Iz urednikove bilježnice (6-2013)

Piše: Anton Valković, urednik
Piše: Anton Valković, urednik

Paukova mreža

Nekada se s ovim uvodnicima osjećam kao pauk koji rasteže svoju mrežu ne bi li u nju uhvatio neki „slastan plijen“. Znate već kako pauk na nekom zgodnom mjestu rastegne svoju paučinu i onda iz prikrajka očekuje da se neka mušica ili komarac u nju zalete. Sjećam se da sam kao dijete znao promatrati ovakve paukove aktivnosti. Iz djetinje svijesti, za ovaj uvodnik, izvlačim sliku kada se u svom mirnom letu u paučinu zaplela neka buba na što je pauk nevjerojatnom brzinom „iskočio“ iz svoje rupe i za čas se našao na svojoj žrtvi omotavajući je smrtonosnim nitima. Sjećam se da sam ponekad, kada se na mreži ništa ne bi događalo, pauka znao i izazivati, bacajući mu na mrežu komadić neke grančice koja bi dodirnuvši mrežu, pauka pokretala na akciju. Ponekad sam nailazio na paukove mreže pune ljuštura mušica, komaraca, čak i manjih leptira, skakavaca… rasprostrte na paukovom „stolu“ kao „bio otpad“…
Sve ovo s paukom i njegovom mrežom pišem vam da vam pojasnim sistem kojim se spremam za ove uvodničarske aktivnosti. Uhvati se ponekad tako u mrežu neka „velika stvar“ a ponekad i „brdo“ malih, naoko nesuvislih i beskorisnih događaja da izgledaju potpuno neupotrebljive. Ponekad mi novinari, ako sebe nakon toliko brojeva Veza u njih mogu uvrstiti, kao pauk skačemo i na „grančice“ često stvarajući dojam „velike gozbe“ nakon koje su svi gladni.
Budući da moram konstatirati kako se ovoga puta u moju mrežu uhvatilo tek ponešto „sitnoga plijena“, valjda vam je to dosada i samima postalo jasno iz ovako dugog uvoda u ovaj uvodnik, inače bih lupio u glavu pobjedonosno uzdižući svoj plijen, ne preostaje mi drugo nego iznijeti vam ono što se kroz zadnje vrijeme, negdje od prošloga broja događalo i „hvatalo u moju mrežu“ osjećaja, zapažanja, razmišljanja i koječega drugoga što se događa u našem životu dok prolazimo kroz njega.
Najprije bih svima onima koji se služe kompjutorom i internetom htio svratiti pozornost na propovijedi pape Franja koje se obično s dva dana zaostatka mogu naći na internetskom portalu www.bitno.net. Papa naime svakodnevno služi misu u kapeli Doma Svete Marte gdje se uglavnom u propovijedima dotiče dnevnih misnih čitanja. Ta njegova razmišljanja su mi postala svakodnevno osvježenje u ovim ljetnim vrućinama i uistinu prava hrana za razliku od tolikih internetskih mamaca na koje ponekad poput pauka skačem, a ostavljaju me gladnim i prevarenim. Za razliku od onih vijesti koje svakodnevno pune portale a nabildane su dozom skandala, znatiželje, dnevnopolitičke intrige, pristranosti i koječeg drugog, riječi Pape Franje su poput Riječi Božje koja je živa i djelotvorna te je, kako kaže poslanica Hebrejima, oštrija od svakoga dvosjekla mača. Ta Riječ prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. Za mreže „velikih pauka“ i svjetovnih medija, Papa postaje zanimljiv samo kada govori o gey lobijima u Vatikanu i reformi kurije ali ovo fino tkanje pape Franja i ono što govori o ljudskom srcu i vjeri u Isusa Krista ne zadovoljava kriterije po kojima ovi masterchefovi kreiraju naše dnevne jelovnike vijesti.
Drugi plijen koji sam „uhvatio“ ovih dana je još jedna, malo bi bilo reći prekrasna jer je ona daleko više od toga, nova knjiga Michela O’Briena Očeva pripovijest u kojoj na oko tisuću stranica „plete mrežu“ o zadivljujućoj očevoj ljubavi prema svome sinu koji je netragom nestao. Ova knjiga poput one Henrya Nouwena Povratak izgubljenog sina koja na temelju Rembrandtove istoimene slike također govori o temi očinstva (te jednako tako i o temi majčinstva), kao i o temi sinovstva, daleko nadilazi razne dnevne i dnevno sve nasrtljivije ove i one udruge i zahtjeve, a onda i vijesti, u kojima bi se knjiga o očinstvu i majčinstvu ne samo htjela ispričati po nekoj drugoj logici nego i bez gramatike.
I na kraju vam ovog uvodnika, a iz ovomjesečne mreže svojevrsnog „biser-plijena“ želim izdvojiti jednu molitvu koju je izreklo jedno dijete iz četvrtog ili petog razreda nakon što smo u Oazi Kraljice mira proveli nekoliko dana s njima u duženju, molitvi i igri. Ono je, u moru molitvi koje su izlazile iz dječjih usta te večeri kada smo se okupili u kapeli oko Isusa, zahvalilo Bogu na postojanju. Moram priznati da sam ovom dječjom molitvom ostao zatečen, gotovo do onog odgovora koje je Isus uputio Ivanu i Jakovu kada su ga molili da jedan od njih sjede njemu s lijeva a jedan s desna. Isus im je rekao da ne znaju što traže. Je li ovo dijete znalo na čemu zahvaljuje? I kakvo će biti to naše postojanje ako u mrežu budemo hvatali samo komadiće neke grančice…
Print Friendly, PDF & Email