Priredio: dr. F. Velčić
Sluga Božji Antun Mahnić učitelj vjere u „Godini vjere“ (8)
Uz Deset Božjih zapovijedi neki vjernici danas olako zaboravljaju da postoji i Pet crkvenih zapovijedi, od kojih prva glasi: „Svetkuj zapovijedane blagdane i sudjeluj na misi u nedjelju i zapovijedane blagdane“. Neke blagdane Crkva smije osnivati, ali, ako smatra uputnim i za dobro svojih vjernika, može neke i ukinuti. Kada je početkom XX. stoljeća Crkva neke manje blagdane ukidala, upravo su „obični“ vjernici izražavali svoje negodovanje. Zašto? O tome Mahnić piše svojim vjernicima u korizmenoj poslanici „O kršćanskim običajima i predajama“ godine 1913. u kojoj se dotiče slavljenja nedjelje i blagdana. Za nas danas može biti posebno zanimljiv osvrt radi čega su neki blagdani ukinuti. Mahnić piše:
„Kako se dandanas svetkuju nedjelje i blagdani? Poznata vam je treća zapovijed Božja; uz to i sv. Crkva vjernicima izrijekom naređuje u prvoj svojoj zapovijedi, neka posvećuju nedjelje i blagdane, dodavši u drugoj zapovijedi, da imaju u nedjelje i blagdane pobožno slušati sv. misu. Malo ima istina kršćana, koji ne bi bar na nedjelje i blagdane prisustvovali sv. misi. No to i jest sve što čine. Jedna tiha misa, što kraće to bolje, a i to više radi ljudi, nego radi Boga, jer što bi rekli drugi, kad ne bih ni na nedjelju pošao na misu? – u tome se sastoji za mnoge svetkovanje nedjelje i blagdana. A gdje je slušanje riječi Božje? Gdje je kršćanski nauk? Gdje je popodnevna služba Božja? Čemu sv. Crkva svećenicima nalaže kao tešku dužnost propovijedanje riječi Božje i tumačenje kršćanskog nauka? Ako stoji svetkovanje nedjelje jedino u jednoj tihoj misi, onda bi moralo sve drugo otpasti: propovijedi, kršćanski nauk, popodnevna služba Božja, sv. krunica, blagoslov, procesije, večernja itd.
Dakako da sv. Crkva ni u jednoj zapovijedi svega toga vjernicima ne zapovijeda izrijekom, ali želju i volju sv. Crkve tumači starodrevni kršćanski običaj i predaja. U smislu ove predaje i kršćanskog običaja, nedjelja je dan Gospodnji, drugom riječju, dan što ga valja posvetiti Gospodinu Bogu, i to ne samo jedan mali dio nego čitav dan. Pa kako čovjek kroz šest dana radi i bavi se svjetskim poslovima, da steče što treba za tjelesni život; tako on mora da sedmi dan posveti Bogu i radi za dušu i vječni život. Slušanje riječi Božje i kršćanskoga nauka, kao i druge pobožnosti, što se u našim crkvama dopodne ili poslije podne obavljaju, jesu uza sv. misu samo razni načini, kojima se Gospodinu Bogu klanjamo i radimo oko spasenja duše. O kad bismo u duhu ovih predaja svetkovali Gospodnje dane, kako bi u nas procvao kršćanski život i krepost, a Božji bi se blagoslov u svojem obilju razlio na nas! Mi škrtarimo s Bogom, zato i Bog škrtari s nama.
Ne samo to, nego nedjelje i blagdane običava se dandanas upotrebljavati u sasvim druge svrhe nego za čast Božju i posvećenje duše. Mnogim kršćanima u naše doba služe nedjelje za to, da se grješno zabavljaju, da Boga na sve moguće načine vrijeđaju. Možemo s pravom ustvrditi, da se Bog više vrijeđa u nedjelju nego li kroz cijeli tjedan. Ne vidimo li upravo u nedjelje i blagdane najviše pijančevanja, plesnih zabava, ponoćnog potucanja i klatarenja, svakojakih sumnjivih sastanaka mladeži obaju spolova? Drugdje je opet ušao u običaj upravo uoči nedjelja i blagdana priređivati plesne zabave, pa eno pleše se cijelu noć do nedjelje. S teškom se glavom, kad bi se moralo u crkvu, ide u postelju, pa se tako prespava i misa i propovijed. I baš ovi ljudi navadno svašta prigovaraju i izražavaju svoje negodovanje, kad vide, kako sv. Otac ukida blagdane; a ne pomisle, da su upravo oni tomu najviše krivi. Jest, oskvrnjivanje Gospodnjih blagdana u prvom je redu ponukalo sv. Oca, da je nedavno nekoje blagdane ukinuo. Tako će se barem smanjiti broj grijeha, kojima se Bog vrijeđao neposlušnošću tolikih kršćana i svakojakim grješnim navadama i zabavama, kojima su se obešćašćivali Bogu posvećeni dani.
Dobro, Bogu ugodno djelo počinio je sv. Otac smanjiv broj blagdana. A i mi sa svoje strane mislimo, da bi bilo samo za veću slavu Božju i za spas duša, kad bi se u nas gdjegdje ukinuo po koji takozvani „bagdanac“; jer takvih ima još danas u nekojim mjestima previše. Zašto ne poslušamo sv. Oca i Crkvu! Hoćemo li, da smo mi revniji za slavu Božju te mudriji i crkveniji od Crkve same! Ako hoćemo svetkovati „blagdance“, a mi ih svetkujmo na način kako želi sv. Crkva. U jutro pođimo na sv. misu, primajmo sakramente; a onda hajde svaki za svojim poslom. Takvo svetkovanje zacijelo će Bogu ugađati više, nego po čitave dane ljenčariti, po krčmama, piti i igrati, ili čak popodnevno vrijeme tratiti tancanjem. Bolje manje, ali to dobro, u duhu sv. Crkve. To je baš ono što je namjeravao sv. Otac ukinuvši nekoje blagdane; da pruži bogoljubnim dušama priliku veće zasluge, koju će steći, ako u jednu ruku preostale blagdane svetkuju s većom pobožnošću nego dosele, u drugu pak ruku ako i na ukinute blagdane dobrovoljno iz ljubavi prema Bogu, premda nisu dužni, obavljaju one pobožnosti, kako su ih prije obavljali, dok su bili pod grijeh vezani crkvenom zapovijedi.“
