Vlč. Josip Karabaić zaređen za svećenika Krčke biskupije

Na svetkovinu svetih Petra i Pavla apostola, 29. lipnja ove godine, naša Krčka biskupija je postala bogatija za još jednog prezbitera. Naime, otac Biskup, mons. Ivica Petanjak podijelio je sakrament svetoga reda prezbiterata đakonu vlč. Josipu Karabaiću.
Svečanom euharistijskom slavlju prethodila je kratka priprava koju je predvodio fra Diego Deklić. On je prisutne ukratko upoznao sa Josipovim životopisom te je ujedno, navodeći riječi svetog arškog župnika, Ivana Marije Vianneya, prisutnima približio ljepotu, ali i otajstvo svećeništva. Kao neposrednu pripravu za svetu Misu fra Diego je predmolio Zlatnu krunicu. Svečana koncelebrirana sveta Misa je započela u 19 sati. Predvodio ju je krčki biskup, mons. Ivica Petanjak u zajedništvu s krčkim biskupom u miru mons. Valterom Županom te više od pedeset svećenika. Prvo čitanje iz Djela apostolskih pročitala je Ružica Manzoni iz Punta, s. Emanuela Boras i s. Marija Faustina Kovačević, Euharistijske službenice Srca Isusova i Marijina, su otpjevale Psalam 34, a drugo čitanje iz Druge poslanice Timoteju je pročitao bogoslov Zoran Maričević. Evanđelje je navijestio vlč. Ivica Katunar, župnik Baške.

Nakon Evanđelja uslijedio je proziv ređenika, a zatim Biskupova homilija. U svojoj homiliji otac Biskup se osvrnuo na likove svetih apostola Petra i Pavla. „Slavimo ih zajedno makar su oni po mnogočemu potpuno različiti. Petra je osobno pozvao Isus Krist u zbor svojih učenika i apostola, a Pavao nikad nije vidio zemaljskog Isusa nego se obratio na njegov glas, dok je progonio prvu Crkvu. Pavao je ostao za sva vremena najveći evangelizator poganskih naroda, a Petru je Isus obećao da će na njemu sagraditi Crkvu svoju“, pojasnio je otac Biskup ističući kako se večeras osobito želi zadržati na riječima koje je Isus uputio Petru: da će na njemu sagraditi Crkvu svoju. „Što to znači?“, upitao je otac Biskup, te nastavio: „Svatko je od nas slobodan da nešto temelji i gradi na samome sebi. Svatko od nas ima pravo misliti o sebi da je on temelj na kojem se nešto gradi. No taj temelj i ta građevina ne bi bila Isusova Crkva. Svatko od nas bi bio svoja Crkva koja ne bi ničemu drugome služila doli u osobne promocije i zadovoljavanje vlastite sebičnosti.“ U tom slučaju više se ne bi moglo govoriti o Kristovoj Crkvi, već o nekoj vlastitoj tvorevini. I zbog toga Isus naglašava da će Crkvu sagraditi na Petru. „Mi u Petru gledamo Petra naših dana, papu Franju, koji je kao Petrov nasljednik jamac naše vjere i našeg zajedništva. Isusova je volja da njegova Crkva bude sagrađena na jednom određenom čovjeku. I to također ima svoje višestruko značenje.“ Crkva, iako je sastavljena od ljudi, nije ljudsko nego božansko djelo jer je Isus Krist taj koji je gradi. „Istina je da i mi sudjelujemo u toj gradnji, ali je Isus onaj koji nas kao građevni materijal oblikuje ovako i onako da se uklopimo u tu građevinu, da može skladno stajati i da se na nju uvijek može nadozidati, uljepšati, dotjerati.“ Međutim, to što je Crkva sagrađena na čovjeku čuva nas od podjela, razdora i sebičnosti. „A time što je Bog gradi na čovjeku, pokazuje koliko neizmjerno povjerenje Bog ima u čovjeka, da cijelu svoju građevinu gradi na nama. Nadalje, kad je nešto božansko i ljudsko ono je u isto vrijeme sveto i grešno. Crkva je sveta jer je gradi sam Bog, a grešna, jer je od čovjeka. Po svetosti je vječna, po grešnosti je prolazna, jer će u vječnosti imati drugačije obrise.“ Isto tako Crkva je i hijerarhijski uređena te ima svoju određenu strukturu u kojoj „kao Božji narod imaju svoje mjesto papa, biskupi, svećenici, đakoni, redovnici, vjernici laici“.

Nastavljajući dalje, otac Biskup je istaknuo da „ta struktura može stvarati probleme samo onda ako nije shvaćena evanđeoski. Odnosno ako nije življena evanđeoski.“ Jer ako se Crkva shvati evanđeoski kako ju je živio Isus Krist, „onda to nije hijerarhija vladanja, nego hijerarhija služenja. Jer u kraljevstvu nebeskom najveći naslov je služenje.“ I upravo „služeći jedni drugima gradimo Crkvu, gradimo zajedništvo.“ Isto tako otac Biskup je istaknuo važnost pripadnosti pojedinca određenoj zajednici. Jer ako kao vjernici ne izgrađujemo zajedništvo s drugima, već ih naprotiv izbjegavamo, pitanje je jesmo li Crkva, „jer svjesno izbjegavamo ostale vjernike. (…) Tada nije u središtu Isus Krist koji nas okuplja i čini jedno, nego sam u središtu svega ja, moj ego; drugi mi nisu ni potrebni, ti drugi me samo nerviraju. Ali nije više u središtu Isus, nego opet ja. No tada smo daleko od Isusove želje da na jednom temelju, na Petru, gradimo Kristovu Crkvu, za koju on sam umire na križu da raspršeni Božji narod skupi u jedno.“ Isto tako otac Biskup je prisutne vjernike podsjetio „koliko je sveti Pavao molitava, truda, znoja i tinte utrošio da sačuva zajedno one koji su se obratili i prihvatili kršćanstvo. Kako se borio protiv podjela u Korintskoj Crkvi kad su se svađali tko kome pripada te ih podsjetio da je Isus Krist visio na križu za spas svih a ne netko drugi. (…) Ne možemo pobjeći od ljudi i graditi neku svoju Crkvu i živjeti neku svoju osobnu vjeru bez kontakta s drugim. Tada ne bismo živjeli evanđeoski, ne bismo živjeli po Isusu Kristu, ne bismo živjeli temeljnu Gospodinovu zapovijed: ‘Ljubi Boga i bližnjega kao samoga sebe’. Možda bismo se spasili, ali ne bismo doprinijeli izgradnji Kraljevstva Božjeg na zemlji, jer bismo gradili na sebi, ugađajući svojoj komociji. A to nije evanđeoski ni Kristovski. Isusa je djelo našeg spasenja koštalo križa, i svatko tko gradi nešto bez križa, ne gradi po Kristu koji je naš jedini put, istina i život. Vjerujem da je tu poruka svetih apostola Petra i Pavla, koji su u svojoj različitosti, ponekad čak i sukobljavajući se, gradili jednu Kristovu Crkvu, na jednom temelju Isusu Kristu. Zato ih se i slavi zajedno, da se pokaže kako se i u različitosti može pronaći zajednički jezik i zajedno živjeti iste ideale i ciljeve Isusa Krista, jedinog Spasitelja čovjeka i svijeta.“

Na kraju svoje homilije otac Biskup se obratio ređeniku istaknuvši kako po primanju sakramenta svetog Reda ulazi u „društvo i zajednicu svećenika ove mjesne Crkve“ te kako je ta zajednica svećenika raznolika jer nijedan od njih nije birao drugoga, već su kao Kristovi učenici prihvatili izbor i poziv kojega je Gospodin uputio svakom pojedinom od njih. Pri tom je otac Biskup naveo primjer sv. Franje Asiškog koji nije kanio osnovati zajednicu, a rekao je: „Gospodin mi je dao braću“ te je na to dodao: „Nisam ih tražio, nisam ih birao, nisam ih zvao. Ako ih je Gospodin poslao moram ih prihvatiti. (…) Rekao bih da su i Petar i Pavao bili trn jedan drugome, i da je upravo zato Crkva stavila da im istog dana slavimo blagdan, jer nema drugog načina da se izgrađuje Crkva Kristova nego preko trnja i križa. To vrijedi za ovu najbližu braću, i to vrijedi za svu ostalu braću i sestre ma gdje god bio.“ Zatim je, obraćajući se ređeniku, otac Biskup dodao: „Znam s kolikim si oduševljenjem čekao ovaj trenutak i brojio dane do svećeničkog ređenja. Dok večeras sav svoj život stavljaš u ruke Isusa Krista, našeg Velikog svećenika, dopusti mu da te on iz dana u dan preobražava, posvećuje i šalje svojoj braći i sestrama kojima ćeš ti biti njegov glas, njegova prisutnost i njegova dobrota“, zaključio je svoju propovijed otac Biskup.

Nakon propovijedi nastavljen je obred podjele sakramenta svetoga Reda. Fra Diego Deklić svima je ukratko približio obrede ređenja i njihov tijek. Uslijedila su obećanja ređenika, a zatim i litanije svih svetih koje pjevali vlč. Silvio Španjić i vlč. Božidar Volarić. Nakon polaganja ruku Oca biskupa na ređenikovu glavu, tog bitnog dijela čina ređenja, svoje ruke su na ređenikovu glavu položili i biskup u miru Valter te svi prisutni svećenici, a onda je uslijedio i drugi bitni dio čina ređenja: posvetna molitva nad ređenikom koju je molio otac biskup Ivica. Sa polaganjem ruku i posvetnom molitvom, vlč. Josip Karabaić postao je svećenik. Vlč. Ivica Kordić, župnik Josipove rodne župe,  pomogao je vlč. Josipu da štolu stavi na način kako je nose svećenici te da obuče misnicu. Tim je znakom vidljiva postala nevidljiva stvarnost koja se upravo dogodila: Crkva je dobila novog svećenika. Zatim je Otac biskup pomazao novozaređenom svećeniku ruka sa svetim uljem i predao mu darove za slavljenje Euharistije. Cjelovom mira oba biskupa te svi svećenici izrazili su vlč. Josipu svoje čestitke i radost primanja u njihovo zajedništvo. Misa je dalje nastavljena uobičajenim redom, a sada je po prvi puta svetu Misu slavio naš novozaređeni svećenik Josip. Pri kraju svetog misnog slavlja pozdrave i čestitke novozaređenom prezbiteru u ime Krčke biskupije izrazio je bogoslov Saša Malović, a dječji zbor župe Krk „Kapljice“ je svoje čestitke novom svećeniku izrazio pjesmom „Ti si život, Isuse“. Otac biskup je na kraju Mise podijelio svoj blagoslov ređeniku i svima prisutnima.

Fotogalerija

Tekst: s. Petra Morić
Fotografije: Nikola Kurti

 

Print Friendly, PDF & Email