Ma ne pitaj!

U dvorištu preko puta našega s toplijim vremenom kao da se razbudi i neki mali ćuk.

Uvijek čujem jednoga kako monotonim glasom i u pravilnim razmacima ponavlja svoju pjesmu. Monotonu, ali meni uvijek pomiješanu s nekim osjećajem topline i mekoće, valjda zato što me podsjeća na ljeto.
Sjetila sam se mamine priče o čovjeku koji je živio u tom dvorištu i ljutio se na malu pticu, jer njezin glas donosi smrt.

Davno je umro taj čovjek, ali nije umro kad je čuo ćuka. Umro je nakon što ga je slušao kao maleni dječak, pokušao otkriti gdje mu je gnijezdo kao mladić, ljutio se na njega kao odrastao čovjek, vikao na njega kao stari dede one hrvatsko-talijanske psovke koje mi sada zvuče tako smiješno. Jednoga dana čovjek je u miru usnuo, a ćuk, ili njegovi nasljednici (ne znam koliko ćukovi žive) nastavili su sa svojom monotonom pjesmom.
Sjetila sam se i tatinog razmišljanja kako se uvijek opterećujemo malim praznovjerjima, bojimo ptica, mačaka, krivih koraka, nepoželjnih snova, krivog oka koje titra ili krivog dlana koji svrbi, i izjedamo sebe umjesto da se opustimo i živimo kako najbolje znamo.
Ja bih ovome dodala i vječni pesimizam, melankoliju, nelagodu, nepovjerenje u sve i svakoga, loše prognoze i pesimistična predviđanja. Nije li postalo uobičajeno, kad nas netko pita kako smo, odgovoriti – Ma ne pitaj! – i zatim nanizati nekoliko pesimističnih opaski na račun lošeg vremena, loših zglobova, loše države, loše financijske situacije i loše sveopće perspektive? Ne znam je li se ta vječna nelagoda pretopila u riječi ili su prazne fraze stvorile vječnu napetost i nelagodu.
Kad smo bili mali, na vjeronauku su nas naučili da nas Bog uvijek voli i da nikad ne odlazi na godišnji. Nisu li ta dva razloga dovoljna da se i mi sa svoje strane potrudimo? Da napravimo jedan probni dan, kolikogod okolnosti bile teške, i pokušamo se do kraja potruditi iskreno se nadajući da ćemo napraviti nešto korisno i vrijedno? Nije li, napokon, i Bog, nakon toliko ljubavi, tolikih radnih sati, upornosti i vječite nade koju polaže u nas, zavrijedio da mu kažemo kako ćemo se ipak potruditi pokušati?
Zatvaramo prozor da ne čujemo ćuka i liježemo u krevet nakon još jednog dana u kojem nas nije pregazio automobil, banka nam nije zaplijenila imovinu, država ipak nije otišla u bankrot, susjed nam ipak nije napravio dešpet kako smo očekivali. I pitamo se što smo danas pametno napravili. Konstruktivno razmišljanje i radni elan dobrim su se dijelom potrošili na gorčinu i očekivanje najgorega. A evo, živi smo. Ležimo i gledamo svoj bijeli strop s nekoliko točkica. Živi.
Izgleda da je krajnje vrijeme za promjenu filozofije.
Iva Jelčić

Print Friendly, PDF & Email