Kvarnerski vez 9-2017.

O značaju vjeronauka u školi

ŠKOLA KAO MJESTO I PRILIKA GDJE ĆE SE MOĆI ČUTI ODGOVOR NA TEMELJNA PITANJA DUHA

Protekle šk. god. 2016./2017. navršilo se punih 25 godina otkako je vjeronauk ponovno sastavni dio odgojno obrazovnog sustava u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj. Možemo reći kako se nakon izbacivanja iz škole 1953. godi­ne vratio kući. Povijest školstva na našim prostorima bilježi da su škole uglavnom nastale u okviru crkvenih zajednica i da su prvi učitelji i vjeroučitelji bili uglavnom župnici i drugi svećenici. Koliko god je to već poznato i puno puta rečeno i napisa­no (i ja sam o tome pisao 1997.) čini mi se da je još uvijek korisno napisati zašto je vjeronauku mjesto i u školi. Naši biskupi u Poruci o vjerskom odgoju u školi i župnoj zajednici prigodom ponovnog uvođenja vjeronauka u škole 1991. godine pišu: „u svojem poslanju Crkva smatra da je dužna upoznati sve ljude koji to žele s porukom kršćanstva o najdubljem smislu čovjekova života i svijeta. Ona to poslanje sustavno ostvaruje vjerskim odgojem i obrazovanjem ne samo u okviru crkvenih zajednica, nego i u školi. Tako Katolička Crkva u Hrvata može potpunije ispunjavati svoje bit­no poslanje“. Obrativši se vjernicima svoje Biskupije u Okružnicama Biskupskog ordinarijata Krk prigodom uvođenja vjeronauka u škole tadašnji biskup mons. Josip Bozanić istaknuo je: „Škola je privilegirano mjesto gdje se događa humani i kulturni rast osobe i čitave zajednice. U školi nalaze odgovore pitanja uma i srca, pitanja znanstvenih znatiželja i umjetničkih nadarenosti. Ali škola mora također biti mjesto i prilika gdje će se moći čuti odgovor na temeljna pitanja duha, odgovor na nezao­bilazno traženje pravog smisla života. Služeći se školskim metodama, ponuđen kao predmet između drugih, u slobodi i duhu suradnje, vjeronauk nudi mjesto i priliku za taj odgovor“. Vjerski odgoj pomaže razvoju cjelokupne osobnosti na putu prema zrelosti; upućuje na vrednote koje mlade ljude čine otvorenijima i sposobnijima za ljubav prema istini, pravdi, odgovornosti, toleranciji, slobodi, solidarnosti i miru; osposobljuje za prihvaćenje sebe samih, svijeta u kojem žive i koji su pozvani iz­građivati.

Važno pitanje identiteta

Opravdanost vjeronauka u školi proizlazi iz činjenice da danas živimo u plura­lističkom društvu kojeg sačinjavaju ljudi različitih kultura, vjera i nacionalnosti. To traži pluralistički pristup odgoju i obrazovanju. Zato, ističu biskupi u već spome­nutoj Poruci o vjerskom odgoju i obrazovanju u školi i župnoj zajednici iz 1991., učenicima u Hrvatskoj treba ponuditi sustavan vjerski odgoj i obrazovanje koji im istodobno omogućava „upoznavanje, čuvanje i razvijanje vlastitoga te upoznavanje i poštivanje tuđega vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta. To, drugim riječima, znači da im treba omogućiti i izbor katoličkog, dijaloški i ekumenski usmjerenog, vjeronauka u osnovnoj i srednjoj školi.“

Važno je napomenuti kako je 1991. tadašnji naš biskup mons. Josip Bozanić go­vorio da katoličanstvo „duboko određuje povijesno-kulturnu baštinu našeg hrvat­skog naroda kao i drugih naroda ovog dijela Europe. Kršćanstvo danas postaje sve više nezaobilazan ključ za razumijevanje ne samo europskih naroda, nego i njihove budućnosti“. Pod tim vidom i gore spomenutim razlozima vjerski odgoj u školi s pravom je dobio mjesto u okviru školskog sustava odgoja i obrazovanja.

Koliko je vjeronauk u školi uspio u postavljenim ciljevima u proteklih 25 godina nije jednostavno odgovoriti. Često se govori o njegovim uspjesima i neuspjesima i kako to vrednovati. Htjeli bismo odmah vidjeti rezultate. Međutim neki rezulta­ti se mogu vidjeti i zahtijevali bi obimnu analizu i istraživanje. Neki rezultati nisu mjerljivi i nije ih moguće dokazati znanstvenim analizama, ali su zapisani u srcima djece i mladih, njihovih vjeroučitelja, nastav­nika i roditelja. Naše poslanje je sijati a tko će ubirati plodove nije na nama da određuje­mo. Predmet ovog članka nije sveobuhvatna analiza vjeronauka u školi, nego kratki osvrt o nekim elementima uz neke statističke po­datke. Stoga se u svojstvu predstojnika Kate­hetskog ureda Krčke biskupije želim ukratko osvrnuti na to vrijeme.

Sa zahvalnošću se sjećam onih koji su svo­jim pionirskim radom pridonijeli uvođenju vjeronauka u škole na našim prostorima. Po­sebno ovdje mislim na biskupa u miru mons. Valtera Župana koji je u ulozi generalnog vikara bio sudionikom tog vremena. Uz nje­ga svakako zahvalnost ide tadašnjem povje­reniku za katehizaciju (do veljače 1994.) dr. Antonu Bozaniću. On je pridonio cjelovitom ustroju vjeronauka u školi u našoj biskupiji. Na poseban način ističem da je upravo naša biskupija zahvaljujući tadašnjem biskupu mons. Josipu Bozaniću i prije službenog uvo­đenja vjeronauka u škole na razini Hrvatske, tj. godinu dana ranije, u suradnji s općinskim i školskim vlastima, postala dijelom života naših škola. Drugim riječima za potrebe kate­hizacije (župne kateheze) korišteni su školski prostori na Krku i Rabu.

Isto tako valja spomenuti da je uz orga­nizaciju ustroja vjeronauka u školi u Krku organizirana teološka izobrazba za prve vje­roučitelje laike naše Biskupije od kojih je više njih krenulo na daljnje doškolovanje i sada su vjeroučitelji s VSS.

Upravo od tih početaka do danas nositelji vjeronauka u školi uz svećenike, redovnike i redovnice bili su vjeroučitelji laici. Svima njima kao i organizatorima vjero­nauka u školi uvijek je bilo jasno da se, ri­ječima Ivana Pavla II, najbolje snage Crkve imaju posvetiti katehetskom radu s djecom i mladima. Slika polaznika vjeronauka u na­šoj Biskupiji, najprije zahvaljujući otvoreno­sti roditelja uvijek je bila za Crkvu izazovna.

Nakon ovih 25 godina svjesni smo činje­nice da uz sve napore koje je katolička Crkva uložila u vjeronauk u školi mnogo toga ne bi bilo ostvareno bez stručne podrške najod­govornijih osoba unutar školskog sustava u RH. Ta je stručna pomoć najprije dolazila sa strane poštovanih ravnatelja koji su stvarali ozračje u kojemu se vjeronauk u školi osje­tio u najvećem broju slučajeva dobro došlim predmetom. Njihova suradnja s Katehetskim uredom je na visokoj razini, a povremene po­teškoće rješavaju se u međusobnom uvaža­vanju. Oca Biskupa rado se prima u posjet školi prigodom pastirskog pohoda župama u kojima se nalaze škole. Hvalevrijedni su i povremeni susreti Biskupa s ravnateljima u Biskupiji koji će se, nadamo se, održavati svake godine.

Od početka uvođenja vjeronauka u školi Crkva je pokazala otvorenost suradnje pre­ma vjernicima laicima te je, zajedno s dru­gim odgovornim institucijama u život i rad vjeroučitelja mnogo toga od svoga znanja i umijeća uložila. Organizacija vjeronauka u školi istovremeno je pred Crkvu stavljala ne uvijek laku zadaću trajne brige oko vjerou­čitelja. Njegova trajna izobrazba, pružanje duhovne podrške, organizacija Katehetskog ureda, ostvarenje njegova radno pravnog sta­tusa i mnogo toga drugoga bila je zadaća koja se trajno postavljala pred Crkvu. Drago mi je da smo, ponekad i uz poteškoće, u suradnji s školama, župnicima, Nacionalnim katehet­skim uredom Hrvatske biskupske konferen­cije i Biskupijskim katehetskim uredima i svi zajedno uspjeli u onome što se od nas u određenim trenucima očekivalo.

Neka Duh Božji vodi…

Prigodom 20 godišnjice vjeronauka u ško­li vjeroučitelji su bili pozvani izreći svoja mi­šljenja o osobnim očekivanjima upućenima prema nadležnim institucijama odgovornim za unaprjeđenje vjeronauka u školi. Panora­ma različitih razmišljanja pokazuje s jedne strane blagu nesigurnost u njihovu radu koju često apostrofiraju kao nedostatak osjetlji­vosti drugoga za njihov identitet. Bez obzira radilo se o kolegama nastavnicima ili pak o crkvenim i državnim institucijama. S druge strane raduje činjenica što ima i onih koji osobnim pristupom prema nastavi te odgo­vornim izvršavanjem svih obaveza svjedoče o kvalitetnoj komunikaciji unutar kolektiva, otvorenosti školskih vlasti prema njihovim potrebama kao i o prihvaćenosti vjeronauka na različitim razinama.

Od početka vjeronauka u školi nezamisli­vo je bilo upustiti se u bilo što bez snažne pot­pore i konkretne aktivnosti naših svećenika. Njima ide jedno veliko hvala za sve ono što su s puno ljubavi i truda učinili u naviješta­nju vjere unutar školskih prostora, naravno s angažiranim udjelom i cijenjenih redov­nika i redovnica. Današnja se situacija čini drukčijom. Za razliku od početaka današnji angažman svećenika u vjeronauku u školi, što nije slučaj samo u našoj biskupiji, puno je niži. Iskustvo koje su stekli u školi otvara više mogućnosti za angažiraniji rad na po­lju župne kateheze i boljem razumijevanju komplementarnosti (nadopunjavanja) vje­ronauka u školi i župne kateheze. To je vrlo osjetljivo pitanje naše katehizacije i potrebno ga je još jasnije i preciznije postaviti. O tome dosta govori novi Radni dokument Hrvatske Biskupske Konferencije Da vaša radost bude potpuna. Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima. On katehezi kao odgoju u vjeri pristupa cjelovitije i pomaže da ne dođe do nesuglasja između vjeronauka u školi i župne kateheze.

Ovom prigodom bilo bi vrijedno vidjeti i što o vjeronauku u školi misle oni koji su ga prošli i koju važnost to ima za njihov život? Na to pitanje odgovorit će oni sami. Nadam se da im je vjeronauk pomogao da budu ljudi i kršćani koji svoj smisao pronalaze u Bogu, da prihvate sebe i razvijaju sposobnosti od Boga dane, da drže do sebe i prihvate ljude oko sebe bez obzira na vjeru, naciju i druge različitosti. Kratko rečeno da budu bogolju­bi, čovjekoljubi i domoljubi. Na početku nove školske godine neka Duh Božji vodi vjerouče­nike, vjeroučitelje, roditelje, odgojitelje i na­stavnike u svetom pozivu vjerskog i općeljud­skog odgoja djece i mladih te im pomognu da izrastu u odgovorne i zauzete vjernike i gra­đane te tako grade svijet bolji od današnjeg.

Anton Peranić, predstojnik Katehetskog ureda


Razgovarali smo s dubrovačkim biskupom mons. Matom Uzinićem

 KLJUČNI PREDUVJET SVAKE OBNOVE JE STVARANJE OPTIMISTIČNOG OZRAČJA
I OSOBITO PROMJENA MENTALITETA

KV – Preuzvišeni, za Dubrovnik smo svi čuli, no Vaša biskupija osim kopna ima i otoke u svom sastavu. Približite malo našim čitateljima vašu biskupiju.

Dubrovačka biskupija se prostire južnim dijelom Republike Hrvatske. Veoma je stara. Drži se da je osnovana u 7. st., nakon što su biskup i stanovništvo uništenog Epidaura pronašli utočište među stijenama na kojima se smjestio današnji Dubrovnik. Ovo Du­brovačku biskupiju, koja je od 998. do 1828. imala i status nadbiskupije/metropolije, čini još starijom jer je povezuje s onom epidaur­skom. Dubrovačka biskupije, u čijem se sa­stavu nalaze i još dvije povijesne biskupije, a to su Korčula i Ston, danas ima oko 76.000 vjernika, podijeljenih u 6 dekanata i 61 župu. Prije nego li spomenem otoke u sastavu Du­brovačke biskupije, želio bih reći da se zbog svoje nepovezanost s ostatkom domovine i sama Dubrovačka biskupija osjeća kao otok te da i mi, kao što ste vjerojatno to svojevre­meno čekali i vi na Krku, s nestrpljenjem če­kamo most koji će nas povezati s ostatkom Hrvatske. Od naseljenih otoka koji pripadaju Dubrovačkoj biskupiju najveći otok je Korču­la. Slijede je Mljet i Lastovo te tri naseljena elafitska otoka: Šipan, Lopud i Koločep. S izuzetkom Korčule koja se, Bogu hvala, još dobro drži, naši otoci, a s njima i poluotok Pelješac i Dubrovačko primorje, polako izu­miru. I to vidimo kao veliki problem.

KV – Dolazite nam propovijedati za Dan sluge Božjeg Ive Perana. Crkva i narod se ljetos prisjećaju 70. obljet­nice mučeništva blaženog Miroslava Bulešića. Papa u katehezi 21. 6. 2017 između ostalog kaže –„ …Neka Gospo­din dadne svima nama nadu svetosti. Ali netko bi me od vas mogao pitati: “Oče, može li se biti svet u svakodnev­nom životu?” Da, da, može. “Ali znači li to da moramo moliti po cijeli dan?” Ne, to znači da moraš obavljati svoje dužnosti kroz dan: moliti, ići na posao, brinuti se o djeci. Ali sve to treba činiti srcem koje je otvoreno Bogu, tako da rad, također u bolesti i trpljenju, pa i u nevoljama, bude otvoren Bogu. I tako se može postati svetim. Neka nam Gos­podin dadne nadu svetosti. Ne mislimo da je to teško, da je lakše biti zlotvor no svet! Ne. Moguće je postati svet jer nam Gospodin pomaže; On nam po­maže.“ Što nam vi o tome možete reći? Koja je uloga i poruka Božjih ugodnika za nas danas? I Ive Perana i blaženog Miroslava i drugih kojima se utičemo?

Sveci su bili ljudi kao i mi. Bili su članovi naših ljudskih obitelji i zajednica. Nisu bili nikakvi nad-ljudi. Sluga Božji Ivo Peran je bio sasvim običan fratar koji je savjesno i preda­no živio svoju posvećenost Gospodinu i obi­lato koristio od Boga dobivene talente, kao što je i bl. Miroslav Bulešić bio sasvim običan mladi svećenik koji je nastojao vjerno živjeti svoj svećenički poziv u teškim vremenima i koji je upravo to svoje nastojanje platio ži­votom. Slično je i sa svim drugim svecima. Nema razlike. Pogledajmo malo apostole, one koje je sam Isus izravno izabrao, i vidjeti ćemo da oni ni po čemu nisu bili drugačiji od nas. Uključujući i sve naše slabosti. Zato su nam svi oni trajni znak da svetost nije samo za neke, nego za sve. I da i mi možemo biti sveti. Ma zapravo, ne da možemo, nego i mo­ramo. Ne postati svet, znači potpuno proma­šiti svoj život jer svetost, a ona je u konačnici vječno zajedništvo s Bogom, smisao našeg postojanja. Ne samo da svetost nije samo za neke jer je ponuđena svima, nego također svetost nije niti nešto što se postiže izvan­rednim djelima i, osobito, nije nešto što se postiže nizanjem Očenaša. Svetost se postiže savjesnim življenjem svoje svakodnevice u skladu s Očenašom koji molimo, vršeći vo­lju Božju i u ljubavi služeći svojim bližnjima, osobito onima koji su nam na poseban način povjereni. I da, važno je i ono da nam Bog pomaže jer bez toga ne možemo. Bog je po­četak i svršetak svake svetosti. Ali zasigurno nam pomaže i zagovor svetih. I još više nam pomaže njihov primjer jer oni su nam, bez obzira na sve naše slabosti i nedostatke, uvi­jek ponovo znak da Bog zna naći način kako nam pomoći na putu svetosti, odnosno oni su nam znak, kako je to svojevremeno rekao sv. Ivan Pavao II., da Bog nije naviknut gubiti u suočavanju s našom ljudskom krhkošću.

KV – Predsjednik ste vijeća HBK za obitelj i život. Pokret za život krčke biskupije obilježava 25. godina svog djelovanja. Što možete svima poručiti govoreći o toj važnoj problematici ži­vota i obitelji?

Već sam u odgovoru na prvo pitanje spo­menuo problem izumiranja naših otoka. No to nije problem samo naših otoka. To je problem našeg naroda. Zato nam se potreba demografske obnova naše domovine nameće kao žurna i prioritetna zadaća. No nje nema i ne može biti bez obnove obitelji koja je u po­sljednje vrijeme, nažalost, ugrožena i izvana, lošom zakonskim rješenjima, i još više iznu­tra, nesnalaženjem u suočavanju sa svakod­nevnim obiteljskim obvezama i osobito s pro­blematikom odgoja novih generacija. Ključni preduvjet i jedne i druge obnove je stvaranje optimističnog ozračja i osobito promjena mentaliteta prema braku, obitelji i djeci, kao važnim društvenim vrednotama. Do stvara­nja takvog ozračja i promjene mentaliteta je dosta teško doći jer nas iz dana u dan šoki­raju različiti podaci koji neumoljivo govore o sve većem broju umrlih i sve manjem broju rođenih, ali i sve manjem broju vjenčanih i sve većem broju rastavljenih. Nedavno sam u jednim dnevnim novinama pročitao po­datak da je u jednom naše malom mjestu u Dalmaciji u prošloj godini sklopljeno deset brakova, a osam ih se rastavilo. Nažalost, ni u drugim dijelovima naše domovine podaci nisu puno bolji. Pa ipak, stvaranje takvog oz­račja i promjena mentaliteta su mogući. Oni su, mišljenja sam, osobito naša crkvena zada­ća koju trebamo vršiti kroz naše pastoralno djelovanje. I moram reći da u pastoralnom radu s našim obiteljima, koji koliko god da je težak i izazovan nema alternativu, primje­ćujem znakove nade da će se to i dogoditi, da ćemo prestati tonuti i krenuti putem obnove naših obitelji bez koje nema budućnosti.

KV – Donedavno ste vodili i Vije­će HBK za posvećeni život. I naša bi­skupija obiluje redovničkim životom, kako svojim zvanjima tako i brojnim samostanima na našim otocima. Što reći poglavito mladima koji se s naših otoka sve rjeđe odlučuju na posvećeni život?

Danas nije problem samo neodazivanja na duhovni poziv. Mi živimo u vremenu u kojemu je poziv općenito u krizi. Ovim se, zapravo, ovo pitanje samo nadovezuje na prethodno potanje o problematici život i obi­telji. Život je u krizi i obitelj je u krizi jer je poziv koji nam Bog upućuje pozivajući nas na otvorenost životu i služenje drugima u ljubavi u krizi. Zato je u krizi i duhovni po­ziv. I njegova kriza je izravna posljedica krize obitelji. To je prvi razlog. Obnovimo li svoje obitelji, obnoviti ćemo i svoje samostane i biskupije. No ipak, vrijedi donekle i obrnu­to. I na nama posvećenim osobama i našem ponekad neautentičnom ali još više od toga, usuđujem se to reći, premalo radosnom živ­ljenju svoje posvećenosti Gospodinu, odno­sno svojeg svećeničkog i redovničkog poziva, leži dio odgovornosti za krizu zvanja. To je drugi razlog. Mi i naš poziv, zbog načina na koji ga živimo, često više nismo izazovni i privlačni mladim ljudima. Samo autentično i radosno življeno svećeništvo i posvećenost Bogu može omogućiti mladim ljudima koje Isus i danas zove da čuju i razumiju njegov poziv i da mu se bezrezervno stave na raspo­laganje. U protivnom taj poziv ne može do njih doprijeti. Naravno, ovom treba dodati i treći razlog. Mnogi čuju i prepoznaju da ih Isus zove, ali mu se boje staviti na raspola­ganje. Boje se između različitih ponuda koje im život nudi, izabrati onu koju im nudi Isu­su Krist. Misle da će im on, odazovu li se, nešto oduzeti. No on će im, iako na drugačiji način nego li to očekuju, samo sve dati. Po­ručujem im, na temelju i svog vlastitog isku­stva i svojih vlastitih strahova, da se ne boje staviti Isusu Kristu i s njim krenuti u životnu avanturu koja se zove duhovni poziv. Iako se to u početku čini gubitak, isplati se. Duhovni poziv koji se autentično živi postaje izvor ra­dosti i nudi neslućene mogućnosti ne samo, da se vratim na drugo pitanje o svetosti, za biti osobno sveti, nego i za pomoći drugima na putu svetosti.

KV – Želite li još nešto poručiti na­šim čitateljima?

Želim im obilje Božjeg blagoslova u živo­tu i radu i nebeski zagovor naših svetih za­štitnika, kako bi nasljedujući njihov primjer i sami mogli ispuniti svoju životnu zadaću, odnosno učiniti boljim ovaj svijet i vrijeme, hrabro hodeći putovima svetosti.

Hvala vam na odazivu i vrlo lijepim poru­kama u ovom razgovoru.

Zvonimir Badurina Dudić


S Dorom nastavljamo hodočašće

“ČEKAJ, IMAM NEŠTO BOLJE ZA TEBE”

Jutro je hladno i treba se ustati iz teško ugrijanog kreveta. Dolazi hospitalero i budi nas sve. Vrijeme je za pokret. Svi se povla­če po baru jer je vani za umrijeti hladno, ali na put se mora. Uzmem svoje štapove i kre­nem kroz selo koje nikada neću zaboraviti. Naš gps nam je rekao da smo jučer prošli 40 km dolazeći do glupog sela. Nikad više! Danas ćemo lagano, imamo za proći samo 27 km. Što se sunce više diže, sve je toplije i sve je više ljudi na putu. Susreće mene jedna Bu­garka da od kuda sam, a ja Croatia? No! Kroejša? No! Hrvatska? No! Zagreb? No! Dubrovnik? No! Stvarno???? Da si iz Ame­rike još bi shvatila nekako ali ovako, opro­sti ali nikako! I žena uzme mobitel ode na google da ja njoj upišem gdje živim da ona može vidjeti slike. Kaže da je zemlja lije­pa i da će je sigurno posjetiti. Sve se bo­jim, ako ne završi na drugom kraju zemlje. I ponovo sam sama, ali ne zadugo, dolazi mi Fabijan (jedan od 6 Nijemaca) i kaže da su se morali razdvojiti, jer da su previše skupa. Po­čele su neke tenzije i danas hodaju sami. Pita me da kako mi uspijevamo biti skupa. Jed­nostavno, nismo skupa. Vidimo se u 6 ujutro kada rijetki vide i ništa do 16-17 h popodne kada imamo hrpu toga za pričati, usput se i večera.

Hodam dalje i evo nekog gradića na putu i na samom ulazu je parkiran kombi i starac zove hodočasnike da dođu u kombi po pečat. Nekako ga svi zaobilaze, svi su naučili prvu lekciju. Nikada od stranca ne uzimaj bom­bone. Selo-bar-pauza! No no no, iduće selo, muy temprano, ipak je tek prošlo 9. Eto meni idućeg sela i pauza. Sretnem Nicolu i Floria­ne i oni danas šibaju preko 30 km. No, moje noge kažu da je danas vrijeme odmora. Dolaze i moji Brazilci i završavamo caffe con leche i krećemo putem žutih strelica. Selo kroz koje prolazimo je zapravo jedna dugačka ulica sa 50-tak kuća i gotovo. Prolazimo kraj još jednog bara i tamo se pušta muzika. Inače ovdje u barovima nema nikakve muzike. I re­fren nam ostaje cijeli dan u glavi. Izlazimo mi iz sela i pretiče nas drugi dečko iz njemačkog društvanca i odjednom počne trčati po nizbr­dici sa cijelim ruksakom. Dečko je vidio stado ovaca i hoće se slikati s njima i tako se sjure i Brazilci i još neka 2 dečka. Počne tako narod­no veselje. Svi se žele slikati i taknuti ovce i magarca koji je s njima. Po njihovom odušev­ljenju, slikanju i snimanju mislim da je vrije­me da ovce stavimo kao egzotične životinje u zoološki vrt pa da jadna djeca znaju što je ovca. Ovo će biti ona generacija koja je kravu bojala u ljubičasto. Prođemo mi taj cijeli cirkus koji je nastao oko tih ovaca i čeka nas veeeeeeliiiiikaaaaa uzbrdica. Na znaku piše 12% nagiba du­žine 1050 m. Počinju fizičke pripreme, ski­danja svih majica i oblačenja majice krat­kih rukava, mazanje i vrijeme je pokreta. Noga ispred noge i uzbrdicu prolazim bez pol muke. Svaki trud se isplati, tako i svako mučenje prijaš­njih dana. Kako mi je Marcus rekao, stvar­no sam uživala penju­ći se po uzbrdici, ali posebno zadovoljstvo je bilo vidjeti bicikli­ste koji su se stvarno mučili da bi došli do vrha. Dođemo na vrh, a pogled kao iz avi­ona, sve je na dlanu. Kad se popneš moraš i sići što zna biti veći problem zbog koljena. Nizbrdo je 18% nagiba i 350m. Svatko se spu­šta kako zna, hoćeš na bok, hoćeš zig zag, po­skakivanjem, sa štapovima, bez štapova, ali ja sam našla jedinstveno rješenje za mene. Hod unatrag, zapravo je totalno olakšanje koljeni­ma. Snimi mene Patricija i to naravno posta­ne hit među našom camino obitelji, tako da sad svi jedva čekaju nizbrdicu da se snime i pošalju jedan drugome.  

I službeno sam u meseti. Od sada pa do Leona u koji stižem za 6 dana biti će sama ravnica bez igdje ičega. Kažu da je to najlakši fizički, ali najteži psihički dio camina.

Eto nas na toj ravnici i biciklisti nas šiša­ju sa svih strana. Sada shvaćam zašto nismo jednaki i zašto postoji toliki “jaz” između nas. Mi hodamo i ako se hoćemo pomaknuti s mjesta moramo produžiti korak, a oni pogo­tovo na nizbrdici, imaju glupa zvonca s koji­ma stalno zvone i moraš se maknuti s puta da te ne pokupe. Jedino što vidiš je njihova lako­ća kretanja i vjetar u kosi. To su oni ljudi koje vidiš u životu da im sve ide od ruke i da se za ništa ne moraju posebno mučiti. Ljutnja brzo prsne van, ali isto tako oni su cijeli cami­no sami. Dok se voze ne pričaju s nikim, ne vide ništa, a kad dođu u albergue nikoga ne znaju. Kad dođeš u kuhinju i vidiš čovjeka da sam sjedi, jede i gleda u tanjur, to je biciklist. Nastavljamo put dalje sa diskusijom o bici­klistima. Svima su bolna točka, ali kako se danas kaže da nema diskriminacije ne smi­jemo ništa ružno o njima. Put je ravan i tako olakšava hodanje. Upoznamo mi Nizo­zemku Dominik kojoj je ovo drugi camino. Kaže da joj je put super, ali da joj Santiago nije ništa posebno. Ona nije duhovna oso­ba pa joj sam cilj ništa ne znači. Kako god, našla bi ja puno materijala za raspravu, ali nemamo vremena jer ona odlučuje ostati u selu prije našega zbog boli. Mi produžu­jemo korak jer nam treba još 7 km do sela. Korak po korak, rasprava za raspravom i eto nama grada koji je točno ispred nas. Barem ga vidimo ovaj put. I sve se lijepo vidi, ali nikako do njega doći. Zbog ravni­ce stalno imam osjećaj da sam na jednom mjestu, ili što se više guram da napra­vim veći korak to se manje vidi rezultat. Trebalo nam je više od sat vremena da do­đemo do sela. Sva sreća da je malo pa ne moramo puno hodati. Dođemo mi do alber­guea, i oni nam kažu da su puni. Haaa? Ide­mo u drugi i drugi je pun, ali zato dođemo mi u treći i posljednji. Privatni je i košta 10 € što je skupo za albergue, ali nije da ima­mo nekih opcija. Ne planiram više hodati. Dok sam se prijavljivala, dotrči mi Patricia da imamo ručnike. Prave ručnike. Nisam mogla vjerovati. Znaš što znači imati pravi ručnik? Samo ne više osjetiti microfiber na licu. Onda je došao Marcus i rekao da imamo prave kre­vete. Nee??? S time se nemoj ni šaliti! Kad sam vidjela da imamo prave plahte i prave deke na krevetu, neću lagati, ali zasuzilo mi je oko. Zadnji pravi krevet mi je bio doma i od tada spavam po plastikama, jednokratnim plahtama i spavaćoj vreći koja je isto vrsta plastike i totalno onemogućuje bilo kakvo kretanje. Ovaj dan ću pamtiti kao poseban dan, kada je Bog nakon straha da nećemo imati smještaj rekao: “Čekaj imam nešto bolje za tebe”.

Noćas sam prvi put na gornjem krevetu, ali ništa mi ne smeta, jer imam pravi kre­vet!!!! U sobi nas nema puno, oko 10 žena i nas 3. Neka grupica Amerikanki koje su se odlučile malo provesti na caminu. Ne shva­ćam baš poruku ili poantu ili čak ni smisao jer kažu da one idu oko 10 km na dan, a kad se umore jednostavno zovu taxi, pa koliko košta da košta. Svatko ima svoj camino…

Dobili smo i večeru, koja je bila pravo ho­dočasnička. Nakon svake hodočasničke veče­re jednostavno zahvališ Bogu da si jeo hranu, a kakva je bila pričat će onaj tko preživi. Za predjelo smo imali paštu, koja je bila preku­hana i tako sitno narezana da bi ju mogla jesti djeca najranije dobi. Baš je bila spremljena za one koji nemaju zube, a poslije smo imali sa­latu i piletinu, što je bilo solidno i naravno na kraju desert sladoled. Idem uživati u svom luksuzu. Buen camino

Nismo se dugo čuli jer me Bog pokušao naučiti važnu lekciju, koja se zove ZAHVAL­NOST!!! Naime, danima sam se žalila sama sebi i skoro svima oko sebe kako mi punjač slabo puni i kako mi cijela noć treba za samo 50% baterije. Ne znam kada i kako, ali u jed­nom trenutku sam ga izgubila. Naravno, dok sam shvatila već je bilo prekasno, a kako ca­mino najčešće prolazi kroz gradove duhova gdje su jedini stalni stanovnici hospitalerosi i ne postoje ni dućani sa hranom, a da ni ne pomišljam na dućane elektrotehnike. Punjač je ostao samo pusta želja. Cijelu sam mesetu prošla bez ipada. Jednostavno sam mora­la naučiti reći HVALA za svaku sitnicu koju imam. Za sve što mi olakšava put. Zašto mi je tako teško reći hvala? Zašto je tako normal­no i uobičajeno postalo da moramo sve imati bez da kažemo Bogu hvala, bez da kažemo hvala drugima i bez da kažemo hvala sami sebi? Zahvalna sam što imam hlače koje se brzo suše, zahvalna sam za kreme koje imam i koje upotpunjavaju moj kraljevski tretman nogu, zahvalna sam na štapovima koje imam, na cipelama koje mi olakšavaju korak, na ljudima oko mene, koji su ponekad instant odgovor na moje molitve, zahvalna sam na boli kroz koju mogu učiti, zahvalna sam za svaki dan koji mogu prohodati, zahvalna sam na obitelji koju imam, na svakom zagr­ljaju koji dobijem, zahvalna sam na svakom novom prijatelju, a još više na svakom sta­rom prijatelju, zahvalna sam svima vama koji budno pratite svaki moj korak, zahvalna sam za svaku vašu misao, molitvu ili naka­nu upućenu prema meni, zahvalna sam na svemu što jesam, i što mi se pružila prilika da naučim puno stvari o sebi…. Jednostavno sam zahvalna…

Nije teško kada se krene. Dakle, meseta je središnji dio camina, od Burgosa do Leona. Za mnoge živa dosada, jer je najlakši dio camina (FIZIČKI), pa ga jed­mostavno preskaču sa busom. Što u stvarno­sti izgleda ovako, probudiš se kreneš na put i hodaš po totalnoj ravnici, nigdje uzbrdice, nigdje nizbrdice, a oko tebe zelena prostran­stva i sve ravno. Dobivaš snage jer je sve rav­no i produžiš korak, ubrzaš tempo, ali onda ti se vrati bol tek toliko da te nanervira, pa usporiš korak, a monotonija oko tebe blago ubija sve. I tako iz sata u sat, iz dana u dan. Ima dana kada mislim da haluci­niram jer sat mi pokazuje da već hodam sati­ma, a oko mene se ništa nije promijenilo, sve ravno, sve zeleno i sve dosadno. Postoji ipak jedan neopisivi osjećaj kada pred kraj dana vidiš grad, vidiš mjesto koje je cilj i vidiš kre­vet i tuš, i hladovinu i gotovo bi mogao sve dotaknuti rukom, ali mjesto je zapravo uda­ljeno 10 km što znači idućih 2,5 sata hoda. Nema boljeg osjećaja, a sunce se spusti i prži kao da ga nosim u rukama.

Kažu da se na tom djelu obnavlja um. Ne znam ako je to istina, ali monotonija oko tebe te tjera da gledaš u nekom drugom smjeru, prema unutra. Neki razmišljaju o svojim propustima i grijesima, neki važu odluke, neki jednostavno hodaju…. Za mene je taj dio bio poseban, jer sam iz dana u dan uči­la kako pustiti stvari koje ne mogu promije­niti. Kako pustiti prošlost u prošlosti, kako sebe vidjeti… Kako biti u konačni­ci zahvalna za sve što jesam, za sve što mi je dano i za svaki korak koji sam postigla. Pri tome mi je jako pomogla jedna pjesma koja je postala totalni hit camina. Naime, kada satima i danima hodaš po ravnici i ništa se ne mijenja, pokušavaš vratiti zabavu i smi­jeh na camino, ali kad kraj sebe imaš grupicu mlađih i malo starijih ljudi iz različitih zema­lja zadatak postaje veliki izazov. Dogovorili smo se da ćemo pjevat, no problema, ali koju pjesmu znamo svi??? Ja znam! LET IT GO… LET IT GO… and the perfect day is gone…. Its time to see what I can do to test the limits and break through…. i am free…. Let it go…

Zapravo je savršena pjesma za camino, a još kada se smišlja koreografija sa štapovima dok se hoda pa svi peregrinosi počnu graditi dvorce kao Elsa smijeh ne prestaje satima. Sva sreća da je to jedina pjesma koju imam na mobitelu pa olakšava stvar. Kroz cijelu mesetu obavještajna služba camina ne pre­staje sa radom tako da se potvrdila smrt čo­vjeka iz Lorce koji je zapravo 59 godišnjak iz Slovenije kojem je srce jednostavno prestalo kucati na zadnjem usponu prije grada. Kako doznajemo loše vijesti, tako se širi i vijest da sam sestra za žuljeve, pa me svako malo netko zaustavi i pita ako sam slobodna. No problema, rješavam žuljeve u manje od mi­nute. Dok tako nisam došla do Amerikanca koji je stvarno imao veliki žulj i sreli smo se u baru. Njemu je kraj dana, a ja još imam kojih 10 km za proći. Sredim ja njemu žulj, koji je imao 4 „šivanja“ i čovjek je htio iz zahvalnosti platiti privatnu sobu u selendri u kojoj se za­ustavio. Čovjek je inače direktor distribucije Coca Cole u Americi. Samo moja soba i moja kupaona, zvuči veoma primamljivo, ali moj put se nastavlja, a plaću primam jedino u za­grljajima. Zagrljaji su ovdje posebna pojava, nikada se nisam u životu grlila sa toliko ra­zličitih ljudi koliko ovdje. Na dan ih dobijem barem 40 i predivan je to osjećaj, čak mi je došla jedna žena da ako sam ja Dora da je ona čula da ja volim grliti ljude. Kroz smijeh, hod, zagrljaje upoznajem puno ljudi i njiho­vih priča. Tako mi dolazi Rafael, dečko je iz Njemačke i hoda camino sa gitarom i ide do većeg grada gdje svira na ulici i tako sve dok ne zaradi za hranu i albergue do sljedećeg grada. Upoznala sam i prvu camino obitelj. On je iz Bugarske, ona iz Koreje i upoznali su se na caminu i sada u znak zahvalnosti idu sa svoja 2 sina (8 i 10) proći camino zajedno. Upoznala sam i francuskinju, mladu ženu koja nije mogla zatrudnjeti i kad je zatrud­njela doktori su joj rekli da pobaci jer je imala puno komplikacija tijekom trudnoće. Žena se zavjetovala sv. Jakovu ako njeno dijete pre­živi i rodi se, propješačit će camino. I evo je na caminu, a njena curica od 3 godine živa i zdrava čeka svoju mamu.

Upoznala sam i stariji bračni par iz Špa­njolske koji putuje na magarcu. Žena sjedi na magarcu, a muž hoda. Kaže da im je tako teško jer ima dana kada ne mogu pokrenuti magarca da hoda.



Nastavak razmatranja o Isusovu pogledu  

ISUSOV POGLED OBJAVA JE BOŽJEG POGLEDA

Ovaj uvid u otajstvo Isusova pogleda vodi logičnom zaključku da je on objava i Božje­ga pogleda. Znamo da je Isus objavitelj Očev u svemu, na više mjesta se predstavlja tako. Npr. „Objavio sam im tvoje ime i ubuduće ću ga objavljivati, da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima“ (Iv 17,26). Očito je Isusov pogled odraz stvaralačkog, sveprožimajućeg, nježnog i milosrdnog Očeva pogleda koji nas prati od Iskona. Tu nam se otvara novi kut gledanja na povijest spase­nja koju možemo interpretirati posvema kao povijest Božjega pogleda. Samo ću naznačiti tu temu koja ima začetak u stvaranju svije­ta: „I vidje Bog sve što je učinio i bijaše dobro“ (Post 1,21). Ta se tvrdnja ponavlja kao refren da se naglasi stvaralačku snagu i pronicljivost Božjega pogleda. Slijedeći ko­rak spoznaje Božjega pogleda možemo naći u knjizi Brojeva. Tamo je zabilježeno kako sam Jahve uči Mojsija da blagoslivlje i da nauči druge blagoslivljati zazivajući Božji pogled koji unosi u srca mir i pouzdanje: „Neka pogled svoj Jahve svrati na te i mir ti donese“ (Br 6,25). Novi uvid u otajstvo Božjega pogleda imamo kod proroka Samu­ela. On, iskusni vidjelac i duhovnik, koji od svoje dječačke dobi nije „pustio da ijedna od Jahvinih riječi padne na zemlju“ (I Sam 3,19) uvidio je tek u svojoj starosti da „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gle­da na oči, a Jahve gleda što je u srcu“ (I Sam 16,7). Baš tu objavu o razlici ljudskog i Božjeg pogleda prepoznajemo u Isusovu dje­lovanju i ona postaje još jedan dokaz njego­vog božanskog podrijetla. Možda je Samuelov uvid utjecao na Davida, neočekivano poma­zanog za kralja, posred starije braće, jer on je među psalmistima pravi i gotovo jedini hi­mnik Božjem pogledu. „Jahve s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži“ (ps.14,2). „Pogledaj, usliši, Ja­hve, Bože moj! Prosvijetli mi oči da ne zas­pim na smrt“ (ps. 13,4). I tako se nižu psalmi (11,4; 35,22; 119,153) koji nas navode na mi­sao da je veliki pjesnik imao snažan i trajan osjećaj Božje prisutnosti u svome životu koje­ga ni grijeh nije prekidao. Osobit dokaz tome je psalam 139, pune i čudesne ljepote preda­nja: „Jahve proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustajem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili le­žim sve ti vidiš, znani su ti svi moji putevi“ (r. 2-3); „Pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim“ (r. 24). Možemo pretpostaviti da su Davidovi psalmi, koji su se pjevali i recitirali kao molitve, raširili duhov­nost Božjega pogleda te je Marija, Isusova majka, posve spontano mogla reći u svom hvalospjevu:“milostivo pogleda na neznat­nu službenicu svoju“ (Lk 1,48). Od Knjige postanka do Marijina Veliča možemo pratiti razvoj objave čudesnog Božjeg pogleda koji se sažima i zrcali u pogledu Isusa Krista. Us­poredno se razvija također čežnja i hrabrost gledanja Boga.

Uzajamnost pogleda

Može se pratiti taj razvoj uzajamnosti gle­danja u Sv. pismu i kršćanskoj duhovnosti. Podsjećam na nj s nekoliko napomena. Stari zavjet izričito spominje da nijedan čovjek ne može vidjeti Boga: „A ti moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati“ (Izl 33,20). Na to podsjeća i sv. Pavao u pismu Timoteju: „Koji je jedini be­smrtan i koji boravi u nepristupačnoj svjetlo­sti, kojega nitko od ljudi nije vidio i ne može vidjeti“ (I Tim 6,16). Tjelesnim očima to sva­kako nije moguće, ali neugasiva želja za gle­danjem pronalazi novi put, a to je oko srca. Taj put utire i opet genijalni David: „Moje mi srce govori: Traži lice njegovo! Da, lice tvo­je, o Jahve, ja tražim“ (ps 27,8). I u mnogim drugim psalmima nijansira i vraća se na če­žnju za gledanjem Boga. „U njega gledajte i razveselite se, da se ne postide lica vaša“ (ps. 34,6). „Oči svoje uzdižem k tebi koji u nebe­sima prebivaš“ (123,1). „U te su, Jahve, uprte oči moje, k tebi se utječem, ne daj da mi duša propadne!“ (ps. 141,8). „Oči sviju u tebe su uprte, ti im hranu daješ u pravo vrijeme.“ (ps. 145,15). Valjalo bi u čitavom Sv. Pismu istra­žiti temu gledanja Boga, ali vraćam se k Isu­su koji kaže: „Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati“ (Mt 5,8). Komentator će pridodati: „Gledati Boga licem u lice moguće je samo na nebu. Ali Boga vidjeti srcem mo­guće je već ovdje na zemlji. Ovakvo gledanje, s obzirom na ono u nebu, nije nižeg stupnja: srce vidi u najdublju stvarnost“ (W. Stinissen, Ovo je dan što ga učini Gospodin,173). Ovdje se otvaraju pitanja: što je čisto srce, kako se ono postiže i održava i drugo kakva je veza i međusobna uvjetovanost između tjelesnog gledanja i očiju srca. Odgovore prepuštam zainteresiranim tražiteljima. Ovdje bi donio tek dva primjera uzajamnog gledanja Krista i čovjeka. „Glasoviti propovjednik Notre-Dame u Parizu, dominikanac Bernard Bro, ovako je sročio poruku s križa. Sveti Augustin – po njemu – pita dobrog razbojnika Dizmu: Kako li si ti jedini tada shvatio kalvarijsku dramu? Zar si čitao Pisma? Zar si bolje razumio od učitelja Zakona? Dizma mu odgovara: Ne nisam proučavao Pismo, nisam razmišljao o proroštvima. Nego – Isus je u me upro svoj pogled i u njegovim sam očima sve shvatio“ (Bonaven­tura Duda, U plemenitu srcu, 322). Drugi pri­mjer je iz Arsa. Sveti župnik upitao je svoga župljanina seljaka koji je danomice satima stajao u crkvi s uprtim pogledom u svetohra­nište, što tako čitav dan čini. On je odgovorio: Ništa, ja gledam njega, a on gleda mene. Tu smo već u srcu kontemplacije koju je sv. Bonaventura jezgrovito opisao kao „čuvstve­ni pogled prema Bogu“. Listajući slučajno zadnji broj časopisa Spectrum, zapazio sam pjesmu s naslovom Pogled. U njoj piše i ovo:

Bojim se podignuti pogled prema Istini,
prema očima koje me traže.
Ali moja spuštena glava je moja obrana,
a Ti ne odustaj od mene,
upućuj mi svoj pogled.
I kad prihvatim Istinu o sebi,
kad skupim snage dignuti glavu,
tada će se osmjeh pojaviti na mom licu,
i moj pogled bit će upućen prema Tebi.

Pjesnikinja priželjkuje pogled Istine, pi­sane velikim slovom (Katarina Grbavac IV. FRS-a), pa je ta čežnja za uzajamnošću, koja rađa radošću, može biti molitva prizivanja oslobađajućeg pogleda Kristova koji ohra­bruje na uzvrat.

Fra Antun Badurina


 

Biblijska pitanja
(Piše: dr. Božidar Mrakovčić)

STRAH BOŽJI U BIBLIJI

Strah se obično definira kao neugodan osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi ili očekuje neku opasnost. U Starome zavjetu se o strahu Božjemu govori vrlo često. Bog izričito traži od svoga naroda da ga se boji: „Dakle, Izraele, što od tebe traži Jahve, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Gospodina, Boga svoga da, po svim putovima njegovim hodiš“ (Pnz 10,12). Znači li ovo da Bog za svoj na­rod predstavlja opasnost? Zašto se u Staro­me zavjetu vršenje Božjih zapovijedi definira kao strah Božji? Ivanovo evanđelje definira vršenje Isusovih zapovijedi kao ljubav prema njemu: „Ako me tko ljubi čuvat će moju ri­ječ…“ (Iv 14,23). Znači li to da je u Starom zavjetu Bog Bog straha, a u Novome Bog lju­bavi? Preduvjet za pronalazak odgovora na navedena pitanja jest uočavanje slojevitosti biblijskog značenja straha Božjega.

Teofanijski strah

Biblija je knjiga o Bogu koji se objavlju­je čovjeku, stupa s njime u kontakt kako bi ga spasio i ponudio mu zajedništvo s njime. Prvo što čovjek u susretu s Bogom primjeću­je jest činjenica da je Bog drukčiji od njega, da ga neizmjerno nadilazi, da je različit od svega što poznaje. Biblija definira ovu Božju jedinstvenu različitost pojmom „svetost“. U susretu s sa svetim Bogom čovjek se osjeća neizmjerno malen i grešan te ga spontano obuzima strah koji ga katkada privremeno lišava njegovih redovitih sposobnosti.

Nakon što je u snu vidio ljestve i anđele kako silaze s neba na zemlju Jakov je potre­sen uzviknuo: „Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebe­ska!“. Shvativši da je razgovarao s anđelom sudac Gideon je također prestrašeno uzvi­knuo: „Jao, Gospodine, Bože! Anđela Gos­podnjeg vidjeh licem u lice!“. Gospodin mu je na to odgovorio „Mir s tobom! Ne boj se, nećeš umrijeti!“ (Suci 6,22-23). Sličan strah doživio je i Izaija koji je svoj proročki poziv dobio u trenutku objave Božje prisutnosti u hramu: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana pre­bivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad Vojskama! (Iz 6,5).

Ovaj teofanijski ili objaviteljski strah osje­tila je i Marija kod navještenja što potvrđuje njezina zbunjenost i anđelove riječi: „Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga“ (Lk 1,30). Gledajući Isusovo preobraženje Petar od straha nije znao što govori (Mk 9,6), a kad su čuli Božji glas iz oblaka sva trojica učenika su u velikom strahu pala na zemlju (Mt 17,6). Slično će se kasnije dogoditi i Pavlu u susretu s uskrslim Kristom pred Damaskom (Dj 9,4).

Strah Božji i saveznička vjernost

Božja djelatna prisutnost čovjeka s jed­ne strane plaši, a s druge strane privlači. Njegova „strašna“ djela kod Izlaska izraz su Božjeg milosrđa prema Izraelu i kao takva rezultiraju povjerenjem i ljubavlju Izraelaca. S vremenom se u Starom zavjetu izraz strah Božji prestao koristiti u doslovnom smislu kao strah od Boga i počeo upotrebljavati kao izraz za religiju ili duhovnost općenito, kao sinonim za štovanje Boga, poštovanje i save­zničku poslušnost njegovim zapovijedima: „Dakle, Izraele, što od tebe traži Jahve, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Jahve, Boga svoga; da po svim putovima njegovim hodiš; da ga ljubiš i služiš Jahvi, Bogu svome, svim sr­cem svojim i svom dušom svojom; da držiš Jahvine zapovijedi i njegove zakone što ti ih danas za tvoje dobro dajem“ (Pnz 10,12-13). O strahu Božjem se ovdje govori u kontekstu ljubavi prema Bogu. Kao što se strah Bož­ji konkretizira u hodanju Božjim putovima tako se i ljubav prema Gospodinu ostvaruje obdržavanjem njegovih zapovijedi i zakona.

Paralelni odnos između bojati se Gospo­dina i ljubiti ga ukazuje da u Starome zavjetu strah Božji i ljubav prema Bogu nisu suprotni pojmovi. Strah Božji ne predstavlja neugodan osjećaj koji bi pretpostavljao Boga kao opa­snost za čovjeka, nego stav vjernog Izraelca koji ljubi Gospodina i vrši njegove zapovjedi te tako ostaje u savezničkom zajedništvu s Bogom silnim i milosrdnim. Ovakvo shva­ćanje potvrđuju nam i brojni Psalmi: „Blago svakome koji se boji Gospodina, koji njego­vim hodi stazama!“ (Ps 128,1); „Blago čovjeku koji se boji Gospodina i koji uživa u naredba­ma njegovim“ (Ps 112,1); „Oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu“ (Ps 33,18).

Strah Gospodnji početak mudrosti

U svjetlu gore rečenoga valja shvatiti i tvrdnju dragu mudrosnim spisima: „Strah Gospodnji početak je mudrosti“ (Izr 9,10; Ps 111,10; Sir 1,14). Mudrac je onaj koji traži i na temelju iskustva otkriva poredak dobra, tj. zakonitosti prisutne u svemu što ga okružuje kako bi poštujući ih živio skladno i uspješno. Stvoritelj je ugradio u sve stvorenje ovaj po­redak dobra i kao takav jamac je da će onaj koji ga poštuje živjeti dobro i uspješno. Ovu logiku najbolje ilustrira četvrta Božja zapovi­jed: „Poštuj oca i majku da dugo živiš i da ti dobro bude na zemlji!“ (usp. Izl 20,12; Pnz 5,16). Ovako shvaćen strah Božji je zapravo izraz povjerenja i pouzdanja u Boga.

Strah od Božje kazne

Mlađi dijelovi Staroga zavjeta poistovjeću­ju mudrost i Mojsijev Zakon (usp. Pnz 4,7-8), koji je zapravo uputa za smislen i uspješan ži­vot u skladu s Božjim vrijednostima. Bojati se Gospodina ne znači prvenstveno vršiti Bož­je zapovijedi iz straha od Božje kazne nego s povjerenjem da nam ih je Bog dao za naše dobro. Međutim kada čovjek zaveden zlom izgubi ovo povjerenje nastupa strah od ne­gativnih posljedica napuštanja Božjega puta (usp. Post 3,10) koje Biblija, želeći istaknuti Božje suvereno upravljanje, naziva Božjom srdžbom (Izl 20,5-7; 23,21). Imajući u vidu ljudsku slabost i ozbiljnost posljedica naših odabira i Novi zavjet katkada poseže za stra­hom od Božje kazne: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“ (Mt 10,28); „…sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!“ (Fil 2,12). Ova­kav strah, premda za nas grešnike često spa­sonosan, daleko je od Izaijinog duha straha Gospodnjeg (Iz 11,2), a još dalje od novoza­vjetnog ideala: „Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah“ (1 Iv 4,18).


 

Svjedoci
(Propovijed biskupa Ivice na sprovodnoj misi za fra Bonaventuru Dudu u Krasu , 7. 8. 2017.)

DIVITI SE BOGU KAO O. BONAVENTURA DUDA

Sveti Ivan apostol na početku svoje prve poslanice kaže da vjernicima piše o Isusu Kri­stu ne ono što je čuo od drugih nego o onome što je bilo na početku, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše, što se nama očitova, što smo vidjeli i čuli to navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama (usp 1 Iv 1,1-4).

U tom duhu i ja večeras ne želim ponav­ljati sve ono što je vlč. Saša Ilijić pročitao na početku svete mise i o čemu ste imali prili­ke ovih dana slušati u medijima o profesoru Bonaventuri Dudi, nego kao njegov student i poštovatelj želim s vama podijeliti samo mali dio svojih dojmova i doživljaja. Ne ono što su mi drugi rekli, nego kako sam ga ja osobno doživio svojim ušima i očima. Prije svega on će zauvijek za mene ostati profesor. Čini mi se da se i njemu taj naslov najviše sviđao, ma­kar je u svijetu poznatiji kao pater Duda, ali profesor je nešto što ima trajnu vrijednost. I svaki student stoji pred svojim profesorom, ako ga cijeni, s poštovanjem.

Sjećam se dobro kad sam bio na postdi­plomskom studiju u Rimu da je dekan fakul­teta Jos Janssens prikazujući nam slajdove iz antičke povijesti svaki put kad se na nekom od slajdova pokazalo ime njegovog profesora, on se duboko naklonio i rekao: „Ovo je bio moj profesor“. Ako želite da vas drugi poštuju i vole, morate biti zahvalni svojim profesori­ma, učiteljima i odgojiteljima jer su vas oni učili mudrosti života.

Profesor Bonaventura Duda je u moje vri­jeme predavao u prvoj godini fakulteta Uvod u misterij Krista i povijest spasenja. Taj se predmet nalazio na prvom mjestu u Indexu u prvoj godini fakulteta. Uvod u misterij Kri­sta… Prof. Duda nas je kao prvašiće, učio polako hodati i ulaziti u ono što je bit svega kršćanstva i svega svijeta, a to je Isus Krist. Otkrivati Isusa Krista i Božje tragove kroz povijest svijeta, koja po Božjim zahvatima postaje i povijest spasenja. Ova naša obična, svakodnevna povijest, možda puno puta do­sadna ili turobna ili dramatična, dobiva svoje posebno značenje kad u nju zakorači Gospo­din Bog i daje joj potpuno novi smisao. Koja ne ostaje samo zbir događaja koji su se zbili u prostoru i vremenu nego postaje povijest spasenja, ugrađuje se u vječnost tako da ni­šta dobra što je učinjeno kroz cijelu povijest svijeta neće biti zaboravljeno i nije uzalud učinjeno nego će se ugraditi u sveopće dobro svijeta koje neće nikada propasti, pa bila to i čaša hladne vode koju ste drugome s ljubav­lju pružili. U kasnijim godinama predavao nam je iz Novog zavjeta Djela apostolska i Pavlove poslanice, na način da vi zavoli­te ono što slušate. Kao odgojitelj imao sam prilike slušati studente kako doslovno mrze određene predmete, pa onda i svoje profeso­re koji im nisu znali prenijeti onu materiju koju su tumačili na način da je studenti za­vole.

Bilo mi je teško slušati kad su studenti bili presretni kad bi položili ispit s dvojkom i od sreće palili skripte iz kojih su učili. Ja bi se žalostan pitao: „Kakvi su to profesori koji ne znaju oduševiti studente za svoj predmet i kakvi će to sutra biti svećenici koji će mora­ti ljude oduševljavati za Isusa Krista, a pale skripta iz kojih su učili?“

Ja sam sve svoje bilježnice ljubomorno čuvao. Došao sam do četvrte godine teološ­kog studija s nekom odbojnošću prema Dje­lima apostolskim. Meni je to bilo dosadno svake godine kroz pedeset dana svaki dan od Uskrsa do Duhova čitati na misi Djela apostolska… I onda dolazi četvrta godina fa­kulteta. Još uvijek mi je živa slika profesora Dude kako ulazi u dvoranu, rekao bih više uplovljava nego što hoda, u habitu,… sjeda za katedru, vadi naočale iz kapuce i lupkajući po katedri govori: „Gospodo i prijatelji, ovaj ćemo semestar zajednički razmišljati tri sata tjedno o Djelima apostolskim“. Ja se hvatam za glavu i kažem: „Tko će to izdržati?“.

On počinje s prvom rečenicom Djela i tumači riječ po riječ…. i ja od mrzitelja po­stajem zaljubljenik u Djela apostolska i to traje već punih trideset godina, zahvaljujući načinu i pristupu jednog profesora svome predmetu i studentima. Ako profesor ne zna oduševiti za svoj predmet onda je promašio zvanje da je ne znam kako velik i pametan. I ovdje ću ponoviti: Mi smo imali profesore koji su vjerovali što su govorili i govorili što su vjerovali. Mi im se svaki put na spomen njihova imena moramo pokloniti, jer bez njih ne bismo bili to što jesmo. Budući da je profe­sor Duda tumačio Sveto pismo Novog zavjeta mogli bi ga pronaći u svakom odlomku Sve­tog pisma. Danas smo npr. čuli u evanđelju kako Isus umnaža kruh ne zato da pokaže svoju božansku moć, nego iz samilosti pre­ma ljudskoj potrebi. Kaže evanđelist: „Kad Isus iziđe i vidje silan svijet, sažali mu se nad njim…“ (Mt 14,14). Sažali se. Isus ima su­ćutno srce.

Tumačeći ovaj odlomak prof. Duda jednoć reče: „Ako ideš ulicom i sretneš siromaha, a nemaš ništa da mu dadeš, uzdahni nad njim, da Bog čuje tvoj uzdah sažaljenja pa će se on pobrinuti i providjeti, samo ne moj proći bez osjećaja. I kad idete ulicom otvorite uči, zapa­žajte stvari, učite i divite se“.

Mi smo se prestali diviti Bogu, ljudima, događajima i stvarima oko nas. Ako ste gle­dali onaj film o prof. Dudi, koji je u četvrtak ponovljen na HTV, on neprestano ide sa šta­pom i bezbroj puta izgovara riječ: „Bože moj, o Bože moj“. Ovo mjesto može biti ponosno što je u njemu dio svoga djetinjstva proveo čovjek koji je bio mali, siromah,… koji je iza­brao siromašni Red svetog Franje, postao velik, a zauvijek ostao mali, mali brat Roko Bonaventura. Amen.

 

ŽIVOTOPIS FRA BONAVENTURE DUDE
(1924. – 2017.)

Rođen je u Rijeci 14. siječnja 1924. godine, krštenjem Roko. Rano djetinjstvo proveo je u Krasu, gdje je s pet i pol godina krenuo u pučku školu. Pohađao ju je do 1933. godine, a nakon toga školovanje nastavlja na Sušaku u građanskoj školi. U to vrijeme ministrirao je kod časnih sestara svetoga Križa i upoznao trsatske franjevce koje je, nakon drugog ra­zreda, zamolio da ga prime u samostan. Pri­mili su ga i 1935. godine poslali u Varaždin na franjevačku gimnaziju. U novicijat je ušao 1941. godine, a nakon mature 1944. zapo­čeo je studij teologije u Zagrebu. Na Kato­ličkome bogoslovnom fakultetu diplomirao je 1950. godine, a 15. siječnja iste godine na Trsatu proslavio mladu misu. Od 1946. go­dine objavio je mnoštvo znanstvenih, struč­nih i kulturnih priloga te više od 40 knjiga. Njegov životni put 1954. godine nastavlja se u Rimu gdje je na Franjevačkom sveučilištu ‘Antonianum’ postigao doktorat disertacijom o dubrovačkom dominikancu Ivanu Stojko­viću, ekleziologu iz XV. stoljeća. Nakon toga na Papinskom biblijskom institutu položio je biblijski licencijat. U Zagreb se vratio 1957. godine i ujesen postao asistentom na Kato­ličkome bogoslovnom fakultetu. Od godine 1964. do 1969. bio je redoviti profesor i pro­čelnik Katedre Svetoga pisma Novoga zavje­ta. Više puta bio je prodekan, a od 1982. do 1986. godine dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. Predavao je i na različitim institu­tima, a uz profesorski i nastavni rad, često je sudjelovao na brojnim znanstvenim skupo­vima i objavljivao radove u stručnim časopi­sima i znanstvenim zbornicima. Umirovljen je 1. listopada 1993. godine, a 9. studenoga 2001. godine izabran je za profesora emeri­tusa Sveučilišta u Zagrebu.

Bio je glavni urednik Zagrebačke Biblije, kapitalnog prijevoda Svetog pisma iz 1968. godine, iznimnoga zagrebačkoga i hrvat­skoga biblijskog pothvata, zajedno s ostalim vrhunskim zagrebačkim i hrvatskim knji­ževnicima i jezikoslovcima, teolozima i pre­voditeljima, (tiskane u 400.000 primjeraka) što je utjecalo i na tiskanje desetak svezaka Hrvatskoga lekcionara (1973.-1991.). Kao au­tor sadržajnog projekta i kao član uredništva s Jurom Kaštelanom sudjeluje u ostvarenju Zagrebačke Biblije 1968. godine u izdanju Stvarnosti, poslije ju je otkupila Kršćanska sa­dašnjost. S fra Zorislavom Lajošem (+1972.), prvotnim inicijatorom, ujesen 1962. godine sudjeluje u pokretanju Glasa Koncila, koji će postati jedna od temeljnih ustanova naše Crkve u javnosti. Širitelj je misli Drugoga vatikanskoga sabora s koncilskom ekipom predvođenom blagopokojnim profesorom Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem, franjev­cem kapucinom. Sudjeluje i opširno referira na dva temeljna pokoncilska teološka sim­pozija o obnovi teologije u Santo Domingu (1965.) i u Rimu (1966.). U punom jeku po­koncilske obnove liturgije tadašnja Biskupska konferencija Jugoslavije povjerava fra Bona­venturi Dudi izradu biblijskog djela Hrvat­skog lekcionara u deset svezaka. Taj posao izveo je u najužoj suradnji s fra Jerkom Fuća­kom (+1992.). Za potrebe lekcionara nanovo su preveli Novi zavjet u izdanju Kršćanske sadašnjosti te izvršili lekcionarsku redakciju Psaltira Zagrebačke Biblije. I danas čitamo u bogoslužju tekstove koje su oni priredili. Obojica su sudjelovala u prijevodu Rimskog misala i Časoslova. Fra Bonaventura je sam preveo osamdesetak novih časoslovnih hima­na. Kasnije su se obojica zauzela i za prijevod Ekumenskoga Novog zavjeta (Zagreb, 1972.) te za ostvarenje tzv. Jeruzalemske Biblije (1994.). Značajna je njegova prisutnost od je­seni 1960. godine na Svećeničkom tečaju, a potom na Teološko-pastoralnom tjednu koji je ubrzo prerastao u najveći godišnji skup katoličkoga svećenstva u ondašnjoj Jugosla­viji, i sve do danas u Hrvatskoj. Pridonio je u pokoncilskoj obnovi redovništva. Godine 1966. provincijali su mu povjerili redakciju prijedloga za obnovu franjevačkoga zakono­davstva – Propositio pro accomodata renova­tione Ordinis.

Bio je neumoran pastoralni djelatnik, kao propovjednik, pisac, publicist i voditelj duhovnih vježbi. Fra Bonaventura Duda je među prvim svećenicima koji se pojavio na televizijskom ekranu. Bio je čest i tražen sugovornik mnogih radijskih i televizijskih emisija. Hrvatska televizija snimila je o nje­mu godine 2009. dokumentarni film ‘Manji brat fra Bonaventura Duda’. Sugovornik je i brojnih novinskih intervjua. Mnogi su nje­govi članci, objavljeni najprije u novinama i časopisima, kasnije sabrani i izdani u obliku knjiga, među kojima: trilogija popularnih komentara nedjeljnih i blagdanskih čitanja za sve tri liturgijske godine ‘Sijač je Sin čo­vječji’ (1989.), ‘Sjeme je riječ Božja’ (1987.) i ‘U plemenitu srcu’ (1990.), zbornici izabranih tekstova ‘Koncilske teme’ (1992.) i ‘Rukovet domovinskih tema’ (1999.), knjižica o redov­ništvu ‘Ima li naše redovništvo budućnost’ (1971.), knjiga o sv. Franji ‘Moj sveti Franjo’ (1990.), obrada hrvatskih božićnih pjesama ‘Svijeta razveselitelj’, korizmeni molitveni tekstovi ‘Isusov križni put i Sedam riječi na križu’ (1990.), hrvatske marijanske teme ‘Nazaretska poruka Marijina Trsata’, dvije knjige razgovora ‘Ljudskost Božića’ (1995.) i ‘Krist i naši svagdani’ (1996.), razmišljanja sa svojih šetnji po Mirogoju ‘Ja Bogu povje­rih svoj štap’ (1999.), razmišljanja o početku novoga milenija ‘S Isusom u treće tisućljeće’ (2000.), razmatranja o duhovnosti ‘Pabirci iz kršćanske duhovnosti’ (2008.) i dr. Uz sav svoj rad fra Bonaventura Duda bio je izvrstan voditelj dvaju crkvenih procesa za beatifika­ciju slugu Božjih, najprije za provincijalnog ministra fra Vendelina Vošnjaka. Posljednjih godina intenzivno je pripremao materijale za kauzu sluge Božjega fra Alekse Benigara, pišući izvješća o njegovoj svetosti. Benigar je osobito zaslužan kao prvi, dosada nenad­mašeni, biograf Alojzija Stepinca. Osim toga surađivao je i na procesu bl. Alojzija Stepin­ca, o. Ante Antića i postavio temelje procesu sestre Marice Stanković. Kao veliki štovatelj lika i djela sluge Božjega Antuna Mahnića od samoga početka pokretanja kauze bio je aktivan podupiratelj molitvom ali i svojim osobnim svjedočanstvom. Autor je molitve za proglašenje blaženim i svetim sluge Božje­ga biskupa Antuna Mahnića koju je sastavio još 2002 godine, prije pokretanja postupka, kod prijenosa Mahnićevih zemnih ostataka iz Zagreba u Krk.

Znanje fra Bonaventure Dude bilo je en­ciklopedijsko, a zanimanje za biblijske i teo­loške teme svestrano. On je bio djelatnik na širokom polju otkrivanja same Crkve i njene poruke u koncilskom i pokoncilskom vreme­nu. Posve je bio predan poslanju Crkve i nije birao zadatke po svojim sklonostima nego po njihovoj važnosti. Osjetljiv je za ‘znakove vre­mena’ i spreman na koncilijantnu suradnju sa svima kojima je na srcu dobro ljudi. Dobitnik je niza hrvatskih i stranih nagrada i priznanja. Od Republike Hrvatske odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Go­dine 2004. fra Bonaventura Duda dobio je u Zagrebu znanstvenu nagradu ‘Annales Pilar’ Instituta društvenih znanosti ‘Ivo Pilar’. Na­gradu je primio kao jedan od prvaka hrvatske teološke misli, jedan je od najuglednijih su­vremenih crkvenih govornika. Godine 2008. godine primio je u Osijeku na Evangeličko­me teološkom fakultetu Ekumensku povelju za zasluge u biblijskome ekumenizmu o 40. godišnjici izlaska Zagrebačke Biblije, kojoj je s književnikom Jurom Kaštelanom bio glav­nim urednikom. Godine 2010. kardinal Josip Bozanić mu je na proslavi 60. obljetnice sve­ćeništva udijelio odlikovanje pape Benedikta XVI. križ „Pro Ecclesia et Pontifice”. Godine 2010. tadašnji generalni ministar Reda ma­nje braće fra Jose Rodriguez Carballo predao mu je Medalju 800. obljetnice Reda u znak zahvale u ime sve braće Reda. Godine 2014. za zasluge i postignuća za duhovnost i kultu­ru dobio je Medalju Grada Zagreba. Godine 2014. dobio je Nagradu Grada Zagreba za ži­votno djelo. Godine 2014. dobio je Nagradu Grada Rijeke za životno djelo. Blago je pre­minuo u Gospodinu 3. kolovoza oko 9 sati u Franjevačkom samostanu sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu, u 94. godini života, 76. redov­ništva i 68. svećeništva.

Bio je jednostavna i sveta života.

Print Friendly, PDF & Email