Hodočašće Pokreta za život u Udbinu

U posjetu ljepoti, ljubavi i mučeništvu

Ulazeći u Crkvu hrvatskih mučenika u Udbini, zadivljena veličinom i jedno­stavnošću, i ponesena nekom otmje­nošću prostora, prvo mi je pogled pao na reljef postaje križnoga puta gdje Veronika dobiva Isusov lik utisnut u njenu maramu, u njen ži­vot, njenu vjeru, njenu stvarnost, konkretnost… Razmišljala sam kolike su „Veronike“ na ovim prostorima Krbavske doline, ispraćale svoje supruge, sinove, očeve na bojišta sve do današ­njih dana. Osobito one davne 1493. g. kada je izginulo deset tisuća Hrvata u prodoru Turaka na naše prostore, pa sve do zadnjeg Domovin­skog rata, gdje su bili doslovno protjerani. Sve te žene su svojim suzama isprosile lik Isusa, simbola mučeništva, ali i najveće ljubavi, koja je postala zalog i ostvarila san svih onih koji su nesebično voljeli ove prostore, svoju domovinu. Zato su i mogli moliti Isusa na bojištu:“ Ne tra­žio te nikad da mi stišaš patnju, već da mi dadeš srce da je nosim. Ne iskao te nikad saveznike u životnoj borbi, već vlastitu snagu… Udijeli mi da ne budem kukavica, što tvoju milost ćuti samo u uspjesima, već mi učini da stisak tvoje ruke nađem i u porazu.“ A poraza je bilo tako mnogo… Ali ako živimo Boga, onda On prona­lazi načine, mostove, putove i mogućnosti da se pokaže, da uznemiri dubinu drugih bića, da dožive i osjete i drugi da u nama ima nešto, još više Netko, koga mnogi ne poznaju ali ga tre­baju i duboko ga proživljavaju. To je svjedočiti Boga, naš Bogu posvećeni život, naš život vjere i ljubavi, naša komunikacija Boga danas: Crkva hrvatskih mučenika – simbol mučeništva i stra­danja čitave naše domovine Hrvatske. Sagrađe­na na brijegu Krbavske doline kako bi je vidjeli s istoka i zapada i cijena za pozitivno vrednovanje drugoga, što govori ili čini, prepoznavanje do­bra kod svih, pa i kod onih koji nisu iz „našega tabora“, i to prije svega dobre i pozitivne strane, a tek onda ostalo, jer time se stvaraju novi mo­stovi dijaloga, prijateljstva, povjerenja.

Svatko od nas, članovi Pokreta za život Krčke biskupije, koji smo 25. listopada hodočastili na Udbinu iz Krka, Lošinja, Cresa, Raba, predvo­đeni vlč. Zvonimirom Badurinom, doživio je na svoj način velebnu, modernu građevinu, no još više se osjećala prisutnost velike hrvatske povije­sti ili ljepote mučeništva koja se vjekovima doga­đala u našoj domovini. Sagrađeni Zid sjećanja, u koji se ugrađuju ploče s natpisima stradanja na­šeg naroda, a donose ga hodočasnici iz cijele Hr­vatske i svih mjesta stradanja Hrvata katolika: svi oni koje žele da njihova patnja i patnja njihovih predaka bude utkana ovdje na ovom mjestu gdje se događala velika snaga vjere, život s Bogom i u Bogu. Pridružili su nam se i hodočasnici iz Splita, iz župe sv. Kuzme i Damjana, te župe sv. Andrije predvođeni svojim župnikom. Svih nas je doče­kao domaći župnik i rektor svetišta vlč. Tomislav Rogić, te smo svi skupa slavili svetu euharistiju.

Izlaganjem o gradnji same crkve, kao i povije­sti ovog kraja malo smo si više uprisutnili doga­đanja kroz vrijeme. A Bog je taj koji upravlja po­viješću. Pojedinim ljudima i cijelim generacijama među našim precima on je, tako da kažemo, pru­žao ruku iz povijesti, koja nije samo svojevoljno proticanje kroz godine, desetljeća i stoljeća – Bog je stvarao povijest spasenja.

Ružica Kaštelan

Print Friendly, PDF & Email