Kvarnerski vez 12-2017.

O ukazanjima Gospe fatimske povodom 100. obljetnice

„NE BOJTE SE…“

Lucija, Franjo i Jacinta su bila obična seoska djeca, pa­stirići, koji se ni po čemu nisu razlikovali od svojih vršnjaka. Rodili su se i živjeli u Aljustrelu, malom selu koje je pripada­lo fatimskoj župi, te su svaki dan odlazili na pašu sa stadom svojih roditelja. Vrijeme provedeno na livadi sa stadima dje­ca su redovito koristila za igru. Franjo je svirao frulu, a dje­vojčice su plesale. Da budu poslušni roditeljima, izmolili bi i krunicu, i to kratku, kako su je oni nazivali, koja se sastojala od zaziva Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu tako im je ostajalo više vremena za igru.

13. svibnja 1917. je bio dan kao i svaki drugi. Djeca su po obi­čaju izvela stada na pašu. Pošli su u Cova da Iria, mali ko­madić imanja koji je pripadao Lucijinim roditeljima. Oko podneva su opazili dva svjetla, poput bljeska. Iznad hrasta crnike pojavila se „Gospođa potpuno odjevena u bijelo, sjajnija od sunca, oko koje se širilo svjetlo sjajnije i blista­vije od onog koje isijava kristalna posuda puna čiste vode obasjana sjajnim zrakama sunca“. Njezino neopisivo lijepo lice nije bilo „niti tužno, niti veselo, već ozbiljno“ s izrazom blagog prijekora. Svo troje djece je vidjelo Gospu, no samo Lucija je s njom razgovarala. Jacinta ju je i čula, a Franjo samo vidio. „Ne bojte se. Ništa vam neću napraviti“, rekla im je lijepa Gospođa. „Od kuda dolazite?“, upitala je Lucija. „Dolazim s Neba. (…) Došla sam vas zamoliti da dolazite ovamo šest mjeseci zaredom, svakog trinaestog u isto ovo vrijeme. Onda ću vam kazati tko sam i što želim. (…) Hoće­te li prikazati Bogu sva trpljenja koja vam želi poslati kao zadovoljštinu za grijehe kojima je uvrijeđen i kao molitvu za obraćenje grešnika?“ „Da, hoćemo“, spremno je odgovorila Lucija. „Dobro, mnogo ćete trpjeti, ali će vas milost Božja jačati.“ „Dok je izgovarala posljednje riječi (milost Božja, itd.), prvi put je raširila ruke“, piše Lucija, „rasuvši prema nama jako svjetlo, gotovo odraz svjetla koje je ona isijavala, koje nam je prodiralo u grudi sve do najskrovitijeg dijela duše, tako da smo sebe vidjeli u Bogu koji je bio svjetlo, a vidjeli smo se jasnije nego da smo se promatrali u najbo­lje ogledalu. Tada osjetismo nutarnji poriv, kleknuli smo i u sebi ponavljali: ‘O Presveto Trojstvo, klanjam ti se! Bože moj, ljubim te u Presvetom Sakramentu!’“ Gospa je nastavi­la: „Molite krunicu svaki dan kako biste izmolili mir svijetu i svršetak rata.“ „Tada je počela mirno ustajati, krenuvši prema istoku te je nestala u beskrajnoj daljini. Svjetlost koja ju je okruživala kao da je otvarala put među zvijezdama.“

Djeca su se dogovorila da nikom neće reći o onome što su vidjela. No već iste večeri kući, mala Jacinta je radost nebeskog viđenja podijelila sa svojim ukućanima, djetinje im obznanivši kako su vidjeli lijepu Gospođu koja će ih odvesti u Nebo. Kada su sutradan po običaju izveli stado na pašu Jacinta je zamišljeno sjela na poveći kamen. Ovaj put se nije htjela igrati. Zašto? „Ona Gospođa nam je rekla da molimo krunicu i da se žrtvujemo za obraćenje grešnika“, glasilo je obrazloženje. „Od sada moramo izmoliti Zdravomarije i Očenaše do kraja. Ali, žrtve, kako ćemo se žrtvovati? (…) Predlažem da užinu damo ovcama“, javio se Franjo. „Žrtvo­vat ćemo se tako da ne jedemo.“ Od toga dana djetinju igru i ples su zamijenile molitve i žrtve za spas grešnika. Jacinta je bila nenadmašna u tome. Njoj „nikad nije bilo dosta žrtava“, prisjeća se s. Lucija.

Za ukazanja se saznalo. Djeca su postala predmetom ismijavanja i sumnjičenja. Luciju je majka čak pokušala prisiliti da prizna da je lagala. No, bilo je i onih koji su vjerovali. Tako da već na idućem ukazanju, 13. lipnja, djeca nisu bila sama. Ponovio se prizor od prošlog ukazanja. Gospinu dolasku je pret­hodio bljesak i ona se u oblaku spustila na malu crniku. Neki od pedesetak prisutnih promatrača su primijetili da se vrh crnike savio kao pod teretom. „Želim da ponovno dođete ovamo i 13. sljedećeg mjeseca, da svaki dan molite krunicu te da naučite čita­ti. Kasnije ću vam reći što želim.“ Na Lucijinu molbu da ih povede sa sobom u nebo Gospa je odgovorila: „Da, Jacintu i Franju uskoro ću uzeti, ali ti ćeš ovdje ostati još neko vrije­me. Isus se želi tobom poslužiti da me ljudi upoznaju i uzljube. Želi u svijetu ustanoviti pobožnost prema mom Bezgrešnom Srcu. Onome tko to prihvati, obećajem spasenje, a te će duše Bog voljeti poput cvijeća kojim sam okitila njegovo prijestolje.“ Na žalostan upit djevojčice da zar će ostati sama, Gospa je dodala: „(…) Nemoj se obeshrabriti! Ja te nikada neću napustiti. Moje Bezgrešno Srce bit će uvijek tvoje utočište i put koji će te do­vesti do Boga.“ Izgovarajući ove posljednje riječi Gospa je raširila ruke i kao kod prvog ukazanja i na njih se prosuo odraz neizmjer­nog svjetla u kojem su se vidjeli uronjeni u Boga. „Na dlanu desne Gospine ruke nalazilo se srce obavijeno trnjem koje u nj bilo zabo­deno. Shvatili smo da je to Bezgrešno Srce Marijino izranjavano grijesima čovječan­stva, koje traži zadovoljštinu.“

Bližio se 13. srpnja, dan trećeg ukazanja. Već 12. srpnja, dan uoči, počelo se okuplja­ti mnoštvo da bi prisustvovalo sutrašnjem događaju. Lucija, pritisnuta nutarnjim i vanjskim sumnjama i kušnjama, je bila čvr­sto odlučila ovaj put ne poći u Cova da Iria. Franjo i Jacinta su bili veoma žalosni zbog toga. Međutim, „Sutradan kad se približio sat odlaska, nenadano osjetih u sebi poticaj da krenem, što ga nije bilo moguće nadvla­dati“, prisjeća se s. Lucija. Na ukazanju su bili prisutni i roditelji Jacinte i Franje koji su odmah povjerovali u istinitost ukazanja. Kao i prijašnjih puta Gospa se ukazala oko podne, stavši na malu crniku. „Želim da i sljedećeg 13. u mjesecu dođete ovamo, da nastavite svaki dan moliti krunicu u čast Naše Gos­pe od krunice, kako bi izmolili mir svijetu i kraj rata, jer vam samo ona (krunica) može pomoći. (…) Nastavite dolaziti ovamo sva­ki mjesec. U listopadu ću reći tko sam i što želim te ću napraviti čudo koje će svi vidjeti kako bi mogli povjerovati. (…) Žrtvujte se za grešnike i recite mnogo puta, posebno kad prinosite neku žrtvu: ‘O moj Isuse, to je tebi za ljubav, za obraćenje grešnika i za nakna­du za grijehe počinjene protiv Bezgrešnog Srca Marijina!“

Gospa je tada kao i prethodna dva puta raširila ruke. „Odraz (svjetla koje je iz nje zračilo) kao da je prodirao u tlo i mi ugleda­smo ognjeno more, a u taj oganj bili su uro­njeni vragovi i duše. Izgledali su kao prozir­na, crna ili smeđa žeravica, ugljen u ljudskom obliku. Plivali su u žeravici, a u vis su ih podizali plamenovi koji su iz njih izvi­rali zajedno s oblacima dima, sliči plamenoj baklji. Padali su na sve strane, kao varnice u požaru, bez težine i ravnoteže, dok su se čuli zastrašujući krikovi i bolni uzdasi puni očaja što su tjerali strah u kosti. Vragovi su se ra­zlikovali od ljudi po stravičnim i odvratnim likovima, u obliku jezivih i nepoznatih živo­tinja koje su, međutim, bile prozirne i izgle­dale poput žeravice.“ Iako je viđenje trajalo samo trenutak, djeca bi bila umrla od straha i užasa da im Gospa nije bila obećala da će ih odvesti u nebo. Viđenje pakla je prvi dio fa­timske tajne. Drugi dio tajne se odnosi na iz­bor pred kojim se nalazi čovječanstvo na ze­mlji. „Vidjeli ste pakao kamo odlaze duše jadnih grešnika. Kako bi ih spasio, Bog želi u svijetu ustanoviti pobožnost mome Bezgreš­nom Srcu. Ako budete činili što od vas tra­žim i mir će zavladati. Rat je pri kraju, ali, ne prestanu li vrijeđati Boga, za pontifikata Pija XI. počet će drugi, još gori. Kad budete vidjeli noć osvjetljenu nepoznatom svjetlo­šću, znajte da je to velik znak što vam ga Bog šalje, znak da će svijet, zbog njegovih zlodje­la, kazniti ratom, glađu i progonstvom Cr­kve i Svetoga Oca. Kako bi se to spriječilo, zatražit ću da se Rusija posveti mome Bez­grešnom Srcu, te kao zadovoljštinu, svetu Pričest u pet prvih subota. Ako se ispune moji zahtjevi, Rusija će se obratiti i vladat će mir. U suprotnom, (Rusija) će proširiti svoje zablude po svijetu te će doći do ratova i pro­gona Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac mnogo će trpjeti, razni narodi bit će unište­ni, no na kraju će moje Bezgrešno Srce pobi­jediti. Sveti Otac posvetit će mi Rusiju koja će se obratiti te će svijetu biti podareno raz­doblje mira.“ Gospa je još dodala: „Kad mo­lite krunicu, nakon svakog otajstva (deseti­ce) recite: ‘O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe!’“ Prilikom ovog ukazanja Gospa je djeci također povjerila i treći dio tajne: proročku viziju od tri dijela. Prvi prikazuje anđela koji u lijevoj ruci drži ognjeni mač te pokazujući desnom rukom na zemlju snažnim glasom glasom viče: pokora, pokora, pokora! Drugi dio prikazuje papu, biskupe, svećenike, redovnice, te muškarce i žene pripadnike različitih društvenih slojeva kako se prolazeći kroz polusrušeni grad penju na jednu planinu na kojoj se nalazi veliki križ i ondje umiru mučeničkom smrću. I konačno, posljednji dio treće tajne prikazuje anđele koji sabiru krv mučenika i njome škrope duše koje se vraćaju Bogu. Četvrto ukazanje koje se prema Gospinoj želji trebalo zbiti 13. kolo­voza nije se tada dogodilo, jer je djecu na prijevaru oteo načelnik Ourema želeći iz njih silom izvući tajnu. Tako da su bili na ispitiva­nju u općini i dva dana u zatvoru. No djeca su ostala postojana. Stoga se četvrto ukazanje Majke Božje zbilo nekoliko dana kasnije,19. kolovoza, na mjestu Valinhos gdje su djeca pošla pasti stada. Gospinom ukazanju pret­hodile su atmosferske promjene kao i kod prethodnih ukazanja: zapuhao je svježi po­vjetarac i sunce je potamnilo. Bljesak svjetla je najavio Gospin dolazak kao i prethodna tri puta. Gospa je došla i stala nad crniku. „Gos­pođo, što želite od mene?“, upitala je Lucija. „Želim da nastavite dolaziti u Cova da Iria svakog 13. u mjesecu i da molite krunicu svaki dan. Posljednji mjesec učinit ću čudo, kako bi svi povjerovali.“ Na Lucijin upit što da se napravi sa novcem kojeg ljudi ostavljaju u Cova da Iria Gospa je odgovorila: „Napra­vite dva prijenosna postolja: jedno ćete nosi­ti ti i Jacinta s još dvije djevojčice odjevene u bijelo, a drugo neka nosi Franjo s još tri dje­čaka. Novac od postolja je za blagdan Gospe svete krunice. a ono što ostane namijenjeno je za kapelicu koju trebate dati napraviti. (…)“ Prije odlaska Gospa im je još jednom preporučila prikazivanje trpljenja: „Molite, mnogo molite i žrtvujte se za grešnike. Znaj­te, mnoge duše odlaze u pakao, jer se za njih nitko ne žrtvuje i moli.“ Na petom ukazanju 13. rujna 1917. procijenjeno je da je bilo izme­đu petnaest i dvadeset tisuća ljudi, a možda i više. U vrijeme Gospina dolaska nazočni su mogli opaziti niz atmosferskih pojava: tem­peratura se naglo snizila, sunčevo svjetlo je tako oslabilo da su se mogle vidjeti zvijezde, a pala je i neka vrsta kiše poput latica ili pa­huljica duginih boja koje su nestajale prije nego bi se spustile na zemlju. „Nastavite mo­liti krunicu da izmolite svršetak rata“, pre­poručila ja Gospa. „U listopadu će doći i naš Gospodin, Žalosna Gospa, Gospa od Karme­la, sveti Josip s Djetetom Isusom kako bi bla­goslovili svijet. Bog je zadovoljan vašim žr­tvama, ali ne želi da spavate opasani konopom. Nosite ga samo danju.“ Naime, djeca su i danju i noću nosila grubi konop oko tijela kao neku vrstu kostrijeti zbog čega nisu mogli spavati pa su čitave noći provodili bdijući i moleći za spas grešnika. Lucija je Gospi prenijela molbe ljudi da ih ozdravi. „Da, neke ću ozdraviti, dok druge neću. U listopadu ću učinit čudo kako bi svi povjero­vali“, rekavši to počela se dizati i nestala je njihovim pogledima. Konačno je došao 13. listopada, dan kada je Gospa obećala učiniti čudo koje će moći svi vidjeti. Dan je bio pro­hladan, kišovit. Već u predvečerje Cova da Irija je bila prepuna ljudi. Većina ih je prespavala na otvorenom. Prispjeli su i novi­nari, dopisnici raznih portugalskih listova. Kiša je padala sve jače tako da se dolina pre­tvorila u blatnu kaljužu. Neposredno pred ukazanje, prema proračunima, u dolini se sabralo između pedeset i sedamdeset tisuća ljudi: vjernih i nevjernih, dobronamjernih kao i zlonamjernih, školovanih i neukih. Malo prije podne stigli su pastirčići. Bila je subota. Lucija je pozvala ljude da sklope kišo­brane. Većina ih je poslušala. Kiše je i dalje lila, što se kaže, kao iz kabla. U podne Lucija je povikala: „Bljesak, evo dolazi!“ Prisutno mnoštvo je ugledalo prozirni, bijeli oblačić koji se nalazio nedaleko od njih. Jedan očevi­dac je primijetio da je lice male vidjelice bli­stalo neobičnom ljepotom. „Tko si i što hoćeš od mene?, upitala je nebesku Pojavu. „Ja sam Gospa od Svete krunice. Želim da se ovdje podigne kapelica u moju čast. Neka se krunica nastavi moliti svaki dan. Rat je pri kraju i vojnici će se uskoro vratiti svojim kućama. „Imam mnogo toga što bih vas željela zamoliti:“, re­kla je Lucija, „da ozdravite neke bolesnike i obratite neke grešnike …“ „Neke hoću, neke neću“, izjavila je Gospa. „Moraju se popraviti i moliti za oproštenje svojih grijeha!“ I poprimivši još tužniji izraz lica, dodala je: „Neka više ne vrijeđaju Gos­podina Boga našega koji je već toliko izvrijeđan!“ Tada je Gospa raširila ruke i okrenula ih prema suncu. Dok se uzdizala, odraz njezinog svjetla je pao na sunce. „Gle­dajte sunce!“, uzviknula je tada Lucija. Čim je Majka Božja nestala njihovim pogledima, pred njihovim očima su se pojavili novi nebe­ski prizori: radosna, žalosna i slavna otajstva svete krunice, zatim sv. Josip s Djetetom Isu­som i Gospom od Krunice. Sv. Josip je bla­goslivljao mnoštvo čineći tri puta znak križa. Slijedilo je viđenje Žalosne Gospe i Gospodi­na Isusa kako trpi na putu prema Kalvariji. Na kraju se pojavila Gospa od Karmela s Dje­tetom Isusom na rukama. Ovi prizori su bili uskraćeni pogledima onog nepreglednog mnoštva. Tijekom ukazanja čitavo vrijeme je kišilo, no u trenutku kada je Lucija uzviknula da pogledaju u sunce, oblaci su se razmaknu­li otvarajući pogled na sunce koje blistalo po­put zlata. Sjalo je neviđenom jačinom, a ipak nije bilo zasljepljujuće. Odjednom sunce je počelo „plesati“. Poput velike ogromne vatre­ne kugle okretalo se strelovitom brzinom. Zatim se zaustavilo na određeno vrijeme i opet, velikom brzinom, počelo okretati oko svoje osi. Rubovi su mu bili grimizne boje, prosipajući vatrene plamenove. Ova igra svje­tla se odražavala na suncu, biljkama, grmlju, na licima ljudi i odjeći prelijevajući se u svje­tlucave tonove i različite boje. Zatim, poma­knuvši se triput snažnim pokretom, vatrena kugla se zatresla te se krivudajući strmoglavi­la na prestravljeno mnoštvo. Sve je ovo traja­lo oko desetak minuta. A moglo se vidjeti na udaljenosti i do četrdesetak kilometara. Ko­načno se sunce vratilo na mjesto s kojeg se počelo urušavati i nastavilo blistati svakod­nevnim sjajem. Mnogi su primijetili da se njihova kišom natopljena odjeća u trenutku potpuno osušila.

Ovim događajem završen je niz fatimskih ukazanja. Gospa je u svemu ispunila svoja obećanja: dala je čudo da svi povjeruju, a Jacintu i Franju je ubrzo povela sa sobom u nebo. Naime, Franjo je umro 1919., a njegova sestrica sljedeće godine. Lucija je postala kar­melićanka, sestra Lucija od Bezgrešnog Srca. Umrla je 2005. godine u dobi od 97 godina. I njome se Gospa poslužila da ustanovi pobož­nost svome Bezgrešnom Srcu.

Fatima – poruka nade

Fatimska poruka, premda u sebi toliko bogata, ipak se može sažeti u nekoliko glav­nih misli. Naime, iako u sebi nosi elemente apokalipse, fatimska poruka je neosporno poruka nade jer svoj izvor ima u Božjoj lju­bavi. Srž svega onoga što je Gospa rekla djeci i tražila od njih je ljubav Boga prema čovje­ku i briga za njegovo spasenje. Gospa dolazi u Fatimu da podsjeti čovjeka kamo ga vodi udaljavanje od Boga, kao i to da nikakav gri­jeh, bilo naroda bilo pojedinca nije prepreka Božjem milosrđu, ako se mi obratimo Njemu.

Drugo, papa Franjo je u svojoj homiliji na misi kanonizacije sv. Franje i Jacinte rekao da se Gospa ovdje, u Fatimi, nije ukazala samo zato da bi je gledali. Kraljica krunice je sišla na zemlju ne samo da upozori čovječan­stvo da mu prijeti propast, već i da mu pruži ruku, svoju majčinsku ruku da mu pomogne izaći iz blata grijeha i ustrajati u vjernosti Bogu. „Imamo Majku!“, opetovao je Sveti Otac, Majku toliko punu ljubavi i tako moć­nu pred kojom sav pakao drhti i uzmiče. I konačno, današnji svijet više nego ikada prije srlja u svoju propast i drži ga jedino Božje mi­losrđe. Bog jest milosrdan, ali Bog je i prave­dan. I svako ustrajavanje u zlu neće proći ne­kažnjeno. Zato je svijetu današnjice, još više nego u vrijeme fatimskih ukazanja, potrebna molitva i žrtva nesebičnih duša. Potrebno nam je obraćenje da se ne ravnamo po nače­lima ovoga svijeta; da živimo u svijetu, ali da ne budemo od njega. Potrebna nam je Gospa i njezina pomoć. I baš zbog toga je fatimska poruka aktualnija nego ikad. Molitva, po­kora, obraćenje i pobožnost Bezgreš­nom Srcu Marijinu su sredstva koje nam Nebo nudi za našu sretnu budućnost, ovdje i u vječnosti. Odluka je na nama. Neka nam u tome pomogne zagovor Majke Božje i svete djece iz Fatime. Jer, kako je rekla sv. Jacinta: „Kad bi znali što je vječnost, učinili bi sve da promijenite svoje živote.“

(literatura: Antonio A. Borelli: Fatima, poruka tragedije ili poruka nade?; Yves Ivonides: Fatima da ili ne?)

S. Petra Morić, Euharistijske službenice Srca Isusova i Marijina


Zambija-Misijsko putovanje- prvi dio vrijednog zapisa, duhovnog i misijskog putopisa koji potiče na rast u vjeri

“ENI SHA”- UPOZNATI ISUSA KRISTA I ŽIVJETI PO EVANĐELJU

Prošla je godina dana otkako sam za Vez pisao o svojem misijskom iskustvu i posjetu prijatelju fra Ivici Vrbiću u Boliviju. Bilo mi je drago susretati ljude u nekim župama naše Biskupije koji su mi, nakon što su pročitali tekst o tome, postavljali pitanja. Još više me raduje i čini zahvalnim što su se neki odluči­li učiniti konkretan korak i postati prijatelji misija i misionara, i pomagati u njegovom djelovanju. Drago mi je što i ove godine s či­tateljima Kvarnerskog Veza mogu podijeliti još jedno misijsko iskustvo koje sam živio u proteklom mjesecu. Bio sam u pratnji bisku­pa Ivice u dvanaestdnevnom posjetu našem svećeniku, misionaru vlč. Borisu Dabu u Zambiji. Njihov prvi susret bio je za vrijeme Borisovog odmora u Krku. Pozvao je biskupa da ga posjeti u Zambiji. Kao promatrač toga trenutka gotovo sam uočio neizgovoreno Bo­risovo pitanje: “A što ako me biskup pozove da se vratim natrag u Biskupiju?” Njih dvo­jica dogovorila su, onako neslužbeno, bisku­pov pohod Zambiji krajem mjeseca listopada 2017. U tom trenutku nitko nije ni razmišljao da je upravo listopad, u pastoralnoj godini, misijski mjesec, a još manje se uočilo da će se posjet dogoditi u tjednima prije i nakon Mi­sijske nedjelje. Ovo nije bila slučajnost!

Krenuli smo u četvrtak, 12. listopada. Na putu prema našem odredištu Livingstoneu u Zambiji, na 24 sata zaustavili smo se u Južnoafričkoj Republici, u gradu Johannes­burgu. Ondje smo posjetili fra Ivicu Strčića, rodom s Krka, koji je već 22 godine dušo­brižnik za Hrvate i voditelj Hrvatske katoliče misije sv. Jeronima. A u Zambiju smo sletjeli u subotu, 14. listopada. Dočekali su nas misi­onar Boris i fra Dominik Chande, gvardijan kapucinskog samostana u Livingstonu. “Eni sha” – na domaćem silozi jeziku uobičajeni je pozdrav i izraz dobrodošlice.

Misa u kapucinskoj župi u Livingstonu

Kapucinski samostan u Livingstonu mje­sto je u koje naš misionar Boris redovito dolazi kad se nađe u gradu. Ondje pronalazi zajedništvo u prijateljstvu s ostalim svećeni­cima. Poznavao sam dobro ovaj samostan, jer sam već jednom bio odsjeo u njemu 2012. godine kada sam prvi put posjetio vlč. Bori­sa. Upravo je njegova želja bila da i biskup Ivica upravo ondje započne ovaj posjet, i na taj način upozna njegov život i djelovanje u ovoj dalekoj zemlji. Tu smo odsjeli kako bi­smo već idućeg dana, u nedjelju, 15. listopa­da, sudjelovali na župnoj svetoj misi koju je u kapucinskoj župi Naše Gospe od Anđela u Li­vingstonu predvodio gvardijan. Biskup Ivica, misionar Boris i ja bili smo u koncelebraciji. Na kraju mise biskup se obratio vjernicima, te im zahvalio na dubokom iskustvu rado­snog življenja i slavljenja Euharistije. Zahva­lio je gvardijanu što su vrata njihova samo­stana oduvijek bila, i još su uvijek, otvorena primiti vlč. Borisa. Kapucini nisu krili svoju radost što imaju među sobom biskupa, ali ne bilo kojega, već svoga brata kapucina. Tom su se njihovom oduševljenju pridružili i ostali vjernici, te su se nakon svete mise svi gurali kako bi došli do nas, s nama se fotografirali i pružili ruku dobrodošlice.

Susret s umirovljenim biskupom Livingstonea

U poslijepodnevnim satima uputili smo se u posjet mons. Raymondu Mpezeli, umi­rovljenom biskupu Livingstona. Biskup Raymond primio nas je u prostorima uz ka­tedralu u kojima živi i pomaže katedralnom župniku, otkako je prije dvije godine umi­rovljen. Među prvim stvarima koje je biskup Raymond rekao bilo je: “Bio sam u Hrvat­skoj, posjetio sam vašu Biskupiju.” I nastavili smo ugodan razgovor kroz koji je biskup Ivi­ca mogao upoznati pojedinosti i o ovoj zemlji i Biskupiji. Teme razgovora: izazovi, službe­nici Crkve i pastoral Biskupije Livingstone. Biskup Raymond nije krio oduševljenje kad je pričao kako se djelovanje misionara Bori­sa odražava na vjerski život i rad u biskupiji. Zanimljivo, štoviše, predivno je bilo čuti bi­skupa Raymonda kako ističe neke od darova vlč. Borisa, osobito njegovu karizmu poći u najudaljenije krajeve biskupije, ondje gdje Radosna vijest još nije došla, te formiranje novih župa i župnih zajednica. Naime, u pro­teklih 35 godina vlč. Boris osnovao je 5 župa i Centar za razvoj, danas, biskupijski Caritas. I tu se je rodilo pitanje koje će nas pratiti sve do kraja: “Je li biskup Ivica došao po misi­onara Borisa da ga vrati kući jer mu je po­treban u Biskupiji?” Ni biskup Ivica nije krio svoje oduševljenje slušati o svojem svećeniku pohvalne riječi, kad su iste doista vidljive i na djelu. Moram reći da sam se i sam, slušajući biskupa Raymonda, izgubio u prevođenju, jer je bilo vidljivo u riječima i na licu biskupa Raymonda s koliko zahvalnosti govori bisku­pu Ivici što je Krčka biskupija podarila bisku­piji Livingstone – vlč. Borisa. Dan smo završili posjetom najpoznatijim slapovima, Victoria falls u Zambiji, odmah uz grad Livingstone. No, zbog suše, baš naša zambijska strana nije imala toliko vode kako bi smo mogli vidjeti slapove u svoj njihovoj jačini i ljepoti. No, kako se zna u takvim trenucima reći, da bi se ublažila “žalost” zbog nemogućnosti “vidjeti” – evo još jednog razloga za ponovni dolazak!

Dolazak u misiju Ndjoko

U utorak, 17. listopada, nakon jutarnje svete mise, krenuli smo iz grada prema mi­siji Ndjoko, mjesto pravog boravka našega misionara. Teško je opisati putovanje do mi­sije. Mogu samo reći da je cesta kojom smo se vozili, tzv. Partizanska cesta, darovana od strane Jugoslavije 60-tih godina, bila puna rupa i prepreka toliko da smo lijepi broj ki­lometara morali voziti i uz samu cestu. No, s ovime se ne žalim, već opisujem stanje izazo­va i adrenalina. A ne žalim se i zato jer sam sjedio u “biznis klasi” – u bunkeru na fotelji, a biskup i vlč. Boris sprijeda. I tako smo na­kon sedam sati vožnje (260 km) došli do mi­sije Ndjoko, koju je vlč. Boris osnovao 2011. godine i u kojoj od tada živi i djeluje. Misija je smještena uz moćnu rijeku Zambezi koja cijelom prostoru daje poseban pečat prirod­ne ljepote. Na misiji su izgrađene kućice koje su u službi misionarskog djelovanja, u službi ljudi: crkva, bolnica, mlin, kuće u kojoj žive obitelji koje rade na misiji, za bolničara, uči­telja, katehistu i ostale.

Svečani doček biskupa Ivice

Na čak 36 stupnjeva u hladu, biskupa su uz pratnju tradicionalne glazbe i plesa, bub­njeva i pjesmu dobrodošlice i blagoslova, do­čekali vjernici koji su za tu prigodu u Misiju došli iz okolnih sela, a neki su propješačili i 40-tak km. Osjetio sam radost vjernika što među sobom imaju goste. Neke sam uspio i prepoznati! A onda je nastupio jedan za­nimljiv trenutak. Uz pjesmu i ples vjernici su biskupa poveli i svi zajedno dopratili do misijske župne kuće. U toj ćemo kući prove­sti idućih desetak dana. Biskup Petanjak im se obratio prigodnom riječi, te izrazio svoje oduševljenje zbog njihovog dolaska i doče­ka, ali i prigode da idućih dana bolje upozna djelovanje svojeg svećenika misionara Borisa kojemu dolazi u posjet, te njihov vjerski život i kulturu.

No, pitanje koje nam se postavljalo u tome trenutku, a možda će se i nekima od vas sada postaviti, glasi: “Ako su neki pješačili toliko kilometara da bi dočekali biskupa, što ćemo dalje s njima?” Crkva, ona živa Crkva u misiji Ndjoko pobrinula se da se svi pristigli vjernici iz okolnih sela smjeste u misiji na noćenje i da dobiju potrebu hranu, jer doček nije za­vršio dolaskom do župne kuće. Nastavio se kroz cijelu noć, sve do idućeg jutra slavljem svete mise u crkvi Svete Marije koju je pred­vodio biskup Ivica. Na misi su sudjelovali svi vjernici koji su pristigli dan ranije, kao i ostali koji su nam se kasnije pridružili. Misa se sla­vila u kombinaciji engleskog i silozi jezika, a biskup se u propovijedi obratio na hrvatskom jeziku, što je misionar Boris preveo na silozi. Na kraju mise vlč. Boris izrazio je pred oku­pljenom zajednicom radost i zadovoljstvo što ga je posjetio njegov biskup, te da će se kroz iduće dane moći još bolje upoznati sa živo­tom u misijama. Čovjek se ne prestaje diviti snazi i moći najljepšeg i najuzvišenih instru­menta, a to je ljudski glas. Ljepota liturgijskih pjesama koje su vjernici izveli u višeglasju, praćeno tradicionalnim bubnjevima i ri­tmom, naravno uz ples, bogatstvo je ne samo njihove kulture, već i vjere, jer se osjeti Duh. Bližilo se podne, a mi “lačni.” Pao je i dogovor da se izmijenjujemo u kuhinji. Ishod je očito bio dobar. Svi smo i danas živi i nije bilo po­teškoća. Svakako bih istaknuo trenutke kad bismo u predvečerje sjeli vani na zraku pod jednim drvom i dugo razgovarali o misijskom životu vlč. Borisa, o izazovima, poteškoćama, pastoralu, o našoj biskupiji, a ponekad i uz koju pjesmu!

Misijska nedjelja i misiji Nawinda

Iz misije Ndjoko uputili smo se do misi­je Nawinda koju je vlč. Boris osnovao 2014. godine. Bilo je to u tjednu uoči Misijske ne­djelje, od srijede 18. listopada do nedjelje 22. listopada. Nawinda je smještena uz rijeku Ndjoko, oko pet sati vožnje od istoimene mi­sije. Nekoć je to bila filijala 60-ak kilometara udaljene župe Sichili, a vodili su je misionari iz raznih država. Budući da je filijala ostala bez misionara, biskupija Livingstone je skrb povjerila misionaru Borisu. Već u siječnju 2014. godine postaje župom, a misionar Bo­ris prvim župnikom. Prostor sadašnje mi­sije Nawinda obuhvaća 12 filijala. Kao već postojeće mjesto s razvijenim školstvom, dolaskom vlč. Borisa i dobrohotnošću da­rovatelja, izgrađene su crkva i bolnica kao i svratište za obitelji čiji su članovi hospitali­zirani, kako bi im bili blizu. I na ovoj misiji redovno živi katehist, bolničko osoblje, te ostali djelatnici koji pomažu u djelovanju misije. Došla je i misijska nedjelja, 22. listo­pada! U crkvi sv. Pavla ap. biskup Ivica sla­vio je Misijsku nedjelju. Onako usput, pitao sam biskupa i vlč. Borisa: “Kad ste planirali ovaj posjet, stvarno niste znali da će se do­goditi baš za Misijsku nedjelju?” I svi smo se nasmijali tom (ne)slučajnošću. Stoga, nije čudno da je homiliju toga dana započeo izra­žavajući svoje zadovoljstvo što prvi put može slaviti Misijsku nedjelju upravo u misijama. U prepunoj crkvi biskup je vjernicima govo­rio: „Čija je slika u čovjeku? Na čiju je sliku čovjek stvoren? Na Božju! U svakome od nas utisnuta je slika Božja i zato svaki čovjek jest Božji“. Istaknuo je kako je Bog otac i onima koji ga nikad nisu upoznali: “Mi pripadamo Bogu i prije nego što smo ga upoznali, jer je On onaj koji prvi izabire nas s nakanom da nam dadne misiju – poslanje kako bi i dru­gi preko nas upoznali Boga.“ Biskup Ivica još je dao i poticaj: „Budite uvijek otvoreni Duhu Svetom. On neka vas vodi! Misionar i katehisti predaju Riječ Božju, a Duh je onaj koji neka vas vodi da uvijek dolazite u Misiju slušati i prihvatiti tu Riječ.“ Poželio je da, uz otvorenost Duhu, Gospodin pozove i među njima svećenike, redovnike i redovnice kako bi i sami među svojima radili na širenju Ra­dosne Vijesti. Izrazio je zahvalnost misionaru Borisu Dabi što se odazvao Božjem pozivu i došao izdaleka navijestiti Radosnu vijest. Na kraju mise katehist je, u ime cijele župne zajednice, zahvalio biskupu na njegovom po­sjetu Zambiji, a posebno misijama u kojima djeluje vlč. Boris. I ponovo ono pitanje, ovoga puta od katehista: “Drago nam je da ste došli među nas, ali se nadamo da nam nećete uzeti Fathera!?”

Tekst: Saša Ilijić


Razgovor sa dr.sc. Tanyom Dimitrovom, bugarskom veleposlanicom u Hrvatskoj

SVI IMAMO POTPORU, A TO JE BEZUVJETNA BOŽJA LJUBAV

KV – Ekscelencijo, recite nam kako ste se odlučili pohađati studij teologi­je? – Gdje ste išli na studij, što Vas se posebno dojmilo?

Dolazim iz religiozne obitelji i normalno da, kad imaš takvo okruženje, nastavljaš ra­zvijati svoj duhovni smjer. Moja se baka bri­nula o crkvi, moj je stric bio profesor na teo­loškom fakultetu, a u isto vrijeme, u vrijeme socijalizma, duhovnost i odlazak u crkve bili su zabranjeni. Žene nisu mogle studirati na teološkom fakultetu. Nakon dolaska demo­kracije i omogućavanja studija ženama na te­ologiji, bila sam među prvim ženama koje su završile teološki fakultet na sofijskom sveu­čilištu. Moji su profesori bili svjetski priznati znanstvenici tako da je moja znatiželja na po­dručju duhovnosti bila potpuno zadovoljena.

KV – Vaša razmišljanja o (kršćan­skoj) duhovnosti) danas?

Život je u današnje vrijeme pun izazova. Stalno žurimo i jurimo, ispunjavamo svoje obveze i svašta nam se nudi sa svih strana. U takvim okolnostima nije lako sačuvati sebe i svoj duhovni mir od nepravednih misli, riječi, aktivnosti. No, svi mi kršćani smo svjesni da imamo svoju potporu, a to je bezuvjetna Bož­ja ljubav. Bog nam daje taj mir kojemu se svi nadamo, za koji se molimo i koji tražimo. U malim sredinama možemo vidjeti kako si lju­di više međusobno pomažu i redovito odlaze u crkvu, a u velikim gradovima ljudi se obič­no crkve sjete za praznike ili kada im život prestane pružati ruku pa tada krenu tražiti Božju ruku.

KV – Približite nam situaciju u Bu­garskoj danas? – Crkvenu, svjetovnu, državnu?

Nakon pada socijalizma 1989., Bugarska započinje novi put. Već je 13 godina članica NATO saveza i 10 godina članica EU. Bugar­ski državljani vide pozitivne strane članstva u EU i vrlo su zadovoljni što mogu koristiti autoceste, ceste, metro koji su izgrađeni uz pomoć EU fondova. Sa sredstvima EU naše su tvrtke postale puno konkurentnije, izmje­njujemo iskustva sa susjednim državama i ostalim državama članicama i radimo na ra­zvoju društva. Crkva se isto razvija te pokazu­je novo lice. Prije su vrlo teško mladi monasi mogli postati biskupi i mitropoliti. Izabrali smo svog novog patrijarha koji je bio i moj duhovni učitelj. Moji su kolege s teološkog fakulteta postali biskupi i mitropoliti. Ljudi su se počeli krstiti i vjenčavati u crkvi – riječ je o sakramentima koji su bili zabranjeni u vrijeme socijalizma i samo su se tajno mogli uzeti. Samostani i crkve se grade, obnavljaju se uz pomoć crkve, države i donacija vjernika.

KV – U Bugarskoj je kao papinski nuncij djelovao Angelo Roncalli, ka­snije papa Ivan XXIII. Imate li o tome kakvih spoznaja?

Monsignor Angelo Roncalli, kasnije po­znat kao papa Ivan (John) XXIII., bio je papinski nuncij u Francuskoj, a prije toga predstavnik pape u Bugarskoj 1925. – 1935. i arhibiskup u Nesebru 1934.-1935. On je intervenirao kod bugarskoga cara Borisa i dao svoj doprinos za spašavanje bugarskih židova. Poznat je po svojim izjavama o rav­nopravnosti, „Mi smo svi stvoreni na sliku Božju i zato smo slični Bogu“, a isto tako i kao organizator II. Vatikanskog koncila. Na­kon velikog potresa u Čirpanu u Bugarskoj Kvarnerski vez – prosinac 2017.

  1. monsignor Roncalli organizirao je ta­kozvane „papinske stolove“ gdje su siromašni ljudi mogli pojesti besplatnu hranu. Nije ni čudo da je bio prozvan „Dobar papa“. Bio je prozvan Slugom Božjim 1965., a 2014.je ka­noniziran. U Nesebru postoji ulica koja nosi njegovo ime, a do dan danas ga u Bugarskoj zovu „bugarski papa“.

KV – Znam da u Bugarskoj djeluju oo. karmelićani. Imate li kakva kon­takta ili spoznaje o možebitnoj surad­nji?

Red Blažene Djevice Marije od Gore Kar­mela prvi je slavenski red na svijetu koji je zaživio u Sofiji zahvaljujući mons. Kirilu Kur­tevu uz potporu budućeg pape Ivana XXIII. Tada su iz Istanbula došle 4 francuske kar­melićanke. Do dan danas red postoji i radi u Sofiji, a iz Hrvatske su kod njih 2002 . g. došli duhovni vođe koji podupiru njihov rast. Red trenutno broji 8 časnih sestara iz različitih slavenskih država.

KV – Vrlo su zanimljive veze bugar­ske i hrvatske kulture, naših jezika… Približite nam malo tu problematiku…

Prvi pismeni trag pokazuje da veze izme­đu Bugara i Hrvata počinju 1230. Tada je bu­garski car Ivan Asen II. izdao povelju kojom omogućuje dubrovačkim trgovcima slobodno putovanje i slobodnu trgovinu na teritoriju tadašnje Bugarske te proziva vlastitim ne­prijateljem svakog tko im pokuša naškoditi. Ove je godine naš predsjednik vlade Bojko Borisov otvorio spomen ploču u Dubrovniku na kojoj je prikazan tekst te povelje. Prošle je godine ministar vanjskih poslova Bugarske otvorio spomen ploču u Križevcima posveće­nu doktoru Franji Gundrumu koji je radio 5 godina kao liječnik u Bugarskoj. Postao je prijatelj s jednim od najvećih bugarskih pisa­ca Ivanom Vazovom te je preveo na hrvatski njegova djela i djela drugih naših autora. Za vrijeme moga mandata u Hrvatskoj otvorili smo u Vukovaru s našim ministrom obrane spomenik s imenima bugarskih vojnika palih za vrijeme Drugog svjetskog rata. Isto tako, otkrili smo i spomen ploču svete braće Ćirila i Metoda u crkvi u Lovincu. Svake godine or­ganiziramo puno kulturnih aktivnosti – kon­certe, izložbe, filmske festivale te različite raz­mjene. Ove smo godine organizirali i koncert crkvene glazbe našeg muškog zbora „Buga­ria“ u zagrebačkoj katedrali u spomen Alojzi­ja Stepinca. Hrvatska i Bugarska prijateljske su države koje neprestano rade na zbližava­nju na političkom i gospodarskom planu, a i međuljudski su odnosi puno jednostavniji zbog srodnosti naših slavenskih jezika.

KV – Kako promišljate ekumenski pokret?

Termin ekumenizam uveden je u uporabu od strane Johna Motta 1910. g. na kongre­su Međunarodnog misionarskog vijeća. No, sama riječ, koja svoj korijen vuče iz grčkog jezika, znači svemirski. Pravoslavna crkva brani svoju cjelinu i neovisnost. Ekumeni­stička ideologija traži kršćanske sličnosti na neki mehanički način i na temelju vanjskih, sličnih crta, ali stvaranje temelja nove opće kršćanske crkve za nas je neprihvatljivo.

KV – Kakav ste dojam stekli posje­tivši većinu otoka naše biskupije?

Hrvatska je prekrasna zemlja sa svojim ravnicama, planinama, otocima i svojom obalom. Vaša biskupija ima fantastičan krajolik. Ima od svega po malo, pa čak i ra­zličitu klimu u različitim dijelovima. Magne­tizam vaših otoka je fantastičan i time se mo­žete jako ponositi. Baš zato je vaša biskupija jako tražena i kao turistička destinacija.

KV – Što vam se posebno svidjelo?

Posebno mi se sviđa jesen na Krku, zalju­bljena sam u Mali Lošinj, zadivljena sam kad gledam plažu Sv. Ivan s Lubenice, s divlje­njem gledam Velebit iz daleka i svako mjesto ima svoju krasnu specifičnost.

KV – Što želite još dodati za naše či­tatelje?

Vaše čitatelje želim obavijestiti da, nakon moje prve knjige Krštenje kod pravoslavnih Bugara – sakrament i tradicija, uskoro izlazi i moja nova znanstvena knjiga Krštenje kod Hrvata katolika – sakrament i tradicija, s recenzijama akademika Josipa Bratulića i Stjepana Damjanovića. Ta je knjiga moja osobna zahvalnost Hrvatima i Hrvatskoj.

KV – Ekselencijo, hvala Vam na raz­govoru u ime svih naših čitatelja!

Razgovarao: Zvonimir Badurina Dudić


Putopis Dore na Caminu

NA TUŠIRANJU S ANĐELOM ČUVAROM

Noć je bila jako hladna. Mislila sam da će cijelu noć grijati, ali su grijanje pogasili pa sam kraj kreveta imala ledeni metal. Probu­dili smo se u 7, i ja u svojem stilu jutro poči­njem pričom i smijehom, a na to mi dolazi neki Francuz da moram biti tiša jer da nisam platila sobu samo za sebe. Haaaa????? To je turist!! Zlato, 7 sati ujutro je, u normalnom svijetu je to 11h. Danas mi je 25 dan hoda i do sada se nitko nije nikada žalio na moj smi­jeh, ali Francuz hoće biti „produhovljen“ i u miru svojih 7 dana camina.

Da ti ja objasnim nešto amigo. Ovdje nema mira! Albergue je zadnje mjesto na kojem možeš tražiti mir i privatnost, jer na to zaboravi. Camino je put na kojem ne mi­jenjaš sve oko sebe, nego mijenjaš sebe kroz hod u tišini, kroz bol, kroz razmišljanje, kroz smijeh, kroz pauze, kroz razgovore, kroz sve što se dogodi na putu. Ako ovdje nemaš mir u sebi, bolje odi 7 dana negdje na more u osamu i dobro se odmori. Camino nije za svakoga.

Adrian je uzeo moju stranu jer 7 ujutro znači da moraš biti spreman prema izlazu jer svjetla su se davno upalila, tako da nema tišine. Poslije mi je objasnio kako to ide na caminu s obzirom da mu je ovo četvrti. Pravi camino je od početka do Galicije, a onda do­lazi toliko ljudi koji nemaju pojma što znači biti pravi peregrino, pa šalju ruksake taksi­jem ili idu sami taksijem. Ne pričaju s nikim i ne upoznavaju nikoga, ne smiju se i tako se radi ogroman jaz između pravih peregrinosa i turista koji dođu samo na 7 dana.

Ima jedna “uvreda” kojom se odmah ras­poznaju pravi od turista. Kada netko prođe kraj tebe, a ti mu kažeš “Buen viaje”, što znači sretan put, i ako ti netko na to odgovori isto, znači da je turist. Pravi peregrino uvijek od­govara: ‘’Buen camino’’. Jer si jednostavno s tim ‘’Buen camino’’ kršten od prvog dana i svaki dan ga ponoviš toliko puta da kad ti netko kaže ‘’Buen camino’’ noge odmah same naprave veći korak.

Inače sâm pozdrav je jako važan za pere­grinosa. Nekada, dok su još oni pravi pere­grinosi išli bez ikakve opreme kakvu danas imamo, camino je bio i banditska ruta. Zato su peregrinosi imali poseban “tajni pozdrav” kada bi jedan rekao “Ultreia”, drugi bi odgo­vorio “Et Suseia”. Nitko ne zna jezik i pravo značenje tih riječi, ali se pretpostavlja da zna­či “prolaz sa blagoslovom”. U slučaju da dru­ga osoba nije odgovorila ništa, to je značilo bježi koliko te noge nose jer ćeš biti ubijen ili pokraden.

Da se ja vratim na svoju uzbrdicu kojoj da­nas nema kraja. Teško je za opisati uspon od 600 m nadmorske visine do 1300 m. Zapravo postoji pojam ‘’Samo se penji i ne gledaj ni u kojem slučaju gore’’. To je možda najbolji savjet koji sam dobila, ali koji je najteže is­puniti. Svaki put kad pogledam prema gore ili vidim veliku uzbrdicu za koju mislim kako je nikada neću proći i kako ću na polovici is­pustiti dušu, ili vidim mali tračak nade da je možda uzbrdica gotova i da sam zapravo na vrhu. U oba slučaja se grdno varam, jer nije kraj uzbrdice nego je samo zavoj iza kojeg se opet penjem i neću umrijet jer nakon svakih par koraka je pauza. Eto nas na vrhu konač­no; sva magla je otišla i imamo predivan po­gled kao iz aviona. Oko nas brežuljci i samo zelenilo; krave i konji koji pasu travu prizor za pamćenje, dok ne doznaš da mjesto na ko­jem stojiš zapravo nije vrh nego se još mora­mo penjati prema gore. Naravno, kako sam uopće pomislila da sam gotova sa umiranjem i penjanjem.

Sva snaga u štapove, pogled u pod i broji korake, radi pauze, pij vode, i još malo i ko­načno vrh.

Sada u ovom trenutku nitko ne može biti ponosniji na mene, nego što sam ja sama na sebe. Ruke uvis i krik zadovoljstva i ponosa. Zaslužena pauza i eto na samom vrhu je bar. Daj mi najbolje što imaš, ovo se slavi. I dobila sam komad mramornog kolača od naranče, bio je peregrino dobar. Da prevedem, ovdje na caminu, najbolje što se ima, a doma stan­dardni prosjek.

Dolazi nam Filipe iz Brazila. Ne znam kako da opišem tog dečka. Mlad, 27, tamni­je puti, crna frkava kosa. Došao je sa svojom curom na camino da učvrste vezu ili nemam pojma što, i onda ju je nakon 15 dana camina prevario sa drugom. Jadna cura je sve vidjela i onda su odlučili prekinuti jer on više “nije osjećao ništa prema njoj”. Tako je svatko nastavio svojim putem i on koga god sretne svima ispriča što se dogodilo. Dečko, odrasti i zatvori usta.

Ne shvaćam, zašto se moramo povrijediti do zadnjeg atoma ljudskosti i dostojanstva?? Ako je nešto krenulo iz nečeg lijepog i osje­ćajnog, i ako nakon nekog vremena ne ide, zašto moramo povrijeđivati sebe i osobu s kojom smo bili, neovisno o statusu veze ili prijateljstva? U čemu je problem da ako ne­što ne ide i negdje pukne, zašto moramo sro­zati tu osobu sebi i drugima u očima? Pusti je; ako je ona povrijedila tebe, ne povrijeđuj i ti sam sebe, i ne spuštaj se na njezin nivo. Za­što se moramo ubiti do kraja? Može li ijedan odnos završiti tako da se jednostavno više ne vidimo i ne čujemo, i možda jednog dana, kada oboje odrastemo i postanemo zreliji i znamo što je za nas dobro, da si možemo pružiti ruku, otići na kavu i početi ispočet­ka?! Ili se ne moramo nikada više sresti, ali barem se nismo ubili do kraja.

Prisjeo mi je taj kolač i želim što prije otići iz bara, jer u jednom trenutku sam stvarno bila spremna za jednu dobru diskusiju, ali su me Patricija i Adrijan zaustavili. Pokupili smo svoje stvari i krenuli na put.

Naravno, kad se puno penješ u jednom trenutku se moraš i spustiti. Sada nas čeka 13 km spuštanja. Eto i moje boli u koljenima na koju sam totalno zaboravila, ali spuštanje se nastavlja. Nakon ovog dana tako sam blizu cilju i od sada će samo biti lakše uzbrdice i nizbrdice. Barem se nadam. Nakon dva sata hoda, evo nam bara, ali smo odlučili da samo idemo na WC i produžujemo dalje. Nema za­ustavljanja. Uđemo unutra, i taman smo svi obavili sve što smo imali, i eto ti konobarica iznosi nešto bijelo i preko sa puno preljeva od čokolade. Možda je ipak vrijeme za pauzu. Sjednemo za šank i naručimo to isto: pana cota sa puno čokolade; ipak je danas nedjelja i preživjeli smo uspon i pad.

Nakon pauze put se nastavlja kroz sela gdje nema žive duše, jedino se može osjetiti puno mirisa životinja. Prolazimo i to i ulazi­mo u selo, i skoro pa prva kuća usred livade je naš albergue. Ulazimo i dobivamo zadnju slobodnu sobu; već je sve puno. Glupi turisti. Stavim jednokratnu plahtu, rastegnem svo­ju vreću i vrijeme je za tuširanje. Aaaa jok! Ulazim u plavu kupaonu i eto dva tuša koji nemaju vrata. Dakle, svaka ženska osoba koja uđe u kupaonu zbog bilo kojeg razloga te može vidjeti. Uza svo dužno poštovanje svima da smo rođeni jednaki i da imamo istu ana­tomiju, i skupoću zastora u China shopu za par €, nema šanse da ću se tuširati. Da stvar bude gora, nemaju ni prava vrata, nego kao na divljem zapadu vrata od birtije samo što su ova plava. Sva zgrožena idem reći svima u sobi da ništa od tuširanja danas. A u sobi nit­ko da bi trepnuo, kao sve je to ok i normalno. Jesam ja luda ili? Nisam li upravo rekla da se vrata od kupaone ne mogu zaključati, a ne postoji ništa što bi stalo između tebe koja se tuširaš i ostalog puka. Ode dostojanstvo kao biserje pred svinje i nestade u blatu svaki sjaj i čistoća. Istušira se jedna, istušira se druga, i sada je red na meni. Stvarno bi mi trebao tuš. Danas sam prošla gotovo 30 km uzbrdo i nizbrdo i stvarno sam zaslužila tu toplu vodu. Ušla sam u kupaonu i cijelo vrijeme molila svog anđela čuvara da drži vrata zatvorena i da nitko ne treba ništa u kupaoni dok sam ja tamo. To je bilo najkraće tuširanje koje sam ikada imala. Mislim da sam u 2 min bila go­tova sa svime, ali zato mi nitko nije ušao. Danas je totalni raspašoj, i totalno se sa svi­me častimo tako da mašina pere i suši robu za 4.5€, ali nas je 3 pa se naravno troškovi dijele totalno prihvatljivo.

Večeru imamo u restoranu jer naravno al­bergue nema kuhinju. Danas se jede hobotni­ca, koja je ovdje veliki specijalitet i jednostav­no je moraš jesti, samo su problem porcije gdje ti narežu možda krak i pol ili 2. Društvo nam se širi sa osobom koju nitko ne cijeni. Eto nam Filipa ponovo, i doveo je svog novog prijatelja iz istočne Njemačke. Dečko je došao partijati na camino jer je jeftino i ovo mu je 2 dan. Kaže da mu se ne sviđa jer da ima puno turista. Tlak mi odmah malo poskoči. Molim te, dečko, vrati se otkud si došao i odi na neko drugo jeftino mjesto. Bože, nauči me voljeti ljude koje ne želim voljeti. Do danas nisam vidjela pripitog, a još manje pijanog čovjeka na caminu, jer pravi peregrinos zna kada se pije i koliko se pije. Alkohol inače snizuje vo­lju za hodom tako da nitko ne pije tijekom dana, ali jedna hladna cerveza (piva) nakon toplog tuša i oprane robe dođe kao sladak nektar iz raja.  

Buen camino

Danas je buđenje jako tužno. Odredište je Sarria što je zadnjih 112km prije Santiaga. Ovo je zadnjih 5 dana hoda koji se mora­ju napraviti da bi se dobila compostela. Ne mogu vjerovati da je sve skoro pa gotovo. Ju­čer su dečki naše camino obitelji prespavali u Samosu u kojem se nalazi benediktinski samostan. I danas imamo 2 opcije. Možemo ravno u Sarriju što je 18 km ili možemo do Samosa vidjeti samostan i protegnuti noge na 29km? Odluka je pala, što je nama 10km više napraviti, ali ne idemo svi, tako da se opet razdvajamo.

Put je predivan, kroz šumu, zelenilo, poto­ci, rijeke, krave… Ali brzo mi pada raspolože­nje jer počinje kiša i put je toliko blatnjav da mi cijela noga propada u blato, i ponovo uz­brdica, nizbrdica, uzbrdica, nizbrdica, i tako milijun i 5 puta.

Vrijeme je da me Bog nauči poniznosti. Ovaj zadnji dio je učenje mog duha kako biti ponizan, kako voljeti svakoga tko je na putu, jer ima to pravo bez obzira kada je počeo i koliki ruksak ima. Moram naučiti kako ne imati veliki ego, premda mi moje iskustvo cijeloga puta nalaže da imam svako pravo na to. Moram naučiti voljeti i prihvaćati ljude koje bi najrađe udarila koliko me nerviraju. Puno toga moram naučiti i mislim da su to najteže lekcije koje se zapravo najteže uče. Put je dug, a Bog ima strpljenja sa mnom.


Promišljanje

ŽRTVOVANJE (2)

Tanka granica ravnoteže među krajno­stima koju je Isus učinio jedinim i mogućim Putem. Tarkovski, u kontekstu takvih i slič­nih razmišljanja, pogađa srž: opstaju druš­tva i kulture s većom sposobnošću samožr­tvovanja. To je istoznačnica ljubavi, a ona je jedina progresivna i vodi naprijed.. Naravno ne ljubav estradne interpretacije već ljubav spremnu na žrtvovanje tj. odricanje i nesebičnost. To je kriterij raspoznavanja prave od krive lju­bavi: moći položiti život za prijatelje, kako to definira i primjerom pokazuje Isus. Žrtvovati se za ideal, za vrjednote, za ispravno načelo, za opće dobro, za čovjeka…Moći preći u svom razvoju onu granicu koju sačinjava isključi­vo korist, vlastiti probitak, ugled u društvu, užitak, komotnost, strast… Mislim da su na­raštaji prije nas živjeli na svoj način takvo žrtvovanje, možda ne u punom sjaju spozna­je i svijesti, ali stvarno, djelatno, uvjereno u jedni ispravni put. Hrvali su se s prirodom da se prehrane, rađali djecu prema Božjoj volji, trošili svoj život za njihov rast i uspjeh. Za­pravo je sve nevjerodostojno bez te energije žrtvovanja, bez pečata nesebične zauzetosti: politika postaje estrada i parada, umjetnost konfekcija i kamuflaža nenadarenosti, knji­ževnost solipsističko dokazivanje vlastitoga obrazovanja i nepriznate genijalnosti… Ono što vrijedi ne može se ostvariti trikovima, ima svoju cijenu. Kršćani i njihovi propovjednici govore, doduše, neprestance o križu, o pat­nji i boli, ali ne razlučujući, u nekoj pobožnoj omaglici, da je i križ po sebi jalovo proklet­stvo, ako nije žrtvovanje i darivanje sebe iz svjesne ljubavi. Ta konačni smisao križa je – kako podsjeća papa Benedikt XVI.:“ne uzimati za sebe, nego život dati“. Tarkovski razumije smisao samožrtvovnih gesta jed­noga starca Ignacija Antohijskog ili radosnu otmjenost Felicite i Perpetue u trenutku mu­čeničke smrti ili odricanje od karijere i života jednoga Tome Morusa ili M. Kolbea te nei­zbrojivog niza ljudi koji se odriču sebe zbog „stvari“. I ne mora biti po srijedi samo „stvar Isusa Krista“ da bi samožrtvovanje iskazalo nadmoć i čudesnu životnu vitalnost. I druga­čije motivirana žrtvovanja, ali iz iskrena uvje­renja, imaju isti učinak i zaslužuju priznanje. Snagu staroj rimskoj republici davali su iz­vrsni i dosljedni muževi koji su se žrtvovali za opću stvar. Kažu da je poznati apel Johna F. Kennedya u svom prvom govoru: „Ameri­kanci, moji sugrađani, nemojte pitati što vaša zemlja može učiniti za vas. Pitajte što vi mo­žete učiniti za svoju zemlju“ – desetljećima motivirao brojne Amerikance na požrtvovne i dobrovoljne pothvate u zemlji i svijetu. Spo­menik motivu samožrtvovanja iz domoljublja predstavljaju legendarni Termopile, Masada, Gvozdansko, Siget. Pa i u ranom komunizmu našlo se idealista, spremnih žrtvovati sebe za više društvene ciljeve i zahvaljujući njihovu pregaranju pokret je iskrio i nadom. Propast je počela nestankom idealista koji su žrtvo­vali sebe i početkom partijskog žrtvovanja drugih i to ne samo pojedinaca nego čita­vih društvenih skupina i naroda, napokon i vlastitih članova. I ne samo u ratu, nego i u miru. Ta izopačena civilizacija, temeljena i održavana na proizvodnji neprijatelja, na moru krvi, sredstvima mržnje, laži i nasilja morala je propasti. Živi sudionici i nasljednici toga bezumnog, kainskog, projekta kod nas nisu u stanju uvidjeti razloge svoje propasti niti shvatiti zašto ih jedan prezreni Alojzije Stepinac u svojoj ludoj žrtvi života nadvisuje i smeta. Plodovi žrtvovanja na Kristovoj crti ostaju i traju, oni su nenadmašni jer su smje­šteni, bilo svjesno bilo uključno , u jedino pravo žarište života:

u ljubav: za ljude, za Boga, za dobro, za vlastito dostojanstvo…Drugi motivi mogu izgledati na trenutak atraktivniji, ali s nešto strpljivosti pokaže se na kraju razlika između dubokih i plitkih temelja nekoga pothvata. Uostalom, po plodovima ćete ih prepoznati, rekao bi Isus.

Gledište žrtvovanja je ključ razumijevanja i našega stanja. Naše hrvatsko društvo umire pred našim očima, još i prije negoli se obli­kovalo, jer nema dovoljan broj žrtvovatelja iz ljubavi. Drastičan pad broja brakova i poro­da, bježanje iz domovine, nemar za baštinje­no, zapuštanje zemlje i staraca, odsustvo sti­da zbog kriminalnog bogaćenja, nedostatak građanske hrabrosti i zauzetosti (tu smo tek malo pomakli), prepuštanje asimilaciji odno­sno neznanje e vlastite samobitnosti i poseb­nosti, trka za lagodnijim životom, sigurnim namještenjem, investicije u brzo bogaćenje… sve to svjedoči o gubitku smisla za žrtvovanje i odgovornost.

Rast Isusova projekta, pokazuje se kao za­dnja crta obrane od propadanja. Jednom me majka, kao dječaka, pitala dali bih bio spre­man biti mučenik. Čudilo me tako ozbiljno pitanje djetetu, ali nekada su se mogli voditi razgovori koji ozbiljnošću nadilaze dob. Da­nas ima mladih ljudi kojima kao da nije re­čena puna istina o patnji, boli, lišavanjima, neuspjehu kao neizostavnom dijelu života, pa kada to stigne oni su začuđeni. Misle da se radi o nekoj zabuni i prevari. Mediji odga­jaju u shvaćanju da je život beskrajna zabava i ispunjenje želja. A jedino smisao istinskoga žrtvovanja za nekoga ili nešto može život oz­biljiti, ispuniti, otkupiti. Svi grijesi naspram tako uzvišenoj i nesebičnoj gesti čine se sit­nicama.

Dirnuo me ganutljivi opis žrtvovanja iz Slobodne Dalmacije od 10. listopada 1987.

Piše o arheološkoj senzaciji iz Cipra u istraživanju antičkog grada Kuriona, blizu Limasola, koji je stradao 365. godine nakon Krista, od snažnoga potresa. Posebnu pozor­nost izazvala je obitelj iz sobe 20 zatečena na spavanju u doba katastrofe. „Majka na osno­vu zaključaka arheologa, u trenutku smrti stara 19 godina, držala je u naručju bebu od 18 mjeseci, koju je rukama pokušala zaštiti od kamenja. Mladu ženu i dijete štitio je svo­jim tijelom dvadesetpetogodišnji muškarac. Na njegovom kosturu pronađene su groma­de kamenja teže od 200 kilograma. U istoj prostoriji pronađeno je i prstenje s likom Krista i grčkim slovima. Mlada obitelj već je prihvatila kršćanstvo„ (Nada Dugonjić). Prvi gest ljubavi je žrtvovanje i zaštitništvo.

S koje god strane prišli temi žrtvovanja stići ćemo do Krista i njegove vizije i prakse ljubavi. Potpuna je razlika između žrtve bez ljubavi koja može čovjeka ogorčiti, izopačiti, ispuniti mržnjom i osvetoljubivošću i žrtve s ljubavlju o kojoj nas poučava Riječ Božja. Takva žrtva preobražava, spašava i trpljeni­ka i one zbog kojih ili za koje trpi. Kadra je otkupiti i društvo i epohu. Nobelovac Solže­nicin završio je svoje romaneskno remek-dje­lo Arhipelag Gulag ovim riječima: „Neka je blagoslovljena patnja koja je odgojila moju dušu“. Blago onima koji dopru do toga bla­goslova.

fra Antun Badurina


Biblijska pitanja

JE LI ZMIJA PRIJE ISTOČNOG GRIJEHA IMALA NOGE?

Prema Bibliju prvi su ljudi prije grijeha ži­vjeli u vrtu po kojem su Bog i čovjek kao pri­jatelji zajedno šetali, muškarac i žena bili goli a nisu se stidjeli jedno drugoga, životinje nisu predstavljale za čovjeka nikakvu opasnost, a zemlja je donosila obilje plodova (Post 2,8- 25). Usred vrta bila su dva stabla: stablo živo­ta i stablo spoznaje dobra i zla. Bog je čovjeku dao zapovijed: „Sa svakoga stabla u vrtu slo­bodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!“ (Post 2,16-17).

Uloga zmije

A onda se na sceni pojavila zmija, „luka­vija od sve zvijeradi što je stvori Gospodin“ i obraća se ženi s tobože bezazlenim pitanjem: „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“ (Post 3,1). U hebrej­skom izvorniku zmija je još suptilnija: „Bog vam je dakle rekao da ne smijete jesti sa sva­koga stabla u vrtu?“ Znači li to da ne smiju jesti „s nijednog“ stabla ili „sa svih osim s jed­nog“? Žena ne prepoznaje ovu dvoznačnost i pada u zamku: „Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je na­sred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!“ (Post 3,3). Žena mijenja Božje riječi na štetu Božje dobrote i velikodušnosti. I bez da je primijetila našla se na strani zmije koja sada direktno optužuje Boga: „Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlu­čuju dobro i zlo.“ (Post 3,4-5). Žena počinje gledati na zabranjeni plod kao na nešto po­željno; gubi osjećaj za istinu i ono što je loše počinje smatrati dobrim i korisnim. Zmijina varka je u potpunosti uspjela. Žena više ne vjeruje Bogu nego zmiji. Nakon ove unutar­nje promjene vanjski čin prekršaja Božje za­povijedi je neupitan.

Nakon grijeha slijedi otriježnjenje i suo­čavanje s posljedicama. Prvim ljudima su se otvorile oči za vlastitu golotinju, za spoznaju gubitka međusobnog povjerenja i zajedništva s Bogom. Bog u nastavku pripovijesti inzisti­ra na suočavanju s istinom počinjenog grije­ha kako bi se dogodila katarza. To ne ide baš glatko jer se sada ljudi Boga boje i skrivaju od njega, a kod ispitivanja prebacuju krivnju jedan na drugoga, indirektno optužuju samo­ga Boga koji je stvorio zmiju i muškarcu dao ženu. Nakon saslušanja slijedi presuda: zmija biva prokleta i osuđena na puzanje po trbuhu i hranjenje zemljom, žena je kažnjena poro­đajnim mukama i podložnošću mužu, a čo­vjek napornim radom i povratkom u zemlju odakle je i uzet (Post 3,14-19).

Simbolički opis

Izvještaj o prvom grijehu je sav prožet simbolizmom. Stablo spoznaje dobra i zla je simbol Božjeg sveznanja i svemogućno­sti. Kao takav Bog jedini uistinu zna što je za čovjeka dobro, a što zlo. Posizanjem za ovim stablom čovjek niječe istinu o sebi da je kao stvorenje ograničeno biće i da mu sreća ovisi o Bogu te pretendira da sam odlučuje što je za njega dobro, a što zlo. Drvo života je simbol života kojemu čovjek ima pristup dok priznaje da živi od Božje dobrote. Zmija koja govori je simbol zla koje je isprva nevidljivo ili se čini malenim i bezopasnim, da bi se na kraju pokazalo kobnim. Zmija je u Kanaanu bila i simbol poganskog kulta plodnosti koji je sa svojom praksom sakralne prostitucije bio stalna napast za Izraelce da se iznevjere svome Bogu.

Očito je da je simboličke naravi i kazna ko­jom je zmija udarena. Zmija i prije istočnog grijeha nije hodala nego je puzala. Ali nakon grijeha zlo se očitovalo kao prokleto i poni­žavajuće. Znači li ovo da i druge posljedice grijeha ne smijemo shvatiti doslovno? Kazne koje Bog izriče su zapravo negativne promje­ne koje je grijeh prouzrokovao. Prije grijeha su muškarac i žena bili „jedno tijelo“ (post 2,24), a sada među njima nema više jedna­kopravnosti i sklada. Čovjek je i prije radio (Post 2,15), ali sada mora teškim naporom iz zemlje izvlačiti potrebnu hranu. Rađanje je u Post 1,28 predstavljeno kao blagoslov, a sada ono za ženu postaje mukom. Nisu li i fizička smrt i trudovi rađanja postojali i prije grije­ha, ali su tek nakon grijeha zadobili negativ­nu dimenziju? Većina bibličara danas smatra da kao što je zmija i prije grijeha puzala po zemlji, da bi isto tako i žena i bez istočnoga grijeha imala porođajne bolove, zemalja bi rađala korov i trnje, a čovjek bi u znoju lica obrađivao zemlju i konačno bi umro, ali bez straha, s povjerenjem u Boga i njegovu do­brotu, jer bez grijeha smrt gubi svoj „žalac“ (1 Kor 15,56), predstavlja tek prijelaz u vječnost.

Fizička ili duhovna smrt?

Zanimljivo je također uočiti da čovjek na­kon što je jeo sa stabla spoznaje dobra i zla nije odmah, isti dan, fizički umro, kako mu je Bog zaprijetio: „U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!“ (Post 2,17). Radi li se tu možda o nekoj drukčijoj smrti? Knjiga Mudrosti ovako komentira grijeh pr­vih ljudi: „Bog je stvorio čovjeka za neraspad­ljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju“ (Mudr 2,23-24). Ako će smrt o kojoj se ovdje govori iskusiti samo oni koji pripadaju đavlu, onda se očito ne radi o fizičkoj smrti, nego o duhovnoj smrti, o odvojenosti od Boga. I pravednici umiru fizičkom smrću, ali smrt nije njihov kraj jer „pravednici žive dovijeka“ (Mudr 5,15). I Pavao kada u Rim 5,12 tvrdi da „po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt“, čini se da misli prvenstveno na duhovnu smrt.

Nije li čovjek prije pada ipak imao pristup drvu života, a time i vječnom životu? Kako inače razumjeti riječi kojima Bog objašnjava istjerivanje čovjeka iz edenskog vrta: „Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući do­bro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!“ (Post 3,22)? Ove Božje riječi su pune ironije i zapravo žele reći da čovjeku, budući da nije Bog, ne pripada niti besmrtnost. Samo Bog je vječan i on može učiniti dionicima svoje vječnosti one koji su spremni tu vječnost ne otimati, nego je od njega primiti na dar, svje­sni svoje ovisnosti o Bogu. Iskonski problem čovjeka je odbacivanje ove istine o sebi, a onda i Boga. Kazne za grijeh iz Post 3 mogu­će je vidjeti kao lijek za ovaj problem. Žena je naime najsličnija Bogu kada rađa novi život, muškarac kada radi i proizvodi. Bol i napor koji pri tom susreću podsjećaju ih da nisu bo­govi, nego stvorenja. Najučinkovitiji lijek za čovjekovu iluziju da je bog je zapravo fizička smrt koja se kao takva pretvara u priliku da se čovjek pokaje za svoju oholost, da prizna svoju ograničenost i potrebu za Bogom i da se tako otvori daru života vječnog.

Dr. Božidar Mrakovčić


O Vojski Begrešne

MOLITVA I POSVETA BEZGREŠNOJ

U nastavku teksta valja nagla­siti također i važnost nasljedova­nja Gospinih kreposti. „Primjer potiče na nasljedovanje; molitva, žrtva i trpljenje privlače Božju mi­lost, dok izvanjska djelatnost vodi ka izvršenju djela, samo ako duša, koja želi biti privedena k dobru, ne pruža svjestan i voljan otpor djelo­vanju milosti Božje, koja je obično tiha i blaga. Stoga se Vojska Bezgrešne služi svim dopuštenim sredstvima postizanja cilja. Viđen i vrednovan s toga gledišta, apostolat o. Kolbea omogućuje nam razabrati pojedi­ne temeljne teme koje se u njemu pojavljuju, odlikuju ga te nas mogu potaknuti na raz­mišljanje, kako bismo unijeli još veću živost u vlastitu apostolsku službu» (Kijas, L’apo­stolato di padre Massimiliano Kolbe, 54).

Maksimilijan sanja velike snove i ne po­stavlja si granice u široku uključenju osoba i sredstava u apostolsku djelatnost VB: Voj­ska Bezgrešne predstavlja globalno viđenje katoličkoga života u novome obliku, koji se sastoji u povezanosti s Bezgrešnom, našom svekolikom Posrednicom kod Isusa”KS 1220.

Kolbeovo se poslanje odlikuje širokim ko­rištenjem sredstava koja omogućuju preno­šenje evanđeoskih sadržaja, kao i važnošću marijanske pobožnosti. Tako, primjerice, umjetnost može biti dragocjeno sredstvo evangelizacije. Isto vrijedi i za kino, radio, tv i internet kao i sve masovne medije koji ljudima stoje na raspolaganju. Naviještanje se mora odvijati bez ikakvih ograničenja: svako otkriće znanstvenoga napretka posta­je prilikom podariti glas Evanđelju, koje će se na taj način hitro i prodorno širiti. Mak­similijan najčešće koristi tiskani papir kako bi svijetu donio radosnu vijest o Kristu i lje­potu marijanske pobožnosti, no i dalje osta­je otvorenim za bilo koje drugo rješenje, pa i ono tehnološki najnaprednije i najnovije. Čudotvorna medaljica, zahvaljujući svom dubokom duhovnom i simboličnu značenju, za njega predstavlja povlašteno sredstvo po­slanja posvećenja čovječanstva.

Nadnaravno sredstvo – molitva

Svaki oblik apostolata, pa i onaj najve­ći i najsmioniji, kao što je to utemeljenje i upravljanje Gradom Bezgrešne, ovisi o spo­sobnosti za molitvu onoga koji ga vrši. Od­važnost i sposobnost misionara u drugome su planu u odnosu na djelotvornost molitve, koja predstavlja glavni uzrok uspješnosti ne­kog apostolskog djela. Molitva je temeljno nadnaravno sredstvo za ostvarivanje ciljeva Vojske Bezgrešne: obraćenje neprijateljâ Cr­kve, posvećenje kršćana, slava Božja i Mari­jina, sreća svih ljudi. Ovi se ciljevi ostvaruju ukoliko su podržani mo­litvenom djelatnošću članova MI: ponizna i revna molitva krunice, neprestani zazivi upućeni Bogu, osobito su dragocjeni za postizanje ciljeva pridržanih marijanskome pokretu kojega je utemeljio Kolbe s još šestoricom mladih fratara.

Posveta Bezgrešnoj

Posveta Bezgrešnoj u samome je teme­lju Kolbeova misionarskoga djelovanja. Evo njegovih znakovitih riječi iz prosinca 1937. u Natuknicama za knjigu.

„U samu bit Vojske Bezgrešne, u svakome pogledu, ulazi činjenica njene potpune pri­padnosti Bezgrešnoj. Stoga u činu posvete pripadnici MI ovako mole Bezgrešnu: «Mo­lim te primi me čitavoga i u potpunosti kao Svoje vlasništvo te čini što te volja sa mnom i svim mojim duševnim i tjelesnim sposob­nostima, s čitavim mojim životom, smrću i vječnošću. Raspolaži sa mnom, ako želiš; čitavim mojim bićem, bez ikakva pridržaja, kako bih ostvario ono što je rečeno za Tebe: ‘Ona će ti glavu satirati’ kao i: ‘Ti si sama uni­štila sva krivovjerja na čitavome svijetu’ kako bih u Tvojim bezgrešnim rukama prepunim milosrđa postao korisno sredstvo što je mo­guće snažnijega rađanja i rasta Tvoje slave u tolikim izgubljenim i ravnodušnim dušama. Kako bih na taj način, što je moguće više, širio blagoslovljeno Kraljevstvo Presvetoga Srca Isusova. Gdje Ti uđeš, postigni milost obraćenja i posvećenja, budući da nam svaka milost, po Tvojim rukama, dolazi iz preblaga Srca Isusova«; te dodaje: «Daj mi hvaliti Te, o Presveta Djevice. Daj mi snage protiv Tvo­jih neprijatelja»”KS 1329.

Ukoliko se danas želimo posvetiti posla­nju, Kolbe uči kako se je moguće služiti svim zakonitim sredstvima za širenje evanđeoskih sadržaja. Tisak, radio, umjetnost: za našega sveca nema granica u naviještanju i svjedo­čenju ljubavi Krista i Bezgrešne. Pouzdanje u Bezgrešnu temeljni je element njegove apo­stolske strategije. Zna da se smije predati, jer ga podupiru zagovor i zaštita Blažene Djevi­ce. To je za njega sigurnost koja mu daje hra­brost za nove djelotvorne inicijative. Isti taj naputak on upućuje i današnjim vjernicima, pozvanima ostvariti marijansku pobožnost koja se neće sastojati samo od molitve već i od konkretnih djela bogatih misionarskim sadržajem – posvete života.

O. Zdravko Tuba OFMConv.
Nacionalni asistent MI – Vojske Bezgrešne

 


POBOŽNOST PRVIH PETAKA

U Presvetom Srcu svoga Sina Otac Nebe­ski nam je otvorio ustave nebeske i izlio svu bujicu svoje ljubavi na nas. „Dao sam im da upoznaju moje Srce. Ta je pobožnost bila svjetlost koja se izlila na svijet.“ Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu je pobož­nost Božjoj ljubavi, ljubavi koja nam se pot­puno očitovala i darovala u Isusu Kristu. „Ja sam Isus, a to ime znači Spasitelj. Zato su moje ruke probodene čavlima, koji­ma sam bio pribijen na križ, na kojemu sam umro iz ljubavi prema vama. Moje noge nose tragove istih rana, a moje je Srce rastvoreno kopljem kojim je pro­bodeno nakon što je već bilo mrtvo. Ovako vam se predstavljam zato da bih vas naučio tko sam i kakav je moj zakon. Ne bojte se! To je zakon ljubavi! I kada me upoznate naći ćete mir i sre­ću. Tužno je živjeti kao siroče! Dođite, djeco moja, dođite k svome Ocu.“

Cilj ove pobožnosti jest učiniti da se bolje razumije, ali i cijeni Isusova ljubav prema nama, te da na Njegovu ljubav odgovorimo sa zahvalnošću, nasljedovanjem i zadovoljšti­nom. Ona je plodonosno sredstvo da se saču­va i poveća u našim srcima žar ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U spisima sv. Margarete Marije postoje brojna obećanja koje je Isus dao svojim vjernima, ali su također i zapisa­ne razne želje Njegova Srca. „Žarko žeđam da me ljudi časte u Presvetom Sakra­mentu.“ Gospodin je očitovao Margareti Mariji žarku želju da ga njegovi vjerni često i čestito primaju u svetoj pričesti; da se na prvi petak u mjesecu, čak i pod cijenu žrtve, pričeste davajući tako zadovoljštinu za uvrede koje Njegovo Božansko Srce prima zbog ljud­ske nezahvalnosti; da na prvi petak obnove čin Posvete i zadovoljštine Njegovom Presve­tom Srcu; da časte sliku Njegovog Srca; da se često ispovijedaju i daju mu zadovoljštinu; da ga često pohode, ili makar u duhu, u Pre­svetom Sakramentu; da sa svima budu blagi i ponizni, strpljivo i u ljubavi podnoseći svačije nedostatke; da često razmatraju o Njegovoj muci; da svečano svetkuju blagdan Njegovog Presvetog Srca i da njegovom Srcu posvete posljednje dane karnevala kada se više nego u bilo koje drugo vrijeme vrijeđa njegovo Presveto Srce. Svojim vjernima je također po Margareti Mariji dao i dvanaest obećanja:

  1. Dat ću im sve milosti koje su im potreb­ne u njihovu staležu.
  2. Unijet ću mir u njihove obitelji.
  3. Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.
  4. Bit ću im sigurno utočište za života, a osobito na času smrti.
  5. Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.
  6. Grješnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa.
  7. Mlake će duše postati revne.
  8. Revne će se duše uzdići do velike savr­šenosti.
  9. Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca.
  10. Svećenicima ću dati dar da taknu i naj­tvrdokornija srca.
  11. Imena onih koji budu širili ovu pobož­nost bit će upisana u mome Srcu i neće se nikada izbrisati.
  12. Svima koji se budu pričestili na prvi petak tijekom devet mjeseci uzastopce obe­ćavam milost pokore na samrti: oni neće umrijeti u mojoj nemilosti ni bez sakrame­nata. Moje će im Srce biti sigurno utočište u posljednjemu času.

Dvanaesto obećanje obično se naziva „Ve­likim obećanjem“ i odnosi se na pobožnost devet prvih petaka ili devetnicu spasa, kako je neki nazivaju. Ovim dvanaestim obećanjem Isus obećava nešto veliko: smrt u Božjoj mi­losti. Međutim, to treba ispravno shvatiti. Na­ime, kada Isus obećava nešto čije ostvarenje ovisi isključivo o Njemu, obećanje će se sigur­no ispuniti. Ali, kada svoja obećanja uvjetuje suradnjom čovjeka, ona će se ostvariti samo ako čovjek u slobodi svoga srca surađuje s Bogom. Jer Bog nikada ne dira u našu slobo­du i stoga ostvarenje ovog obećanja uvelike ovisi o nama, o našoj otvorenosti i suradnji s Božjojm milošću. Tako da vjerovati da je za spasenje dovoljno samo obaviti pobožnost devet prvih petaka, a u svom srcu ne ubira­ti plodove te pobožnosti je čista zabluda. Sv. Claude La Colombière

(Literatura: „Vrelo ljubavi, pobožnost i molitve Presvetom Srcu Isusovu“,“ „A l’école du Sacre Coeur de Jésus avec saint Claude La Colombière“, Gerard Dufour; „Ljubav zove“, Propovijedi don Josipa Radića)

s. Petra

Print Friendly, PDF & Email