Uskrsno pismo biskupa Ivice

Draga braćo i sestre, vjernici Krčke biskupije!

Nakon četrdesetodnevnog korizmenog hoda, evo nas i do najsvetijeg trenutka za nas vjernike – Kristove učenike. Uskrsu se može pristupiti s puno stajališta i promatrati ga s mnoštva gledišta. Uskrs je jedan, ali do njega vodi toliko puteva koliko je i ljudskih egzistencija pa tako taj jedan Uskrs na koncu zadobije neizmjerno mnoštvo oblika, stanja, shvaćanja i doživljaja.

Strah me je uopće pomisliti, a kamoli pitati, što kršćani podrazumijevaju pod Uskrsom? Pitaju li se ikad kako bi uskrsnuće trebalo izgledati? Što bi se to sa mnom trebalo dogoditi? Je li uistinu sav moj život usmjeren prema uskrsnuću? Kad se to uskrsnuće događa? Ako je ono tek daleka budućnost, zašto ga svake godine slavim? Što to zapravo slavim na Uskrs?

Svakako je znakovito da se za Uskrs pripravljamo četrdesetodnevnom korizmom, a slavimo ga pedesetodnevnim vazmenim vremenom. Ako korizma predstavlja zemaljski hod, a Vazmeno vrijeme nebesku zbilju, značilo bi to da nam je potrebno dulje vrijeme da shvatimo vječnost koja je pred nama, nego li vremenitost koja je u nama.

Svake godine na početku korizme mi se svjesno odlučujemo za određeni način putovanja kako bi smo što učinkovitije doživjeli i osjetili Uskrs. Prihvaćamo korizmeno vrijeme kao datost unaprijed određenu, a da se pri tom ne zamaramo i ne bavimo zašto je to tako, a ne drugačije.

Pokušajmo ukratko vidjeti koji su razlozi tome. Do Uskrsa se može doći samo ako smo se k njemu svijesno i odlučno uputili i prema njemu hodimo. Uskrs je rezultat prijeđenog puta i nagrada za poduzeto putovanje. No na tom putovanju kao da se često pogubimo, rastresemo i iz vida izgubimo cilj prema kojem smo krenuli pa se onda, uvijek iznova, zbunjeno čudimo kako to da je korizma već prošla, kao prohujala mimo nas. Postavlja se pitanje koliko smo mi sami bili njezini akteri, koliko smo zaista sudjelovali na putovanju na koje smo krenuli ili smo negdje, usred, zastali, zaboravili na nj ili ga pak samo pasivno obavili. Bez usredotočenosti na cilj, u utrci s vremenom mi smo unaprijed obilježeni kao gubitnici.

Ako je to istina, a većina će se s time složiti, znači da nam je korizmeno vrijeme ili prekratko, ili se nismo znali dobro organizirati, ili nam se dogodilo nešto izvan naših planova ili … uglavnom, iskakat će nam u našim mislima mnoštva takvih ‘ili’, a činjenica je da je Uskrs stigao, a mi smo ga i opet nespremni dočekali. Ta naša nespremnost, nemogućnost da se nečemu predamo, odlučno posvetimo i onda sve to ponavljamo svake godine iznova, nije tek poraz pred jurećim vremenom koje nas ostavlja pregaženima. Pitamo se, koliko time zapravo gubimo, tapkamo li zbog toga stalno na istom mjestu pa duhovno sami sebe kočimo i ne napredujemo već nastavljamo živjeti u nervozi, napetosti, bezglavosti… Budući da će se to zasigurno nastaviti i u buduće, ima li smisla svake godine kretati iz početka, znajući kakav će otprilike izgledati svršetak? Trebalo bi se nad ovim ozbiljno zamisliti.

Isus je pred svoje suvremenike izlazio s tako ozbiljnim zahtjevima da su ga čak i oni koji su ga htjeli na radikalan način nasljedovati, pitali: »Tko se onda može spasiti? (Mt 19,25). Ima li smisla živjeti? Je li sav ljudski trud i muka uzaludan?« Poznati su nam Isusovi odgovori: »Ljudima je to nemoguće, ali je Bogu sve moguće« (Mt 19,26). »Sve je moguće onomu koji vjeruje!« (Mk 9,23).

Isus Krist savršeno poznaje ljudsku stvarnost. Poznate su mu naše želje i naše mogućnosti, naše nakane, odluke i konačna ostvarenja. Isus će i ono naše malo umnožiti. I iz naše zbunjenosti, nervoze, utrke s vremenom i sa samima sobom također će izvući nešto pozitivno, ali pod jednim uvijetom: da mi sebe i svoje životno breme, bez obzira u kakvom se stanju nalazimo, donesemo pred njegove noge ili izručimo u njegove ruke ili izrečemo u njegove uši i srce. Tada će nam Isus, usprkos svih naših nezgrapnih pokušaja i promašaja, dati da  osjetimo i doživimo blagodat uskrsnuća. Znat će Isus Krist nagraditi svako naše nastojanje, sve naše dobre nakane i želje, našu muku i odricanje, našu molitvu i pokoru, ma kako neznatne i neuspjele bile. Bez obzira na kojem se stupnju savršenstva trenutačno nalazimo ili u kakvoj zbrci sada živimo, dođimo pred Isusa Krista s time što jesmo i što imamo i nećemo od njega otići razočarani.

Moja je ovogodišnja korizma gotovo u cijelosti prošla u pastoralnim pohodima po našim župama, upoznavajući stvarno stanje u kojem se krčka biskupija sada nalazi. Rekao bih da sam se susreo sa svim generacijama, od vrtića do umirovljeničkih domova. Činjenica je ova: što neko mjesto ima manje žitelja, to me je veći broj vjernika u crkvi dočekao, u nekim mjestima nadmašujući broj stanovnika više od deset puta. Ja sam si to protumačio ovako: uz to što su ljudi vezani za svoj rodni kraj, pa i sad kad više u njemu ne žive doći će na svetu misu i uzdržavat će svoje sakralne građevine, jer su shvatili da dok im dolazi svećenik slaviti svetu misu, to znači: »još nas ima; još smo živi; još netko na nas misli.« Po svećenicima, Krist otajstveno ulazi u naš život. Stoga vam braćo i sestre još jednom stavljam na srce: molite za svetost svih nas i za nova svećenička i redovnička zvanja u našoj biskupiji. Isus Krist još uvijek na nas misli. On i nadalje nastavlja obilaziti svoje stado, ovaj naš kamenjar i naša mjesta, gleda i traži hoće li nekoga naći, susresti, zastati s njim i pod njegov krov ući.

Iako dijelimo sudbinu s cijelim našim narodom koji nemilice nastavlja napuštati svoja vjekovna ognjišta, budimo ustrajni donositelji uskrsne nade i pobijede Života. Ako je Otac nebeski svoga Sina od mrtvih u nov i vječan život uveo i tako svemu svijetu dao smisao da se po muci i smrti dolazi do uskrsnuća i neprolaznosti života, On može i nas i sav naš narod preporoditi i u novi život povesti.

Ne klonimo duhom! Budimo potpora jedni drugima, jer što nas je manje to smo jedni drugima potrebniji. Neka se to pokaže i na našem Nacionalnom susretu katoličkih obitelji u Solinu 15. i 16. rujna ove godine, da se u Gospinu svetištu svi u Duhu obnovimo i ohrabrimo i učimo od nje koja je cijelog života pa i u najtežim trenucima, znala stajati pod križem i nakon Velikog petka dočekati radost uskrsnog jutra.

To je bio Marijin Uskrs. Svatko od nas ima svoj i proživljava ga na svoj način, ali nitko bez znanja Božjega. Kako god se osjećali, ne zaboravimo da svaki, baš svaki Uskrs, mora proći preko Golgote. Ne tražimo zaobilaznice koje ne postoje nego se uputimo prema onome koji je za sebe rekao: »Ja sam Put, Istina i Život« (Iv 14,6), i imat ćemo Život.

Neka vam je sretan Uskrs i životnom snagom ispunjeni vazmeni dani.

Vaš biskup
+ Ivica

Print Friendly, PDF & Email