Noćas sam se smrzla. Ovo je bila prva noć da sam ušla u vreću i zakopčala se do kraja. Probudila sam se u 6.50 što je u stvarnom svijetu kao u 11. Popakirala sam sve u ruksak i krenula sa svim zabušantima. Za dobro jutro odmah par jačih uzbrdica, ali kao nagrada na kraju zadnje je ogroman samostan, mislim bivši samostan koji je sada postao vinarija. Imaju dvije špine, jedna iz koje teče voda i jedna iz koje teče crno vino. Sve je to naravno samo za nas i potpuno besplatno. Možeš uzeti i popiti koliko želiš, ali nitko ne uzima više od 1-2 dcl. To je sasvim dovoljno da probaš vino i da nemaš posljedice od sunca koje prži sve jače i jače. Bilo bi super za vidjeti peregrinosa koji sa ruksakom tetura okolo od vina. Put se nastavlja dalje naravno uzbrdo, ali na vrhu je selo i pravo mjesto za prvi odmor. Naravno već ih je tamo 20-ak, jer je mjesto savršeno. Ima hlada, free wifi, stolice i mogućnost kave s time da ovdje nemaš puno izbora. Zapravo su samo dvije. Američka crna produžena bez mlijeka ili kava sa mlijekom (caffe con leche) gdje dobiješ pola kave, pola mlijeka sa malo pjene gore, što zapravo nije cappucino jer je previše mlijeka, nije ni machiato jer ima pjene, ali nije ni bijela kava jer ima više kave. Tako da su svi gušti pokriveni.
Pauza je gotova i krećemo dalje. Marcus nam pokazuje da je uzbrdica koju moramo proći zapravo ispred a ne iza nas. Ovo je njima do sada bio kao ravniji dio, to je tako kad ti to pišu vjerojatno alpinisti pa njima sve što nije strmije od 80% je ravnica. Strelica isto pokazuje naravno prema gore pa nemam nekog izbora. I eto meni Australke iz Sydneya koja je bila na nekoj europskoj turi pa je prošla kroz Hrvatsku, ali kaže da nema pojma gdje je bila. Koja korist onda? Nadam se da je bar puno potrošila ma gdje bila ako je uopće bila u Hrvatskoj. Eto opet malog sela koji nema svog dućana i taman im prolazi kombi dućan poprilično rano, oko 11 i svatko nešto kupi. Vidim i svi moji nešto kupuju. Brzo će neko selo, tko će se sada gurati u kombi. Izađemo mi iz mjesta i kad meni Koreanka kaže da nema više sela do onog u kojem mi spavamo. Haa??? Što bi u prijevodu značilo idućih četiri sata hoda bez ikakve civilizacije na vidiku. Sve što vidiš je vijugavi prašnjavi put koji ide gore dolje i nepregledno zelenilo oko tebe, a sunce prži kao da mi ga je netko zalijepio iznad glave. Bed luck, prolaze ljudi i tako se nastavljaju silne i dubokoumne diskusije. Kako radi muški, a kako ženski mozak? Zašto smo uopće različiti? Ne znaš tko postavlja pametnija pitanja, a tko daje gluplje odgovore. Sve nas je sunce spržilo.
Eto meni ponovno Koreanke Yumi. Ona je dala otkaz da bi došla na camino. Kaže da se u prosjeku u Koreji radi od 9 ujutro do 10, 11 navečer i da nemaš uopće života tamo. Čim posao završi, doma u krevet jer imaš još barem sat vožnje. Godišnji imaš samo tjedan dana u godini i 7 dana za novu godinu. I to je sve. Rekla je da nije više mogla. Dala je otkaz, spakirala kufere i nakon camina će još putovati četiri mjeseca dok ne potroši sav novac koji je zaradila i onda se vraća ponovo raditi, kaže da ne bi mogla živjeti nigdje drugdje. Pa ti sad budi pametan. Treba mi pauza jer mi tijelo vrišti da mu je pretoplo i prebolno. I eto meni prvog hlada sa malom dječjom klupicom. Sve posluži ovdje. Zasjela se ja i svi mene uredno prolaze i pozdravljaju, pitaju za zdravlje, dok nisam ostala sama. Put pod noge, ponovo. Uhvatila sam ritam i eto ti na pola neke uzbrdice svi sjede i imaju stanku. Ovaj put ću produžiti. I odem ja za žutim strelicama. Hodam, a nigdje nikoga, eto u daljini se neki ruksak tetura. Usred polja trave i sunca koje prži nema ničega. Zavoj lijevi, zavoj desni, dolje, gore, ali nikako da ništa dođe na vidik. Konačno se vide neke kuće u daljini…. Dođem ja bliže kad ono ništa od toga. To su bile samo ruševine. Već sam počela misliti da mi je mozak ispario na ovoj toplini i da su mi se stvari počele pričinjavati. Onako kad nešto jako želiš i jednostavno ne želiš da bude nikako drugačije nego onako kako si zamislio. Ništa od toga. Bar ne kada si na caminu. I eto nakon sedam gora i mora neki mali gradić i sada treba samo naći pravi albergue, ali nigdje nikoga. Kao grad duhova… U jednom trenutku izađe neka žena, nahrani svojih deset mačaka sa pancetom i tunom i bris nazad u kuću. Dođem u centar i svi viču moje ime… Kad tamo 15 peregrinosa već došlo i sada sjede i piju pivu. Vidjet ćemo se samo mi treba mjesto gdje ću odložiti ovu gromadu sa leđa i isprati sve što imam na sebi. No problema, naš albergue je naravno preko mosta na kraju sela. Zašto se ja nisam mogla toga sjetiti? Eto mene u albergeu i žena pita odakle sam, a ja Croatia, ona Francia? A ja – ma ne Croatia… Trebalo joj je malo duže…. ali kad je pokopčala i vidjela na prijavnici da sam s Krka odmah ona meni…. Znaš, ja sam bila pred 35 godina još u doba Jugoslavije na Krku i tamo sam naučila plivati, a onda da su išli na Cres gledati dupine, i da se kune da je u luci vidjela veliku tunu. Sva je bila ponosna i odmah je zvala muža da ja dolazim iz mjesta na kojem je ona naučila plivati, ali nisam dobila nikakav popust na račun znanja koje je dobila na mom otoku. Tek sada shvaćam u kakvoj metropoli živim. Smjestim se ja u sobu i treba sada pod tuš. Ne razumijem se u instalacije, ali oni su morali nešto krivo spojiti. U kupaoni su dvije kabine, i ako se dvije tuširaju istodobno, jedna dobiva toplu vodu, a ovoj drugoj ide hladna. Tako da sam zapravo imala po 30 sekundi normalne vode s kojom se moglo tuširati, a sve ostalo je bilo naštimavanje da kad mi dođe tih 30 sekundi da ih mogu najbolje iskoristiti. Buen camino
Zavjeti i obećanja
Buđenje… Taman se spremim i siđem u predvorje i dočeka me onaj beatles i kaže da neće više hodati. Postalo mu je preteško i prebolno pa odustaje. Gdje mu je poanta ako nema boli? Sve velike i važne stvari rađaju se kroz muku i bol. Pozdravim se ja s njim i eto prolazi Nizozemac suznih očiju. Što je bilo? I on odustaje. Kaže da mu je bol neizdrživa i da odustaje, ne može više. Sve ga je to slomilo jer je došao ovdje ispuniti djedovu posljednju želju. I Enrique iz Ekvadora odustaje. Njegov grad ili selo pogodio je potres i njegovi su dobro, ali želi ići doma. Ne razumijem što se to danas događa? Još netko? Nema veze, ja sam baš danas super volje. Danas mislim odvaliti svojih prvih 30 km. Krenem ja pun gas i prestižem sve, staro i mlado. Negdje na putu vidim sandalu sa štipaljkom, kad se vidi bilo koja stvar na cesti sa štipaljkom ili zihericom znači samo da je od peregrinosa. Pokupim ja to, mislim nekome ću uštedjeti par koraka. I eto nakon 10 min vraćaju se moji prvi cimeri iz Roncensvallesa, vratim im sandalu i dobijem zagrljaj kao da sam im dala dijamantni prsten. Ima li ičeg boljeg od nenadanog i čvrstog zagrljaja?! Nemam vremena danas, šibam dalje kroz njihove vinograde i maslinike. I evo prva stanka za doručak i tu srećem svoje Talijane. Oni nastavljaju dalje, a meni treba pauza. Kupim stvari za doručak i vrećicu objesim za ruksak i krenem dalje. Još je prerano za doručak. Eto novog sela, istih ljudi. Ovaj put ću produžiti. Uhvatim ja svoj ritam i eto mene ponovo prelazi Nijemac sa japankama, kaže da mu još nisu iscijelili žuljevi. Još nitko nije pobijedio camino pa teško da ćeš i ti. I eto meni najdraži dio – uzbrdica. Ima ih par kojih prođem bez problema, ali ima nekih koje me ubiju. Ovo je jedna ubojita. I taman se dohvatim vrha i evo jedna Argentinka koja ima 82 godine, a sa pet godina je dobila školjku koju čuva do danas i od tada joj je želja bila proći camino. Ali dogodio se život, muž djeca i posao… tako da nije otišla, a pred 43 godine muž je doživio moždani i ostao napol nepokretan i tek je sada smogla snage i muža stavila u dobre ruke dok se ne vrati sa camina. Kaže da bolje sada nego da ga nikad ne prođe. Uhvatila ja dalje svoj ritam i uhvatim čovjeka koji je pred par godina izgubio sina i nije to mogao podnijeti. Nakon toga se počeo drogirati i kaže da je dotaknuo dno i sada želi da mu camino bude novi početak. Eto mene u Vienni i ispred svakog kafića deseci ruksaka što znači samo da je vrijeme za pauzu, moj dragi dio dana. Najviše ljudi se mota oko katedrale… Ne mogu vjerovati, ovo je prva crkva koja je otvorena, a da nije vrijeme mise. Crkve su im pune zlata i jako kičaste, ne postoji niti jedan zid ili djelić, a da je bijeli. Kako bilo predala sam sve potrebe, nakane, želje i nade Onome koji zapravo nešto može učiniti. Vrijeme je skidanja cipela, sendviča i jogurta. Veliki odmor prije posljednjih 12 km. Nikad lakše propješačeno prijepodne. Vrijeme je za pokret. Noga ispred noge i prolaze kilometri, ali nikoga na vidiku. Potpuno sam sama. Inače mrzim velike gradove jer napišu još 3 km, što zapravo znači do prve table ulaska u grad, a onda ide industrijska zona, pa “poljoprivredna” gdje kao sade nešto i tek onda grad, a da ne pričam o centru ili o albergeu koji je uvijek na kraju grada. Pred kraj mi noge jednostavno postaju sve teže i želim što prije izuti cipele i skinuti ruksak, ali do tada ima još klipsanja. Tako prolazim kraj kućica u predgrađu i stara baba sjedi ispred kućice i prodaje školjke i razne suvenire i sve mi nešto nudi. Sve je pristojno odbijam, a onda me pita ako mi može dati njen pečat. Baba ima vlastiti pečat, vjerojatno ću požaliti, ali trenutno previše razmišljam o svom umoru i naporu koji moram uložiti u skidanje ruksaka i nalaženja putovnice nego o dobivanju njezinog pečata. Moram u grad… Skoro na samom ulasku u grad još jedno poznato lice. To je Belin. Mislila sam da se nećemo više vidjeti, ali eto je u istom albergeu kao i ja. Ulazimo skupa unutra i pita nas ako ćemo gornji ili donji krevet. Kakvo je to pitanje…. Naravno da donji, ali onda se treba popeti tri kata gore, što nikako ne pomaže mom pingvin hodu. I eto mene na trećem katu, raspakirala se ja i pozdravlja me cura iz Njemačke s kojom sam se upoznala prvi dan. Imala je 17 kg u ruksaku i morala je s njim do Pamplone. Spustim se dolje i eto mojih Talijana koji čestitaju na prvih 30 km. Danas imamo paštu sa komadićima lososa, meso sa paprikom i brazilski desert, čoko kuglice. Puno vina i puno smijeha. I taman kad sam mislila da ću se spojiti na internet eto neki Englez ušteka svoj mobitel i iskoči cijela sklopka. Bad luck. Idem spavati, ionako je za 15 min 22 h.
Buen camino
