Razgovor s o. prof. dr. Bernardinom Škuncom

“Ja ću biti fratar!”

Prije pedeset godina četvorica naših biskupijskih svećenika: Nedjeljk Badurina, Bogumil Dabo, Ivan Volarić i Antun Zec primili su red prezbiterata u Rabu po polaganju ruku ondašnjeg krčkog pomoćnog biskupa dr. Karmela Zazinovića i započeli svoj svećenički život. Dvojica su još aktivni župnici: Antun Zec i Bogimil Dabo, a druga su dvojica prešla u vječnost. Uz ovu četvoricu dijecezanskih svećenika, s područja Krčke biskupije još su trojica svećenika redovnika: dva trećoreca: o. Ivan Badurina i o. Rafael Lukarić i franjevac o. Bernardi Škunca, koji su te iste godine također postali svećenici. Pridružujući se čestitkama za njihov zlatomisnički jubilej, želimo ovdje s njima porazgovarati, sa svakim pojedinačno. Na redu je o. Bernardin (Robert) Škunca, franjevac iz NovaIje, umirovljeni profesor, liturgičar i teološki pisac koji mirnije dane provodi u samostanu na Košljunu.

 Prije 50 godina postali ste svećenik. Recite nam najprije nešto o onom vremenu kad ste se odlučivali za taj poziv i motivima koji su Vas vodili prema svećeništvu.
Ovo spomen-slavlje vraća me u moje rano djetinjstvo kada sam izražavao želju za pozivom. Ta želja je izlazila iz mene već oko pete godine života. U sjećanju mi je još živ trenutak kada sam – zaigran oko majčinih skuta – pred majkom i drugima u svojoj obitelji govorio: “Ja ću biti fratar”. za mene i za moje to je u isti mah značilo: Ja ću biti svećenik. Tako sam to kao dijete shvaćao, a danas sam radostan s te dvije ‘tračnice’ mojeg poziva, Kasnije sam naučio da to dvoje nije isto, da dobro stoji i kao odvojeno, ali meni je drago da u mojem slučaju to dvoje stoji zajedno: fratar sam i svećenik. Nešto stariji sam kao fratar – već od 1955. godine, a kao svećenik malo mlađi; brojim pedeset godina.

U crkvi sv. Frane u Zadru proslavio sam 28. travnja ove godine 50. obljetnicu misništva: dar svećeničkog reda primljen u Makarskoj, 15. travnja 1963. i mlade misu u Novalji, 23. travnja 1963. U krugu brojnih svećenika koji su me pratili kod oltara Gospodnjega, bio je i vlč. Bogumil Dabo, moj Novaljac, također zlatomisnik. Taj dan sam doživio kao dar velike Božje milosti jer – zbog narušenog zdravlja već od svoje mladosti – nije bilo izgledno da ću doživjeti zlatni jubilej. Hvala Bogu!

 Kakva je slika NovaIje bila u onom vremenu?
Slika Novalje, kao i cijele Hrvatske, u ovih pedeset godina toliko se promijenila da bih mogao ustvrditi daje bilo manje promjena od 15. stoljeća do Drugoga svjetskog rata i poraća, nego od tada do danas. Dovoljno se prisjetiti samo par činjenica. Prije pedeset godina svjedočili smo jednostavnost življenja, nerijetko do krajnjeg siromaštva; rad u novaljskom polju, u ogradicama, u vrtićima, oslobađanje zemlje od stijenja i kamenja, stvaranje gromača i građenje nebrojenih suhozida. Zatim, bavljenje ovcama, maslinama, vinogradima, ponešto ribolova i sl. Druga pak strana ogledava se u radosti slavljenja nedjelje, blagdana, njegovanju običaja, pjevanja ‘na kanat’, veselja kod krštenja, krizme i vjenčanja, mlade mise; pjevanja večernje svake nedjelje poslijepodne. Neizostavna je i duboka bol za umrlima, ali i pratnja pokojnika s molitvom. Do danas mi je svježe u sjećanju sastajanje na molitvu u kući pokojnika (tri večeri), što je ti ono vrijeme predvodio stali crkveni pjevač Ante Dabo (otac vlč. Bogumila). Danas je slika doista drugačija. svi je znamo, jer je tako i u svim župama Krčke biskupije, dakako, i. šire.

 Kako je izgledala vaša Mlada misa?
Prvo što bih istaknuo jest velika radost roditelja, obitelji, rodbine i cijele župe. Ako se izuzme mali krug prodanih duša koje su, zbog vlastitog koristoljublja, imali vlast u onom vremenu komunističke vladavine, doista se moglo osjetiti duboko kršćansko zajedništvo oko jednog događaja, oko jednog novog svećeni iznikla iz domaće sredine, naše NovaIje. Župna crkva bila je obučena u jednostavni plašt svečanosti, s uresom javorovog vijenca i drugoga cvijeća, bez vještačkih oblika današnjih ikebana. Jednostavna seoska ljepota, koja je odisala svježinom lokalne prirode i ljubavi prema svećeničkom pozivu, prema katoličkom kršćanstvu koje je li Novalji nezamislivo bez svećenika, A onda, samo slavlje mlade mise, od nezaboravnog blagoslova dragih roditelja, Anta i Marije, do: Va ime Oca i Sina i Svetoga Duha, a zatim: Vnidu k oltaru Božju! pa pjevana misa iz složnih grla novaljskoga puka u prepunoj crkvi. I propovijed fra Karla Jurišića – moga profesora crkvene povijesti umjetnosti, rodom iz Baške vode kod Makarske – ostavila je jaki biljeg. Snažna i ugodna glasa, vješt u govoru, propovjednik je u svoje misli sjajno utkao poruku Križa, potkrijepivši sadržaj s reljefno istaknutim velikim križem uzduž i poprijeko stropa župne crkve, kasnije skinutog. Objed za rodbinu i prijatelje, priređen u tijesnom prostoru roditeljske kuće, ostavio je sliku radosnog zajedništva koje se pamti za vazda. No, ono što je posebno obradovalo brojne fratre i svećenike, sudionike u slavlju, bila je i već spomenuta večernja. Tako lijepo bogoslužje – kazali su – nikada nisu doživjeli.

 Pošli ste na prvu službu. Kako je onda bilo? Gdje ste sve službovali?
Kao svećenik-redovnik – valjda s određenim pedagoškim sklonostima – počeo sam raditi kao duhovnik u našem franjevačkom sjemeništu na Poljudu. To je kratko potrajalo. Poglavari su me poslali na studij liturgike pastoralne psihologije u Pariz, S nakanom da po povratku djelujem na području odgoja. Tako je i bilo. Bio sam magistar novaka na Košljunu, odgojitelj franjevačkih klerika u Splitu, te profesor liturgike i sakralne umjetnosti u Splitu i Zadru. U međuvremenu sam postigao doktorat na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, Zavolio sam knjigu. Iako sebe nikada nisam vidio posebno nadarenim za put znanja, a poučen već u mladosti da je «znanje veliko, a život kratak» «Ars longa, vita brevis» ), svejedno sam tiho i ustrajno slijedio taj put i, dosljedno tome, put knjige. Znatiželja me vukla. Usuđujem se kazati da sam imao postojanu vrlinu: želio sam biti stalno poučljiv; bio sam i još sam uvijek učenik (docibilis, discipulus).

 Znamo da ste, uz ostalo, obavljali mnoge odgovorne službe u redovničkoj zajednici. Bili ste provincijal u dva uzastopna mandata. Šira Vas crkvena javnost prepoznaje ponajviše po djelovanju na liturgijskom području. Zavoljeti ste liturgiju i sakralnu umjetnost?
Da, ta činjenica stoji. Mogu reći da sam otkrivao u hodu u vjeri i doživljavanju zbiljnosti života jednu crtu – kolikogod ona bila skromna – umjetničkog promatranja svijeta i doživljavanja lijepoga u duhovnosti i teologiji, a na poseban način u sakralnoj umjetnosti. Očito da je kod mene takva težnja izišla iz obiteljskog naslijeđa, što bi danas rekli da su prisutni neki geni. Majka je imala dar za pučko pjesništvo i za umjetnički pleter, odnosno za vez i čipku, a dva brata su arhitekti, od kojih je jedan, danas već pokojni Dominik, dosegao prepoznatljivu razinu umjetničkog izraza u slikarstvu i kiparstvu. Jedna od sestara je pjesnikinja, ali i svi ukućani, uključujući i oca, pokazivali su stanoviti smisao za umjetnost.

U tijeku formacije, školovanja i kasnijeg djelovanja, tu sam crtu svjesno i s radošću razvijao i obilježila je sve moje djelovanje, bilo da se radi o pastoralnom, profesorskom, literarnom i nekom drugom radu.

Print Friendly, PDF & Email