Novi pokušaj

Kada sam upisala autoškolu, nisam umišljala da sam vozački talent. Znala sam da neće biti baš sjajno. Znate kako ljudi kažu da netko ima dvije lijeve? Ja imam dvije lijeve.

Nije da se pravdam, nije da se baš ponosim time, ali tako je. Teorija je prošla divno i krasno, a onda je na red došla moja ‘jača’ strana, pokazati svu raskoš svojih motoričkih sposobnosti. Čini mi se da sam dobila najstrpljivijeg instruktora u autoškoli. Jadan čovjek, nije znao što ga sve čeka. Sada vozimo već dva tjedna i jučer smo otišli na poligon napraviti jednu jednostavnu vježbu, zaustavljanje u slučaju opasnosti. Za one koji ne znaju, treba samo razviti brzinu veću od 40 km/h i čim brže se zaustaviti nakon označene zamišljene opasnosti. Sigurno mislite da je jednostavno. Pa da, jednostavno je.
Da vidimo kako to izgleda?
Instruktor najprije sam izvodi vježbu kako bi je pokazao. Nagazio je na gas i ‘juri’ brzinom od 50 km/h prema kraju prekratkog poligona. Sreća da imamo dovoljno dugi poligon, komentira on. Nagonski stišćem oči kao da mi puše vjetar u lice, osjećam srce u grlu. Uspjela sam se suzdržati da ne pokrijem glavu rukama tako što sam čvrsto zgrabila svoj remen. Ipak, ne bi mi baš služilo na čast da je vidio kako se spremam na sudar s grmljem na kraju poligona. Naravno, zaustavili smo se dobrih desetak metara ispred spornog zelenila. Čak i bez strašnih trzaja. Još jedna demonstracija, još jednom vidim onaj zeleni grmić. A sada Vi, ležerno komentira instruktor.
Pokušaj…
Prvi pokušaj, prešla sam cijeli put, a da nisam ni stigla promijeniti brzinu. Ništa zato, imam ja strpljivog instruktora. Drugi pokušaj, u svojoj panici radim gluposti sa spojkom. Instruktor mi ljubazno objašnjava da se tako može i polomiti auto. Treći pokušaj, krivudam lijevo-desno umjesto da radim vježbu. Ljubazno mi je objašnjeno da ne stišćem grčevito volan, jer ću završiti u zidu. Četvrti pokušaj, ne trebate ići lijevo, idite ravno. Peti pokušaj, ne trebate desno, samo vozite ravno. Šesti pokušaj, ne, nemojte se zaustavljati. Sedmi pokušaj, samo vozite kao na cesti, ne treba izmišljati ništa novo! Sada se prisjećam kako me pred nekoliko sati uvjeravao kako su svi njegovi učenici uspjeli položiti vožnju i kako samo treba biti uporan. Bilo mi je drago kad mi je to rekao. Baš smo se dobro našli, dvoje koji vjeruju u moć upornosti. To me sada tješi i ne odustajem.
Nastavljamo…
Noge me ne slušaju, vježba opet ne uspijeva. Ili se vučem po poligonu ili naglo gazim po papučicama kao netko koga progone. Vježba traje već pola sata, instruktor još uvijek ne gubi živce. Počinjem mu se diviti, divim mu se više nego svih ovih dana kad sam mislila kako je strašno strpljiv. Vježba se nastavlja. Panično petljam po papučicama i u jednom trenutku stajem usred označene staze jer više ne znam što radim. Sjetila sam se svoga sina. On ima sedam godina i objasnio mi je čemu služi koja papučica kad sam mu rekla da sam počela voziti. Ne zna kako se zove spojka, pa ju je nazvao blokirka i lijepo mi je objasnio što njegov ‘dede’ radi s ‘blokirkom’, gasom i kočnicom kada ga vozi u školu. Ako je sedmogodišnjak shvatio što njegov ‘dede’ radi s ‘blokirkom’ i ostalim, bez da mu je dede to objasnio, onda sigurno ima nade za mene, i veliku i pametnu, zaključujem i nastavljam.
Novi pokušaj. Ovaj sam put dodala malo hrabrosti i uspjela srušiti čunj na kraju zamišljene staze. Pretpostavljam da to znači da je upravo nastradao onaj čovjek zbog kojega sam naglo kočila. Vježba je trebala biti savladana za 10 minuta, ali evo, nama je prošao već cijeli sat. Još jedan pokušaj i moramo kući. Ovaj put mi uspijeva spora verzija zadane vježbe, kao u usporenom filmu. Instruktor je još uvijek priseban i uljudan, iako mislim da ne može vjerovati što mu se to događa. Izlazim iz auta pred kućom, potpuno mokra. Ne izgledam kao da sam se namučila, nego kao da sam pala u more. Instruktor mi je poželio ugodan produženi vikend i da se dobro odmorim. Uzvraćam istim željama i jednim ‘hvala’ zbog strpljivosti i razumijevanja u cijeloj toj smiješnoj situaciji.
Zadovoljno primjećujem da mi se ne tresu noge, znači da nisam izgubila samopouzdanje. Još uvijek vjerujem da ću i ja savladati vježbu. Još uvijek vjerujem da ću i ja položiti ispit. Dopuštam si čak i to da vjerujem da ću jednog dana, nakon dovoljno prakse, biti dobar vozač. Ako moj mali sin kaže da će biti dobro, nemam razloga ne vjerovati.
U utorak završava produženi vikend i opet se nastavljaju sati vožnje. Vjerujem da ću uspjeti, jer ću u utorak dati sve od sebe. Trudit ću se ne stiskati oči i pazit ću da ne prekrijem glavu rukama. Trudit ću se iz petnih žila oko jedne obične gluposti. I bit ću zahvalna što je moj instruktor beskrajno strpljiv, što sam, srećom, naišla na čovjeka koji, kao i ja, čvrsto vjeruje u običnu statistiku; ako ne položiš iz prvog pokušaja, položit ćeš iz drugog. Navika, vježba i upornost uvijek su na tvojoj strani!
Iva Jelčić

Print Friendly, PDF & Email