Kvarnerski vez (5-2018)

Razgovor sa mons. dr. Jurajem Bateljom

U BOGU BITI BOGAT I VELIK!

Mnogo je uvijek razloga za razgovor s mons. Jurajem Bateljom, kanonikom Pr­vostolnog kaptola zagrebačkog i postulato­rom kauze za proglašenje svetim blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Svoje je drago­cjeno vrijeme odvojio i za naš list.

KV – Mons. Batelja, istražili ste mnoštvo arhiva u crkvenim i svjetov­nim arhivima u domovini i inozem­stvu, te prikupili dokumentaciju koja sadrži preko 40 000 stranica o životu i djelu blaženog kardinala Alojzija Ste­pinca. Za vrijeme Vašeg poslijediplom­skog studija teologije u Rimu magistri­rali ste radom »Duhovni život u svom mariološkom temelju u spisima kardi­nala Alojzija Stepinca«, te doktorirali radom »Svjedočanstvo za vjeru: život i pastoralni program kardinala Alojzija Stepinca«. Možete li nam reći kako se u Vama probudio interes za proučava­nje djela blaženog kardinala Stepinca?

Rodom sam iz župe Slavetić. To je susjed­na župa Krašiću, odnosno Brezariću, gdje se 8. svibnja 1898. rodio bl. Alojzije Stepinac. Sjećam se iz djetinjstva da su ljudi u mome kraju Krašić zvali mali Vatikan. To je za nas djecu bilo nešto veliko, poželjno, iznenađu­juće. Željeli smo tamo otići jer smo zamišljali da je to mjesto doista veliko kao Rim, a čo­vjek radi kojega je Krašić postao slavan kao netko od koga ovisi Katolička Crkva. Slutnja me nije varala, ali nisam nikada osobno vidio bl. Alojzija Stepinca. Sjećam se da se u mojoj kući pripovijedalo da je on velik čovjek, da puno trpi, da je darežljive ruke, susretljiv s ljudima, dobar propovjednik i da djeci dijeli bombone. To je bila djetinja čežnja i moga nepca, ali sam danas svjestan da je puno sla­đe i evanđeoskije doživjeti veličinu njegova duha koji je nadživio vrijeme i nama je uzor nasljedovanja Isusa Krista.

Kad sam se 1980. godine u Rimu pripre­mao za pisanje licencijata upitao sam nadbi­skupa Kuharića koja bi tema bila zanimljiva za našu Zagrebačku nadbiskupiju ili za Crkvu u Hrvata. On mi je prostodušno odgovorio: »Pa uzmi Stepinčevu mariologiju!« Doista, pod vodstvom velikog mariologa p. Stefana De Fioresa izradio sam radnju na temu »Du­hovni život u svom mariološkom temelju u spisima kardinala Alojzija Stepinca«. Sjećam se i predgovora koji sam tom radu napisao: »Franji Kuhariću, nadbiskupu zagrebačkom ovim usklikom vjerničke radosti u Efezu 431, što kroz 1550 godina oživljava Crkvu, posve­ćujem začetak djela, što u izvornom svjedo­čanstvu života kardinala Alojzija Stepinca stremi spoznati ‘da se Bog za posvećenje duša služi u prvom redu Presvetom Djevicom Ma­rijom’ (MPM, 73). Rim, 7. lipnja 1981.«

Doktorski rad bio je osvježenje za Crkvu, ali iznenađenje za jugoslavenski režim. Već drugog jutra došao je izaslanik Veleposlan­stva po primjerak toga rada. Nije ga dobio, ali sam je postao objekt praćenja. Nije mi žao uloženog truda jer je ugrađen u proglašenje blaženim kardinala Stepinca, a to nije mala stvar ni za našu Crkvu ni za hrvatski narod. Za mene je bila povlastica otkrivati veličinu Stepinčeva duha i njegova značaja jer je sa­čuvao kičmu svojega naroda u trenucima kad ga je trebalo nestati, kad ga je bezbožni režim odlučio utopiti u zajednicu »južnoslavenskih naroda«, zapravo unitarnu Jugoslaviju na te­meljima velikosrpske ideje. Bilo bi dobro kad bi hrvatski povjesničari i političari tu činje­nicu ozbiljnije uzimali u obzir pri donošenju objektivnih zaključaka i pravednih odluka.

KV – U studenom prošle godine objavljena je Vaša najnovija knjiga »Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca«. Što je po Vašem mišljenju glavni razlog zbog ko­jeg je komunistička vlast bivše države progonila, uhitila i na kraju ubila bla­ženog kardinala Stepinca?

Nakon što su komunisti 8. svibnja 1945. preuzeli vlast poučeni Staljinovim bezboš­tvom započeli su progon kršćanstva i Katolič­ke Crkve. Komunistički režim je prepoznat­ljiv po trinomu: laž, mržnja, smrt. U skladu tih načela uklopljenih u svoju politiku i vlast Komunistička partija je provodila istreblje­nje svake pozitivne religije. Danas se gotovo zaboravlja kako je snažna bila protuvjerska promidžba u prosvjeti i svakodnevnom živo­tu da su se biskupi našli pred zahtjevom da se Katoličku Crkvu odvoji od Svete Stolice. Kad je Tito takav prijedlog iznio pred nadbiskupa Stepinca on mu je rekao da o tome vlada po­vede izravne razgovore sa Svetom Stolicom jer ni on ni ikoji drugi biskup nije vlastan na tu temu donositi odluke. Jasno da se Tito bojao započeti takve pregovore sa Svetom Stolicom, ali je počeo s otvorenim progonom biskupa, svećenika i Kristovih vjernika laika. Zatvarana su sjemeništa, uništene katoličke škole, oduzete katoličke bolnice i tiskare, uništen Caritas, zabranjen vjeronauk u školi, vjernici su postali ne građani drugoga, nego kako reče biskup Ćiril Kos, građani 22 reda. Kad su biskupi u pastirskom pismu 20. ruj­na 1945. obznanili javnosti pogubnost toga progona, Tito i komunistička vlast još su že­šće udarili na nadbiskupa Stepinca i Crkvu. No, on je ostao čvrst u svojem stavu. Bio je uvijek spreman radije poginuti nego izdati Crkvu i istine Evanđelja. To je razlog njegova progona, uhićenja i osude na montiranom sudskom postupku. Rekao je Josip Manolić: »Ako želite nekoga osuditi, morate ga naj­crnjim blatom nabaciti.« Kakva bezočnost! Zato Stepinčevi progonitelji polako odlaze u povijest, a on se uzdiže ovjenčan aureo­lom svetosti. U njegovu srcu nije bilo mržnje nego ljubav. Nije se čula riječ osude, nego molitva za progonitelje da se obrate i spase svoju dušu. A oni se nisu ustezali posegnuti za otrovnim supstancama kojima su narušili njegovo zdravlje i prijevremeno ga doveli u grob. Štoviše, njihova je želja bila da mu se za grob ne zna. A svjedoci smo istinitosti ri­ječi nadbiskupa Franje Kuharića: »Otkako je Stepinčevo tijelo položeno u hrvatsku zemlju, ona postaje jača«.

KV – Možete li nam ukratko opisati ulogu kardinala Stepinca za vrijeme Drugog svjetskog rata? Kakav je bio njegov odnos prema vlasti Nezavisne Države Hrvatske?

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kao i prije rata, nadbiskup Stepinac je putem Caritasa i osobnim intervencijama pomo­gao svima koji su mu se obratili za zaštitu, za duhovnu i materijalu pomoć. Značajno je ustvrditi da su predstavnici i srpskoga naro­da i židovskoga naroda i slovenskoga naroda i poljskoga naroda pismeno iskazali svoju zahvalnost nadbiskupu Stepincu čije će ime ostati zlatnim slovima zapisano u njihovoj povijesti. Kod te spoznaje doista je đavolsko djelo iskrivljavanje povijesnih činjenica i po­novno nabacivanje blatom na nadbiskupa Stepinca, taj najsvjetliji lik Crkve u Hrvata. A on je samo ponavljao gestu milosrdnoga Sa­maritanca koji pomaže potrebnome i oprašta zavedenome. Isto tako, protiv je povijesne istine da bi nadbiskup Stepinac stvarao Ne­zavisnu Državu Hrvatsku jer je on početkom travnja 1941. u zagrebačkoj katedrali slavio misu za kralja Petra II., a to je naredio činiti i svojim svećenicima. Da Srpska pravoslavna Crkva nije uz pomoć vojske, a možda i u spre­zi s međunarodnim utjecajem, srušila zako­nitu vlast i dezorijentirala vojsku Kraljevine Jugoslavije niti bi Kvaternik mogao proglasiti 10. travnja 1941. NDH, niti bi se državni pr­vaci Kraljevine Jugoslavije razbježali po Eu­ropi kamo su ih poslali četništvo i svetosavlje.

Prema mišljenju srpske historiografije posljedica državnog udara 27. ožujka 1941., u koji je bila duboko upletena SPC, bila je »slom Jugoslavije i njezino teritorijalno čere­čenje« (Đoko SLIJEPČEVIĆ, Istorija Srpske pravoslavne crkve, sv. 3.: Za vreme drugog svetskog rata i posle njega, Beograd, 2002., str. 25.). Stoga su »koreni tragedije Srpske pravoslavne crkve i srpskoga naroda u Dru­gom svetskom ratu sadržani, znatnim delom, u ‘jednostranom, sasvim proizvoljnom i znat­nim delom guslarskom opredeljenju’ Crkve [SPC, op. J. B.] za nejasne ciljeve puča od 27. marta 1941. godine« (isto, str. 2.).

Baš u tom kontekstu razumljivo je da Nadbiskup shvaća potrebe svoga naroda i njegovu neizvjesnost želi učiniti sigurnom na principima istine, pravde i slobode. Bio je du­boko svjestan da samo u slobodnom narodu može biti slobodna i Katolička Crkva.

Nije na odmet prisjetiti se riječi blaženog Alojzija zapisanih 1941. godine uz osnutak hrvatske države: »Je li potrebno isticati, da se i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga zamjeriti ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!

Moramo stoga smatrati svojom najvećom dužnošću, da u ovim sudbonosnim časovima u povijesti hrvatskoga naroda dubokim po­gledom u vječnost produhovimo čitavo naše narodno biće. Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvat­ske bude nadahnut strahom Božjim i ljubav­lju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju.«

Koja je riječ u ovoj okružnici svećenicima nadbiskupa Stepinca protivna riječi Božjoj? Zar je ova poruka protiv rezolucija Ujedinje­nih naroda? Koja rečenica odiše mržnjom prema nekoj drugoj kršćanskoj Crkvi ili na­rodnoj zajednici? Nijedna! Blaženi je Stepi­nac uistinu utjelovljenje kršćanske ljubavi prema vlastitom narodu, jedan od najsvje­tlijih likova Kristovih učenika u povijesti kršćanstva u Hrvata; ovaj je pastir jedan od najvjernijih pastira Crkve, Zaručnice Kristo­ve, u razdoblju njena zatiranja u nacističkom i komunističkom progonu. Stoga su oni, koji zloupotrebljavaju ovu pastirsku Blaženikovu poruku, otvorena prijetnja svakom Hrvatu koji je 1991. godine ustao u obranu rodne grude, djedovine i svojih katoličkih svetinja.

KV – Koje je bilo značenje kardinala Stepinca za cjelokupan hrvatski narod za vrijeme i neposredno nakon zavr­šetka rata?

Nadbiskup Stepinac je bio oslonac svo­me narodu. Koprivnički župnik je napisao u župnoj kronici da je on »miljenik hrvatsko­ga naroda«. On je uistinu bio hrabar pastir i narod se u njegovoj blizini osjećao sigurnim. Baš tu sigurnost i tu jasnoću Stepinčevog odnosa prema istini i pravdi želio je ukloniti bezbožni režim i ostaviti narod bez toga svje­tla i bez te sigurnosti. Naime, svima je impo­nirala njegova zaljubljenost u istine Evanđe­lja, gorljivost u propovijedanju Božjih istina, ljubav prema Crkvi i hrvatskom narodu jer je bio svjestan da su kršćanske istine stvorile pretpostavke za Hrvatsku državu 879. i 925. i da je tom vjerom osnažen taj narod postao ne samo predziđe kršćanstva nego branik kršćanske civilizacije. To je nešto veliko. O te bedeme razbio se komunizam i njegova ideologija kao najmračniji produkt ljudskog uma, koji se pojavio na obzorju čovječanstva jer je bio ne samo protiv Boga, nego i protiv čovjeka. To je shvatio nadbiskup Stepinac i zato je često ponavljao: »Isus Krist je ugaoni kamen čovječanstva, tko na taj kamen padne razbit će se i na koga taj kamen padne smr­skat će ga«. Kako nam je dragocjeno njegovo iskustvo da je »Isus Krist naša sreća, naš put i naš život«.

Zato je neustrašivo naviještao Isusa Kri­sta, »Božju snagu i Božju mudrost«. Samo on je naše spasenje, rekao je bl. Alojzije i poslu­živši se riječima glazbenika Franza Schuber­ta ustvrdio: »Ohne Gott ankerlos. – Ausser Gott arm un bloss. – In Gott reich und gross! Bez Boga nesiguran. – Izvan Boga siromašan i gol. – U Bogu bogat i velik!«

Tko to živi, tko Evanđelje ispovijeda ne može činiti zlo niti može drugoga tjerati na zlo. Takav svijetli svima u kući. To je on i danas našemu narodu i ovome vremenu. Zato je potrebno čitati njegove spise, njegove propovijedi, njegova pisma jer u njima nema lažnih kompromisa niti sijanja sumnji koje vode u razaranje Crkve iznutra i cijepanje Crkve izvana. U njima nalazimo vrelo pra­vovjerja, prave pobožnosti i dušu Crkve koja prigrljuje i hrani svoju djecu na izvorima isti­ne i vodi je prema slavi neba. Njegova pobož­nost prema Majci Božjoj, osobito u danima najžešćeg progona, uistinu je bila privlačna i nadahnjujuća. Često je poticao svećenike i vjernike na čašćenje Majke Božje osvjedočen da »je tamo, gdje cvate prava pobožnost pre­ma Majci Božjoj i prava vjera u Isusa Krista«.

KV – Blaženi Alojzije Stepinac je podnio mučeništvo zbog svoga odnosa prema Bogu, Crkvi i hrvatskom naro­du. Kakvu poruku njegov čin mučeniš­tva za vjeru ima za nas vjernike danas?

Stepinčevo mučeništvo je višestruko. To je bilo najprije pravno »ubojstvo nevinoga čo­vjeka«, kako je on sam rekao. Njegovo mu­čeništvo bilo je izraz mržnje koja je zahvatila znatan dio čovječanstva pod nesmiljenom rukom bezboštva. Hrvatski narod ne smije zaboraviti kojim se sve metodama komu­nizam služio da uništi ljudsku osobu, da je učini nesposobnom na bilo kakvu reakciju ili otpor, da u njoj uguši svjetlo vjere. Zato nam je Stepinčev primjer umiranja, spreman, ra­dostan, opraštajući, zaljubljen u Božje stvari i sreću čovjeka, za obraćanje grješnika, za iskorjenjivanje narodnih mana pobačaja, pijanstva i oskvrnuća nedjelje izazov da ne podliježemo lažnim vabilima svijeta, svjet­skih moćnika koji imaju za cilj zgrtanje blaga i gospodarenje čovjekovom savješću i srcem.

Prisjetimo se s koliko je upornosti bl. Ste­pinac sokolio kršćanske roditelje da osigu­raju vjerski odgoj svojoj djeci. Njegova reče­nica da bi riječi »odgojitelj za Krista« stavio na sve dovratnike škola u Hrvatskoj samo je opomena svima nama da ne dopustimo da se u reformi hrvatskoga školstva izbaci naša nacionalna svijest satkana na kršćanskim ko­rijenima. Štoviše, rekao je on da su se »sav naš narodni život, sva naša narodna kultura, razvili na podlozi religije i prožeti su njome«. Mi ne smijemo šutjeti dok vukovi navaljuju. Iz Stepinčeve žrtve lako ja zaključiti zašto je Crkva u komunističkom progonu opstala jedinstvena, snažna, Božja. Ne dajmo se za­varati. Komunizam nastavlja rabotu gušenja nacionalne svijesti i katoličke baštine u hrvat­skom narodu.

Čini mi se da će se za njenu obranu i vjer­nost joj tražiti mučeništvo u skorim vremeni­ma. Ipak, prisjetimo se Stepinčeva ohrabre­nja: »Bolje časno poginuti, nego sramotno živjeti«. Nije na odmet prisjetiti se i ovoga njegova poticaja satkana na njemačkoj po­slovici: »›Wer die Sonne hat, braucht nicht nach den Sternen zu fragen! – Tko posjeduje sunce, ne treba se okretati za zvijezdama!’ Najmanje za crvenima.«

Dakle, moramo se osvijestiti za ideale, za pozitivnom stranom života, za činjenicu da je Sin Božji sišao s neba i da nam nakon smrti i uskrsnuća pripravlja put do slave neba i vječ­ni stan kod svoga Oca. Dakle, Stepinac nam govori da na zemlji sve prestaje, a nebo osta­je. To svjedoče križevi na našim grobljima, postavljeni na raskršćima cesta i putova, na tornjevima župnih crkava i kapela. Stoga ne gnjurimo glavu u zemlju, nego je podignimo uvis prema nebu u kojem nas čekaju dobri nebeski Otac i presveta Majka Isusova.

KV – Papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Stepinca blaženim u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Kada možemo očekivati da kardinal Stepi­nac bude proglašen svetim? Možete li nam ukratko opisati tijek tog postup­ka? Koja je pri tome uloga mješovite komisije Hrvatske biskupske konfe­rencije i Srpske pravoslavne crkve?

Vi znadete da je Isus na upite suvremeni­ka kada će biti svršetak svijeta odgovarao u prispodobama ili ih je uputio na Božje sve­znanje i Božju svemogućnost. Dakle, sve što je pred nama je u Božjim rukama. Kao pro­micatelj postupka za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca uopće ne sumnjam da će on biti proglašen svetim. Možda uskoro! Ako to i ne bude po našoj želji, dogodit će se jer Bog svojih ne zaboravlja. Stepinčevo svjedočan­stvo nije bilo ni časovito ni ishitreno, nego krvlju posvjedočeno. To nitko ne može zane­mariti. To je vrhunac ljubavi kojom kršćanin potvrđuje svoj krsni savez s Bogom i uvrštava se u povorku onih na čijim se usnama sjaji krv Janjetova. Isus nam je obećao da nas neće zaboraviti. Stepinac je to vjerovao. To i mi vjerujemo i molimo da naše iščekivanje i naša vjera budu okrunjeni aureolom vjerno­sti, ljubavi, jer Isus ne umire i vrata paklena Crkvu neće nadvladati.

Napisao je dr. Antunu Živkoviću 17. srp­nja 1957.: »Sotona je htio unesrećiti čovjeka, a [Bog] doveo ga do najveće sreće – obeća­nja Spasitelja. Htio ga je [Sotona] poniziti do zemlje i do pakla, a [Bog] uzvisio ga po posinjenju Božjem sve do prijestolja Trojedi­noga Boga. Držite i dalje oči uprte u Krista Gospodina i Njegov sveti Križ. Što je vrijedilo za Konstantina Velikoga, vrijedi i za sve nas: In hoc signo vinces! – U ovom ćeš znaku po­bijediti!«

Križ nije strašilo, mučilo, beznadnost. Križ je vrelo nade, spasenja, sreće, kršćanskog op­timizma. Osvjedočen u to, mogao je zapisati: »Što se tiče križeva, može se samo do Golgo­te. Onda uskrsnuće.« Dakle, budimo optimi­sti, ali i molitelji te poput bl. Alojzija Stepinca osvjedočeni da se u Crkvi Božjoj ni u svijetu ne ide naprijed bez molitve i sljubljenosti sa žrtvom!

KV – Što biste još željeli poručiti našim čitateljima?

Koliko poznajem Krčku biskupiju, njene svećenike, vjernike, hodočasnička mjesta i župe nosim dragu uspomenu u kojoj se moja vjera snažno oživljuje. Žao mi je vidje­ti župe bez stalnog svećenika. Narod odlazi s djedovskih ognjišta. Odlazi, često varavim uvjerenjem za boljim, možda samo materijal­no sigurnijim životom. Susrećem sve manje djece u primorskim selima i sve manje mo­litve u obiteljima. Sekularizacija zahvaća sve slojeve društva i u hrvatski narod unosi novi poredak.

Želio bih da Vaši čitatelji sačuvaju vjeru. Ne zaboravimo da je postojanošću vjere i hra­brošću života blaženi Alojzije postao svjetlo u mraku koji se na hrvatskom obzorju još uvijek nije razišao. Taj mrak se zgušnjuje kad god se vrijeđaju osjećaji vjernika, izruguju kr­šćanske istine, vrijeđa sveto Ime Isusovo, bla­ti Sveta Crkva Božja. Zato nas je on u svojoj oporuci upozorio i ohrabrio: »Ostanite dakle pod svaku cijenu, a ako treba i uz cijenu ži­vota, vjerni Crkvi Kristovoj, koja ima na čelu Petra, Papu za poglavara!«

Želio bih da čitatelji Kvarnerskoga veza uzmu ozbiljno k srcu Isusove riječi o ozbiljno­sti trenutka koji živi svaka generacija. Ne da se nečega boji, nego baš suprotno da ima po­vjerenja u Božju pomoć, u Božju opstojnost, u Božju prisutnost u svim činima i djelima, u radostima i žalostima života, u kušnjama, u bolesti i u danima zdravlja, u trenucima ra­zočaranja i prigodama udivljenja. Koji puta sam s čuđenjem zastao u promatranju stra­naca dok su slikali zakutke naših škoja i naše obale, a mi ih neodgovorno prepuštamo ne samo njihovom pogledu nego i njihovim in­teresima.

Bl. Alojzije je prošao Kvarnerom. On je u suradnji s vašim biskupom Josipom Srebrni­ćem na brojnim Euharistijskim kongresima posvećivao Božji narod i oduševljavao ga za nedjeljnu Misu, čestu svetu Pričest i katolički ponos. To bih želio vidjeti na licima vjerni­ka Krčke biskupije i čitatelja Kvarnerskoga veza. Neka nam takav ponos i takvu radost izmoli skori svetac, naš bl. Alojzije Stepinac.

Mons. Batelja, hvala Vam na razgo­voru i neka nas sve zajedno prati zago­vor blaženog Alojzija Stepinca!

Mirjana Sušić 


Lutajući ovim svijetom, tražeći ljubav, sreću, sigurnost, Božje milosrđe pokucalo je na vrata moga srca

KAD SMO OTVORENI BOGU DOGAĐAJU SE DIVNA DJELA

Odgojena sam u vjeri, kroz cijelo djetinjstvo svakodnevno smo za­jedno molili krunicu Božjeg milosrđa, odlazili na sv. misu. Krenula sam u srednju školu i udaljila se od Boga, zapostavila sam osoban odnos s Bogom, sve rjeđe sam odlazila na sv. ispovijed. Za mene je tada Bog bio neki strogi sudac.

Odlazila sam na karizmatske susrete gdje sam vidjela da je Bog živ, ali moje se srce nije mijenjalo. Tražila sam sebe u svemu onom što svijet nudi. Izlasci, moda, treninzi gubljenje vremena: to je bio moj život. Uvijek sam težila za dobrim glasom, da me svi vole i poštuju, a Isus me drhtavim glasom, viseći na križu zvao. Svakim danom sam postajala sve hladnija, izvana na mom licu vidio se osmijeh, ali duša je vapila, tražila Boga. Skrivala sam se dugo i bježala od Kristove lju­bavi pod maskama ovoga svijeta. Svakim odbijanjem Njegove ljubavi, odlaženje lakšim putem, udovoljavanjem sebi, moj Milosrdni Bog me strpljivo čekao.

„Sasvim slučajno“ odlazim na hodočašće u Asiz, sv. Franji i sv. Klari, i tada Bog čini veliku promjenu u mom životu. Kroz te dane u Asizu nisam ništa primjećivala, samo sam u jednom trenutku pomi­slila da želim biti poput sv. Klare, no brzo sam to zaboravila i nastavila živjeti kao i prije.

Nakon kratkog vremena osjetila sam jaku potrebu za molitvom. Povukla sa se u svoju sobu, još više u nutrinu svoga srca i molila kru­nicu Božjeg milosrđa. Bog tada progovara u mojoj nutrini; poziva me da ga slijedim izbliza, da ostavim svijet i budem Njegova zaručnica. Dugo vremena nikom nisam govorila o tome, mislila sam da će proći, da je dovoljno da budem dobra osoba i to što sam htjela biti žena i majka, i to je sve.

Naum gospodara života i smrti

Bavila sam se raznim sportovima, veslanje, gimnastika, boks… Do­sta vremena sam provodila u teretani, trenirala sam i do šest sati na dan kako bi zaboravila na Božji poziv. Jako puno vremena sam davala treninzima u teretani i to je bila moja glavna preokupacija. Uz to Bog dopušta bolest, visoka temperatura me zaustavlja me da treniram, ali samo nakon par dana bolest se povećala i tu kao da mi je Bog oduzeo svu snagu. Nemoćna, tako u krevetu, opet samo Bog i ja, Bog govori u mom srcu: „Opet se brineš za ovozemaljsko“. Te su me riječi jako dirnule, probudile kajanje, te sam po milosti Božjoj prestala trenirati. Krenula sam svakodnevno na sv. misu, odlazila u Gospino svetište (Gospe od Karavaja u Tisnom na otoku Murteru), tražila Mariju za pomoć, zagovor. To je bila po prvi put prava i istinska sreća koju samo Bog može dati. Činilo mi se kao da sam do tada bila u nekoj magli; su­očavanje sa svojom bijedom, prošlošću i Božjom ljubavlju, za mene je sve to bilo novo. Molitvom Gospine krunice, devetnica i posta, Majka Marija me ohrabruje i vodi. Došla sam na duhovnu obnovu u Polaču kod Zadra koju je vodio don Josip Radić, bila je to nedjelja Božjeg mi­losrđa. Tamo sam po prvi put vidjela sestre, Euharistijske službenice Srca Isusova i Marijina. Božja milost dirala je moje srce, htjela sam im prići, sve me vuklo da budem među njima. Nedugo nakon toga stupila sam u kontakt s don Josipom Radićem, preko kojeg je Bog započeo novo djelo u svojoj Crkvi, Euharistijsku zajednicu braće i sestara.

Božja ljubav, prihvaćanje, razumijevanje, ohrabrenje koje se iz nje­govog srca slijevalo na mene kao slapovi, budilo je u meni još veću ljubav prema pozivu, prema Isusu i Mariji.

Odlučila sam otići kod sestara na iskustvo, no Bog da prokuša moju spremnost, stavlja mi na put moga tatu koji nije prihvaćao moj poziv. Molili smo devetnicu sv. roditeljima male Terezije, i deveti dan Bog čudesno uslišava moju molitvu, i tata me pušta na iskustvo.

Provela sam neko vrijeme sa sestrama, tu mi je Bog pokazao da me poziva baš u ovu zajednicu, na ovu duhovnost, čiji je ideal ići putem svetosti. Nedugo nakon iskustva, stupila sam u samostan na blagdan sv. male Terezije. Nakon ulaska u samostan bila sam duže vremena doma prije mamine smrti, a i nakon, radi dvije mlađe sestre i brata. Bog je unaprijed znao da će moja mama umrijeti u 46. godini života, i za to nas je pripremao, i mamu i nas kroz povezanost s don Josipom i majkom Jozefinom Glasnović. Ta Božja briga i ljubav slijevala se na nas po Njegovom beskrajnom Milosrđu baš u Godini Milosrđa na moju obitelj, tako da nam je dao veliku obitelj Euharistijsku zajednicu Srca Isusova i Marijina, da mole za nas. To nas je jako snažilo, ulijeva­lo ljubav prema križu, prema prihvaćanju Volje Očeve.

Kada smo otvoreni Bogu otvoreni smo i prema ljudima preko kojih Bog djeluje, koje je izabrao da po njima čini divna djela. Bog bira sredstvo, vrijeme i način kako će nam pomoći, i kada i preko koga nam želi dati svoju milost. Tako moj tata doživljava obraćenje na susretu Euharistijske zajednice u Zagrebu, u crkvi sv. Jeronima koju vodi naša duhovna majka Jozefina. I tada je govorila o odnosu u obitelji, između muža i žene. Njega je dotakla Božja milost i budi­la kajanje u njegovom srcu. Kušnje kroz koje smo tada trebali proći moji roditelji, sestre, brat i ja za vrijeme mamine bolesti, bilo je lakše podnijeti kada znaš da je Bog taj koji je Gospodar života i smrti, kada znaš da nisi sam, kad imaš veliku duhovnu obitelj, a pogled je usmje­ren na Raspetu Ljubav. Ne mogu dovoljno zahvaliti Isusu i Mariji za sve što su mojoj obitelji i meni, mojoj mami učinili da je radosno, s osmjehom na licu umrla, zahvalna Bogu za don Josipa i majku Joze­finu, cijelu zajednicu. U radosnom prihvaćanju križa, žrtve već ovdje na zemlji Bog daje da okusimo tu nebesku radost. Bog nas neumorno zove kao prosjak koji se prigiba nama jadnima, grešnim stvorenjima da nas kroz prokušanost na ovoj zemlji uvede u vječnu slavu.

Bog je mojoj duši darovao novi život, i neka moj život bude hvala i slava za sve što je Gospodin učinio.

S. Barbara Stankov, Euharistijske službenice Srca Isusova i Marijina

 


Hodočašće u Italiju

PUTOVIMA SVETOG FRANJE I SVETE RITE

U mjesecu ožujku hodočastio sam sa gru­pom iz Riječke metropolije i okolice u Italiju, na mjesta koja su na posebni način obilježili život svetog Franje, sv. Klare i svete Rite: La Verna, Cascia, Roccaporena i Assisi. Orga­nizator puta bili su Josip i Ana Peračković, bračni par iz Rijeke, koji gotovo svake godine organizira jedno hodočašće u Hrvatskoj ili obližnjim zemljama. Na hodočašću u Italiju, među pedeset hodočasnika, bilo je petnae­stak vjernika iz naše biskupije, pretežno iz vrbničkog dekanata. Putem slijedi upoznava­nje sa hodočasnicima. Prolazio sam busom, zajedno sa Josipom i Anom, kako bi se upo­znali sa zajednicom, koja će ove dane prove­sti zajedno. Vidim mnogo poznatih lica, ve­ćinom iz bogoslovskih dana, kada smo često odlazili u riječku katedralu i zajedno sa ka­tedralnim zborom slavili Gospodina. Cijelim putem odjekivalo je skladno višeglasno pje­vanje, kojem su se pridružili svi hodočasni­ci. Uvježbali smo i jednu lijepu pjesmu, pri­godnu za korizmu, koju je otpjevao pokojni Vinko Coce: „Ovo je vrijeme milosti“. Putem smo se upoznali sa svecima kojima idemo u susret, najprije sa životom sv. Franje. Imao sam nagovor o  temi: kako na pobožni i dostojni način možemo sudjelovati u svetoj misnoj žrtvi. Nagovor se jako svidio hodoča­snicima, koji su vrlo pobožno sudjelovali na zajedničkim slavljima svetih misa.

Nakon sedam sati, napokon stižemo u La Vernu, mjesto gdje je sv. Franjo proveo zadnje godine svog života i primio stigme – Kristove rane. Imali smo u planu sudjelovati na procesiji, koja se svakog dana okuplja oko mjesta – kapele – gdje je sv. Franjo primio rane. No, zbog poteškoća na putu, stigli smo pri kraju procesije. Bilo je posebno vidjeti franjevce koji borave u tom samostanu, kao i starinski gradić La Vernu. Odmah iza pro­cesije uslijedilo je misno slavlje u unutarnjoj kapeli samostana. U homiliji sam posebno govorio o poniznosti, koja je resila sv. Franju. Poniznost je ništa drugo nego istina o nama, o Bogu, o svemu što nas okružuje. Sv. Franjo se susreo s Bogom, a time i sa istinom o sebi te krenuo putem poniznosti do savršenog življenja evanđeoskog siromaštva. Osjetila se posebna Božja prisutnost, blagoslov koji su nam izmolili sv. Franjo i sv. Rita, te brojni molitelji, među kojima su i redovnice i re­dovnici, koji su nas pratili svojom molitvom prije i tijekom hodočašća. Nakon svete mise, uslijedio je obilazak kapele gdje je sv. Franjo primio rane, te mjesta gdje je sv. Antun Pa­dovanski 1230. godine proveo svoje zadnje mjesece prije svoje smrti. U kapelici rana sv. Franje, osjeća se duboka Božja prisutnost i blagoslov. Bujice milosti obuzimaju čitavo naše biće: duh, dušu i tijelo. Snaga milosti može se opipati. Svi hodočasnici ostaju uro­njeni u molitvu, kontemplaciji, uranjanju u Božju prisutnost. Bog je zasigurno dotaknuo to mjesto, gdje je na vidljivi način dao sv. Fra­nji biljege svoje ljubavi i na kojem je Franjo iskazivao posebnu ljubav prema Isusu Kristu i njegovoj muci. Htjeli smo dugo ostati na tome mjestu, ali Bog nas poziva da ustanemo i krenemo dalje. Na izlazu iz kapele prate nas brojni motivi iz Franjina života, prikazani na freskama koje se nalaze na zidova u klaustru samostana male braće. Kroz hodnik ulazimo u špilju pod zemljom, gdje je sv. Franjo bora­vio dok je bio u La Verni. U crkvi uočavamo neke relikvije sv. Franje, među kojima bih istaknuo njegov mali i skromni habit. Ispred crkve zadržavamo se promatrajući prekrasan pogled sa visokog mjesta na kojem je sagra­đena samostanska crkva te smo tamo učinili zajedničku fotografiju. Pogled nam privlači i mjesto s kojeg je đavao htio strovaliti niz pa­dinu sv. Franju, ne bi li spriječio djelo koje Bog ima učiniti po njegovu predanju. Nakon sat i pol odlazimo žurno prema autobusu, jer još nam je putovati pet sati do Cascie, (Kaše) gdje ćemo imati večeru i noćenje, te boraviti do kraja hodočašća.

Putem se pjevaju duhovne pjesme, upo­znajemo lik i djelo sv. Rite (1370. – 1447.), trpeće žene, majke, redovnice i mistikinje. Putem kao pripravu molimo krunicu svetici. Napokon stižemo u Cascia-u. Gladni smo, cijeli dan putujemo, dobro nam je došla veče­ra. Nakon večere smo se smjestili, ali tu nije kraj… Započinju dolaziti ljudi potrebni moli­tve, ispovijedi, razgovora. Ništa novo za mene… Već sam naučen na ispunjenu svaku sekundu na hodočašćima. Primio sam ljudi koliko sam mogao, a zatim u tren zaspao, jer sutra nas čeka naporan dan i obilazak mjesta koja su na poseban način obilježila život sv. Rite. Odmah ujutro, u osam sati, imali smo svetu misu u donjoj bazilici svete Rite. Po prvi puta u crkvi nailazim na lift i spuštam se u podzemlje, gdje ćemo slaviti svetu misu. Misa bila je posebna, jer su brojni bračni pa­rovi obnovili svoju ljubav koju su okrunili sakramentom braka. Za one koji su na hodo­čašće pošli sami, kao i za one koji žive kao samci, izmolili su svoju molitvu za voljenu osobu i osobnu posvetu Gospodinu. Ovaj čin obnove i predanja dotaknuo je sve hodoča­snike. Mnogi su od toga časa hodali držeći se za ruke, te u zahvalnosti srca molili za brojne nakane i milosti. Nakon svete mise uputili smo se prema gornjoj bazilici, gdje se nalaze moći svete Rite. To mjesto dotaklo je srca svih nas, a posebno žena. Naime, sveta Rita bila je primorana ući u brak sa mužem kojeg su izabrali za nju njezini roditelji Antonio Mancini i Marta r. Ferri. Budući da je potekla iz imućne i ugledne obitelji i živjela u vreme­nu gdje je bilo puno sukoba i nasilja, Rita je mnogo propatila u svojoj mladosti i braku sa Ferdinandom. Naučila se bezuvjetno ljubiti i praštati, podnositi strpljivo grubost i oholost svoga muža, uglavnom šuteći i moleći, te po­digla svoja dva sina. Oduvijek je imala silnu želju postati redovnica. No, iz poslušnosti i poštovanju prema roditeljima, prihvatila je život koji joj je nanio puno patnje. Vrhunac te patnje bio je dar stigme na čelu, trn iz Isusove krune, kojeg je svetica primila u viziji pred Isusovim Križem, koji se nalazi u samostanu uz baziliku. Stigme su bile neugodna mirisa, slično i boli koju je trpjela, ali iz te patnje sve­tica je ubirala plodove slatkoće koje svjetovan čovjek ne može razumjeti. U Bazilici se nalazi specifičan prezbiterij, u čijem je središtu ol­tar. Postolje oltara i motivi u prezbiteriju izrađeni su od ruža, koje su kasnije pozlaće­ne. Čitav život svete Rite obilježen je trnjem i ružama. Nakon smrti njezina muža i nakon što su ju djeca ostavila, odlučila se odazvati Božjem pozivu. To nije bilo lako, jer su ju sa­mostani odbijali, zbog nasilja i sukoba u koje je upala njezina obitelj, koja je napadana odasvud. Nakon molitve i vapaja Isusu, njezi­nu zaručniku, nakon što su je više puta odbili primiti u samostan, napokon se na čudesni način pojavila u samostanu augustijanki u Roccaporeni, koji se nalazi preko puta njezi­ne rodne kuće. Upravo je to bilo mjesto gdje smo se zatim uputili. U samostanu nas je lije­po primila časna sestra Stella, koja je na jed­nostavan i dubok način približila dubine živo­ta svete Rite. Poslije zajedničke fotografije izvan samostana, uputili smo se u obližnju rodnu kuću, koja odaje ugled obitelji u kojoj je živjela sveta Rita. Zatim smo se uputili pre­ma tzv. Vrtu čuda. Naime, prije svoje smrti, sestra Rita zamolila je svog rođaka da joj usred zime donese iz njezina vrta pokrivenog snijegom, jednu ružu i dvije smokve. Iako je negodovao, rođak je poslušao želju sv. Rite. Na njegovo čuđenje, u vrtu je pronašao ružu i dvije smokve, koje je donio svetoj Riti. Iza čudesnog vrta, uputili smo se na vrh Rocca­porene, u kapelu svete Rite, ispod koje se na­lazi stijena, kamen, iz koje teče ‘voda sv. Rite’. Uspinjujući se prema crkvici, molio sam kru­nicu za sve one koji su se preporučili u moje molitve, kao i za sve hodočasnike. To sam nastavio i u kapeli sv. Rite gdje smo izmolili njezinu krunicu: „Dokle nam Gospodin život daje, svi dajmo hvalu svetoj Riti. Uvijek bila hvaljena, Rita na nebu okrunjena.“. Napokon slijedi vrijeme za ručak… Obilazimo Cascia-u, ali nigdje naći dolično mjesto za pojesti. Mje­sto je pusto prazno, nema hodočasnika, sve zatvoreno, čini se kao da smo sami u mjestu. Tek poneki čovjek ili auto prođe centrom. Napokon mi pogled pade’ na maleni ‘fast food’. Zaustavili smo se i sjeli, to je već dobro. Hrana je jestiva, recimo to tako, a kad si gla­dan ne gleda se puno ni cijena. Iza ‘okrjepe’, nakon koje sam još više cijenio svoj rodni kraj, slijede ponovno razgovori, molitve, is­povijedi u hotelskoj sobi. Tako sam dočekao večeru, iza koje opet u istom tempu. Nije bilo vremena za primiti sve one koji su željeli pri­je svega ispovijed i molitvu. Lijepo je biti sve­ćenik. Svećenik u ovim zgodama vidi koliko su ljudi zapravo željni i potrebni svećeničke molitve. Petak je, zadnji dan hodočašća. Od­mah iza doručka upućujemo se za Assisi. Pri­je polaska obavezno se pozdravljamo sa sv. Ritom, koja nas je opet ljubazno i širokih ruku primila u bazilici. Ispunjenog srca Bož­jom milošću, po zagovoru sv. Rite, laganim hodom odlazimo do Autobusa. Slijedi nam put dug tri sata do Asiza. Putem nam voditelj hodočašća Josip jako lijepo i ganuto priča o liku i djelu Chiare Corbella Petrillo, žene koja je umrla na glasu svetosti i čiji je život ganuo i oduševio tolike ljude diljem svijeta. Žena, koja je toliko radosno nosila trpljenja koja joj je Bog dao, kroz dar sakramenta braka i maj­činstva, čemu se neizmjerno radovala. Sva svoja trpljenja nosila je oduševljeno, u miru i radosno. Sahranila je dvoje svoje djece, koji su doživjeli manje od sat vremena zemaljskog života, a koje je dala krstiti i držala u naručju puna radosti do časa njihove smrti. A nakon trećeg djeteta kojeg je napokon zdravo rodila, umire od raka. Njezin život ganuo je sve ho­dočasnike, koji su budno pratili svaki detalj njezina života, kojeg je oduševljeno iznosio Josip. Bila je to lijepa priprema za svetu misu, koju ćemo uskoro slaviti u basilici di Santa Maria degli Angeli (Gospe od Anđela) u Assisi-u. Ulazimo u veliku i prekrasnu bazi­liku, čija je jedina uloga, kako kažu, zaštititi crkvicu koju su hodočasnici masovno tijekom povijesti obilazili. Jedan od fratara nas je u njoj upoznao o njenoj znamenitosti i male crkvice koju ona štiti. Napokon prolazimo kroz ulaz crkvice, gdje je sv. Franjo isprosio potpuni oprost za svoju braću i sestre, koji će hodočastiti u nju. Izmolili smo u tišini moli­tve: Vjerovanje, Oče naš i molitvu po nakani svetog Oca. Kratko iza nje pogled nam je pri­vuklo mjesto gdje je sv. Franjo umro i na tom mjestu drži se očuvano uže (cingulum),kojeg je za života nosio. Iza toga uputili smo se u kapelu sv. Klare, gdje smo slavili svetu misu. U homiliji sam govorio o milosti potpunog oprosta od vremenitih kazni, kao i o velikim milostima pokorničkog života, po kojem ne samo dajemo Bogu naknadu za uvrede koje smo mu grijehom nanijeli, nego i pospješuje­mo dolazak milosti za druge koji je potrebni. U tome nam je veliki primjer sv. Franjo i sv. Klara, čiji su životi obilježili ne samo stanov­nike Assisi-a, već i širom svijeta. Iza svete mise upućujemo se kroz hodnike bazilike i promatramo relikvije i razne slike i makete vezane za život sv. Franje. Ulazimo i u hod­nik, gdje se nalazi vrt u kojem se sv. Franjo za vrijeme velikih napasti bacio u trnje, iz kojeg je čudesno nestalo bodlji. Izlazimo iz bazilike i nakon kratke okrjepe uz hranu, žurno odla­zimo prema busu, koji nas vozi u sam centar Asiza, prekrasnog gradića u kojem se čovjek osjeća kao da se vraća u vrijeme u kojem su živjeli sv. Franjo i sv. Klara. Između zidina grada vidi se bazilika sv. Damjana i sv. Fra­nje, gdje se nalazi njegov grob. Na tom sve­tom mjestu osjeća se duboka Božja prisut­nost, velike milosti slijevaju se u naša srca. Noge ostaju kao zabetonirane, čovjeku se ne ide dalje. Mnogi ostaju glavom ili rukom pri­slonjeni, dotičući kamen groba sv. Franje. Ostali bi tamo još dugo, da nas vrijeme nije prisililo na odlazak dalje. Sigurno smo poni­jeli jako puno milosti, puno srce ispunjeno Božjom milinom. Mjesto je bilo toliko milo­sno, da su neki, kako su sami svjedočili „mo­rali ostati na tom mjestu“, umjesto da su sa ostatkom grupe obišli baziliku sv. Klare, gdje se nalazi njezino tijelo i moći. U Bazilici sv. Franje nalaze se još neke njegove relikvije: njegov habit, slikovni prikaz bule sv. Leona X. po kojoj je priznao i blagoslovio njegov red male braće, kamen na kojem je sv. Franjo na času smrti naslonio glavu, te još neki pred­meti i sveto posuđe koje je koristio. U crkvi sv. Klare, osim njezina tijela, nalazi se križ s kojeg je Isus progovorio sv. Franji: „Franjo, idi popravi moju kuću (crkvu) koja se ruši“ Također nalazimo njezino ruho i predmete koje je koristila. Nakon svih tih milosti koje smo primili u Asizu, upućujemo se punog srca natrag prema Rijeci. Cijelim putem odje­kuju duhovne pjesme, veselje, smijeh, kao i lijepa i duhovita svjedočanstva hodočasnika. Nakon dugog puta, oko jedan sat ujutro, vra­tili smo se u Rijeku i pošli svojim kućama.

Silvio Španjić


Putovanje u Rim – Vatikan

NA MISI OSTVARENI SNOVI

Gledajući danas fotografije koje smo sni­mile Brankica Pahljina i ja pri posjeti Rimu i Vatikanu, naviru mi doživljaji, uspomene koje, jednostavno ne želim da nam izblijede, jer uz sve gužve, rijeke ljudi iz cijeloga svijeta, mi smo uživale i doživljavale svaki trenutak, poistovjetivši se s vremenom ranoga kršćan­stva. Rekli su nam da je najljepše proći sta­rim Rimom pomalo pješke, što smo mi i dje­lom učinile. Hodale smo kamenim, granitnim kockama koje pokrivaju ceste Rima već tisuć­ljećima, i prvo odredište nam je bilo bazilika sv. Pavla, koja se nalazi van zidina. Izgrađena je na mjestu groba sv. Pavla i druga je po ve­ličini u Rimu. Nakon velikog požara koji se dogodio 1823 god. svod je potpuno obnovljen i to uglavnom slavonskim hrastom. Bile smo ponosne čuvši taj podatak. Ispred bazilike je trijem od 150 stupova u stilu starokršćanskih bazilika, u čijem središtu je skulptura sv. Pavla s isukanim mačem. Između prozora i stupova u crkvi nalazi se dugi red mozaičnih medaljona s portretima papa, od prvog pape sv. Petra do današnjeg, pape Franje.

Nekako smo htjele što prije doći do Vati­kana, i ući u baziliku sv. Petra. Naravno da to nije bilo lako, na ulaz smo morale čekati sat vremena, na kiši. Sve stvari koje smo nosile: torbice, ruksaci, kišobrani i mi sami morali proći kroz skener jer sigurnost je najvažnija, a ljudi dolaze iz cijeloga svijeta i svi žele vidje­ti najveličanstveniju crkvu na svijetu. Koliko je velebna pokazuju i njene mjere: dugačka je 194 metra sa svodom visokim 44 metra, a sjediti u njoj može odjednom 60.000 ljudi.

Zadivljene veličinom, odlučile smo poći na vrh same kupole. Do polovice visine vodi lift, ali naravno, mi smo krenule stubama, a ima ih oko petstotinjak. Ma što je to za nas, pa hodale smo po stubama do svetišta Majke Božje na Trsatu, kojih ima otprilike isto to­liko. Do polovice puta išle smo dosta dobro, no dalje se sužuje prostor i hoda se stalno u krug, što nam je malo činilo zbrku u glavi. Morale smo zastajkivati, a posljednja etapa bila je doslovno u koso, no nismo komentira­le, pa pokora je pokora. Međutim kada smo stigle na vrh, pogled je bio veličanstven – na Rim, Vatikanske vrtove, osjećale smo se dije­lom jednog drugog svijeta, pa i “ bliže“ Bogu. Fizički umor zamijenilo je ushićenje u pro­stranosti vidokruga i prizemljenosti pogleda i perspektive i shvatile smo koliko smo malene u poniznosti kao mali čovjek, ali Božji.

U samoj bazilici sv. Petra dominira čuvena Michelangelova skulptura Pieta, i to je nje­govo prvo potpisano djelo, a predstavlja kao što znamo Blaženu Djevicu Mariju koja drži u krilu mrtvo Isusovo tijelo. Mi smo se za­držale u molitvi kod oltara gdje je izloženo tijelo pape sv. Ivana Pavla II. Nismo željele propustiti tu priliku, ipak je on volio nas Hr­vate. Trećina prostora do glavnog oltara bila je zatvorena ogradama i kada smo se nekako dogurale do stražara, rekao nam je da je po­trebno imati akreditaciju za drugi prostor, jer će za deset minuta početi sv. misa. Počeli smo razgovor, ne baš na izvrsnim talijanskim, ali upitao nas je odakle dolazimo. Znala sam da ga moramo zadiviti i izgovorila sam nekako školski: „Siamo venuti dall isola Arbe!“ Po­gledao nas je i izgovorio :“ Arbe!!! Via, via…“ Mi smo ušle, a Brankica je komentirala:“ Ne okreći se da nas slučajno ne vrate!!“ Naravno da stražar nije imao pojma gdje je Arbe, ali je to „zvučalo“ i mi smo sudjelovale na misi u Vatikanu u bazilici sv. Petra. Veličanstveno!

Povijest riječi i križa

Kao kad se ostvare snovi za koje si siguran da su samo snovi. Ima susreta koji kao sun­čana zraka dolaze i opet prolaze. Ali Bog nije susret samo za danas. Nikakvo prolazno po­znanstvo na putovanju. Svi plameni jezici koji svijetle su vatra sa njegove vatre. Sva ljubav koju znamo je grana s njegovog stabla. Sva veličina koju pozdravljamo nosi njegovo ime. Bog nije sporedna pojava. Ona je kao nebeski svod koji sve obuhvaća, kao horizont u kome sve stoji. Kao ruka koja sve nosi. Kao život u kome sve živo diše. Bile smo blizu njega!

U Bazilici je bilo na tisuće ljudi, sa svojim mobitelima, foto aparatima i čime sve ne, ali do nas je dopiralo samo jedva čujno ža­morenje, tako je dobra akustika. Liturgiju je svojom pjesmom predvodio muški zbor ( kao naša četiri tenora, samo ovdje ih je bilo nešto više) i oduševljeno smo slušale, a koncelebri­ralo je deset svećenika. Na završetku mise ni­smo željele poći, sjedile smo još u tišini, dok nisu došli vrlo ljubazni stražari zamolivši nas da moramo poći.

Drugi dan smo bili u posjeti Vatikanskim muzejima, i naravno slijedilo je čekanje, če­kanje, skeniranje… Na ulazu nas je čekao, našu grupicu, Aldo Sinković, povjesničar um­jetnosti, poznati novinar koji nas je proveo muzejima i vrlo stručno objašnjavao sve do u detalja. Tu je bilo na tisuće ljudi iz cijeloga svijeta. Najzanimljivija nam je, naravno bila Sikstinska kapela. Dvorana u kojoj se biraju novi pape, a genijalno je oslikao Michelange­lo i njegovi učenici, Stari i Novi zavjet, kako bi sve spojio na zidu glavnog oltara Posljed­njim sudom. Hvala gospodinu Aldu koji nam je svojim govorom, emocijama uprisutnio vrijeme konklava, vrijeme izbora pape.

Posjetili smo i druge crkve u samom Rimu: crkvu sv. Ignacija Loyolskog u kojoj je i grob sv. Katarine Sienske, te interesantna skulptura Isusa, gdje je prikazan kao atleta onoga vremena koji drži svoj križ sa strane, među prvim Michelangelovim skulptura­ma; baziliku sv. Ivana u Lateranu; bazilika sv. Marije Velike sagrađena na mjestu gdje je prema predaji usred ljeta pao snijeg… I naravno nezaobilazne fontane koje su gra­dili Bernini, Michelangelo…. a najpoznatija je svakako Fontana di Trevi u koju se bacaju novčići kako bi se posjetitelji vratili u Rim još koji puta, godišnja vrijednost bačenih novči­ća doseže oko milijun eura i to se daje Cari­tasu na raspolaganje. ( No, mi nismo ubacili, vjerujemo da je netko drugi taj koji određuje hoćemo li još jednom posjetiti Rim, svoj pri­log smo ubacili u jednoj od crkava koje smo posjetili) Hodali smo do fontane dei Quattro fiumi, Barcaccia, del Tritone….. i mnoge druge, te posjetili Colosseum, Panteon, ka­takombe …

Hodali smo kamenim, granitnim cestama, jer kršćanstvo, zainteresiravši čitav svijet za povijest Riječi i Križa, sklopilo je prijatelj­stvo između čovjeka i prirode. Osjetilni svijet svijetli istim svjetlom koje proniče čovjekovo srce i pridržava njegov život. On je čovjeku potreban da vježba svoju inteligenciju i da se uspinje k svome Bogu. Pun je simbola i pri­sutnosti, poprima glas koji produžava glas Riječi i pripovijeda nam na velikoj freski po­vijest jedne realnosti koju naše uši ne mogu izravno čuti.

Ružica Kaštelan


Iz života Crkve

SESTRA ULRIKA – PONIZNA REDOVNICA

Sestra Ulrika Nisch prva je proglašena blaženica iz Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa godine 1987. Uz nju, papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženima utemeljiteljicu Družbe Majku Mariju Tereziju Scherer 1995., a s. Zdenku Schelingovu 2003. godine. Spo­mendan s. Ulrike slavi se 8. svibnja. Čudo ozdravljenja dogodilo se prije nego li je po­krenut proces za dokazivanje čuda. Gospođa Gerharts je ozdravila od ciroze jetre i rado je opisivala kako je kao umiruća najednom doživjela preokret prema ozdravljenju. Bila je uvjerena: Sestra Ulrika mi je pomogla da krenem u novi život, tako da je nazočila be­atifikaciji u Rimu. Proces proglašenja blaže­nom bio je najbrži u 20. stoljeću, a trajao je samo šest godina. Sestra Ulrika ostat će nam tajnom koja se može shvatiti iz vjere, a koja prinosi duše Bogu jer je bila Dijete milosti. Što reći o tako jednostavnoj i poniznoj redov­nici prigodom velikoga jubileja – 150. obljet­nice prisutnosti Milosrdnih sestara sv. Križa na hrvatskom tlu, a Gospodin je sebi izabirao djevojke i iz ovog primorskog podneblja do­vodeći ih u Đakovo da slijede put križa?! Bog se proslavlja po malenim i skromnim dušama od kojih se može puno naučiti. One same dale su se poučiti od jedinog Učitelja, Isusa Krista. Kako je to izgledalo u životu bl. s. Ulrike ?

Djetinjstvo

Krsnim imenom Franciska rođena je 18. rujna 1882. u njemačkom selu Oberdorf – Mi­ttelbiberach prije braka svojih roditelja. Dvo­je mladih zaljubljenika bili su jako siromaš­ni, pa su im roditelji odbili dati pristanak za vjenčanje koje su oboje željeli. Mislili su da će dobiti pristanak ako budu dobili dijete. Vjen­čanje je bilo godinu dana nakon Franciskina rođenja. Kasnije su imali još trinaestero djece od kojih će samo petero preživjeti do odra­sle dobi. Odrasla je u najsiromašnijoj obitelji u selu, vrlo marljivoj, poštenoj i pobožnoj. Kako su živjeli u krajnjem siromaštvu uzela ju je k sebi baka s majčine strane i njezina kuma, teta Gertruda.

Radi školovanja roditelji su je opet uzeli k sebi u Unterstadion, gdje su tada živjeli. Franciska je savjesno ispunjavala svoje duž­nosti i pokazivala duboko poštovanje prema njima. Često je išla u šumu i dovlačila teške tovare drva, jer se njezin otac brinuo za op­ćinsku krušnu peć. Bila je prosječna učenica u školi, ali zato je vrlo marljivo učila vjero­nauk. Već u to vrijeme molitva joj je davala veliku snagu. Posebno ju je privlačilo sve­tohranište i Gospina slika u obližnjoj kapeli. S dvanaest godina napustila je roditeljski dom vrativši se teti Gertrudi da bi čuvala njezinu djecu. U Mittelbiberachu je primila prvu sve­tu pričest 21. travnja 1895., a nakon nekoliko mjeseci i krizmu. Već je tada ponekad u crkvi bila duboko uronjena u molitvu, što njezine vršnjakinje nisu mogle razumjeti, kao ni nje­zinu želju da pođe u samostan. Teta Gertruda bila je duboko prožeta vjerom, te je snažno utjecala na nju.

Franciski u dobi od 16 godina otac odre­đuje da se preseli u malo mjesto Suggart k ujaku kako bi bila plaćena za svoj posao te tako financijski pomogla roditeljima. Bilo joj je veoma teško jer je rad nadmašivao njezinu snagu. Morala se brinuti za posao u kućan­stvu, kao i za vrlo malu djecu, uz to za svoju duševno bolesnu ujnu. Nakon pola godine preselila se u Biberach; službovala je u pekari kod jedne protestantske obitelji.

Poziv i odaziv

U listopadu 1901. počela je služiti u obi­telji Morger u Rorschachu, u Švicarskoj gdje se brinula za četvero djece. Svojim kršćan­skim ponašanjem ostavila je snažan dojam na njih kao i na svim mjestima gdje je radila. Godine 1904. razboljela se – dobila je crveni vjetar (akutnu kožnu infekciju) tako opasan da su se bojali za njezin život. Liječila se u mjesnoj bolnici u kojoj se susrela sa sestra­ma sv. Križa iz Ingenbohla. Njegovale su je s velikom ljubavlju. Duh žrtve, molitve i preda­nosti Bogu tih sestara tako je djelovao na nju da je odlučila postati časna sestra.

Bog je izabrao nju da pokaže svijetu kako vrijednost čovjeka nije samo i prvenstveno u plemenitom podrijetlu, visokoj izobrazbi, materijalnom bogatstvu, blistavoj karijeri i izvanrednim postignućima. Nedostatak tih zemaljskih prednosti ne mora spriječiti smi­slen život, može ga dovesti do veće slobode i neovisnosti.

U samostan u Hegne u pokrajni Baden Wurttenberg ušla je 17. listopada 1904. go­dine. Tu je upućivana kao kandidatica u samostanski način života da bi se provjerio redovnički poziv. Zatim je poslana u Ze­ll-Wierbach, u jednu malu zajednicu koja se bavila njegom bolesnika u župi. Franciska je radila u kuhinji, na održavanju kuće, koja je uskoro zasjala od čistoće, i brinula se za bole­sne. Umjesto da njezina pobožnost trpi, ona je postala još intenzivnija.

Franciska je odlučno usvajala redovnički način života. Budući da je izvještaj o njoj bio pozitivan, upućena je u Hegne da započne novicijat 24. travnja 1905. godine. Ulasku u novicijat nazočio je otac sa malom sestrom Lujzom. Dobila je ime po ondašnjem običaju po ocu i tako je postala sestra Ulrika Nisch. Kada ju je učiteljica novakinja upitala kakav bi posao najviše željela, odgovorila je: Dajte mi neku dužnost gdje bih se mogla mnogo žrtvovati. – Dobro, onda idite u kuhinju, tamo ćete za to imati dosta prilike. To se i ostvarilo. U novicijatu dobila je službu po­moćne kuharice, ali je preuzimala i teške poslove postulantica i novakinja. Preuzimala je krivnje svojih suradnica na sebe. Ukore je mirno primala; smirivala napete situacije; prihvaćala je kritiku na račun svoga posla; nije dopuštala da se govori zlo o drugima. Uvijek je znala reći: Sve Spasitelju za lju­bav! Voljela je siromaštvo i nije ga se stidje­la. Njezin izričaj: Ja sam siromašna, a ipak imam sve, pokazuje na čemu je gradila svoj život, što joj je davalo sigurnost, što ju je či­nilo bogatom i ispunjenom.

Kao novakinja pisala je pismo svojima roditeljima u kojem, između ostalog, na­vodi: Zdrava sam i sretna u svom svetom zvanju i ne bih ga htjela zamijeniti ni za bilo koje drugo. Sestra Ulrika položila je zavjete 24. travnja 1907. godine. Prvim redovničkim zavjetima prisustvovao je otac i sestra Lujza te bliži rođaci; majka ni ovaj puta nije došla. Idućeg dana s. Ulrika je otputovala u Buhl, u Njemačku na dužnost u kuhinju u bolnicu sv. Križ. U jesen iste godine 1908. premještena je u Baden – Baden, u kuhinju kuće sv. Vinka gdje je, uz službu pomoćne kuharice, upući­vala naučnice u tajnu kuhanja. Po svojoj pri­rodi imala je u visokom stupnju sposobnost da voli i da je ljudi vole. To joj je olakšavalo pristup ljudima i činilo je prihvaćenom i vo­ljenom. Njezin brat Franjo svjedoči da je živo suosjećala s drugima, sa svojom okolinom, a tuđu bol osjećala je kao da je njezina osobno. U radu s naučnicama znala je procijeniti pra­vi trenutak za pravu riječ, učiniti ono što je potrebno, što je ono najbolje za nju ili za dru­ge u najobičnijim aktivnostima dana. Svakog sata,svjedoči Ida Bohn, molila je s nama molitvu: Zahvaljujem Ti, o Bože, za sve sate svojega života. Udijeli mi milost da živim puninom života i da vedro umrem. U srce Marijino i u Isusove rane preporučamo se sada i u sve dane. Amen. I njezina ljubav prema sestrama bila je plod ljubavi prema Bogu. Ovdje sjaji njezina rečenica: Hoćemo sve trpjeti i raditi iz ljubavi za Ljubav. Siro­mahe koji su kucali na samostanska vrata i molili tople juhe rado je poslužila, pripravlja­la je s radošću i dijelila im. Ustrajna je bila u tom radosnom raspoloženju iako je trpjela od teške glavobolje.

Od djetinjstva je bila blagoslovljena po­sebnom privilegijom – mogla je vidjeti svoje­ga anđela čuvara i anđele čuvare drugih ljudi, i svece koji su se dotičan dan slavili, kao i Isusa i njegovu Majku. Sveto Pismo davalo joj je smjer i euharistija je bila vrelo iz kojeg je crpila snagu za život. U slavlju svete euha­ristije po živim slikama doživljava Isusa kao svoga prijatelja, ljubljenoga, i zaručnika. Eu­haristija joj je bila najveća zahvala, najuzvi­šenija i najsnažnija žrtva i molitva, najveća radost i sreća. Jedna je od sestara navela da je tako uzvišeno govorila o božanskim svoj­stvima, da ja, sa svojim slabim ljudskim ra­zumijevanjem, to nisam shvaćala. Bila sam zapanjena – gdje je ta jednostavna sestra stekla takvo znanje? Uvijek je bila nazočna na zajedničkoj molitvi, obrocima i rekreaciji, ukoliko je njezina zaduženja nisu zadržala u kuhinji.

Sestra Ulrika radila je pod vodstvom ku­harice s. Auguste kojoj je nedostajala samo­kontrola, koja je često grubo reagirala prema drugim ljudima, a na s. Ulriku tim više što su je poštivale radnice u kuhinji. Znala ju je ponižavati pred njima. Mlada je sestra šutje­la, ali nije zaustavila suze. Diskretno se povu­kla u kapelicu. Vratila se ubrzo s osmijehom na licu. Kućna poglavarica, s. Bonaventura upoznata s događajima u kuhinji od drugih sestara tada je rekla: Da s. Ulrika nije primi­la velike milosti, ona ne bi mogla s velikom vedrinom izdržati svoje goleme kušnje. Se­stra Ulrika molila je i prikazivala Bogu svo­ja dnevna poniženja i trpljenja za obraćenje svoje štićenice što je urodilo i plodom, a Gusta će reći: Sestra mi je Ulrika dala novu dušu. Očevici izjavljuju: Ljubav joj je prešla u tijelo i u krv. Bila je uvijek dobrohotna, stalno susretljiva. Sestra Ulrika je sama od­lučila: Hoću da ljubim sve ljubavlju koja će svima biti sve i sve izgrađivati. Sestra Ulrika patila je od teške glavobolje i prehlade koje su se razvile u gnojni maksilarni sinusitis, pa je operirana. Potom se vratila na svoj posao u kuhinju.

Franjevac o. Herman Nelz bio je duhovni vođa s. Ulrike. Naredio joj je da počne pisa­ti bilješke o svom duhovnom životu, što je iz poslušnosti činila. Nakon njegova odlaska trebala je poglavaricu obavještavati o svojim mističnim iskustvima. Iz sobe s. Ulrike širio se ugodan miomiris i pratio njezinu osobu kamo je odlazila. Susestre spominju i čude­snu svjetlost na licu i u očima s. Ulrike koja se redovito pojavljivala dok je molila u ka­pelici. Slobodno vrijeme provodila je u crkvi ili u tihoj sabranosti, zato je i mogla šuteći sve prihvaćati. Teški i naporni poslovi nisu je sprječavali da bude u stalnom odnosu s Bogom. Dobila je dozvolu te je smjela moliti navečer do 22 sata. Bez molitve nema mira ni sreće – rekla je jednom zgodom. U svjetlu kontemplacije shvatila je vrijednost ponizno­sti i poniženja. Jasno je razumjela da je naj­dublji razlog za brojne situacije u kojima je bila kritizirana ili prekoravana, bio taj da ih je Bog dopustio. Te su situacije iznad svega bile sredstvo da se što je moguće više sjedini s Isusom, koji je i sam bio prezren. Znala je izreći svoje najveće patnje: Unatoč brojnim milostima, još uvijek imam mnogo mana.

Višegodišnji rad u kuhinji postupno je na­rušavao njeno zdravlje. Na specijalističkom pregledu dijagnosticirana je tuberkuloza u zadnjem stadiju. Oslobođena je dužnosti u kuhinji te je prešla u 1912. godine u Hegne u bolnicu sv. Elizabete. Bila je smještena u sobici blizu kapele gdje je mogla vidjeti sve­tohranište. U bolnici su se jako brinuli za nju. Ona bi im govorila smiješeći se: Kad budem u nebu, molit ću za vas. Krunicu nije ispu­štala iz ruke. Dok ju je neprekidno mučio kašalj ponavljala je: Sve za moga ljubljeno­ga Gospodina. Tjedan dana prije smrti prvi put posjetila ju je majka. Umrla je 8. svibnja 1913. godine u 31. godini života i 7 godina svetih zavjeta. Provincijalna tajnica napisala je: Usnula je potpuno mirna, kao dijete, da se probudi u vječnosti. Sahranjena je na sa­mostanskom groblju u Hegneu.

Sestra Ulrika bila je prava sestra svetoga Križa. Za sebe je spoznala: Dobar je znak kad nas dragi Bog pohodi križevima jer nas tako želi dovesti bliže nebu. Jedan od najvećih kri­ževa proživjela je u vrijeme kad je oko nje sve bilo mračno, bez ijedne utjehe, bez ijednog trenutka zajedništva s Isusom i sa svecima. Došlo je vrijeme kad je svega nestalo, vrijeme jake sumnje u vjeru, u kojem joj je sve reli­giozno bilo besmisleno. No prije smrti sve je sumnje uklonio Onaj koji je Jedan i Jedini.

S. Valerija Kovač


 Iz redovnikova dnevnika

OSLOBODITI BOGA (1)

Neki opet sebi Boga tako predočuju da onaj lik koji zabacuju nikako nije Bog Evanđelja. (Gaudium et spes, 19)

Izraz „osloboditi Boga“ čini se u prvi mah bar neobičan, ako li ne i drzak, ali zar mi ni­smo Boga toliko zarobili, zapleli u mreže na­ših predodžbi, naše psihologije, toliko smo ga učinili po mjeri svoga straha, ograničenosti, svojih želja, svoje sebičnosti, nagona za moći i uživanjem… da je jedini izlaz: sloboda. Oslo­bađajući Boga pronaći ćemo smisao i radost života, uspostaviti pravi odnos s Bogom, spoznati svoj izvorni i prirodni položaj pred Njim, otkriti istinsku mjeru i granicu toga po­ložaja i tako oslobađati i sama sebe. Zadatak je zahtjevan jer On je Netko posve drugačiji od naših slika, on je misterij za divljenje i kla­njanje, kajanje i zahvaljivanje, ljubljenje i ra­dovanje. Čuveni mistik Meister Eckhart to je izrazio jednostavnom tvrdnjom: „Bog je uvi­jek više od onoga što o njemu možemo reći, znati i iskusiti“. Zar je onda uzaludan trud oko oslobađanja Boga i približavanja njego­voj zanosnoj Izvornosti? Nije! Inače nas ne bi Pismo pozivalo na usta psalmiste: „Moje mi srce govori: Traži lice njegovo! Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene“ (Ps 27, 8-9). Tko traži taj i nalazi. Meni padaju na pamet neki tražiteljski putovi Božje izvornosti.

Put srca

Naš napredak u oslobađanju Boga ne teče prvenstveno kroz spoznaje razuma – ta one su oskudne i stalno se ponavljaju – već kroz spoznaju, inteligenciju i intuiciju srca. Tek po tim vrlinama srca dobivaju ponovljene isti­ne razuma novo i dublje značenje. Genijalni B. Pascal je zapisao: „Evo što je vjera: Bog je osjetljiv na srce, a ne na pamet (Misli, 148) (jer) srce ima razloge koje pamet ne shvaća i to se zapaža na tisuću stvari.“ (Misli, 146). Drugdje će zapisati: „Postoje dvije vrste lju­di koje možemo nazivati mudrima: prvi koji Bogu služe svim srcem, jer su ga upoznali, i drugi koji ga svim srcem traže, jer ga još nisu upoznali“. Te misli prizivaju sjećanje na drevnog genija i mudraca Salomona koji moli Boga prije svega „pronicavo srce da može su­diti tvom narodu, razlikovati dobro od zla“ (Kr I 3,9). Uostalom sve su to odbljesci biblij­ske objave o Bogu i čovjeku, to je rječnik sve­tih knjiga. „U SZ, kao i u NZ, srce je mjesto gdje čovjek susreće Boga, susretom koji po­staje potpuno djelotvornim u ljudskom srcu Sina Božjega“ (RBT, 1253). Isusova neis­crpna ostavština može se sažeti na dva osobi­ta naglaska: „Učite se od mene jer sam krot­ka i ponizna srca“ (Mt 11,29) i „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15,12). I zato On naziva blaženima one koji su „čista srca“ (Mt 5,8). Taj put srca postao je u Crkvi, preko sv. Augustina („Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“, sv. Bernarda („Lju­bav ne traži razlog ni plod mimo sebe: njezin plod jest samo njeno izvršavanje. Ljubim jer ljubim; ljubim da ljubim“), franjevačke ško­le duhovnosti (Sv. Franjo, sv. Bonaventura, sv. Antun…), mnogih mistika, vodeća linija kršćanske filozofije, teologije i duhovnog života. Henri J.M. Nouwen, proučavatelj, a još više praktičar kršćanske duhovnosti, opisao je put srca otkrivajući asketski način života pustinjskih otaca i majki prvih stolje­ća kršćanstva koji se krije u: samoći, šutnji i molitvi (vidi Put srca, Đakovo 1983.), Drugi glasoviti duhovnik Tomaš Špidlik naslovio je svoju knjigu meditacija „Osluškivati srcem“ (Verbum, 2018.). Mudra lisica otkrila je De Saint-Exupery – evu malom princu temeljnu istinu: „Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo“.

Božja samorasipnost

Taj put srca ili ljubavi vodi k najčišćoj izvornosti Božjoj jer Bog je ljubav, ima njež­no i milosrdno srce („Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba…“ – Hoš 11,8), ali gdje smo mi na tom putu? Naša sebeljubna kori­stoljubivost u svemu i magijski nagon ovlada­vanja Bogom zarobljuju Boga u nama i uvode u opasnost da ga gurnemo u stranu i prezre­mo kao nekorisnog (gdje si kad te trebam?). Tu se oblikuje najčešća karikatura Boga: „tra­žimo ga i molimo samo i jedino onda kada smo u poteškoćama, dok nas inače uopće ne zanima“ (Katerina Lachmanova, Karikature Boga, 75-76). On postaje tada suvišan, smet­nja i prisila mojoj slobodi, kontrolor života, otimač osobnosti – netko koga smo sveli na vlastitu mjeru. Ljutimo se na Boga, umjesto na svoja kriva shvaćanja, jer nam On ne „slu­ži“ kako smo zamislili i očekivali. Nasuprot tome kako je čudesno i uzigrajuće kada Bog zasja u punoj slobodi kao Otac, kao Prijatelj (s kojim „smjerno hodimo“ – prorok Mihej), Nadahnitelj koji promiče moju osobnost i udijeljene darove, a ne guši i ne traži nemo­guće i neistinito (glumu).

Kako osloboditi Boga od naših ograniče­nih i uskogrudnih predodžbi? Ne možemo ni to bez Njega, ali i sama čežnja da nam se objavi u svojoj čudesnoj čistoći i Istini je neki početak. A zatim vježbanje velikodušnosti, rasipnosti na putu srca. Komentirajući „pri­povijest o ljubaznoj rasipnosti nardove po­masti u Betaniji“ (Muka po Marku), glasoviti kršćanski mislilac Hans Urs von Balthasar će reći:“Rasipnost je prvi kršćanski stav, tek poslije dolazi računica radi karitasa za siro­mahe“. Primjer i dokaz je Isus Krist koji po svetoj euharistiji i križu pokazuje „savršenu samorasipnost Božje ljubavi u svijetu“ (Svje­tlo Riječi, 117).

Fra Antun Badurina


Biblijska pitanja

KOLIKO PUTA U MARKOVOM EVANĐELJU ISUS ZOVE PETRA NA NASLJEDOVANJE?

Kada govorimo o Petrovom pozivu na nasljedovanje Isusa obično mislimo na Gali­lejsko jezero gdje su Šimun i Andrija postali Isusovi učenici (Mk 1,16-18). Uz ovaj prvi po­ziv Marko u svom evanđelju sugerira da Isus još dvaput poziva Petra na nasljedovanje. Kada se to dogodilo? Po čemu prepoznajemo ove pozive? Koji im je smisao?

Prvi Isusov poziv Petru na nasljedovanje (Mk 1,17)

Prvi Isusov poziv Petru na nasljedovanje je temeljan jer uspostavlja zajedništvo života između Isusa i Petra. Riječima „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ (Mk 1,17) Isus poziva Šimuna i Andriju na odnos u kojem će on kao učitelj određivati put i ići ispred svojih učenika, a oni će ga slijediti kamo god on ide. Ovakav odnos pretpostav­lja potpuno povjerenje učenika u Isusa. Spre­mnost kojom su Šimun i Andrija prihvatili Isusov poziv (Mk 1,18), sugerira da je Petar na početku svog učeničkog puta takvo povje­renje imao. Daljnji tijek nasljedovanja poka­zat će da je to povjerenje trebalo proći kroz razne kušnje. Pod Isusovim vodstvom Petar kao učenik treba tek sazrjeti kako bi potom i druge mogao uvoditi u zajedništvo života s Isusom, tj. biti „ribar ljudi“.

Prva faza sazrijevanja događa se tijekom Isusovog javnog djelovanja u Galileji (Mk 1,14 – 8,26). Isus želi da njegovi učenici ot­kriju tajnu njegova identiteta kako bi njihovo povjerenje u njega imalo čvrsti temelj. Snaga Isusovog nauka i njegovih djela od samog početka Isusova djelovanja kod prisutnih izaziva čuđenje (Mk 1,27). Učenici, kao pri­vilegirani svjedoci Isusovih riječi i dijela, biti će prvi koji će postaviti pitanje: „Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?“ (Mk 4,41). Međutim odgovor na ovo pitanje neće tako lako otkriti. Marko na više mjesta ukazuje na nerazumijevanje, slijepost i tvr­dokornost učenika (Mk 6,52; 8,14-21). Ka­kvo razumijevanje Isus želi od svojih učenika postaje jasno tek kada im u Cezareji Filipovoj postavlja pitanje: „Što govore ljudi, tko sam ja? … A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ (Mk 8,27-29). Upravo će Petar preuzeti riječ i dati ispravan odgovor: „Ti si Pomazanik – Krist!“ (Mk 8,29).

Drugi Isusov poziv Petru na nasljedovanje (Mk 8,33)

Petrova mesijanska vjeroispovijest obilje­žava kraj tek prve etape njegovog nasljedova­nja Isusa. Slijedi druga etapa koja započinje Isusovim prvim navještajem muke, smrti i uskrsnuća u Jeruzalemu na koji Petar rea­gira napuštanjem učeničkog mjesta na koje ga Isus vraća ponovnim pozivom na naslje­dovanje (Mk 8,31-33). Učeniku je mjesto iza učitelja a ne ispred njega; učitelj je onaj koji određuje put, a učenik ga s povjerenjem slijedi. Umjesto da s povjerenjem krene za Isusom kojega je ispovjedio Mesijom prema Jeruzalemu Petar uzima Isusa na stranu i počinje ga odvraćati s namjerom da to čini sve dok Isusu ne izbije pogubne misli iz glave (usp. Mk 8,32). Umjesto da Isusa slijedi, on mu određuje put: svoju ljudsku logiku prema kojoj odbačeni i mrtvi Mesija ne može spasiti stavlja ispred Isusovog poznavanja Božje vo­lje. Odlučnom reakcijom Isus vraća Petra na njegovo mjesto učenika, čime zapravo obnav­lja izvorni poziv na nasljedovanje. Na ovakav zaključak upućuje izričajna sličnost početnog poziva: „Hajdete za mnom“ (grčki: deute opi­so mou) i zapovijedi koje Isus upućuje Petru u Mk 8,33: „Odlazi od mene…“ (grčki: hypa­ge opiso mou), koja ispravno prevedena gla­si: „Odlazi iza mene…“. Isus ne tjera Petra od sebe, nego ga vraća na njegovo mjesto uče­nika i poziva ga da ga s povjerenjem slijedi.

Druga etapa nasljedovanja poklapa se s drugim dijelom evanđelja (Mk 8,27 – 16,8) koji je sav usmjeren prema Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću u Jeruzalem. Isus želi da Petar i učenici prihvate ne samo neočekivani način na koji će on izvršiti svoje mesijansko poslanje, nego i njegovu sudbinu kao vlastiti put: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mk 8,34). Koliko će to učenicima biti teško prihvatiti pokazuje činjenica da Isus tijekom puta u Jeruzalem svojim učeni­cima tri puta naviješta vlastitu muku, smrt i uskrsnuće (8,31; 9,31; 10,33-34); učenici sva tri puta reagiraju negativno (8,32; 9,32-34; 10,35-40), a Isus ih sa svom strpljivošću po­učava da logika kraljevstva Božjeg, a onda i njihova učeništva, nije u vladanju i čuvanju života nego u služenju i samopredanju (8,34 – 9,1; 9,35-37; 10,41-45).

Treći Isusov poziv Petru na nasljedovanje (Mk 14,28; 16,7)

Isus je znao da njegovi učenici nisu u sta­nju slijediti ga u njegovoj muci i smrti. Že­leći ih pripraviti na njihov pad nagoviješta im tijekom posljednje večere i Judinu izdaju i Petrovo zatajenje i njihov bijeg (Mk 14,18- 21.26-31). Oni koji su nekoć sve ostavili da bi za njim krenuli, sad će ga ostaviti (Mk 14,51). Petar koji je pun sebe uvjeravao Isusa u svoju vjernost, nespreman odreći se svoje samouvjerenosti, tri puta će se odreći Isusa i svoga učeništva (Mk 14,66-72). Isus me­đutim ne zaključuje navještaj svojom smrću i nevjerom učenika nego uskrsnućem i vla­stitom vjernošću: „Ali kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju.“ (Mk 14,28). Ove riječi ponovit će anđeo ženama u uskrsno jutro na praznome grobu: „Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kamo vam reče!“ (Mk 16,7). Ovo je treći poziv koji je ponovno na osobit način upućen Petru. Premda su svi učenici, a na osobit način Petar, prestali biti Isusovi učenici, on kao Uskrsli u svom milosrđu i dalje nastavlja biti njihov Učitelj. Isus nastavlja ići ispred njih što je zapravo poziv Petru i učenicima da ponovno krenu za njim koji ih već prethodi u Galileju. U Galileji je započelo njihovo nasljedovanje i Isusovo poslanje. Susret s Uskrslim kojemu je uvjet nasljedovanje osposobit će učenike za njiho­vo poslanje.

Svaki poziv ima specifične karakteristike: prvi ustanovljuje zajedništvo života s Isusom, drugi ukazuje na njegovu zahtjevnost, a treći otkriva da se radi o zajedništvu života s ras­petim i uskrslim milosrdnim Isusom. Svaki od poziva traži vjeru: prvi vjeru u evanđelje i Isusovo vodstvo, drugi vjeru u Božji plan spa­senja objavljen po Isusu, treći vjeru u uskrslu poruku. Drugi i treći poziv su zapravo obnova prvoga i očituju Isusovu neopozivu vjernost kako Petru tako i svim učenicima, ondašnji­ma i današnjima. Svaki kršćanin ima zada­tak svakodnevno obnavljati svoj odnos s Kri­stom: odazivajući se pozivu na nasljedovanje, prihvaćajući njegove zahtjevne uvjete, uvijek nanovo započinjući s vjerom u milosrđe uskr­slog Isusa.

Dr. Božidar Mrakovčić


Iz ustiju djece

ZAŠTO VOLIM CRKVU!

U školskom planu i programu za vjero­nauk u 6. razredu predviđena je obrada na­stavne cjeline: Crkva – novi Božji narod. Kroz odlomke iz Svetoga pisma i primjera iz života svetaca, cilj mi je bio da učenici Crkvu dožive kao Majku, kao onu koja je uvijek uz njih, da su oni također dio Crkve, da je Bog prisutan u Crkvi te da je poput Noine arke našega vre­mena – pomaže nam na putu u raj i privodi nas spasenju!

Na kraju nastavne cjeline učenici su imali zadatak da napišu deset razloga. Evo što su napisali, zašto oni vole i Crkvu i crkvu:

Mogu ispovjediti svoje grijehe.
Slušamo Božju riječ u Evanđelju.
Mogu posvetiti svoje vrijeme Bogu.
B
og je u njoj.
Možemo naučiti više o Bogu.
U njoj imam mir.
Osjećamo se sigurno u njoj.
Možemo pričati o našim problemi­ma s Bogom.
Zato jer se osjećam kao da me Bog čuva.
Radi ljubavi prema Bogu.
Pjevamo crkvene pjesme.
Klanjamo se Isusu Kristu.
Ministriramo na misi.
Molimo se za sve naše pokojne.
Zato što volimo Isusa.
Zato što se u crkvi možemo staviti u Božju prisutnost.
Zato što nam je lijepo u Isusovoj prisutnosti.
Zato jer jedino u crkvi se skroz skoncentriramo na molitvu.
Zato što volimo moliti.
Zato što volimo pjevati.
Zato što čim uđemo u crkvu osje­ćamo se kao da smo ušli u Isusovo Srce, a kada izađemo iz crkve osje­ćamo se slobodno  od grijeha.
Zato što se u crkvi osjećamo kao doma.
Zato što nam Bog jedini može po­moći da očistimo svoju dušu od gri­jeha.
Zato što volimo Boga.
Osjećam Božju prisutnost.
Mogu bit Isusov pomagač.
Isus me nikada ne izda.
Mogu mu se potpuno odati.
S Isusom pomažemo cijelom svije­tu.
Crkvu volimo jer smo u Isusovoj kući!
Zato jer se u crkvi nalazi Isus.
Volim crkvu zato jer u njoj slavimo Boga.
Crkva je lijepa kršćanska zajednica.
Jer tamo mogu slaviti Spasitelja koji nas je spasio.
Volim je zato jer tamo Isus može ot­pustiti sve grijehe.
Tamo primamo Isusovo tijelo (ho­stija).
U njoj se osjećamo kao da sam u raju.
Volim crkvu jer se u njoj osjećam ispunjen Božjom ljubavi.
Volim slušat’ propovijedi.
Volim prije mise moliti krunicu.
Dobivamo novog člana na krštenju.
Čitamo Bibliju.
Posvećujemo se Bogu.
Mogu slaviti uskrsnuće Isusa.
Jer se tamo mogu moliti iskreno.
Jer mi Isus sve oprašta.
Jer je Isus uvijek tu uz mene.
Jer je Isus umro za nas.
Zato što vjerujemo i volimo Isusa.
Kroz život u crkvi saznajemo mnogo toga.
Zbog čestih vjerskih događaja.
Zbog zanimljivih propovijedi.
Jer se na taj način predajemo Bogu.
Zato jer činimo zajednicu kršćana.
Zato što nam je Bog podario život.
Zato što nam Bog daruje ljubav.
Zato što povećavamo (tu zajednicu) i potičemo druge ljude da vole Cr­kvu i Isusa.
Bog nas voli.
Tamo je Isus.
Družimo se.
Volim crkvu jer u njoj živi Bog.
Volim crkvu jer me molitve opušta­ju i uvijek ću oprostiti svakome, svi ljudi griješe.
Volim je jer se u njoj molim za obi­telj, bolesne, ljude, pokojnu baku i dedu.
Volim crkvu jer u njoj uvijek nau­čim neke nove molitve.
Volim crkvu zato jer naučim nešto više o nekim stvarima, a te stvari su vezane za Boga i našu vjeru.
Volim ići u Crkvu jer bez nje ne bih se mogla krizmat.
Volim crkvu jer se u njoj ispovije­dam i kažem sve najveće grijehe.
Volim ići u crkvu i molit se, kad za­vrši misa i pomolim se za sve ljude čak i one koji su me najviše povri­jedili i kad oprostim bude mi lakše, Bog će uvijek nagraditi.
Jer možemo reći svoje osjećaje.
Jer nikoga ne prisiljava da ide na misu.
Tamo uvijek imamo prijatelje.
Jer nikad neće propast.
Možemo dobit odgovor na teško pi­tanje.Zato što mogu u miru komunicirat sa Bogom.
Jer u crkvi možemo iskreno reći Bogu što smo sagriješili.
U crkvi možemo naći spas.
Uz Boga smo sigurni.
Crkva nas uči o istini.
Jer se u crkvi možemo moliti za po­ginule ljude.
Zato jer vjerujem da Bog radi čuda.
Je vjerujemo u Boga.
Zato jer idemo u raj.
Zato jer je Bog naš Spasitelj.
Zato jer je Isus uistinu postojao.
Zato jer je Bog utemeljitelj vjere.
Jer se osjećamo bolje uz Isusa.
Jer se susrećemo s Isusom i Mari­jom.
Jer nas crkva veže uz dobrotu i lju­bav!
Jer smo uz kršćane.
Jer nas je Bog pozvao.
Jer je Bog uvijek uz nas i uvijek će biti uz nas.
Jer nam Isus oprašta. Jer je Crkva život kršćanstva.
Jer je tamo Bog.
U crkvi je šutnja.
Osjećam toplinu oko srca.
Jer volim župnika.
Jer volim ići na misu s prijateljima.
Volim crkvu zato što se molimo i pjevamo u njoj i puno je ljubavi i mira.
U njoj ministriramo, pjevamo i mo­limo.
Jer smo u nju uvijek dobrodošli.
Jer smo u njoj uvijek sretni.
Jer se u njoj uvijek dobro osjećamo.
Jer je crkva puna ljubavi.
Je
je puna dobrote.
Volimo crkvu zato što u njoj prevla­dava Isus i daje nam ljubav u svim dušama.
Volimo crkvu zato što nam Bog daje mir i da na zemlji ne vlada rat, nego mir i ljubav.
Volimo crkvu zato što je u njoj puno dobrih ljudi koji su tamo za Isusa i za nas.
Volimo crkvu zato što je u njoj nešto tako lijepo da se možemo osjećati kao kod kuće.
Posebno je volimo za vrijeme blag­dana jer je tada PREKRASNO!
Volimo Crkvu zato što nam daje mir, ljubav i sreću u srcima.
Volimo Crkvu zato što volimo raditi dobra djela i to nas usrećuje.
Volimo Crkvu zato što nas uvijek svećenik sasluša i pomogne nam ako smo u nevolji.
Volimo Crkvu zato što je u njoj uvi­jek lijepa glazba i popunjuje ju naš mladi zbor.
Volimo crkvu zato što je uvijek lije­po ukrašena i čista.
Neće nas nikad izdati.
Štiti nas od zla.
Poučava nas.
Prima sve ljude.
Pomaže svima.
Tamo se mogu prepustiti Bogu.
Daje mi savjete.
Zato jer mogu biti siguran i ne tre­bam se bojati dok sam uz Boga.
Jer u crkvi nas čeka Isus koji nas uvijek sluša.
Zato jer znam da me poslije čeka život vječni.
Jer se mogu molit za prijatelje.
Jer svi u crkvi mole za nas.
Jer mogu posvetiti Bogu moju obi­telj da je čuva.                      

Priredila: s. Gabrijela Dodić,
Euharistijske službenice Srca Isusova i Ma­rijina
i učenici OŠ Ivana Rabljanina, Rab

 

Print Friendly, PDF & Email