Piše: vlč. Anton Valković, urednik
Glas iz sv. Marte
Tamo negdje od polovice šestog mjeseca, najprije kroz pripremu našeg ljetnog kampa Oaze Kraljice mira a onda i kroz kampiranje s djecom, Oaza je zaokupila gotovo svu moju pažnju i vrijeme. Ta i nije moglo biti drugačije. Svaka grupa od tridesetak djece nije ostavljala vremena ni za što drugo. Od ranog jutra pa do kasne noći, kad bi još samo puhovi nastavljali svoje prepirke a komarci zajedljivosti, Oaza je bila u punom ritmu i mi zajedno s njom. Zato sam kroz sve ovo vrijeme bio u svojevrsnoj medijskoj blokadi: bez televizora, bez radija, bez interneta, bez novina … tek pokoja “usmena predaja” onih koji bi nas posjetili te nam uz popodnevnu kavu rekli da još uvijek živimo u svijetu u kojem se i dalje događa ovo i ono – Galileovski: “Eppur si muove”.
Izato kada sam došao doma, ,.u civilizaciju”, nakon što sam se naspavao i bar malo odmorio, a i kada je Vez počeo zahtijevati svoje, nije bilo druge nego se bar malo „uprisutniti“ u „Sitz im Leben“ svakodnevnog života i bar se malo informirati o onome što se kroz zadnji mjesec dana događalo. Otvorio sam neke portale, pročitao komentare, pokušao uhvatiti bit onoga što se događalo ali vjerujte mi, ni uz sav internet i mogućnost “gledanja unatrag” nije to baš lako. Brzo sam se suočio s onom “da me vrijeme pregazilo”. I zato, ne očekuj-
te od mene u ovom uvodniku nekih analiza prošloga vremena, ni nekog mog pogleda na ono što se dogodilo jer, ponavljam, ja sam bio “izvan svega”.
No ipak, jednu stvar jednostavno nisam mogao propustiti.
Pisao sam o tome kratko i u prošlom uvodniku a odnosi se na ono što portal bitno.net izvještava o aktivnostima pape Franje. Usvom tom materijalu, ipak mi je najdragocjenije ono što spomenuti portal prenosi izvještavajući o onome što je papa Franjo rekao usvakodnevnim propovijedima u Domu Svete Marte.
Naime, kako se i sam gotovo svakodnevno nastojim kratkim razmišljanjem odnosno homilijom zaustaviti nad pročitanom Božjom Riječi, a činio sam to i s djecom u Oazi, postalo mi je vrlo zanimljivo pogledati što je nad tim istim misnim čitanjima promišljao papa Franjo. Sve mi je nekako jasnije da tim homilijama Papa poput Marije u Martinu Domu sjedi do Isusovih nogu i sluša, te prenosi ono što Gospodin danas poručuje Crkvi. Svojevremeno je u izdanju Verbu ma izašlo nekoliko knjiga “Glas iz Ranjenog” u kojima su bile sabrane nedjeljne homilije pok. prof. Josipa Turčinovića iz kapele Ranjenog Isusa iz Zagreba. Možda će netko, ako već nije, ubrzo izdati i ove homilije kao “Glas iz sv. Marte” pape Franje da ih mogu pročitati i nad njima razmišljati i oni koji se ne koriste internetom. A možda bi i u našim katoličkom tisku ove svakodnevne homilije pape Franje trebale naći svoje mjesto. No, još uvijek u nedostatku toga, a i u situaciji da će se mnogi poput mene, bilo zbog odmora ili zbog rada naći u svojevrsnoj ,,oazi” gdje će im mnogi izvori biti nedostupni, evo bar nekoliko misli pape Franje iz njegovih homilija izrečenih u zadnje vrijeme.
“U kršćanskom životu, i u životu Crkve, ima vrlo starih, trošnih struktura; potrebno ih je obnoviti!”
,,Ne postoji svetost koja je žalosna, obješena lica … Neki vjeruju da je radost u stvarima koje imamo, uposljednjem modelu smartphonea, u posljednjem modelu automobila, u zabavi, urazvikanom trendovskom mjestu za izlazak, ali nije tako … Prava radost nije u stvarima, nego u susretu, učuvstvu da si prihvaćen, shvaćen i voljen, stoga se trebamo osloboditi površnosti.”
“Kultura blagostanja čini nas neosjetljivima na vapaje drugih. zbog kulture blagostanja živimo u mjehurima sapunice koji su lijepi, ali nisuništa, samo suvarka ništavnosti, privremenoga, koja vodi do ravnodušnosti prema prema, štoviše, do globalizacije ravnodušnosti!”
“Kršćanski život nije kolaž sastavljen od stvari. On je skladna cjelina koju stvara Duh Sveti! Sve obnavlja: obnavlja naše srce, naš život, i daje nam da živimo u drugačijem stilu, koji obuhvaća cjeloviti život. Ne može sebiti kršćanin na dijelove, ili na pola radnoga vremena. To ne ide! Sve, u cjelini, na puno vrijeme. To je obnova koju provodi Duh. Biti kršćanin u konačnici ne značiraditi neke stvari, nego prepustiti seobnovi Duha Svetoga, odnosno, uzimajući Isusove riječi, postati „novo vino“.
Isus ne želi kršćane egoiste koji slijede vlastito Ja i ne razgovaraju s Bogom, a ni slabe kršćane, one koji nemaju volje, kršćane “na daljinsko upravljanje”, nekreativne, koji se uvijek nastoje povezati s voljom nekoga drugoga, i nisu slobodni. Isus nas želi slobodne.”
Vidimo se, odnosno, čitamo se, najesen.
