Uz smrtni dan službenice Božje Marice Stanković
Nakon smrti Marice Stanković, 8. listopada 1957. godine, nije se o njoj moglo javno govoriti.
U Zagrebu je ipak, u najvećoj tišini i vrlo diskretno počelo prikupljanje svjedočanstava o njezinu životu, radu i patnji. Njezini su se rukopisi morali dobro skrivati. A čuvali su se kao najveće blago. Tek su ga u dijelovima i oprezno mogle prepisivati te interno za svoju izgradnju koristiti njezine suradnice. Otac Kozelj, (isusovac) im je opetovano svojom analizom i teološkim promišljanjem oživljavao njezin lik. I nadbiskup Šeper i otac Mijo Škvorc, i drugi. Uvjereni u svetost njezina života neki su, poput oca Tomislava Šagija uporno poticali na pokretanje crkvenog postupka za beatifikaciju. Maričini prijatelji bili su vrlo aktivni, makar i potiho. Prijateljica Vika Švigir napisala je uskoro prvi životopis, slikar Gabriel Jurkić naslikao portret, kiparica Lojzika Ulman izradila Maričino poprsje (vidi sliku), a Nevenka Šarin neumorno skupljala izjave svjedoka. Svjedočili su stari poznanici, suradnici, kolege i prijatelji, supatnice iz zatvora. Sve jasnije se ocrtavao njezin uzorni, da, svetački lik. Ali o Marici se govorilo i pisalo samo u najužem pouzdanom krugu, sve od usta do usta, iz ruke u ruku. Šira javnost nije o tome ništa znala. Vrlo polagano, gotovo stidljivo, pojavit će se s vremenom Maričino ime i u javnosti. Kada je o 10-obljetnici njezine smrti, 10. listopada 1967., misu zadušnicu u zagrebačkoj katedrali predvodio i o Marici govorio tadašnji pomoćni zagrebački biskup Franjo Kuharić, donio je bilješku o tome sav vjerski tisak. Dvije godine kasnije pojavit će se u novoosnovanoj „Kršćanskoj sadašnjosti“ knjižica Maričinih meditacija pod naslovom Žene u Evanđelju. No tek su devedesete godine uvele Maričino ime punim glasom u javnost.
(članak u dijelovima preuzet iz Poruke vedrine br 8, 2012.)
