umorna u bolovima. Daj mi snage da dođem do svog kreveta, do prenoćišta gdje ću se moći odmoriti. I u svom tom prepiranju, nebo se otvori i ne počne kiša nego tuča. Zar tako rješavaš moj problem Isuse?

Mojim hlačama je trebalo pune 2,5 sekunde da postanu potpuno mokre i da se zalijepe za moje noge. Navukla sam jaknu, kabanicu i nastavila hodati. Hlače koje su bile potpuno mokre i hladne od kiše i vjetra koji je puhao zapravo su postale oblog mojim umornim nogama i tako se ubrzao moj korak. Konačno selo, i prva zgrada u selu je crkva sa samostanom koji je i albergue. J Uđem ja unutra i imaju još samo krevete na kat. Zlato moje ja ne mogu dignuti nogu, a kamo li popeti se na gornji krevet. Daj mi vremena da razmislim. Izašla sam van i sjela ispred vrata od crkve. I eto ti Yumi i neki tip. Pogleda me i kaže da je pravoslavni svećenik ili tako nešto i da je na caminu 3 tjedna godišnjeg. Pita me ako sam umorna i ako imam vode. Boca mi je prazna, a on se digne i kaže da mu dopustim da bude gentleman da mi napuni vode. Dok smo tako sjedili i čekali da kiša prestane, moje su se hlače osušile, a tip mi je kroz razgovor rekao da ide u iduće selo, kamo bi ja zapravo po planu trebala ići, ali jednostavno više ne želim iskušavati bol usred ničega i potpuno sama. On meni na to, da se ne bojim, čekat će on mene da se odmorim koliko god mi bude trebalo i da će ići samnom da ne budem sama. Čovječe, tko si ti? Tako je i bilo, granulo je sunce, ali je kiša još nešto padala , ponovno sam navukla kabanicu i krenuli smo još sat vremena hodati do idućeg sela. Putem nismo pričali jer kad imaš kabanicu i kad kiša pada jednostavno se ne čuje ništa, ali na kraju krajeva nije ni bilo bitno. Tako smo došli u Ages, mjesto za koje sam mislila da ću ga samo u snovima vidjeti, na dan kad sam mislila da neću moći hodati. Prošla sam 31km i ponovno se sastala sa svojom camino obitelji koja me čekala.

Treninzi po Krku

Kad sam vidjela albergue municipal nije postojala sretnija osoba od mene na svijetu, a moj suputnik nije ušao u taj albergue nego je rekao da ide u neki drugi i nastavio put. Došla sam u sobu i svi su digli ruke i grlimo se kao da se nismo vidjeli stoljećima čestitajući si na svakom pređenom kilometru. Ovdje ako nemaš koga zagrliti nakon cijelog dana, nekoga tko će se veseliti jer ste oboje propješačili put, profulao si smisao camina. I eto i Gustavo iz Urugvaja se pojavio nakon ne znam koliko dana što ga nisam vidjela. Sada samo trebam doći do kreveta i eto mog kreveta na kraju sobe. S jedne strane kupaona, a s druge strane utičnica. Na ovom jeziku to znači više od kraljevskog tretmana, jer su utičnice obično po kuhinjama, na recepciji ili kraj ulaznih vrata i nikada ih nema dovoljno. Krevet do moga su 2 žene za koje se kroz razgovor ispostavilo da su slovenke iz Ljubljane. Eto netko sa našeg područja. Naravno imaju kuću u Baški i dolazile su se spremati za camino na Krk kada su pješačile iz Baške za Vrbnik preko brda.

Dale su mi svoj Lekadol jer sam ja svoj popila, a već osjećam grčeve, stvarno bi se htjela naspavati noćas. Popričala sam s njima i imala savršeni plan. Tuširanje, dućan, van staviti noge u hladnu fontanu kao cijeli normalni peregrino svijet, večera, mazanje i spavanje. Stvarnost je bila malo drukčija. Tuširanje, 5min odmora na krevetu, nekoliko viber poziva i zadnjeg što se sjećam je bilo buđenje u 6 ujutro.

Hvala ti Isuse za današnji dan što me nisi pustio samu.

Buen camino


 

Pismo misionarki sestara Karmelićanki BSI iz Rusije

Iz Rusije s vjerom i ljubavlju

Poštovani čitatelji,

javljamo se iz Rusije, kamo nas je Božja Providnost 2005. godine poslala u misije. Živimo u gradu Taganrogu, na Azovskom moru. Katolička župa Presvetog Trojstva ima, uz prekid od sedamdeset godina, dvostoljetnu povijest, od početka osnivanja grada. Car Petar I. pozvao je majstore iz inozemstva: Talijane, Belgijce, Grke… i „Slavene s obala Jadranskog mora“. Mnogi su ostali živjeti u gradu, sagradili crkvu, a župa je obuhvaćala i nekoliko poljskih i njemačkih sela u okolici. Tako da su katolici „starosjedioci“ Taganroga. No od nekoliko tisuća prije revolucije, mi smo našli tridesetak… Ipak je župa zaživjela i razvila se, mladi su osnovali obitelji, ima krštenja i primanja sakramenata.

Zajedno s našim župnikom, misionarom iz Agrentine, o. Raulom, brinemo se i za zajednicu u gradu Azovu, udaljenom oko 100 km od nas. Do 12. stoljeća tu je stajala katolička katedrala sv. Marka, biskupi su uglavnom bili Talijani, no s turskom najezdom sve je isčezlo. Od katedrale je ostalo samo kamenje, ali jedan od tih kamena mi smo ugradili u oltar današnje kapele.

Poslije „vjerskog buma“ i religiozne znatiželje devedesetih godina ostala je mala grupa vjernika. Neko vrijeme je izgledalo kao da se nikud ne napreduje, dok se nisu pojavila djeca. Ona dovode svoje prijatelje, mladi svoje, i župa je oživjela. Mi tamo putujemo u nedjelju popodne, imamo vjeronauk za tri grupe, zatim je sveta misa i tradicionalni ruski čaj, uz druženje.

Jednom mjesečno putujemo i u grad Jejsk, četiri sata vožnje autom (u jednom pravcu). Tamo nema župe, već nekoliko katoličkih obitelji, i sveta misa je kod njih u stanu. Oni su nas našli preko interneta, i molili da dolazimo k njima, jer ne mogu svi tako daleko putovati.

Ipak, nisu oni naši najudaljeniji župljani.

Još nisam vidjela proljeće!

Lilija je liječnica njemačkog porijekla i živi u gradu Varkuta, sasvim na sjeveru. Katoličke crkve u gradu nema, a do najbliže župe se može doći samo zrakoplovom. Lilija je u djetinjstvu krštena, njen sin krstio se već kao student u Moskvi, a nećakinja je nedavno primila sakramente kod njene mame u Azovu. Tako je i ona odlučila cijeli godišnji odmor provesti u Azovu, kako bi se mogla pripremiti za ispovijed, prvu pričest i vjenčanje. Mi smo morali još kroz tjedan dolaziti tamo zbog vjerske pouke. Svoje slobodno vrijeme Lilija je provodila čitajući katekizam i vjersku literaturu, često razgovarajući s mamom o pročitanom.

Roditelji su joj bili i vjenčani kumovi. Njena mama Mina sjala je od sreće. Povjerila nam je kako sav život moli za svoju djecu i unuke, i oni svi polako dolaze k Bogu. Još se brine i za vjeru svoje starije sestre, koja ne zna čitati ruski, pa nas je zamolila da joj nabavimo njemački molitvenik i kalendar. Brine se ona i za naše župljane, i, ako nekog nema na misi, delikatno pita što je s njim. Zato je i zovu „dika i savjest župe“.

Na Cvjetnicu smo se iznenadili, videći Liliju u Azovu. Nije bilo vrijeme godišnjih odmora, no ona je došla u vezi s poslom, na medicinski seminar u Rostov, sretna, da može biti kod mame i doći u crkvu. Po putu se divila rascvalom drveću i pitala mamu i susjede:

Kakvo je to drvo?
Višnja.
A ovo?
Marelica, vidiš koliko ih ima posvuda!
Zar ti ne razlikuješ višnju od marelice?
Ja još nikad nisam vidjela proljeće!
Kod nas je još snijeg do pojasa. I drveća uopće nema. Do sad sam dolazila na jug samo ljeti.

Evo, dragi prijatelji, nekoliko crtica iz našeg života. Poslije rascvjetalog proljeća pred nama je vruće ljeto, s intenzivnim aktivnostima za djecu, mlade i obitelji. Nadamo se da ćemo naći vremena podijeliti s vama svoje doživljaje. Do tada, uz preporuke u molitve, srdačan pozdrav!

s. Augustina, s. Bernardina i s. Mirjam


Šestodnevno hodočašće franjevačkih novaka u Asiz (1)

Ići na izvore

U samostanu sv. Franje Asiškoga u Krku je novicijat samostanskih franjevaca trećoredaca glagoljaša. U novicijatu su dvojica novaka: fra Anto Lukenda i fra Josip Šarić, koji zajedno s braćom iz samostana, učiteljem novaka fra Josom i predavačima u prijepodnevnoj novicijatskoj nastavi upoznaju franjevačku i trećoredsku povijest i karizmu, Pravilo i Ustanove, Liturgiju, Časoslov, Bibliju, povijest Crkve…, te u dnevnom molitvenom rasporedu zajedno s braćom iz samostana rastu u vjeri i zvanju.

„Stopama svetog Franje“

U tom duhu ukorjenjivanja u franjevačko bratstvo je i ovo šestodnevno hodočašće franjevačkih novaka u Asiz, koje je nazvano „Stopama sv. Franje“.
Skrstimo ruke na ganuta prsa i pođimo, o braćo, raskajano stazama tihim kraj mirisna trsa u drevni Asiz, u naš San Damiano.

(fra Serafin Mičić, Franjinim stopama)

Ići na izvore. Vratiti se na svoje korijene. – Ovi pozivi oduvijek su odzvanjali u srcima svih ljudi, oduvijek se čovjek osjećao najsigurnije ondje gdje je nikao; kroz život je bio obilježen svojim iskonom, svojom rodnom sredinom, svojom obitelji iz koje je potekao. Isto to možemo primijeniti i na redovničke obitelji: uvijek je u svim redovničkim zajednicama postojala čežnja za svojim iskonom, za milošću početaka. Tako je i s velikom franjevačkom obitelji: gdje god sinovi i kćeri sv. Franje bili, posvuda se osjeća onaj duh Utemeljitelja, a s njim i duh Asiza, San Damiana, Marije Anđeoske, cijele Umbrije. Zbog tih razloga novacima je omogućeno da svake godine idu na izvore svoje redovničke zajednice: upoznati Asiz i ostala okolna mjesta bitna za život sv. Franje. Kao i u prošloj novicijatskoj godini (20113./14.) i ove godine novaci naše provincije sudjelovali su na tom hodočašću, idući stopama sv. Franje Asiškoga.

Nakon kratkih priprema uputili smo se u četvrtak 27. travnja iz Krka do trsatskoga svetišta gdje su nas čekali odgojitelji i novaci drugih provincija: zagrebačke, zadarske, splitske, bosanske i hercegovačke, a u Asizu pridružili su nam se i novaci iz Albanije sa svojim odgojiteljem. Ukupno je bilo 40 novaka i njihovih učitelja, a voditelj puta bio je fra Marinko Baotić, odgojitelj novaka s Gorice (Livna). Iz Rijeke smo krenuli autobusom u 5.30 sati i došli u Mariju Anđeosku oko 15.30 sati. Odmah po dolasku smjestili smo se u samostan sestara franjevki Marijinih misionarki (pokraj crkve Marije Anđeoske) koje su nas ljubazno ugostile i bile nam na usluzi kroz sljedeće dane.

Prva točka našega hodočašća bilo je malo svetište sv. Damjana u kojemu je pred osam stoljeća sv. Franjo čuo Kristov zov i započeo popravljati crkvu i Crkvu. Svetište sv. Damjana mali je kompleks pod zidinama Asiza koji je zanimljiv baš po tome što je sačuvao svoju originalnost i jednostavnost. To je i jedno od najznačajnijih mjesta franjevačke povijesti: tu je, kako je već rečeno, Franjo čuo Kristov poziv upućen s križa, tu je crkvicu sv. Franjo popravljao svojim rukama, tu se nalazila sv. Klara sa svojim prvim sestrama. Nakon razgledavanja svetišta, u kapelici uz klaustar slavili smo euharistijsko slavlje koje je predvodio odgojitelj zadarskih novaka fra Diego Deklić, a propovijedao je fra Joso Živković, odgojitelj trećoredskih novaka. Osim tog, tijekom putovanja autobusom trećoredski novaci predvodili su molitve časova i krunicu, te ukratko predstavili naš red i redovničku zajednicu. Po povratku iz Sv. Damjana, slavili smo večernju u crkvi Marije Anđeoske na talijanskome jeziku s fratrima i okupljenim pukom.

Fra Joso, fra Anto i fra Josip


Fra Antun Badurina:

Isusovo domoljublje (2)

Da bi se voljelo, treba i poznavati objekt ljubavi. Isus je poznavao baštinu svoga naroda: „Mentalitet, općenito poimanje i jezik Nazarećanina tipični su za njegov narod. Na njegove usne biblijski citati dolaze spontano i često. Njegovu narodu najpoznatija i najdraža imena – Abraham, Mojsije, David, Salamon, Izaija, Jona – s velikom naravnošću ukrašuju njegove govore.“ (G. Biffi, 43). Ali ne samo da je poznavao i povijest i psihologiju svoga naroda, on se s njime u potpunosti poistovjećivao i to vrlo dosljedno i promišljeno s najnižim slojem naroda, makar nikoga nije izbjegavao (iznimka je „lisica“ – Herod). „On se pojavljuje potpuno kao pripadnik – jedan među mnogima – onoga maloga naroda galilejskih seljaka, obrtnika i ribara odakle je potekao, među kojima je živio mnogo godina i gdje je započeo svoje djelovanje. Ukratko, čovjek iz običnog naroda“ (H. D. Rops, Život Isusa Krista, 96). Od hrvatskih apatrida, jadniji su samo oni paraziti koji od domovine dobro žive, ali ju ne poznaju, preziru ju, a mogu ju i prodavati.

Isusovo domoljublje krasi savršena samorazumljivost. Židovski povjesničar će reći: „Isus je tako stostruko ukorijenjen u židovstvo svoga vremena, da ne treba činiti ništa drugo, nego samo pisati povijest vremena, ljudi i zemlje, kako bi se skupili i upoznali svi elementi njegova bića i njegove sudbine“ (Joseph Kastein, Povijest Židova, 212). Katolički teolog se slaže: „Isusovo srce je srce Židova. Na osobit i povlašten način ljubi svoju zemlju i narod. Ponajprije se osjeća poslan svojoj zemlji i svom narodu“ (G. Biffi, 43). Nije svoju pripadnost trebao dokazivati niti pokazivati uključivanjem u stranke i oslobodilačke pokrete (zeloti) jer on je doprinosio budućnosti i napretku naroda svojim jedinstvenim poslanjem. Sumnjičen da je apatrid i optužen da je ugrožavatelj naroda, on je naprotiv učinio beznačajni Nazaret, prezrenu Galileju i razjedinjeno židovstvo vječnima, oni su prirodni dio njegova uskrslog identiteta. Sam Isus naglašava izbor Galileje kao povlaštenoga mjesta svojih pouskrsnih ukazanja. „Već je uoči muke obavijestio učenike rekavši im: Ali kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju (Mk 14,28, Mt 26,32)… Očito je, prema Mateju i Marko, da Galileja zauzima jedinstveno mjesto u navještaju Isusova uskrsnuća. Ona je obzorje prema kojemu se sada trebaju okrenuti pogledi učenika“ (Eloi Leclerc, Uskrs u Galileji, 12-13). David Flusser, Židov, profesor Novoga zavjeta preporuča kršćanima „da Isusa gledaju kao židovskoga brata, a Židovima da ga uče gledati kao jedinstvenoga Židova, dapače božanskoga“ (Tomislav Ivančić, Isus iz Nazareta povijesna osoba, 101). Mnogi Hrvati imaju, nažalost, problema sa vlastitim identitetom. Nekad je E. Kocbek, slovenski partizan i pjesnik govorio da se hrvatski intelektualci dijele na patriote i na kozmopolite, a to su oni građani svijeta koji „preskaču“ vlastito podrijetlo. Stide ga se! Isusov kozmopolitizam ništa nije „preskakao“ – izrastao je iz vlastitih korijena i proslavio ih.

Jedno od temeljnih svojstava Isusova domoljublja je kritičnost. Njegova ljubav prema zavičaju i narodu nije bila slijepa. Naprotiv ona je mirnom i obrazloženom kritičnošću otvarala oči slušateljima. Dovoljno je pratiti njegove rasprave s farizejima. Svojim prispodobama nije ih vrijeđao, ali osjećali su se toliko pogođenima da su planirali njegovo ubojstvo. Vrhunac bolne kritičnosti slijepa licemjerja svojih sunarodnjaka, u verbalnom smislu, slika je o obijeljenim grobovima (Mt 23, 1-16; Mk 12,38-40; Lk 11, 37-52 i Lk 20, 45-47), a u djelatnom smislu prevrtanje stolova trgovcima i novčarima u hramu i tjeranje bičem prodavače stoke. Ljubav za narod ne znači mirenje s narodnim manama. Dapače suprotno od toga: mirenje s manama naroda u ime suosjećanja nije ljubav. Kritičnost je sastavni dio zrele ljubavi. Pravo na kritiku, naime, ima onaj koji iskreno voli narod i spreman je za nj umrijeti.

Na kraju spomenimo još žrtvovanje kao najbitnije svojstvo Isusova domoljublja. Ono je počelo kao neumorna požrtvovnost, danonoćno darivanje sama sebe drugima („žao mi je naroda“ – Mk 8,2), kao izgaranje u svome poslanju, kao plakanje nad sudbinom glavnoga grada (Lk 19,41-42), tj. naroda i završilo kao razapinjanje od tog istoga naroda i kao molitva za nj u zadnjem hropcu ljubavi. Križ je tako postao i veliki simbol domoljublja: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).

Tema je tek natuknuta, ali mi se čini prevažnom za sadašnji povijesni trenutak hrvatskih katolika. U našoj prošlosti uvijek je bilo domoljuba na Isusovoj crti. U naše vrijeme uzorni su primjeri sv. Leopold Mandić („krv nije voda“ – govorio je kad je bio pod pritiskom, do internacije, da prihvati talijansko državljanstvo), bl. Alojzije Stepinac koji je izabrao radije trpjeti sa svojim narodom, nego potražiti „bolji život“ preko granice i branitelji domovine od srpske agresije, spremni darovati i svoj život za obranu doma. No danas bi Isusovo domoljublje valjalo proučavati, slijediti i masovno prihvaćati jer i ono spada u evanđeoski polog zreloga kršćanstva Božja Providnost htjela nas je baš u Hrvatskoj, ona je stoga naša briga i odgovornost čak i kad ne živimo u njezinim granicama…

Pitanja o tome naravno naviru, ali kome je Isus norma za život, nadahnjivat će se i ravnati Isusovim domoljubljem. I stari mudri Kinezi su govorili: niči tamo gdje si posijan!


Nastavak prigodnog teksta o Udruzi Vojske Bezgrešne o. Zdravka Tube OFM Conv, nacionalnog asistenta MI – Vojske Bezgrešne

Što nam je dakle činiti?

Marija je najveličanstveniji dokaz čovjekovih mogućnosti. Ona je uzor i ideal savršenosti. Bezgrešna je posrednica između Krista i čovjeka. Njezinim posredovanjem, jer je puna milosti, a zaslugom Sina, Bog čovjeka trajno opskrbljuje božanskom snagom koja uništava grijeh i usavršuje dušu. Po Bezgrešnoj do Srca Kristova! Bezgrešna može pobijediti sve zlo u čovjeku i svijetu. Ona je Majka Crkve i sve djece Božje uvijek pripravna doći u susret u svim našim potrebama i molitvama. Sv. Maksimilijan piše: „Boriti se uz Nepobjedivu! Zato, Vojska Bezgrešne! On život gleda u hrvanju dobra i zla, u borbi između Boga i Sotone. Neprijatelj nije ni jedan čovjek nego grijeh u ljudima. Grijeh nije apstrakcija nego strašna stvarnost. Đavao nije personifikacija zla, on je nevidljiva, strašna, zaprepašćujuća, izvan svjetovna, svuda prisutna, osobna, nedohvatno inteligentna snaga koja se ustrajno i lukavo bori protiv Boga i čovjekova spasenja. On se može pobijediti samo bezgrešnošću, s pomoću Bezgrešne. Grijeh je uzrokom nemira, mržnje, ratova, prokletstava, sebičnosti. Protiv njega se treba boriti svim raspoloživim sredstvima.“ Promatrajući ovu stvarnost nastavlja se misao sv. Maksimilijana: „Treba osnovati pokret, okupiti zanosne duše koje će se boriti za Kraljevstvo Božje uz pomoć i pod zaštitom Bezgrešne. Neprijatelj je organiziran. To je i nama potrebno. Treba sučeliti vojsku vojsci. Ne bilo kakvu, nužna je duhovna elita. U obzir dolaze samo hrabri, velikodušni, izgrađeni, oduševljeni. Zato, od vas tražim da budete sveti, i to veliki sveci. Ni manje ni više! Prilike su, govoreći, beznadne. No znamo: Bezgrešna, sigurno pobjeđuje. Samo, a to je Božji plan i volja, ne pobjeđuje sama. Darivanje, potpuno predanje bez pridržaja je hod u svetosti. Svetost, dakle, nije raskoš, nije povlastica pojedinaca, ona je potreba ljudske naravi, našega razvoja, prvi uvjet i cilj našega poziva. Nije li Isus rekao: “Budite savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac!?” Dakako, savršeni u tolikoj mjeri koliko je moguće našoj ljudskoj uvjetovanosti, u suradnji s Božjom milosti. Božja volja mora postati našom voljom.“ Možda pomislimo da je to nemoguće. Istina je, nemoguće je bez trajnog sudjelovanja s Božjom milosti. Bez sredstava koja nam je Gospodin pružio na raspolaganje. A to su: molitva, poniznost, poslušnost, razmišljanje u tišini pred Presvetim, odricanje, žrtva, blagovanje Tijela Gospodnjeg… Teško jest, ali je moguće. Zapamtite reče o. Maksimilijan: „Ne postoji ni jedan herojski čin što ga ne možemo ostvariti uz pomoć Bezgrešne! Ljubimo Boga njezinim srcem! Samo ljubav stvara!“

MI – Vojska Bezgrešne

Nesumnjivo jest da Bog može na tisuću načina popraviti naše propuste. No, temeljno je pitanje: Gdje je naša suradnja s njim u otkupiteljskom djelu? Gdje je ljubav do najugroženije braće? A to je ono što je Djevica u Fatimi htjela posebno naglasiti. Nemar vjernih pogađa srce Božje koliko i prezir nevjernih. Pijo XII. izrekao je u enciklici Mistično Tijelo Kristovo ovu misao: “Ima jedna strašna tajna o kojoj nikada dovoljno ne razmišljamo: Spas mnogih ovisi o dobrovoljnim žrtvama članova Mističnog Kristova Tijela“. Što je drugo rekla Djevica u Fatimi? Papa i Gospa govore – isto! Djevica je u Fatimi objavila program Spasenja i uplela se u našu povijest spasenja. Bogu hvala da ima duša koje su ga prihvatile. One su nada čovječanstva. Jedan od njih je čovjek koji je spasio prošlo stoljeće od sramote kako reče sv. Ivan Pavao II za Maksimilijana Kolbea. Ova razmišljanja bila su povod da nakon tri dana od posljednjeg ukazanja Gospe u Fatimi mladi klerik Maksimilijan u srcu Crkve u Rimu, na spomendan sv. Margarete Alacoque koja je od samoga Gospodina bila odabrana biti glasnicom porukâ Srca Isusova, 16. listopada 1917. osniva Militia Immaculate Vojsku Bezgrešne. Prolazeći kroz teško stoljeće ratova i nemira, potvrđena je kršćanskom ljubavlju i uzorom svetosti o. Maksimilijana Kolbea, mučenika milosrđa i apostola primjerom života. Crkva je potvrdom Generalnih statuta prihvaća svojom misijom u svijetu. Zadatak joj je vlastito posvećenje i borba za obraćenje Božjih protivnika.


Promišljanje Borisa Becka, doktora književnosti, diplomiranog inženjera geodezije, književnika, novinara i prevoditelja, angažiranog vjernika laika

Zašto su hrvatski i srpski slični, a različiti

Pobornici teze da su hrvatski i srpski jedan jezik ističu očiglednu sličnost i činjenicu da se govornici tih dvaju jezika gotovo potpuno razumiju, što nije slučaj s makedonskim ili slovenskim, da se spomenu samo prvi susjedi. Pobornici različitosti, naprotiv, ističu niz različitih riječi, a u Hrvatskoj postoje i prilično opširni razlikovni rječnici koji tumače brojne srpske riječi.

Da bi smo shvatili kako je došlo do toga, moramo se vratiti na početke hrvatske pismenosti. Još su sastavljači glagoljskih rukopisa bili svjesni da ne govore svi Hrvati jednako te su u tekstove ubacivali riječi iz sva tri narječja – tako da se u istoj rečenici može naći i ‘ča’, i ‘kaj’, i ‘što’. Da se time nastavilo, možda bi danas književni jezik Hrvata bio neki esperanto, umjetni jezik sastavljen od raznih dijalekata, slično kako se dogodilo u Sloveniji. Iako se čini čudnom, takva je mogućnost do 17. stoljeća bila sasvim izgledna. Naime, u kraju oko Ozlja, gradu Zrinskih i Frankopana, upravo se miješaju sva tri hrvatska narječja. Budući da su i Zrinski i Frankopani njegovali pismenost, bili pokrovitelji autora rječnika i gramatika, te i sami književno stvarali, nije nezamisliv paralelni svemir u kojem bi baš njihov govor – zbog društvenog i umjetničkog prestiža – postao nacionalnim. Nažalost, nakon neuspjele urote te nestanka tih dviju obitelji, zatrta je i njihova kulturna djelatnost, a njihova varijanta hrvatskog jezika postala slijepo crijevo povijesti. Drugi mogući hrvatski standardni jezik bila bi štokavska ikavica. Naime, isusovac Bartul Kašić, rodom s Paga, po nalogu svojega reda, prerušen u trgovca, obišao je početkom 16. stoljeća velike dijelove Bosne, Slavonije i Vojvodine, a mnoge je godine proboravio i u Dubrovniku. Na tim je putovanjima uvidio da većina Hrvata govori baš štokavsku ikavicu te je takvim hrvatskim preveo ‘Ritual Rimski’ koji je u gotovo svim hrvatskim biskupijama bio u uporabi do 19. stoljeća te silno utjecao na razvoj jezika. Štokavskom ikavicom služili su se stoljećima i franjevci u provinciji Bosni Srebrnoj, što se protezala od Makarske do Budima, te i na taj način snažno doprinijeli ujednačavanju hrvatskog prije standardizacije u 19. stoljeću.

Na današnji lik hrvatskog presudno je utjecao Ljudevit Gaj prije dva stoljeća, pokretač prvih hrvatskih novina. Prvo godište, 1835, bilo je pisano kajkavski jer je to bio jedini govor koji su Gaj i njegovi zagrebački suradnici poznavali. Budući da se želio obratiti svim Hrvatima, a da se većina Hrvata služi štokavskim, Gaj već 1836. novine počinje izdavati na štokavskom, nazivajući ga, međutim, ‘ilirskim’. Gaj je uveo još jednu novost: umjesto ikavice odlučio se na ijekavicu, onako kako se govori u Dubrovniku, zbog jedinstvene umjetničke vrijednosti tamošnje renesansne i barokne književnosti. Po tom su ključu, dakle, Hrvati dobili svoj standardni jezik – ujedinilo se načelo najveće proširenosti (štokavski) i najvećeg historijskog ugleda (dubrovački govor). Ljudevit Gaj, međutim, nije bio pokretan isključivo jezičnim razlozima, nego je za svoju djelatnost imao i političke motive, a kultura i politika isprepletat će oko hrvatskog jezika sve do danas.

Bez oslobođenja

Predstava Olivera Frljića, izvedena u travnju u Splitu pod naslovom ‘Naše nasilje i vaše nasilje’, šokirala je javnost golim tijelima, sprdnjom s nacionalnim simbolima i blasfemičnim tretiranjem kršćanskih simbola. Predstavu su popratile demonstracije i uvrijeđeni napadi, ali su i brojni glasovi stali u obranu redatelja i njegove slobode izražavanja. Frljić se rodio u Travniku 1976, a na hrvatskoj kazališnoj sceni prisutan je desetak godina. Publiku i kritiku odmah je osvojio predstavama za djecu koje su bile dinamične, originalne i vrlo zabavne. Frljić se pokazao kao majstor začudnih scena u kojima su glumci više pozirali nego glumili, komedija gdje se malo govorilo, a mnogo trčalo, i pozornica ispunjenih maštovitim kostimima, rekvizitima i scenografijom. Njegove su predstave počele dobivati nagrade, što je režiseru donijelo nove narudžbe, ali sada ne više samo za djecu, nego i za odrasle. Frljić je nedvojbeno uspješan kazališni redatelj. U desetak godina postavio je dvadesetak predstava i dobio isto toliko nagrada. Međutim, za to je platio visoku cijenu. Ponajprije, velik – a možda i pretjeran rad – pokazao je određen zamor njegove izvorne poetike. Nizanje luckastih i dopadljivih prizora može biti uspješno u kazalištu za djecu zato što priče nisu komplicirane, a svi ionako znamo predložak. Kazalište za odrasle traži ipak više od revije bizarnosti, a Frljić nije uvijek o tome vodio računa. Zbogtoga mu predstave, uz iznimnu vizualnu dojmljivost, odlikuje prilična površnost. Kako bi to nadoknadio, Frljić na pozornici šokira prizorima silovanja, omalovažavanja zastave ili svetogrđem. Predstava ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ praizvedena je 2016. u Beču na vrlo uglednom kazališnom festivalu. Austrijski su kritičari bili iznimno strogi. Frljićevu su predstavu usporedili sa ‘školskim cabaretom’, nazvali je ‘pozerskom’ i ‘glupom’ te rekli da je jedino nasilje ondje ‘nasilje nad publikom’, usput izrazivši sućut hrvatskim glumicama zbog svega što moraju trpjeti. U Splitu su međutim prosvjednici ispred HNK dali Frljiću veliki publicitet i post festum opravdali njegovu provokaciju: kad je publika tako primitivna, rekli su oni koji brane Frljića, režiser je ima pravo vrijeđati. Kada su novinari razgovarali s prosvjednicima ispred HNK, pokazalo se da oni uopće nikad ne idu u kazalište. Jedna poznata novinarka branila je, pak, Frljićevo pravo na govor, priznavši usput da nije nikad gledala nijednu njegovu predstavu. Stari vic govori o Hrvatu i Srbinu koji su se potukli oko toga jesu li hrvatski i srpski dva jezika ili jedan. Milicija ih je uhitila, ispitala i dala im zapisnik na potpis – kada se otkrilo da su obojica nepismeni. S Frljićem je ista stvar: napadaju ga mnogi koji ga ne znaju, a brane ga mnogi koji za nj ne mare. Niti je svaka provokacija umjetnost, niti svaka umjetnost provocira. Kafka je djelovanje umjetnosti usporedio sa sjekirom koja razbija zaleđeno jezero – gotovo bismo mogli reći da je umjetnost poput istine, da oslobađa. Blaise Pascal uočio je, pak, da mali duhovi razmišljaju o rijetkim, neobičnim i bizarnim stvarima, dok veliki duhovi uvijek teže običnim. Bizarna umjetnost privlači male duhove i fascinira površne . Ona može šokirati ili zabaviti, ali sumnjam da može osloboditi.

 

Print Friendly, PDF & Email
Podijeli ...Email this to someoneShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Print this page