Razgovor s ovogodišnjim mladomisnikom vlč. Antonom Budinićem

U prigodi svećeničkog ređenja koje će se održati na blagdan sv. Petra i Pavla u krčkoj katedrali u 19.00 sati donosimo prvi dio razgovora sa ovogodišnjim mladomisnikom vlč. Antonom Budinićem iz Malog Lošinja čija će se Mlada misa slaviti drugog srpnja u 10.00 sati u župnoj crkvi rođenja BDM u Malom Lošinju.

KV – U osorskoj ex-katedrali zaređen si za đakona prošle godine na spomendan svetog Ivana Pavla II. 22. listopada. Tvoje đakonsko geslo je: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.(Iv. 15.13), možeš li obrazložiti ovo izabrano geslo?

Ovo je geslo, kao mladomisnik, imao jedan moj prijatelj svećenik. Čim sam ga „uočio“, odmah sam o njemu počeo dublje razmišljati i rekao sam da će, ako Bog da, jednoga dana to biti i moje geslo. O prijateljstvu su napisane mnoge knjige i izreke, ali ova Isusova rečenica pogađa ravno u srce i ako malo bolje razmislimo, Isus je napravio „korak dalje“ – položio je svoj život i za neprijatelje. S prijateljima nismo krvno vezani, njih ne nasljeđujemo, već su oni „obitelj“ koju sami odabiremo. Nadalje, izabrao sam ga jer i sam smatram da nema ljepše stvari od te da položim vlastiti život za svoga prijatelja. Međutim, to umiranje ne treba nužno značiti doslovno umiranje, već se to umiranje može „živjeti“ i na neki drugi način: umrijeti sebi i svojim „planovima“, svojim htijenjima te uvijek biti na raspolaganju svojim bližnjima, svojim prijateljima. to zahtijeva ispravan rad na sebi, ali zato kasnije rađa mnogim plodovima.

KV – Duhovno zvanje u čovjeku se rađa sasvim obično, ništa spektakularno. Božji poziv je većinom tih. Kao kod svjetovnih zanimanja tako i kod duhovnih zvanja nema izuzetnim događaja. Možeš li posvjedočiti svoj duhovni poziv?

Na duhovni se poziv može gledati iz dvije perspektive: pavlovske i petrovske. Pavlovska je takva da je čovjek u svom životu, zbog određenih životnih okolnosti, bio udaljen od Boga i od Crkve te ga „iznenada obasja svjetlost s neba“ (Dj 9,3) te on postane gorljivi navjestitelj Božje riječi. Dok je petrovska takva da je čovjek uvijek uz Krista, ali da ga povremeno „zataji“.

Moj je životni poziv nekako više ‘petrovski’. Naime, vjeru sam primio „majčinim mlijekom“, na svetu misu idem otkad znam za sebe te sam na tome Bogu neizmjerno zahvalan. Roditelji su mi svojim životom pokazali da Boga ne treba tražiti u velikim i spektakularnim stvarima, već prije svega u malim ljudima, onima koji su najpotrebniji ljudske topline, razgovora, zagrljaja. Točan trenutak, dan i mjesto kada sam primio duhovni poziv točno ne znam, ali znam da kada su me u vrtiću pitali što ću biti kada odrastem, ja sam im odgovorio: papa. Sada su se želje smanjile i presretan sam ovime što jesam: đakon, a uskoro, ako Bog da, i svećenik. Poziv je najviše rastao u ministrantskoj zajednici u Malom Lošinju gdje sam proveo prekrasne i nezaboravne trenutke. Često smo pomagali oko uređenja crkve, imali probe da liturgijsko slavlje bude dostojanstveno, zajedno se družili uz pjesmu i smijeh te se još dan danas zajedno nađemo i prisjetimo tih nezaboravnih dana. Nadalje, tome su pomogli župnici i kapelani s kojima sam se mnogo družio i s. Ivanka Crnčan koja me od malih nogu prati na mome putu. Druženje s kapelanima, a napose s jednim, mi je mnogo pomoglo na mome životnom putu. S njime sam išao na mnoge susrete mladih gdje sam svaki put, sve više, htio slijediti Krista; blagoslovi obitelji u kojima sam vidio da slijediti Krista nije uvijek radost i veselje, već ponekad i „zaplakati sa zaplakanima“. Svaki svećenik, koji je na neki način bio dio mog života, urezao mi se u pamćenje i Bogu sam zahvalan što mi ga je stavio na moj životni put. Nakon srednje škole slijedili su upisi u bogosloviju i na fakultet. Bogu hvala, gotovo svi su tu vijest prihvatili radosno i odmah počeli moliti da ustrajem na tom putu. Pet godina bogoslovije također smatram jednim prekrasnim i Bogom danim vremenom gdje čovjek „zrije“ i „uči se“ kako jednoga dana postati svet svećenik. Kroz čitavo to vrijeme čovjek prebrodi mnoge krize, ali je najbitnije iz tih kriza izići kao pobjednik, s ponekom poukom te većom i žarčom molitvom.

U ovome kratkom opisu moga životnog poziva moram spomenuti još jednu bitnu osobu, a to je naš biskup Ivica koji se prema nama, koji smo u formaciji, odnosio kao pravi otac i prijatelj. Uvijek za nas ima vremena za razgovor, savjet, šalu, ali i opomenu kada je to potrebno.*

Vlč. Anton Budinić s obitelji, na svom đakonskom ređenju u Osoru  22. listopada 2016.

Razgovarao: Gilbert Hofmann

*Nastavak razgovora s našim mladomisnikom pročitajte u lipanjskom broju Kvarnerskog veza.

Print Friendly
Podijeli ...Email this to someoneShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Print this page

Comments are closed.