Intervju sa fra dr. Darkom Tepertom, našim uvaženim stručnjakom za Sveto Pismo

fra-darko-tepertŠto smo sami doživjeli i proživjeli u susretu s Gospodinom svjedočimo drugima

  • Možete li s određenim vremenskom razmakom reći našim čitateljima koje poruke iščitavate iz preklapanja završet­ka Godine posvećenog života i početka Godine Milosrđa?

U Godini posvećenog života sve redovni­ce, redovnici i posvećeni laici imali smo priliku ponovno i još dublje promišljati o svome pozi­vu koji je s jedne strane milost koju nam je Bog iskazao, a s druge strane uvijek podrazumijeva poslanje, pri čemu ono što smo sami doživjeli i proživjeli u susretu s Gospodinom svjedočimo drugima.

Slično je s Božjim milosrđem i to papa snaž­no naglašava u buli Lice milosrđa kojom je na­javio Izvanredni jubilej milosrđa. S jedne strane prepoznajemo Boga koji je milosrdan i pun lju­bavi u svemu svome djelovanju, a s druge strane sami smo pozvani ne samo diviti se njemu nego ga i oponašati u tom milosrđu. Zato su za geslo ove godine i preuzete Isusove riječi iz Lukina evanđelja: Milosrdni kao Otac.

I onaj koji živi u posvećenom životu i onaj koji je na bilo koji način iskusio Božje milosrđe, pozvan je oponašati Boga i posredovati njegovu poruku i njegovo djelovanje drugima.

  • Koje poruke Crkva upućuje zadnjih godina posvećenom životu, bar na razi­ni naslova novijih dokumenata – Radujte se, istražujte, kontemplirajte?

Poruke ovih dokumenata koje je objavi­la Kongregacija za posvećeni život zapravo su temeljne za život nasljedovanja stopa našega Gospodina. Nije u njima sadržano ništa nova što ne bi bilo već poznato u teologiji posvećenoga života, ali je stavljen naglasak na ono bitno. Tu je najprije poziv na radost. Radost je u srži kr­šćanske poruke. Kod navještaja Isusova rođenja čujemo anđelov pozdrav: “Zdravo, Marijo!” koji bi se s grčkoga doslovno mogao prevesti: “Raduj se, Marijo!”. Židovi su vjerovali da će dolazak Mesije biti obilježen pobjedničkom radošću i radosnom gozbom. Zato je i sam navještaj Kri­stova dolaska obilježen pozdravom radosti. Biti kršćanin, a ne biti radostan jednostavno nije moguće. Pritom nije riječ o površnoj radosti, nego o radosti koju mogu živjeti i u svakodnev­nim nevoljama, u bolesti, pa i u smrti i gubitku svojih bližnjih. Riječ je o radosti na koju me otvara vjera. Osobe posvećenog života prve su pozvane svjedočiti takvu radost.

Istražujte – jest poziv na neprestano ispitiva­nje i prosuđivanje, što je možda još bolji prijevod latinskoga naziva ovoga dokumenta: Scrutate. U svome pozivu svaka Bogu posvećena osoba uvi­jek može otkriti neke nove zadatke, neke nove prostore djelovanja Božjega Duha, te uvijek za njima tragati.

  • Zašto, čini se, mnogim katolicima i danas predstavlja problem crkveno, a opet znanstveno tumačenje svetog pi­sma, prihvaćanje možemo reći već dav­no uočenih i prihvaćenih književnih vr­sta u biblijskim knjigama te u skladu sa Crkvenim naukom čitanje pojedinih ulo­maka koji se nikako poput npr. i mnogih Isusovih prispodoba i primjera ne smiju shvaćati doslovno? Uči nas npr. KKC 110 – Da bi se shvatila nakana svetih autora, treba uzeti u obzir prilike njihova vreme­na i njihove kulture, ondašnje “književ­ne vrste”, onovremeni način shvaćanja, izražavanja i pripovijedanja. “Istina se, naime, drugačije iznosi i izražava u tek­stovima, prema tome jesu li povijesni, ili proročki, ili pjesnički, ili drugovrsna govora”.

Rekao bih da su tome dva glavna uzroka. Je­dan je nepoznavanje pravog smisla nadahnuća Svetoga pisma. Ponekad se Biblija razumije kao neka knjiga koju bi Bog izravno diktirao svetim piscima. To, međutim, nije katoličko razumi­jevanje nadahnuća, a prisutno je u nekim pro­testantskim kršćanskim zajednicama. Prema katoličkom razumijevanju, Bog nije izravno diktirao, nego je ljude nadahnjivao, a oni su polazeći iz svoga vremena i iskustva, polazeći od svoga iskustva Boga i svoga razumijevanja Božje poruke, pisali pojedine tekstove Svetoga pisma. To, primjerice, objašnjava i zašto imamo četiri različita evanđelja koja su u nekim pojedi­nostima čak kontradiktorna. Drugi je razlog ono što bi se moglo nazvati linijom manjeg otpora. Lakše je uteći se fundamentalističkom čitanju Svetoga pisma nego istraživati vrijeme i okolno­sti nastanka pojedinih tekstova. Tome valja pri­brojiti i želju mnogih ljudi današnjega vremena da nađu gotove odgovore na svoja pitanja, čak recepte za rješenje svojih problema. Pristupi li se Svetom pismu na katolički način, uvažavajući otajstvo utjelovljenja Božje riječi u ljudsku riječ, kako to uči Drugi vatikanski sabor, otkriva se da svetopisamski tekstovi češće otvaraju pitanja negoli što daju odgovore. Odgovore čovjek traži u neprestanoj interakciji Božje riječi, vjerničko­ga života koji uključuje i liturgijska slavlja i vla­stitih životnih prilika.

  • Povezano sa prethodnim pitanjem pri­jeti li nam neki oblik duhovnog funda­mentalizma?

Zasigurno je zbog svega ovoga u današnjem svijetu prisutna sklonost fundamentalističkom tumačenju. Naše je vrijeme ono koje nudi lju­dima brza rješenja. Dovoljno je pogledati i po­slušati promidžbene poruke u medijima. Naše vrijeme kao da ne trpi odgodu rješenja ni muko­trpni rad, vježbu, strpljivost. Fundamentalizam zapravo prihvaća takav mentalitet, no na duži rok dovodi do razočaranja jer se s vremenom vidi da ponuđena rješenja nisu konačna, ne obuhvaćaju sve situacije i probleme, a ponekad čovjeka dovedu do prepreka koje više nije sposo­ban prijeći pa zapada u tjeskobu i očaj.

  • Kako tumačite primjetnu određenu zbrku glede ispravnog – u skladu sa cr­kvenim naukom – tumačenja Svetog Pi­sma u životu bar nekih čini se dobrona­mjernih i revnih katolika?

Vidim u tome veliki zadatak pred nama koji se bavimo i profesionalno Svetim pismom. Ne smijemo se umoriti tumačiti, pojašnjavati, “lo­miti riječ”, uvijek strpljivo i s razumijevanjem za situaciju svakoga pojedinca. Često je zbunjenost kod vjernika prouzročena i time što im je nešto ranije bilo krivo ili loše protumačeno. Pritom valja voditi računa i o onim objektivno teško ra­zumljivim dijelovima Biblije. Mislim osobito na neke starozavjetne tekstove. Upravo je u takvim slučajevima važno protumačiti povijesnu uvjeto­vanost. Tek se tada može doći do nekog dubljeg razumijevanja koje bi bilo u skladu i s crkvenim naukom. Osim toga, danas ljudi dolaze do najra­zličitijih informacija putem suvremenih medija, osobito interneta. Ne treba ni od toga bježati, no uloga je Crkve, napose svećenika, a osobito biblijskih znanstvenika neumorno pojašnjavati.

  • Kako izbjeći previše subjektivno tuma­čenje svetog pisma u duhu KKC 119 koji nas podsjeća da “sve sto je u svezi s tuma­čenjem Pisma podliježe konačno sudu Crkve, koja vrši božansko poslanje i služ­bu čuvanja i tumačenja rijeci Božje”.

Mislim da je potrebno neprestano ponavljati i buditi svijesti kod vjernika da naša vjera nije re­ligija Knjige. Sveto pismo nastalo je unutar žive Crkve kao izraz vjere te Crkve. Njegova je uloga da čovjeka najprije dovede u odnos s Gospodi­nom. Naša je vjera religija osobe – Isusa Krista. Biblijski tekstovi govore mi o njemu, upoznaju me s njime, donose mi njegove poučne riječi. Njega, pak, susrećem i po njegovoj riječi, ali uvi­jek unutar Crkve, njegova Tijela. Što više čovjek postaje svjestan prave naravi kršćanstva i prave uloge Svetoga pisma, to će mu lakše biti prihva­titi i ono tumačenje tekstova koje mu nudi Cr­kva, jer će razumjeti da Pismo nije iznad Crkve, nego je u njezinu krilu nastalo.

  • Napisali ste knjigu o porcijunkulskom oprostu…? Pojasnite malo temu oprosta našim čitateljima, posebno u ovoj Godini Milosrđa?

U toj knjizi donio sam i prijevod jednoga tek­sta što ga je o Porcijunkulskome oprostu napisao kardinal Joseph Ratzinger one godine kad je bio izabran za papu. On ondje spominje različite teo­loške teorije o oprostima. Kroz nekoliko zadnjih desetljeća neka teološka razmišljanja išla su i pre­ma negiranju potrebe i smisla oprosta. Karinal Ratzinger pak u svemu, onkraj teoloških teorija, naglašava milost. Čini mi se da je upravo milost ono što se u daru oprosta treba prepoznati. To je Bog koji nas želi slobodne, pa i slobodne od onih posljedica grijeha koji su nam već u ispovijedi oprošteni. Dovoljno se sjetiti kakav utjecaj na nas imaju naši prošli grijesi. Nekad se taj utjecaj oči­tuje u mislima koje ostaju zaražene počinjenim grijehom, nekad u nemogućnosti da obnovimo neki odnos s drugom osobom koju smo povrije­dili, nekad otkrivamo i druge posljedice. Oprost nam je ponuđen kao oslobođenje takvih posljedi­ca koje trpimo ili na ovome svijetu ili u čistilištu.

  • U svojoj knjizi mnoge potresne retke posvetili ste i duhovnoj borbi. Što je da­nas Kristovu učeniku činiti da bi o(p)stao na Božjoj strani, znao razlikovati duhov­ne ponude, biti čvrst u Istini usred „dik­tature relativizma“?

Rekao bih da je najprije potrebna vjera, nada i ljubav. Vjera koja moj život otvara prema Bogu i njegovu djelovanju, gdje znam da nije sve moja odgovornost, nego moj život i živote svih ljudi vodi Bog koji sve savršeno ljubi. To je nada koja moj pogled otvara prema budućnosti, te ne osta­jem zatvoren u prošlost i sadašnjost s kojima možda nisam zadovoljan, nego se otvaram prema onom konačnom susretu s Gospodinom. Konač­no, to je ljubav koja me otvara prema drugom čo­vjeku, ljubav koja me goni da se krećem, koja mi onemogućava da budem statičan. Tek tada moći ću biti čvrst u istini i napredovati na Božjoj strani te odoljeti napastima koje dolaze preda me.

  • Vaši dojmovi o Godini Milosrđa? Du­hovni plodovi, razmišljanja, zalog za bu­dućnost…Vaš osobni „odjek milosrđa“…?

Izvanredni jubilej milosrđa prepoznajem kao doista milosno vrijeme obraćenja. U svojoj sve­ćeničkoj službi od samog početka ove posebne godine bio sam svjedokom obraćenja ljudi koji su se bili udaljili od Crkve i vjere. Ponekad su se bili udaljili zbog našeg lošeg primjera, ponekad zato što nešto nisu dobro razumjeli ili im je krivo pro­tumačeno. Ova je godina stavila naglasak na onu milosrdnu sliku Boga koji dolazi svakome ususret, svakoga ljubi, sa svakim suosjeća. Usto, kao sveće­nik, osjećam i poziv da u tome oponašam Boga. To je zapravo poziv pred svakim vjernikom. Ako se u ovoj godini samo jedan vjernik promijeni i pokuša biti milosrdan kao što je Otac nebeski milosrdan, ta je godina urodila plodom i svijet više nije isti. Ako jedan, samo jedan čovjek postane bolji, ako samo ja postanem bolji, svijet je time već bolji.

 

Razgovarao: Zvonimir Badurina Dudić

Print Friendly, PDF & Email