Radostan sam što sam svećenik!

Razgovor s vlč. Bogumilom Dabom, župnikom u Dubašnici koji ove godine navršava 50 godina svog svećeničkog služenja.

Prije Prije 50 godina postali ste svećenik. Recite nam najprije nešto o onom vremenu kada ste se odlučili za taj poziv i motivima koji su vas vodili prema svećeništvu?
Rođen sam u Novalji na otoku Pagu, 15. srpnja 1934. od oca Antona i majke Kate rođene Šuljić. Imao sam petero braće i dvije sestre. Jedan brat i dvije sestre su umrli još mali, jer su u ono doba mala djeca češće umirala. Peto sam dijete u obitelji i zahvalan sam Bogu i mojim roditeljima za dar života. U našoj se obitelji svaki dan navečer zajednički molila krunica, a ne pamtim da je itko od obitelji propustio nedjeljnu ili blagdansku misu, osim zbog bolesti. Vrijeme moga hoda prema svećeništvu bilo je obilježeno Drugim svjetskim ratom i teškim poraćem, kad je osuđen blaženi Alojzije Stepinac i stradalo oko 600 katoličkih svećenika ili pripravnika za svećeništvo i časnih sestara. A mnogi svećenici, koji nisu ubijeni, bili su u zatvorima ili proganjani. Crkvu se je ocrnjivalo i klevetalo na razne načine, a ona se nije mogla braniti od laži i kleveta. Eto, u to vrijeme se rađala u meni želja postati svećenik, biti župnik, služiti svetu misu, propovijedati narodu, učiti djecu i mlade vjeronauk. Jednostavno, želio sam biti svećenik i vršiti sve ono što spada na službu jednog župnika. Međutim, do ostvarenje mojih želja nije bilo lako. Dva starija brata bila su zahvaćena ratnim vihorom. Jedan je od njih doživio strahotu Bleiburga i križnog puta, a za starijega nismo znali više od dvije godine. Zbog toga su me roditelji zadržali kod kuće, da obrađujem zemlju i da ostanem u Novalji. Ratno i poratno doba bilo je i vrijeme općeg siromaštva. A povrh toga, majka je bila teški bolesnik. Ostao sam do osamnaeste godine na selu, samo s četiri razreda osnovne škole. Zbog toga sam bio žalostan, jer sam mislio da me sa 18 godina više neće primiti u sjemenište.
Međutim, Bogu hvala, došao je u Novalju 1950. godine mladi i vrijedni svećenik vlč. Miroslav Antončić, čiji je zauzeti svećenički rad pružio ohrabrenje meni i mojim roditeljima da mogu krenuti zacrtanim putem, tako da sam 1952. godine pošao u sjemenište. Za mene je to bio veliki i sretan događaj. U dvije godine sjemenišnog života u Rijeci završio sam četiri razreda gimnazije ili ondašnju malu maturu. Zatim sam morao poći dvije godine u vojsku u Makedoniju u Strumicu. Vojnički život bio mi je jako težak zbog toga što sam bio svećenički kandidat. Poslije vojske sam završio gimnaziju i veliku maturu u zadarskom sjemeništu ‘’Zmajević’’. Teološki studij sam završio u Pazinu 1963. godine. Ispite sam davao u propisanom roku. Želja mi je bila temeljito studirati i puno čitati. Najsretniji dan života bilo je svećeničko ređenje u Rabu, 30. lipnja 1963. godine, po polaganju ruku pomoćnog biskupa Karmela Zazinovića. Bili smo petorica ređenika: Ivan Volarić iz Vrbnika i Nedjeljko Badurina iz Luna, koji su se već preselili u vječnost. Živi smo još trojica: vlč. Anton Zec, sada župnik u Njivicama; trećoredac Ivan Badurina iz Luna, koji sada živi u samostanu na Školjiću kod Zadra i ja, sada župnik u Dubašnici na Krku.
Pošli ste na prvu službu. Kako je onda bilo?
Samo nekoliko dana poslije mlade mise dobio sam dekret za župnika u Orlecu na Cresu. Župničku službu započeo sam 16. kolovoza 1963. godine i sve do danas ostao sam župnik. Kapelan nisam nikada bio. Tako će se 16. kolovoza ove godine navršiti 50 godina moje župničke službe. U Orlecu sam ostao samo nekoliko mjeseci. Zatim sam bio dodijeljen kao pratilac onemoćalom pokojnom krčkom biskupu Josipu Srebrniću. Istodobno, do jeseni 1964. godine, upravljao sam iz Krka ekskurendo župom Stara Baška. Tada me je biskup Karmelo Zazinović poslao na službu u Beogradsku nadbiskupiju u župu Bor – Zaječar, gdje sam ostao do 1971. godine. Osam narednih godina bio sam župnik u Vrhu, a onda u Supetarskoj Drazi na Rabu 18 godina. Od 1997. godine imenovan sam župnikom u Velom Lošinju, gdje sam ostao devet godina. Tri naredne godine službovao sam u Dobrinju, a od 2009. godine do sada župnik sam u Dubašnici.
Biste li mogli izdvojiti najteže i najljepše momente iz vašeg 50-godišnjeg svećeničkog djelovanja?
Svako zvanje ima lijepih i težih dana u životu, tako je bilo i u ovih mojih 50 godina. Međutim, nekih posebno teških trenutaka u mom svećeničkom životu nije bilo, a radosnih puno. Zapravo, svaka prva pričest, krizma, krštenje, pa i svakodnevna sveta misa, za mene su trenuci radosti. Smatram se veoma sretnim čovjekom, radostan sam što sam svećenik. I što se više darivam ili žrtvujem, ja sam više sretan. Iako za koji mjesec navršavam 79 godina života, ja želim i dalje raditi kao svećenik, a ne biti u mirovini, želim vršiti svećenički službu do posljednjeg daha svoga života. U ovome je moja radost i moja sreća. Već sam rekao da je bilo mnogo lijepih trenutaka u mojem životu, ali jedan bih ipak izdvojio. Zbio se 1967. godine dok sam službovao u Srbiji. Župe Bor i Zaječar bile se raštrkane na više od sto kilometara, a ja sam posjećivao te ljude po gradovima i selima. Na jesen te godine u selu blizu bugarske granice pokucao sam na vrata jedne obitelji, jer su mi susjedi rekli da su tamo katolici. Kada su otvorili vrata i vidjeli svećenika pred sobom, jasno su rekli da ne žele ni popa ni Boga, te me potjerali. U Boru je tada živjelo devet časnih sestara koje su radile u bolnici. Pred Božić molile su devetnicu za dušu koja tih dana najviše treba Božje milosrđe. Preporučio sam im ovaj slučaj. I par dana uoči Nove godine dobio sam telegram da dođem obitelji koja me je prije par mjeseci potjerala, a udaljena od mene oko 50 kilometara. Tih dana je bilo puno snijega i veoma hladno. Nisam imao vlastitog prijevoznog sredstva. Putovao sam autobusom ili vlakom, a često i pješačio. Ponio sam svetu pričest i sveto ulje. Čovjek kome sam došao zaželio je ispovijed i bolesničko pomazanje. Plačući mi je rekao da je odgojen kršćanski, čak je bio i ministrant. Međutim, 1917. godine stupio je u Komunističku partiju u bivšoj Jugoslaviji, a sada je 1967. godina. Govorio je da pedeset godina nije bio u crkvi i nije se molio Bogu i da je ludo utrošio pedeset godina života. A sada da osjeća neki zov da se vrati Bogu i promijeni život. Bog je dobar i on će mi sve oprostiti, a vi me ispovjedite – rekao je. Pomirio se s Bogom. To obraćenje mi je uvijek na pameti i svijest kako su molitve časnih sestara isprosile obraćenje zalutalom čovjeku. Taj čovjek pomiren s Bogom umro je samo 22 dana nakon obraćenja i primljenih svetih sakramenata. Navedeni događaj pamtim i neću ga nikada zaboraviti.
Pokušajte usporediti svećenički život prije 50 godina i danas. U čemu su razlike?
Sigurno je da su danas vremena drugačija nego prije. Ali mislim da za nas svećenike, ako imamo svoj redoviti ritam duhovnog života, tj. pobožno služiti svaki dan svetu misu, redovito moliti časoslov, imati meditaciju i duhovno štivo, svakodnevno klanjanje i osobne molitve, onda za nas svećenike nema razlike. Tada imamo radost u svećeničkoj službi i sve što radimo kao svećenici nije teško.
Je li brzo prošlo 50 godina?
Kada razmišljam na sve što sam u ovih 50 godina doživio i župe u kojima sam službovao do sada, onda vidim da se puno toga izredalo. Silno sam zahvalan Bogu za bezbrojne milosti kojima me je neprestano darivao kroz proteklih 50 godina i uvijek osjećam kako me Bog voli i pomaže mi u životu. Želja mi je da moja zlatna misa bude velika i iskrena HVALA BOGU i da mi se svi moji znanci, prijatelji i moja rodbina pridruže u zahvaljivanju Bogu. Moje zahvaljivanje bit će skromno i jednostavno. Kad bih se trebao ponovno roditi i odlučiti za zvanje u životu, sigurno bih se odlučio biti svećenik.
Što biste poručili ovom prigodom vjernicima svoje rodne župe i župama gdje ste službovali?
Vjernicima svoje rodne župe i župama gdje sam službovao poručujem da ih nosim u svome srcu i svi su uključeni u moje molitve. Želja mi je da svi vi čuvate svetu vjeru kao najveće blago života, da se držite Božjih zapovijedi i živite po načelima svete kršćanske vjere, živite po svojoj savjesti. Neka Bog svima nama podari milost, da se svi jednom nađemo u raju. Sve od srca pozdravljam i na sve zazivam Božji blagoslov.
Imate li još što posebno reći?
Svoju zlatnu misu želim slaviti sa svojim župljanima u Dubašnici na dan moga svećeničkoga ređenja, u nedjelju 30. lipnja 2013. u 10, 00 sati. Zatim sa subraćom svećenicima proslavit ću u svetištu Majke Božje na Gorici kod Baške u srijedu, 10. srpnja 2013. godine u 10,00 sati. Misu će predvoditi naš otac biskup mons. Valter Župan, koji će nam uputiti svoju pastirsku riječ. Tu ćemo biti zajedno četiri zlatomisnika: fra Bernardin Škunca, fra Rafael Lukarić, pop Anton Zec i pop Bogumil Dabo. A u mojoj rodnoj župi Novalji želim imati misu zahvalnicu u nedjelju, 15. rujna 2013. u 10,30 sati.
Mislim da sam uglavnom sve rekao, što sam želio reći. Jedino se preporučam svojim znancima i prijateljima u molitve. HVALA!
Razgovarao: A. Bozanić

Print Friendly, PDF & Email