Kvarnerski vez 10-2017.

Poučan razgovor sa prof. dr. Dubravkom Turalijom

RIJEČ BOŽJA JE ŽIVA I DJELOTVORNA – NEUGASUVA, NEIZBRISIVA I NEZAUSTAVLJIVA

KV – Približite nam na početku raz­govora poštovani profesore proble­matiku istine Svetoga pisma nekada i danas?

Problem je ovdje više afirmativan nego negativan. Drugim riječima, pod pojmom „problem“ ne mislimo u prvome redu na neki isprovocirani čin ili opterećujuće stanje s kojim bi se trebalo suočiti i koji bi trebalo rješavati, nego se prije svega misli na što pot­punije teološko razumijevanje, prihvaćanje i življenje Božje riječi u svakodnevnom životu vjernika, tj. u Crkvi. Sveto pismo treba bu­diti i vjeru i razum i uzdizati ih do najviših duhovnih i mislenih frekvencija, ali vidimo da to baš i nije lako. Stoga „problem Svetoga pisma nekada i danas“ ponajmanje se odnosi na vanjske čimbenike koji bi ga možda, bilo hotimično ili samo posljedično degradirali, nego se prije svega tiče odnosa Boga i vjerni­ka. Vjernik vjeruje da se Bog objavio čovjeku prvotno u stvaranju, zatim u Pismu i konačno u svome Sinu. Vjernik stoga prepoznaje Božje djelo u svemu što ga okružuje, u svemu što je napisano u Bibliji i konačno u svemu što nam je dano u Božjem Sinu Isusu Kristu. Među­tim, za temeljitije razumijevanje prapovije­snoga stvaranja svijeta, povijesnoga pisanja Biblije i sadašnje stvarnosti razumijevanja, vjerniku je potrebno podložiti se dubljim te­ološkim promišljanjima jer objava Oca kul­minira u Sinovu daru Duha Svetoga koji vodi, upravlja i upotpunjuje sadašnju Crkvu (usp. Verbum Domini, 20).

KV – Zašto, čini se, mnogim katoli­cima, posebno u nekim duhovnim po­kretima i danas predstavlja problem crkveno a opet znanstveno tumačenje Svetog pisma, prihvaćanje možemo reći već davno uočenih i prihvaćenih književnih vrsta u biblijskim knjiga­ma ( od Divino aflante spiritu…) te u skladu sa Crkvenim naukom čitanje pojedinih ulomaka koji se nikako po­put npr. i mnogih Isusovih prispodoba i primjera ne smiju shvaćati doslovno? Uči nas npr. KKC 110 – Da bi se shvati­la nakana svetih autora, treba uzeti u obzir prilike njihova vremena i njiho­ve kulture, ondašnje “književne vrste”, onovremeni način shvaćanja, izražava­nja i pripovijedanja. “Istina se, naime, drugačije iznosi i izražava u tekstovi­ma, prema tome jesu li povijesni, ili proročki, ili pjesnički, ili drugovrsna govora”.

Svaki izgrađeni katolik, tj. vjernik koji je paralelno radio na svojoj intelektualnoj i vjer­skoj formaciji nikada neće dovesti u pitanje nadahnutost Svetoga pisma, tj. vjerovanje da je Bog začetnik Biblije i da je izabrao određe­ne ljude da oni, služeći se svojim sposobno­stima i spoznajama, ali opet pod djelovanjem Duha Svetoga, prenesu božansku poruku. Od Drugog vatikanskog sabora pitanje nadahnu­ća Svetoga pisma jasno je i temeljito obrađe­no tako da se danas njegov božanski autoritet ne dovodi u pitanje kako je to bilo ranije. Na primjer, racionalisti 17. st. bili su opterećeni prirodnim znanostima kao novim načinom komuniciranja svijeta. Tako su teologija, filo­zofija i književnost gledane kao dotrajale dis­cipline koje je industrijalizam 19. st. dodatno opteretio. Ali riječ Božje je živa i djelotvorna pa prema tome neugasiva, neizbrisiva i neza­ustavljiva. Ipak, kao na početku tako i danas, riječ Božja treba zaufane i oduševljene ljude preko kojih će biti navještena, tumačena i ne­zaustavljiva na putu spasenja čovječanstva.

KV – Povezano sa prethodnim pita­njem prijeti li nam i u Crkvi ili u nekim udrugama i pokretima neki oblik du­hovnog fundamentalizma?

Fundamentalizam je jako naglašen u određenim islamskim krugovima i nekim protestantskim vjerskim zajednicama, ali ni­kako u Katoličkoj Crkvi, koja po sebi ne može biti fundamentalistička ni u kojem svome segmentu. Crkva je njegovateljica slobode u istini. Sloboda i istina su bitna svojstva Crkve od kojih ona ne može odstupiti. Ipak, Crkva u svojoj slobodi ne može suzbiti „hodanje“ po svojim rubovima i polovima koji mogu biti vrlo „skliski“ pa i za one koji se smatraju su­per vještima u teologiji. Međutim, Crkva ima jasnu „pistu“ nauke na koju stoljećima slije­ću i s koje polijeću katolički teolozi cijeloga svijeta. Svako uzlijetanje i slijetanje mimo te piste biva detaljno elaborirano i javno oka­rektirizirano od strane Učiteljstva. Tako da fundamentalizmu, ekstremizmu, indiferen­tizmu, permisivizmu (popustljivosti), laksiz­mu, sinkretizmu… u Crkvi nema mjesta ne zato što ga ona ne bi htjela, nego zato što po­stoje instrumenti u Crkvi koji suzbijaju štetu izazvanu takvim ili sličnim ekstremističkim težnjama.

KV – Kako tumačite primjetnu odre­đenu zbrku glede ispravnog – u skla­du sa crkvenim naukom – tumačenja Svetog Pisma u životu bar nekih čini se dobronamjernih i revnih katolika? 

Crkva ima svoj sustav navještanja riječi Božje. Biskupi, svećenici te đakoni i laici koji su autoritetom Crkve dobili službu učitelja i navjestitelja vjerno prenose kršćanski poklad vjere. Kako bi očuvala istinitost u tumačenju, Crkva je formirala institute i komisije koji joj pomažu u njezinu poslanju. Usto, Crkva ima i svoje tehnike navještanja i tumačenja riječi Božje. Crkveno učiteljstvo bdije nad is­pravnošću i točnošću tumačenja riječi Božje. Znači, u Crkvi postoje mehanizmi po kojima se vjernici ravnaju u svome odrastanju u vje­ri kroz prihvaćanje i življenje riječi Božje. Ti su mehanizmi vrlo praktični, jasni i rekao bih jednstavni. Crkvene definicije su toliko „izbrušene“ da su po svojoj jednostavnosti jednake poslovicama, a znamo da u poslovi­cama nema suvišnih riječi, a znamo i to da su poslovice po sebi univerzalnog karaktera, tj. koriste ih i djeca i odrasli i prosječni i visoki intelektualci. Tako, npr. definicija sakramen­ta glasi: Vidljivi znak nevidljive Božje milo­sti. Ova definicija ne može biti jasnija, a opet teološki toliko detaljna da se na svakoj riječi može razraditi poseban traktat. Naravno, uvijek ima nejasnoća koje po sebi i nisu tako nejasne, ako se prihvaćaju u vjeri. Isto tako, jedna od definicija je i ona da se Sveto pismo tumači u Crkvi, a to znači u cjelini, u vjeri, u zajednici. Nitko neće upasti u zabludu ako propitkivanjem želi produbiti svoju vjeru. U zabludu se obično upada kada u pomanjka­nju vjere, kriticizam preuzme vodstvo koji relativizira sve ono veličanstveno božansko u ovome slabašnome ljudskome.

KV – Kako tumačite primjetnu odre­đenu zbrku glede ispravnog – u skla­du sa crkvenim naukom – tumačenja Svetog Pisma u životu bar nekih čini se dobronamjernih i revnih katolika? Je li to povezano s pomalo udaljenošću između „visoke“ teologije i redovitog pastoralnog života?

Visoka teologija može biti sinonim za bilo koju teologiju kada joj se pristupa na stro­go znanstven i metodološki način. Ipak, svi dobro znamo da teologija nije samo znanost nego i život i praksa. Ova višeznačnost me podsjeća na starozavjetni izraz „srce“ koji te­olozi često koriste bilo u znanstvenim bilo u homiletskim izlaganjima. Na primjer, pojam „srce“ u senzibilnome smislu može izražavati ljudske osjećaje, ali i cijelu ljudsku dinamiku i onu unutrašnju i onu vanjsku. Pa stoga kada kažemo „to ljudsko srce“ onda tu uključuje­mo cjelokupnoga čovjeka. Riječ je zapravo o stilskoj figuri, tj. sinegdohi gdje se dijelom za­mjenjuje cjelina. Slično je i s teologijom koja, ukoliko je „visoka“ u stvarnosti je i pastoral­na i ukoliko je pastoralna također je i meta­fizička jer se bavi neprolaznom, tj. vječnom stvarnošću. Stoga, po mome mišljenju, nema visoke i niske teologije. Postoji samo jedna teologija s različitim pristupima ili naglasci­ma koji intenziviraju konkretnu nakanu koja opet redovito znači poučiti o onomu što još nije dovoljno jasno.

KV – Je li i u tom pitanju vidljiva kri­za osjećaja Crkvenosti, kao nas uči i podsjeća KKC 119 – 119 “Tumači su po­zvani da po tim pravilima rade na du­bljem razumijevanju I izlaganju smisla Svetoga pisma da otud, kao iz priprav­na proučavanja, sazre sud Crkve. Sve naime što je u svezi s tumačenjem Pi­sma podliježe konačno sudu Crkve, koja vrši božansko poslanje i službu čuvanja i tumačenja riječi Božje”. Ja ne bih vjerovao Evanđelju, kad me ne bi na to poticao autoritet Katoličke Cr­kve , rekao je sveti Augustin

Crkva ima svoj autoritet koji je neupitan. Ipak, za razliku od dogmatičara i moralista, bibličari i egzegete imaju privilegij u Crkvi da se izražavaju slobodnije pa i radikalnije kako bi se izbistrile određeni biblijski pojmovi i teme. Problem nastane onda kada netko tko nije bibličar manipulira biblijskim termi­nima koji su vrlo senzibilni i koji se mogu odnositi samo na određeni materijal, a ne na cijelu biblijsku građu. Ne kažem da tu nema manipulacije pa i zloporabe i sa strane bibličara, ali opet mislim da je ona ograničena i minimalna u javnome životu Crkve. Problem je dakle tko i gdje tumači ili naviješta riječ Božju. Svako javno izla­ganje i promišljanje može biti podvrgnu­to sudu, međutim nagovori, propovijedi, razgovori… ne mogu lako biti podvrgnuti sudu ili javnoj kritici autoriteta jer izgo­vorena riječ traži ambijent i kontekst koji su često ključni za određene izgovorene teze koje mogu biti vrlo upitne pa i netoč­ne. Zato se u Crkvi i razlikuje detaljno i argumentirano studijsko pisanje koje se uvelike razlikuje od onoga pastoralnoga kojemu nije cilj iskristalizirti određeni teološki vid kako to rade znanstvene stu­dije, nego približiti vjerniku sadržaje vjere na što jednostavniji i prihvatljiviji način.

KV – Papa Ratzinger je pak znao upozoravati na previše racionalno“ tumačenje Biblije, udaljeno od živo­ta vjernika. Što kažete o tome? Drži­te li i vi da je tako?

Od antike se Sveto pismo tumačilo na više načina. Tako imamo osnovni ili doslovni smisao, preneseni ili alegorij­ski te anagogički ili eshatološki. Recimo, u Mudrim izrekama 8, gdje se Mudrost sama personificira i stavlja uz bok Boga nije dovoljno promatrati Mudrost samo kroz alegoriju, nego se ovdje koriste i druge komparativne metode koje pomažu ostvariti što temeljitije tumačenje. S dru­ge strane, u tekstu koji je po sebi vrlo ja­san, kao npr. Dekalog ili Deset Božjih za­povijedi, tumačenje ne traži paralelizaciju s određenim stilskim metodama i teološ­kim interpretacijama da bi se točno pro­tumačio tekst. Ipak, suha racionalizacija biblijskih tekstova nije način na koji se tumači Sveto pismo. To bi isto bilo kada bi u medicini sve uzroke bolesti sveli na stres ili duševna čovjekova raspoloženja. Međutim, čovjek je i duša i tijelo. Tako i Sveto pismo u sebi sadrži i riječi Božje i riječi ljudske. Biblijsko tumačenje stoga mora sadržiti i ljudska racionalna razla­ganja i anagogična promišljanja nedoku­čivih Božjih tajni i sadržaja. Tumačenje Pisma samo kroz racionalizam ili samo kroz anagošku stvarnost najčešće dovodi do zaključaka koja ne samo da su netočna, pa prema tome i nekorisna, nego i štetna za vjernika i širu publiku koja prijanja uz Bibliju ne samo da bi utažila žeđ za novim spoznajama, nego da bi sistematizirala svoj unutarnji dinamizam duše i tijela.

Razgovarao: Zvonimir BD

Vlč. Dubravko Turalija rođen je u Livnu 29. siječnja 1977. godine, a kr­šten u župi sv. Ante u Bugojnu, 9 rujna 1977. godine. Osnovnu školu pohađao je i završio u Kupresu 1991. godine. Klasič­nu gimnaziju započeo je u Dubrovniku (Ruđer Bošković) 1991/92., nastavio u Pazinu (Juraj Dobrila)1991/92-1992/93, završio i maturirao u Zadru (Vicko Zma­jević) akad. god. 1994/95. Studij teo­logije započeo je 1995/96. akad. god. na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji s izmještenjem u Bolu na Braču te zavr­šio i diplomirao u Sarajevu akad. god. 2001/02. Iste godine, 2002, zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Poslije kapelanije na Stupu 2002–2003. godine te službe osobnoga tajnika nad­biskupa vrhbosanskoga Vinka kardinala Puljića 2003–2005. godine, pošao je na poslijediplomski biblijski studij na Pa­pinski biblijski institut u Rimu (Italija) 2005. Razmjenom studenata između papinskog biblijskoga instituta u Rimu i Hebrejskoga sveučilišta u Jeruzalemu (Izrael) nastavio je biblijske studije na Hebrejskome sveučilištu u Jeruzalemu 2006–2007 i Papinskome biblijskome institutu u Jeruzalemu 2008 te magi­strirao starozavjetnom temom L’inse­gnamento di Agur, Prov 30,2–4 (Agu­rova pouka, Izr 30, 2–4) na Papinskome biblijskome institutu u Rimu 2009. go­dine. U ljeto 2009. godine stekao je i diplomu 3. stupnja studija klasičnoga grčkoga jezika na Klasičnome institu­tu Aleksandar Veliki u Ateni (Grčka). U jesen 2009. godine upisuje doktorat iz biblijskih studija i semitskih jezika na Američkome katoličkome sveučilištu u Washingtonu D.C. (USA) na kojem je 2. listopada 2014. godine obranio diserta­ciju pod naslovom Literary Structure, Exegesis and Character in Proverbs 30 (Jezična struktura, egzegeza i narav Izreka 30). Od ak. god. 2014/15. predaje starozavjetne predmete, biblijsku arhe­ologiju i hebrejski jezik na Katoličkome bogoslovnome fakultetu sveučilišta u Sarajevu. Od jeseni 2015. predaje Uvod u Sveto pismo i Biblijsku teologiju na Ka­tehetskome institutu u Mostaru. Od ak. god. 2015./2016. Promoviran je u do­centa na KBF-u Univerziteta u Sarajevu i imenovan predsjednikom katedre Starog zavjeta na istome fakultetu.

Dekretom 1175/2016 imenovan je koordinatorom pastorala obitelji i koor­dinatorom priprave za brak u Vrhbosan­skoj nadbiskupiji.


Nastavak Dorina putovanja u društvu anđela

JUTRA SA SIMFONIJOM

Upoznala sam puno mladih dečki koji su u jednom dijelu života ostali bez očeva. Na­pustili su ih kao djeca ili dečke u odrastanju. Figura oca im jako fali i neki su se toliko po­vezali sa starijim ljudima da su ih stvarno počeli zvati svojim camino očevima. Bilo je predivno slušati njihove priče, kako su na­kon 20-30 godina traženja očinske zaštite, razumijevanja i prihvaćanja konačno našli osobu koju mogu zvati „ tata“.

Upoznala sam i mladog Španjolca koje­mu je ovo treći camino. Rekao je da nije htio doći, ali je ostao bez posla, a druga opcija mu je bila da spava na madracu na podu kod svog očuha u Barceloni. Pokupio je par stvar­čica u ruksak i krenuo na camino. Na putu je upoznao Amerikanca kojeg je taknula njego­va životna priča i ponudio mu je smještaj i posao u Americi nakon camina.  

Ispričao mi je i priču o anđelu na cami­nu. Svaki hodočasnik na početku dobije svog anđela koji je s njim cijelo vrijeme, ali ako bilo koju dionicu prijeđeš busom, taxijem, vlakom ili pošalješ svoj ruksak unaprijed da te čeka na odredištu, tvoj te anđeo ne može više pratiti jer si prebrz i vrati se na početak i tako ga izgubiš. Mislim da svog anđela nikada ne možeš izgubiti, ali ako „varaš“ izgubiš čar, lekcije, čuda i prijateljstva koja si preskočio. S time se gubi puno više. Na caminu uvijek došeću ljudi koji ti trebaju iz bilo kojeg ra­zloga. Od nekih da naučiš nešto, a od nekih da te nauče nečemu, neki da ti pomognu, a nekima da ti pomogneš, neke da samo zagr­liš, a neki da postanu suputnici ili supatni­ci na putu, neki su odgovor na pitanja koja imaš, a neki da podijeliš svoja razmišljanja i uđeš u rasprave, neki su tu da te podi­gnu, a neki su tu samo da se smiješ s njima. Ali najdraže iskustvo su mi dvije mlade dje­vojke. Jedna je iz Amerike, 19 godina, koja je toliko htjela doći na camino da je pro­dala svoj auto da bi se mogla financirati. Druga je iz Švicarske i ima 17 godina i ide u školu, a za dva tjedna školskih praznika odlučila je doći sama sa biciklom kako bi ga mogla prijeći cijeloga. Kaže da je na ca­minu jer ima puno pitanja i puno nejasno­ća, a najveća joj je njena seksualnost. Svijet ima nade postati bolje mjesto dok imamo mlade ljude koji se ne boje postaviti teš­ka pitanja i tražiti ih na pravom mjestu. Buen camino

Camino je predivno mjesto za doživje­ti čudo i čuti ga od drugih. Put se nastavlja i kilometri se povećavaju što znači da smo sve bliže cilju. Bol polako, ali sigurno na­pušta moje tijelo i sve je više uživanja u sa­mom putu. Bol je ovdje najopjevanija po­java na koju se nitko ne žali. Marcus je tek počeo dobivati svoju bol i kaže da je nešto naučio, kako stati povremeno. Do sada je cijeli njegov fokus bio u gaženju kilometara i što većem naporu dok tijelo nije reklo do­sta, boli me, stani, pogledaj oko sebe. Kaže da skoro nije primjećivao što je oko njega niti tko prolazi dok ga bol nije zaustavila i rekla da tijelo treba pauzu. Bez boli bi bilo puno manje zabave i prijateljstva. Hod u boli ima smisla jer razmišljaš o nagradi koja te čeka u svakom baru. Bar je mjesto opu­štanja i upoznavanja ljudi koji prolaze istu bol. Čuju se nevjerojatne priče, nasmiješ se, opustiš i vrijeme je za ponovni hod. Mene je bol definitivno naučila kako da brinem više o sebi, ne o onome što se vidi, nego o onome što se ne vidi, a zapravo nosi sve. Camino nas je naveo kroz neko selo i tu smo zasjeli u bar i naručili pivo, cipele zamijeni­li sa japankama što znači da je dan završio. Tijelo može u stanje mirovanja do sutra uju­tro. Na zidu bara piše da pričaju hrvatski, u početku sam mislila da mi je sunce spalilo vid i da imam toliku nostalgiju za domom da jednostavno vidim ono što želim. Ali nije tako. Došla je konobarica i pitam je kakve veze ima ona sa Hrvatskom, a ona meni da se udala za Hrvata. Ha? Čekaj, to se mora pro­vjeriti. Dođem za šank i stvarno tamo čovjek rodom iz Poreča. Kaže da je radio u Italiji i da je od prijatelja čuo za camino i odlučio se. Prošao ga je jednom sam i oduševio se. Dvi­je godine poslije krenuo je ponovo i na pola puta upoznao Španjolku s kojom je prošao ostatak camina. Idući korak je bio logičan. Treći put camino zajedno, prodaja svega što ima u Hrvatskoj, nakon toga ženidba i kupnja stare kuće na putu. Uredili su je i sada je to oaza za peregrinose. Kaže da nikada nije po­žalio ni sekunde za niti jednu svoju odluku. Bez ikakve lažne skromnosti i sklonosti hva­ljenju jer imamo iste korijene, njegov bar je stvarno bio najbolji u kojem smo bili do sada. Hrvatska uslužnost na vrhu. Jedini koji je uz pivu ponudio i nekakve grickalice i jedini koji nije imao standardnu peregrino ponudu. Tako da smo se svi bacili na njego­vu “pizzu” što je zapravo komad kruha na kojem je salsa nešto salame i rastopljeni sir. Najbolja pizza na caminu, jednostavno ov­dje moraš biti zahvalan na svemu što imaš jer kad vidiš da postoje stanke gdje ništa nemaš, postaneš jako zahvalan na svemu. Tako smo malo pričali i kaže da je i on dio „camino obavještajne službe“ koja mu je javi­la da je dečko iz Splita koji je krenuo 1.1. pješ­ke na put za Santiago zapravo samo jedan dan ispred mene. To je super, znači da ćemo se možda vidjeti barem jednom do Santiaga. Tako dođemo mi do alberguea i vrijeme je za hot ducha. Moja najvažnija španjolska riječ. Uđem u tuš, naslonim se na špinu i pustim vodu da ispere sve. Nema ljepšeg osjećaja, ali kad sam pokušala izaći nisam mogla. Ot­ključam, zaključam pa ponovo otključam i guram vrata, ali vrata se ne otvaraju. Guram i ponavljam postupak ali ništa se ne događa. Počnem kucati da bi me možda netko od 100 ljudi čuo i spasio me iz tuša. Iduća stepenica bi bilo vikanje upomoć hoću van, ali ipak do toga nije došlo. Otvorila mi je jedna Kore­janka koja je umirala od smijeha i kaže ona meni: “ no no no no no push, puuullll”. Vrata su bila klizna, trebalo se toga sjetiti prije nego sam digla skoro cijeli albergue na uzbunu. Put do Leona je kratak, ali ulazak u taj ogro­man grad je naporan i dug. Mislim da nas žute strelice zafrkavaju i namjerno šeću okolo po gradu samo nas ne šalju tamo gdje mo­ramo. Prolazimo parkove i tamo svaka baba svoju beštiju gladi. Hrpa ljudi navire odasvu­da i evo nas konačno na odredištu, albergue se puni brzinom svijetlosti jer mnogi kreću od danas. Mi smo bili zapravo jedni od rijet­kih koji su došli u Leon pješke. Danas smo hodali sitnih 20 km (najmanje prijeđenih km u jednom danu) i dobila sam žulj, samo za zabavu. Dok sam si ga sređivala, ljudi se okupili oko mene kao da dijelim novac i eto meni još jedna pacijentica. Dogovorila sam se sa Patricijom da će mi ona biti menadžer tako da mogu napraviti raspored sređivanja tuđih žuljeva. Vrijeme je za razgledavanje Leona koji je krcat ljudi jer je Prvi svibanj. Sva sreća da imamo Španjolca u našoj obi­telji pa zna sva zbivanja koja moramo pro­ći, a jedan od njih je da u Leonu u posebne sate možeš naručiti čašu piva i dobiješ tapas ili jedan zalogaj nečega. Krenuli mi ko pravi pijanci od bara do bara, ali sva sreća pa Špa­njolci imaju siestu, vrijeme kada moraju od­moriti bez obzira što bi mogli barem duplo zaraditi jer je grad krcat ljudi. Pošto je nedje­lja i blagdan siesta ne počinje u 2 nego u 4, tako da smo stigli popiti samo tri male pive. Dođemo u park i zabava počinje sa smijehom i upoznavanjem lokalaca i eto jedan dečko sjedi sa nožem u ruci i hoće probušiti žulj. Majko draga što radiš, sredim ti to ja bez da si nogu unakaziš. Dečko je iz Londona i da­nas mu je prvi dan. Nije se ništa pripremao, došao je u novim cipelama i svemu novom. Prekinuo je sa curom i nakon toga dao otkaz, odjavio stan, kupio sve što mu treba i do­šao na camino. Kaže da nakon toga ide šest mjeseci u Afriku volontirati. Zlato to se zove bijeg, a ne rješavanje problema. Ja ti mogu ri­ješiti jedino žulj, a sve ostalo ćeš morati sam. Vratimo se mi u albergue i mene se narav­no ponovo najviše čuje. Dođu mi 2 žene kao one bi par savjeta o caminu jer sutra im je prvi dan. No problema, samo me pi­taj, ja totalni ekspert za camino. Razgazi cipele, štapovi, uzmi što manje robe, što više strpljenja, pripremi se za bol, malo novaca, puno vode, veliki osmjeh, ako imaš žulj ja ti ga sredim za jedan zagrljaj, a sve ostalo Bog daje na putu i spreman si. Kroz razgovor čujem ja da imaju one nje­mački naglasak i kažu one meni da su Ni­jemice, a ja njima lijepa moja Kroejša. Žene prasnule u smijeh, što je bilo? Ma nisu one švabice. Eto dvije hercegovke se našle koje su pred 30 godina preselile u Njemačku. Eto mojih kad sam mislila da sam jedini ludi Hrvat koji pješači camino. Tako one mene pitale hrpu savjeta, a ja njih koliko kila nose. Frajerice nose svaka 15 kg. Meni je teško mojih 10 i znam kako bi od­mah smanjila 3 kg, ali ne da Bog. Svaki put kad dođem u mjesto sa poštom uvijek je ne­djelja. Nema veze, odnosit ću ja svoj teret uz Njegovu pomoć. 15 kg je previše za svakoga, dok mi nisu počele nabrajati što su sve uze­le. Žene uzele šminku ( prve za koje znam da nose šminku!), traperice, i robu za izlazak. Zlato drago, ovo je camino, a ne Las Vegas, nema svijetla poslije 22 h, i svi su u kreve­tu do 21 h. Mjesta kroz koja prolazimo su mjesta bez ljudi gdje se teško nađe bar koji pušta muziku usred bijela dana, a siesta se poštuje kao zapovijedani blagdan svaki dan. Ako ste mislile izlaziti, profulale ste put jer Madrid i Barcelona su malo južnije i tamo ima zabave. Ovdje je zabava dok se budi u 6 ujutro, dok se hoda, i dok se večera, poslije toga postoji jedino orkestar hrkača i prda­ča i svih ostalih koji slušaju i pokušavaju spavati. Zezle se cure, ali će svoj zez mora­ti nositi do Santiaga na svojim leđima jer nema više velikih gradova, bolje bi bilo da se oprostite od stvari i jednostavno ih ostavite u albergeu, leđa i noge će vam biti zahvalne. Buen camino

Današnji dan je poseban, kao i svaki. Ali danas sam imala najljepše buđenje na ca­minu. Soba je bila gotovo privatna. Bilo je 4 kreveta i samo Patricia, Luca i ja. Za dobro jutro smo dobile Bachovu simfoniju. Jao što volim jutra sa muzikom. Hvala Luca. Nakon buđenja kreće sve ostalo jer dan počinje, a hodati se mora. Danas je Angie s nama kaže da smo mi cool cure i da želi provesti s nama vrijeme. Savršeno.

Svoju je biciklu dala Luci jer on ne može hodati, a ona će uzeti njegov ruksak i ho­dati s njim do današnjeg odredišta. Tako je mala Angie postala mali anđeo, jer Luca se htio oprostiti s nama jer ne može proći zada­nu kilometražu. Ovako smo opet svi skupa i obitelj nam je dobila novog člana, ali ne za­dugo jer mali anđeo mora produžiti dalje. Rasprava i puno priče kako samo cure znaju pokrenuti i skoro smo na odre­dištu. Još da nađem dućan da kupim šampon i moje potrebe su zadovoljene. Uđem u dućan i stara žena stoji na odjelu salama i sireva i priča sa svojom frendicom. Uzmem šampon i stojim kraj kase, ali vidim ja ništa od toga neće biti. Žena se ne pomi­če, raspričale se one, a ja mogu pola dućana odnijeti. Ništa odem kod nje i žena mi to naplati i ne pomakne se s mjesta. Ma gdje je hrvatska uslužnost kad mi treba. Mislim da je ovdje stanje gore jedino u kafićima. Ovdje konobari ne izlaze iz šanka. Dođeš naručiš, platiš, popiješ, odneseš i odeš. Ako pustiš vjerojatno će to dočekati iduće goste. Stolo­vi se ovdje čiste jedino kad se baš moraju. Došli smo u albergue i hospitalerka nam je za­kon. Očito ima djecu oko sebe jer kad je vidje­la moje ime počela je vikati da sam exporado­ra Dora, a Luca je nekako postao moj mono. Vrijeme je za večeru i usred večere evo pono­vo naše hospitalerke i nosi mi papir. Otvorim ga i na njemu je slika Dora koja istražuje sa svojim majmunčićem i posvetom. Najljepše iznenađenje camina.

Nakon večere vrijeme je za priču hospi­talerke koja je zapravo nevjerojatna. Kaže da je pred par godina imala ženu isto pere­grinku koja je ušla u albergue i počela pla­kati. Kaže da nije prestajala plakati 15 min. Kad se smirila hospitalerka ju je pitala što je bilo, a žena od 50tih joj je rekla da ne zna zašto, ali da joj je sve ovdje poznato. Kaže da nikada nije bila prije u Španjolskoj niti u ovom gradu, ali da se osjeća jako čudno. Žena je inače iz Brazila. Hospitalerka joj je pogledala ime i imala je prezime koje potječe baš iz tog mjesta. Na kraju se otkrilo da je ta žena zapravo posvojena i da je njezin pravi otac bio političar ili neko važno lice tada, iz tog mjesta. Njena majka je umrla na porodu i on je uzeo dijete i odveo ga u Brazil nekoj svojoj rodbini. Žena nakon skoro 60godina doznaje svoj pravi identitet i to na caminu. Vrijeme za krevet i kao sva poslušna djeca svi smo bili prije gašenja svjetala u kreve­tima i svatko u svojoj vreći. Dok smo čeka­li zadnji laku noć i gašenje svjetla zabava i smijeh se nastavljaju. Osjećala sam se kao mala curica ponovo koja sa svojim prijatelji­cama ide spavati i prije zadnjeg ušutkavanja još se kreveljimo po krevetima i glupiramo. Po jutru se dan poznaje i veoma rano sam se spremila. Dok sam u kuhinji točila vodu dođe mi neka cura sramežljivo da znam li ja neku glasnu Doru koja je tu sa grupom Ta­lijana. Naravno da znam, to sam ja! Jadna cura se zacrvenila, izgledala sam joj sra­mežljivo. Zapravo je samo htjela znati tko je Dora jer da su me jučer svi zvali, a da se ona stalno okretala jer njeno ime je Nora. Buen camino


Uz Dan misija, iz Rusije, sa ljetnih praznika s Bogom, vjerom i ljubavi

MALA KATOLIČKA ZAJEDNICA VELIKOG SRCA

„Sestre, imate li kakvog posla za Dimu ovog ljeta? – upitala nas je u svibnju majka četrnaestogodišnjeg mladića. – Uskoro završava škola, a ja ne znam što će on raditi cijelog ljeta, s kim će se družiti. Ja sam najmirnija kad je on u župi.“ Taj smo prijedlog rado prihvatile.

Oko kuće za duhovne obnove u nedalekom selu posla ima napretek. Mi, sestre, kosile smo travu, kad je došao župnik i veći ministranti. Osjećali su se važno što smo im povjerili pravi „muški“ posao, nešto su napravili i još nešto naučili.

Dima nam je pomagao kod provođenja ljetnih kateheza za mlađu školsku djecu, pripremio je za njih igre i natjecanja, išao s njima na vožnju biciklom. Maleni su bili ponosni što se s njima bavi „važan dečko“ iz župe.

Sljedeća grupa djece, koja su došla na „Praznike s Bogom“ bili su invalidi, koje je jedna gospođa usvojila. Već dolaze k nama nekoliko godina zaredom, i cijela župa sudjeluje u brizi oko njih. Ove godine i ministranti su aktivno pomagali, išli sa župnikom u kupovinu, pomagali u kuhinji i igrali se s njima.

Napokon je došao red na „Praznike s Bogom“ i za stariju školsku djecu i mlade, iz naših župa i filijala. Oni se među­sobno poznaju već nekoliko godina, i vesele se, kad mogu biti zajedno. Svaki dan smo imali svetu misu, zajedničke molitve, katehizaciju, razne dužnosti. U slobodno vrijeme njih nije bilo potrebno zabavljati. Vozili su se na biciklima ili se kupali u malom jezeru, igrali stolne igre, ali najviše sjedili i razgova­rali. U nedjelju poslije mise običavamo grupe djece odvesti na (Azovsko) more, ali oni nisu željeli. Rekli su da im se sviđa mir i tišina, i kad su svi zajedno u selu.

Poslije njih primili smo grupu mladih našeg dekanata. Ve­ćina ih je iz Afrike i studiraju medicinu u Rostovu. Tema svih ljetnih kateheza ove godine je bila molitva. Dva svećenika su naizmjence dolazili u selo, služili svetu misu i propovijedali, imali katehezu, kratko se zadržali, i vratili se svojim obaveza­ma. Ja sam pak cijelo vrijeme bila s mladima: osim kateheza zajedno smo molili, radili kućne poslove, pripremali deserte i neke obroke, navečer plesali i veselili se. Posljednju večer sam ih upitala, što im je bilo najljepše. Chris je rekao da je napokon shvatio da se za molitvu treba sabrati i pripremiti, drugi su rekli, da im je sve bilo lijepo, i da ne žele odatle otići. Na kraju su zaključili da je najbolje bilo to, što su se mnogo smijali. Oni se inače poznaju i druže, ali ovdje je bila lijepa, topla, obiteljska atmosfera, svi su se još više povezali i opustili u dobrom društvu. I meni su zahvalili što sam bila s njima cijelo vrijeme. Svi smo iskusili kako je Crkva velika Božja obi­telj, gdje su svi – ma odakle došli i kako različiti bili – stvarno braća i sestre.

Ja sam ovog ljeta iskusila kako je važno da smo mi sestre prisutne ovdje u misijama, iako su katoličke zajednice male. A djeci i mladima možemo najviše dati time, što smo s njima, i da svi dožive ljepotu i radost crkvenog zajedništva. Molite se da ih to učvrsti u radosnom življenju svoje vjere.

sestre Karmelićanke BSI u Rusiji,
s. Mirjam Bubnić

 


Nastavak teksta o opraštanju

 OPROŠTENJE JE RASPOLOŽENJE SRCA

Opraštanje je rezultat procesa koji uvlači u hod cijelog čovjeka. Taj hod se može pre­poznati kroz sljedeće faze, kako navodi Jean Monbourquette u svojoj knjizi :“ Kako opro­stiti. Oprostiti da se ozdravi, ozdraviti da se oprosti“:

  1. Odlučiti ne osvetiti se i prekinuti agresiju.
  2. Priznati svoju ranjenost i svoje nutarnje siromaštvo.
  3. Podijeliti svoju povrijeđenost s nekim.
  4. Dobro identificirati svoj gubitak da bi se obavilo žalovanje.
  5. Prihvatiti svoju srdžbu i svoju volju za osvetom.
  6. Oprostiti sam sebi.
  7. Početi shvaćati svog uvrjeditelja.
  8. Naći smisao svojoj povrijeđenosti u svom životu.
  9. Spoznati se dostojnim oproštenja i već po­milovanim.
  10. Prestati htjeti oprostiti pod svaku cijenu.
  11. Otvoriti se milosti opraštanja.
  12. Odlučiti okončati odnos ili ga obnoviti.

Pojašnjenje etapa:

Odlučiti ne osvetiti se jest prvi korak k opraštanju, zatim je potrebno zaustaviti na­padačke čine, ako su oni prisutni. To nije isto kao i obrana, jer potrebno je braniti se, ali u toj obrani zadržati stav neosvećivanja. Ne­pravda se može okončati i kroz druge razne mogućnosti, a ne samo osvetom ili napadi­ma. Nakon podnesene uvrjede potrebno je priznati, prihvatiti i relativizirati svoju bol i osjećaj stida, a ne bježati od njega. Podijeliti povrijeđenost s onim tko zna slušati, a da ne sudi, moralizira ili dijeli savjete sljedeći je ko­rak u procesu opraštanja.

Izricanjem emocija prestaje njihova slijepa vladavina nad čovjekom, jer si ih on posvje­šćuje i time lakše njima upravlja te dolazi do puta mira u sebi. Dobro identificirati svoj gu­bitak pomaže i tome kako ne bismo od male uvrjede ili lakšeg zla načinili veliku uvrjedu i veliko zlo koje zahtijeva duže vrijeme oprašta­nja. Emocije koje se u čovjeku stvore nakon uvrjede traže da budu prepoznate, upravljane i svjesno upotrebljavanje. Oprostiti samome sebi, znači prihvatiti samoga sebe onakvim kakav jesam. Upravo je to temeljna točka u procesu opraštanja, jer je bez nje nemoguće oprostiti drugome.

Razumjeti svog uvrjeditelja znači osjećati se spremnim izići iz sebe i pokušati razumjeti onoga koji ti je nanio zlo. No, ovom etapom se može pozabaviti samo onaj koji je svladao prethodne, inače je uzaludno. Dobro je pitati se što mogu naučiti od ove nepravde, zla ili uvrjede koja mi je nanesena, te pronaći smi­sao svoje povrijeđenosti.

U slijedećoj, devetoj fazi samo onaj koji je imao iskustvo oproštenja može i uistinu oprostiti. Sadržaj i pouka sljedeće faze jest prihvatiti da čovjek nije jedini činitelj svog oproštenja, nego je potrebno surađivati s bo­žanskim, milosnim djelovanjem o kojem nam govori i jedanaesta faza. Na kraju, normalan i poželjan slijed jest da nakon oproštenja dođe do pomirenja, no on nije uvijek moguć. Opro­štenje nije isto što i pomirenje te je stoga, radi našeg unutarnjeg mira i slobode oproštenje nužno. Oproštenje je prije svega raspolože­nje srca.

 Opraštanje u Svetom pismu

Sirah
(28,2)“ Oprosti nepravdu svojemu bližnje­mu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugo­ga, kako može od Gospoda tražiti ozdravlje­nje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema mi­losrđa, kako može moliti se za svoje grijehe?“

Matej
(18,21)“ Tada pristupi k njemu Petar i reče: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do se­dam puta?” Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta se­dam.” (6,14) “Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.”

1. Timoteju
(1,13) „prije bijah hulitelj, progonitelj i na­silnik. Ali pomilovan sam jer sam to u nezna­nju učinio, još u nevjeri. I milost Gospodina našega preobilovala je zajedno s vjerom i lju­bavlju, u Kristu Isusu.“

Kološanima
(1,13) On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome ima­mo otkupljenje, otpuštenje grijeha. (3,13) „te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!“

2. Korinćanima
(2,5)“ Ako me tko ražalostio, nije ražalo­stio mene, nego u neku ruku – da ne pretje­ram – sve vas. Dosta je takvu ona kazna od većine , pa ga vi radije pomilujte i utješite da ga pretjerana žalost ne shrva. Zato vas molim, iskažite mu ljubav. Ta zato vam i pisah da vi­dim jeste li prokušani, jeste li u svemu po­slušni. Komu dakle vi što oprostite, tomu i ja; jer i ja, ako kome što oprostih, oprostih pora­di vas – pred Kristom, da nas ne nadmudri Sotona. Ta znamo njegove namjere!“

Luka
(6,37) “Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. (17,3) Čuvajte se!” “Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obra­ti, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi go­voreći: ‘Žao mi je!’, oprosti mu.”
(23,34) A Isus je govorio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” I razdijeliše među se halji­ne njegove bacivši kocke.“

Pitanja za osobni ispit savjesti:

Moje bivše i trenutno životno iskustvo sa opraštanjem i neopraštanjem, gdje sam u tome???
Jesam li zlopamtilo ili oslonjena na Kri­stovu ljubav i snagu nosim milost praštanja drugima?
Jesam li spremna oprostiti sebi?
Imam li snage tražiti oproštenje od onih koje sam ja povrijedila?


Zaključak razmatranja o Isusovu pogledu

ZAGLEDANOST U KRISTA

 Završit ću jednom željom, jednom moli­tvom i jednim poslanjem. Želju preuzimam iz Poruke mladima, za Cvjetnicu 1985. svetog Ivana Pavla II.: „Isus, pogledavši ga, zavoli ga (Mk 10,21). Želim vam da iskusite istinu da vas on, Krist, gleda s ljubavlju! On gleda s ljubavlju svakog čovjeka. Evanđelje to potvr­đuje na mnogim mjestima. Može se reći da je u tom Kristovom pogledu punom ljubavi sadržan gotovo sažetak cijele Radosne vijesti. (…) Želim svakomu i svakoj od vas da otkri­jete taj pogled Kristov i da ga do dna iskusite, ne znam u kojem času života. Mislim da će se to zbiti kad bude najpotrebnije: možda u pat­nji, možda zajedno sa svjedočanstvom čiste savjesti, kao u slučaju onog mladića iz evan­đelja, ili možda upravo u suprotnim prilika­ma: zajedno s osjećajem krivnje, s grižnjom savjesti. Krist je, naime, pogledao Petra u času njegova pada, kad je on tri puta zatajio svog Učitelja. Potreban je čovjeku taj pogled ljubavi, potrebna mu je svijest da je ljubljen, da je vječno ljubljen i izabran prije postanka svijeta. (…) Želim vam, dakle, da iskusite ono što je iskusio mladić iz Evanđelja: Isus, po­gledavši ga, zavoli ga“ (Bonaventura Duda, S Isusom u treće tisućljeće, 67-68).

Molitvu sam posudio u Giovannija Papi­nija, poznatog talijanskog književnika i gla­sovitog obraćenika: „Ti znaš koliko je silno potreban u ovo vrijeme tvoj pogled i tvoja riječ. Ti znaš da jedan tvoj pogled može pre­okrenuti i promijeniti naše duše, da nas tvoj glas može izvući iz gnoja naše beskrajne bije­de; ti znaš bolje od nas, i još koliko bolje od nas, da je tvoja nazočnost prijeko potrebna i neodgodna u ovo doba koje te ne poznaje… Hoćemo vidjeti tvoje oči koje prolaze kroz grudi i kroz meso do srca i liječe kada gleda­ju gnjevno, a okrvavljuju kad gledaju nježno. (…) Potreban si nam ti, samo ti, i nitko drugi, samo ti koji nas ljubiš…“ (Dvije molitve Kri­stu, 10-12).

Poslanje ili zadaća jest: upornom zagle­danošću u Krista stjecati pomalo njegov po­gled na ljude i stvarnost, onaj pogled koji pro­dire iza vanjštine i etikete. Poznati duhovnik Anselm Grunn naziva to „promjenom diop­trije“. „S Božjim naočalama vidimo stvarnost onakvom kakva ona zaista jest. Nadilazim vlastiti uski horizont i mogu razumjeti neke stvari koje se na prvi pogled čine nerazumlji­vima. S Božjim naočalama drukčije gledam na stvarnost kako bih se bolje i ispravnije snalazio u njoj… Isus nam je svojim načinom ophođenja prema ljudima, svojim riječima, životom i smrću otvorio oči, omogućio nam je da vjeru doživimo kao novi način gledanja, ljubav kao novi model ponašanja i pohvalu kao izraz našega novog osjećaja života“ (Vje­rovati znači promijeniti gledište, 12-16). Mi­chael Quoist u kultnoj knjižici naše mladosti Krist živi piše: „Kršćanin je vidjelac. Naspra­ma čovjeku, povijesti i svijetu on vidi mnogo dalje nego ostali ljudi. Tamo gdje oni otkriva­ju samo vanjštinu bića, stvari i događaja, on ih zahvaća do kraja s njihovom unutarnjom onostranošću.

Kršćanin vidi dublje jer posjeduje jedan drugi pogled, dvostruki pogled, neku vrstu šestog osjetila. Daje mu ga vjera“ (str. 143). Koliko je taj opis ostvaren i prepoznatljiv u životu kršćana, ostaje veliko pitanje.


SRCE ISUSOVO – LJUBAV ZOVE
BOG NIKAD NE ODUSTAJE OD ČOVJEKA

Gospodin se poslužio svojim predanim i vjernim slugama, sv. Margaretom Marijom i sv. Claudeom La Colombièreom kako bi ustanovio pobožnost svom Presvetom Srcu. No On, preko svojih odabranih sredstava, nije prestao pozivati ljude na obraćenje ot­krivajući im neizmjernu ljubav toga Srca koje izgara od ljubavi za svakoga čovjeka. Jedno takvo ponizno, neznatno sredstvo je bila i službenica Božja s. Josefa Menédez, Španjol­ka, članica Družbe Presvetoga Srca Isusova. Ona je svoj kratki, ali bogati redovnički život proživjela u Francuskoj od 1920. do 1923.. U tom razdoblju joj se Isus gotovo svakodnevno ukazivao i otkrivao joj tajne svoga Srca, obve­zujući je da ih prenese čovječanstvu. „Želim da zapišeš i sačuvaš sve što ti budem rekao. Sve će se čitati kada ti budeš u Nebu. Želim se tobom poslužiti, ne zbog tvojih zasluga nego da bi duše vi­djele kako se moja moć služi slabim i bijednim sredstvima. (…) Ja ću govo­riti po tebi i moje će riječi prodrijeti u duše i nikada neće proći. (…) Ponav­ljam ti, nije to ništa novo, ali, kao što vatru treba potpirivati i dodavati drva da se ne bi ugasila, tako i dušama tre­baju nov polet koji će ih potaknuti da napreduju i nova toplina koja će ih okrijepiti.“

Bog nikad ne odustaje od čovjeka. Na mnogim mjestima u Starom Zavjetu može­mo pronaći dokaze Božje ljubavi prema svom izabranom narodu, ali i njihove nevjernosti prema Njemu. Mnoge im je proroke slao da ih uvijek iznova podsjeti na dostojanstvo na koje ih je uzdigao svojim odabranjem, na svoju Očinsku ljubav, dobrotu, nježnost i milosrđe. „Kroz vjekove sam na različi­te načine otkrivao svoju ljubav prema ljudima i pokazivao koliko žarko želim njihovo spasenje.“ U svome Sinu Isusu je nas, novi Izrael, predodredio za posinstvo (usp. Ef 1,5). U svome Jedinorođencu, a osobito u Njegovoj žrtvi na križu, dragovolj­no za nas prinesenoj, nam je očitovao svu prekomjernost svoje ljubavi, i pokazao nam koliko smo mu dragocjeni: da nas voli više od Njegovog života. Pa ipak unatoč tolikim opipljivm dokazima Njegove ljubavi mi kao da mu ne vjerujemo, kao da nam uvijek izno­va treba novih dokaza. Zbog toga Gospodin i progovara preko svojih odabranika: „Že­lim da svijet upozna moje Srce. Želim da upozna moju ljubav. Znaju li ljudi što sam učinio za njih? (…) Pomozi mi, Josefa, da ljudima otkrijem svoje Srce. Evo, dolazim im reći da uzalud traže sreću izvan mene. Neće ju naći. (…) Pogledaj ovo Očevo Srce, koje iz­gara od ljubavi prema svoj svojoj djeci. Ah! Kako bih želio da me upoznaju!“ (…) „Pogledaj moje Srce! Ono je KNJI­GA koju moraš razmatrati. Ono će te poučiti svim krepostima, a iznad sve­ga revnosti za mojom slavom i spase­njem duša. Dobro pogledaj moje Srce! Ono je UTOČIŠTE bijednika, a stoga i tvoje, jer, gdje bi se moglo naći ikoga bjednijeg od tebe? Pogledaj dubinu moga Srca, Josefa. Ono je TALIONI­CA u kojoj se pročišćuju najokaljanija srca, koja se potom zapaljuju ljubav­lju. Dođi, priđi ovoj peći. Ostavi ovdje svoje bijede i grijehe. Imaj povjerenja i vjeruj u mene, koji sam tvoj Spasitelj. Još gledaj moje Srce, Josefa. Ono je IZVOR ŽIVE VODE. Baci se u njega i pij sve dok ne ugasiš žeđ. Želim i hoću da sve duše dođu na ovaj Izvor kako bi na njemu našle okrjepu.“

(Literatura: „Vrelo ljubavi, pobožnost i molitve Presvetom Srcu Isusovu“,“ „A l’école du Sacre Coeur de Jésus avec saint Claude La Colombière“, Gerard Dufour; „Ljubav zove“, Propovijedi don Josipa Radića)

S. Petra Morić


Listopadski nastavak vrijednog teksta o. Zdravka Tube

 CILJ VOJSKE BEZGREŠNE

Piše sv. Maksimilijan cilj je Vojske Bezgrešne: „posvetiti se djelu obraćenja grešnikâ, krivovjeraca, šizmatikâ, Židovâ…, no nadasve masonâ, kao i dje­lu posvećenja svih pod zaštitom te posredovanjem Bezgrešne“KS 1220. U tih su nekoliko riječi sadržane potrebe duhovnoga života onih koji su prema Kristu zauzeli neprijateljski stav; između ostaloga, navede­na je i potreba apostolskoga djelovanja među onima koji su se teškim grijesima udaljili od Boga.

Plan VB jednostavan je i učinkovit: posvećenje sviju! To se postiže molitvom, radom i predanjem, kako bi se potakla najveća moguća revnost Kristovih vjernika koji se nalaze na zahtjevnom putu vjere te promicala mogućnost duhovnoga puta u Gospodinu za one koji su daleko od njegove ljubavi. Posrijedi je odgovor Kolbea i njegove subraće na osjetljive društvene, političke, gospodarske i vjerske prilike njihova vremena. MI predstavlja element rješavanja i nadilaženja velikih problema koji su u to vrijeme pogađali čovječanstvo i Crkvu. Valja istaknuti izni­mno pouzdanje mladoga fra Maksimilijana i njegove subraće u Božju providnost i Mariju, budući da, una­toč slabim snagama koje im stoje na raspolaganju, sanjaju te štoviše sigurni su da će Bezgrešna voditi ostvarenje plana.

U pozadini utemeljenja VB leži bezgranično pouz­danje našega sveca u Majku Božju, koja mu nadah­njuje velike snove. Evo izvatka iz već citirana članka: „Bezgrešna ne ide za tim da bi spomenute planove apostolskoga djelovanja ostvarila izravno i osobno, već u tu djelatnost želi uključiti nas. Stoga je temeljni uvjet kojega mora ostvariti svaki pripadnik VB: pre­dati se u vlasništvo Bezgrešnoj. Mariji se možemo posvetiti služeći se bilo kojim izrazom, pod uvjetom da se odreknemo vlastite volje kako bismo pristali uz Njene zapovijedi, koje su nam prikazane u Bož­jim i Crkvenim zapovijedima, u dužnostima našega staleža te putem duhovnih nadahnuća. Ta će djelat­nost Bezgrešne biti utoliko djelotvornija koliko mi sa naše strane budemo nastojali što je moguće više produbiti vlastitu duhovnu formaciju. Stoga naše predanje Bezgrešnoj sa sobom nosi nužnost rada na usavršavanju vlastita značaja. Jedino, kada po­stignemo savršenu poslušnost Bezgrešnoj bit ćemo uzorno sredstvo u Njenim apostolskim rukama. Bit ćemo apostoli primjerom svoga života, svojim djelo­vanjem”KS 1220.

Duboka uvjerenost u Marijinu prisutnost i lju­bav navodi Kolbea na zamisao Grada Bezgrešne na svakome kontinentu, u svakome narodu, kako bi čovječanstvu ponudio evanđeoske vrijednosti u vrlo teškome razdoblju. Maksimilijan piše svom bratu Alfonsu 1919. godine: „U ovo naše vrijeme najveći je otrov ravnodušnost koja se uvukla ne samo među svjetovnjake nego i među redovnike. A Bogu treba dati najveću slavu. Bogu se daje to veća slava koliko se više duša privede spasenju. Evo našeg ideala: po­svetiti sebe i spasiti što više duša. Tako pokazujemo zahvalnost prema Presvetom Srcu Isusovu. Kako to ostvariti? Jasno, samo Bog zna najbolju metodu jer je sveznajuća mudrost. To znači, samo od njega mo­žemo doznati kako ćemo to izvesti. Darovao nam je Bezgrešnu. Kolbe će kasnije braći ostaviti poruku: “O Bezgrešnoj se stječe znanje više moleći nego studira­jući, više na koljenima pred njom nego nagnut nad knjigama za stolom.”

Kolbeova polazišta – Temelji VB

Prvo: Treba divinizirati čovjeka. Čovjek je stvoren da se preoblikuje u božansko biće, da sebe divinizira. Ne da postane sebi Bog, nego da sebe pobožanstveni u Bogu.

Drugo: Marija je najveličanstveniji dokaz čovjeko­vih mogućnosti. Ona je uzor i ideal savršenosti.

Treće: Bezgrešna je posrednica između Krista i čovjeka. Njezinim posredovanjem, jer ona je puna milosti, a zaslugom Sina, Bog čovjeka trajno opskrbljuje božanskom snagom koja uništava grijeh i usavršuje dušu. Po Bezgrešnoj do Srca Kristova!

Četvrto: Bezgrešna može pobijediti svako zlo u čovjeku i svijetu. Majka Crkve i sve djece Božje uvi­jek je pripravna izaći u susret svim našim potrebama i molitvama. To su temelji “Vojske Bezgrešne”. Da bi se ovo postiglo potrebna su dva uvjeta: “Posveta sa­moga sebe Bezgrešnoj tako da joj se stavimo na ras­polaganje kao sredstvo u njezinim rukama.” Drugi je uvjet: “Nositi stalno uza se čudotvornu medaljicu.” Sredstva je sabrao u dvije točke: “Svaki dan izmo­liti zaziv: „O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo i za sve one koji ti se ne utječu, a naročito za neprijatelje svete Crkve i za sve koji su tebi preporučeni”. Drugu je točku sažeo ovako: “Upotrijebiti sva moguća zakonita sredstva, prema mogućnostima svoga poziva, i to revno i razborito. Neizostavno nositi čudotvornu medaljicu.”


Donosimo ove podatke ususret 25. godišnjice Pokreta za život

UBLAŽITI PAD NATALITETA!

 Osim po ukupnom udjelu u proračunu, Sinj je i među gradovima koji se ističu vi­sinom naknada. Za prvo dijete isplaćuju 3.000, a iznos se za svako slijedeće dijete povećava za tisuću kuna. Osim Sinja, u top deset po najvišim naknada ulaze Vis, Vr­bovsko, Vrlika, Supetar, Novalja, Gospić, Komiža, Opatija i Jastrebarsko

Godinama već slušamo upozorenja de­mografa o katastrofalnim demografskim trendovima u Hrvatskoj u kojoj se iz godi­ne u godinu povećava nerazmjer između broja rođenih i umrlih. No, osim doslov­nog izumiranja i starenja stanovništva, a Hrvatska spada u deset demografski naj­starijih zemalja EU, posljednjih godina do­gađa se i masovni val iseljavanja mladog, najproduktivnijeg stanovništva, zbog čega bi nam se, ne poduzmu li se hitno neke konkretne mjere, moglo dogoditi – upo­zorava demograf Anđelko Akrap, da već za pet godina dođe do potpunog urušavanja i kolapsa sustava u kojem doslovno neće biti novaca za isplatu mirovina.

Da je svjesna ozbiljnosti i važnosti pro­blema demografije, nova Vlada premijera Andreja Plenkovića deklarirala je navodeći upravo ‘zaustavljanje iseljavanja i demo­grafsku obnovu’ među svojim temeljnim ciljevima. No, baš kao i ona prethodna, vrlo brzo je, čini se, odustala od jednog od svojih najzvučnijih predizbornih obećanja – naknade od 1000 eura za svako novoro­đeno dijete. Resorna ministrica Nada Mur­ganić objavila je, naime, kako misli da će se odustati od te jednokratne mjere te je mno­go sklonija uvođenju kontinuiranih, trajni­jih mjera koje nude dugoročniju sigurnost i koje su, kako kažu i sami demografi, dale­ko učinkovitije. Premijer Plenković ovih je, pak, dana na upit odustaju li od ove mjere ili ne, poručio da se nastoji naći rješenje, ali još se ne zna hoće li to biti u ovoj ili idućoj proračunskoj godini jer ova mjera naime košta 300 milijuna kuna godišnje.

U međuvremenu, gradonačelnik. hr napravio je veliko istraživanje o tome koliko za svoje bebe izdvajaju hrvatski gra­dovi, koji na lokalnoj razini već desetljeći­ma kontinuirano podupiru novorođenčad. Prikupili smo podatke iz gotovo svih gra­dova (odgovore nam nije dostavilo tek njih desetak) o tome koliko su prošle godine iz­dvojili za naknade za novorođenčad.

Ovdje, naravno, treba istaknuti da na­knade za novorođenčad kao jednokratna mjera nikako nisu jedini pokazatelj i mje­rilo brige i osviještenosti gradova kada je pronatalitetna politika u pitanju, baš kao što niti na državnoj razini ne mogu spasiti demografsku situaciju. Da bi se donijela konačna ocjena o tome tko doista na lokal­noj razini najbolje skrbi za obitelj i natali­tet, potrebno analizirati čitav paket mjera i sveobuhvatnu politiku gradova – od ula­ganja u vrtiće, škole, prehranu, školski pri­jevoz, stipendije ili socijalna davanja. No, podaci o izdvajanju za naknade za novoro­đenčad itekako su zanimljiva informacija i indikator koji ukazuje na to koji gradovi su, unatoč proračunskim ograničenjima, nata­litetnu politiku odlučili staviti u gornji dio svoje liste prioriteta.

Prošle je godine tako, govori nam ana­liza u kojoj smo uspoređivali izdvajanje za naknade za novorođenčad u odnosu na cjelokupni godišnji proračun gradova, za svoje bebe najviše izdvojio Sinj– 1,73 po­sto proračuna, ili – 850 tisuća kuna iz pro­računa teškog 49,2 milijuna kuna. Osim po ukupnom udjelu u proračunu, Sinj je i među gradovima koji se ističu visinom naknada. Za prvo dijete isplaćuju 3.000, a iznos se za svako slijedeće dijete povećava za tisuću kuna. Ukupno su u prošloj godini isplatili 217 naknada.

K. Križanac: Uspjeli smo ublažiti trend pada nataliteta

Gradonačelnica Kristina Križanac ističe kako su naknade za novorođenčad samo dio Programa mjera populacijske politike kojega u Sinju provode s ciljem zaustav­ljanja depopulacije i porasta nataliteta. Pa tako, navodi, Grad Sinj kroz program socijalne i zdravstvene zaštite, uz naknade za novorođenu djecu, osigurava razne obli­ke pomoći građanima, poput jednokratne novčane pomoći za subvenciju komunalnih usluga, za hitne intervencije, za subvenciju troškova ili poboljšanja uvjeta stanovanja, pomoć za stambeno zbrinjavanje.

Uz otvaranje novih vrtića, čime se osigu­rava predškolski odgoj za svu djecu, Grad je osigurao posebnu skrb za djecu predš­kolske dobi s teškoćama u razvoju i nji­hove obitelji uvođenjem posebne odgojne skupine, te subvencionira smještaj djece u vrtićima.

Obiteljima sa školskom djecom, ističe gradonačelnica, Grad subvencionira kup­nju udžbenika za osnovne i srednje škole, te troškove javnog prijevoza za srednjoš­kolce i studente. Tu su i socijalne stipendi­je za studente, te stipendije za studente iz obitelji sa četvero i više djece.

‘Da bi se moglo objektivnije govoriti o učincima mjera koje provodimo, bilo bi po­trebno sagledati statističke podatke i u sli­jedećih nekoliko godina, ali možemo kazati da smo uspjeli barem malo ublažiti trend pada nataliteta, o čemu svjedoče i podaci o broju novorođenih beba na našem područ­ju u posljednje četiri godine’, kaže Kristi­na Križanac i navodi kako je u Sinju 2013. rođeno 211 beba, 2014. 247, 2015. 222, a u ovoj godini već njih 227, pa u Gradu očekuju da će se ta brojka do kraja godine povećati za barem desetak djece.

Nakon Sinja, gledano po udjelu u pro­računu, slijedi Zagreb koji je za 6.526 beba izdvojio 1,3 posto proračuna, ili 81,2 mi­lijuna. Naknade u Zagrebu iznose 1.800 kuna za prvo dijete, 3.600 za drugo, a za treće i svako slijedeće isplaćuje se 54.000 kuna kroz šest godina.

Na trećem je mjestu po izdvajanju za bebe Vis koji se, poput Sinja, ističe visinom naknada. Za prvo dijete isplaćuju 5.000, za drugo 10.000, za treće 20.000, te još po 10.000 za svako slijedeće dijete. Osim toga, Grad Vis je, nakon provedene anke­te među građanima koja je pokazala da se obitelji teže odlučuju na treće dijete, fokus odlučio staviti upravo na to, pa sve obitelji koje imaju tri i više djece stimuliraju sa po 1.200 kuna mjesečno do djetetove 10. godi­ne života. Također, navode, ta djeca imaju pravo na besplatan vrtić.

Z. Novosel: Prošle godine u Jaski mali ‘baby boom’

Četvrti je po izdvajanju za bebe Grad Ja­strebarsko, sa izdvojenih 1 posto proraču­na, ili 478 tisuća kuna. Jastrebarsko je lani isplatilo 137 naknada, za prvo i drugo dijete isplaćuju po 2.500, a treće i svako slijedeće dijete po 6.500 kuna.

Gradonačelnik Zvonimir Novosel ističe kako u Jastrebarskom već više od desetlje­će provode sustavne demografske politike. „Skrb o djeci nam je jedan od proračunskih prioriteta. Uz jednokratne naknade, rodite­ljima pomažemo i na brojne druge načine. U vrtićima imamo više od 600 djece, a da politike grada imaju uspješnost pokazuje i činjenica da smo prošle godine imali ‘baby boom’ i dobili novih 137 malih stanovnika. Sve to ukazuje na lijepu budućnost našeg grada.

I. Marković: Unatoč financijskim pro­blemima, ulažemo u natalitet i to daje re­zultate nada se, pak, gleda po per capita krite­riju top deset gradova su: Zagreb, Vis, Supetar, Pazin, Dubrovnik, Sinj, Komiža, Vrbovsko, Šibenik i Jastrebarsko.

Gradonačelnica Supetra Iva­na Marković zadovoljna je što se Supetar ponovo plasirao među pet najboljih gradova u Hrvatskoj po kriteriju per capi­ta, a dva prethodna istraživanja gradonačelnik.hr-a u kojima je Supetar bio među najbolji­ma – ulaganje u sport i predš­kolski odgoj, itekako su važan dio pronatalitetne politike. Što se tiče izdvajanja za naknade za novorođenčad, I. Marković ističe kako se ta sredstva nisu nikad ukidala, unatoč tome što se Grad dugo vremena mučio sa financijskim problemima, te imao velike dugove i blokade računa.

‘Grad Supetar tako svake godine izdvaja znatna sredstva za rodiljne naknade, čime se stimulira natalitet, koji je jedan od gorućih problema u cijeloj Hrvatskoj, a posebno na otoci­ma. Prošle godine smo napravi­li i korekciju u Odluci o dodjeli naknada za rodilje, želeći stimu­lirati mlade obitelji da se dosele u Supetar te smo smanjili krite­rij prebivališta. Supetar postaje poželjno mjesto za život, zbog blizine Splita, odlične prometne povezanosti, velikih mogućnosti u turizmu i poslovnih prilika. To sve stimulira mlade obitelji da se doseljavaju ili ostaju živje­ti u našem gradu. Smatram i da će brojne investicije koje smo realizirali i koje se realiziraju omogućiti otvaranje novih rad­nih mjesta, što će u budućnosti imati i pozitivan demografski efekt’, ističe Ivana Marković. Što se konkretnih efekata dosa­da tiče, gradonačelnica navodi kako su 2013. imali 28 novoro­đene djece, 2014. 34, a u prošloj godini 38 rođenih beba. ‘To su jako ohrabrujući podaci, te je jasno da je izdvajanje financij­skih sredstava za novorođenu djecu u Supetru doprinijelo po­zitivnoj demografskoj slici na području Grada’, zaključila je Ivana Marković.

Preuzeto s portala gradonačelnik.hr

Print Friendly, PDF & Email