Iz urednikove bilježnice (11-2014)

Piše: Anton Valković, urednik
Piše: Anton Valković, urednik

Vrijeme

Svi mi više puta razmišljamo o tome kako vrijeme brzo prolazi. Često je to i predmet naših razgovora. Dani nam postaju prekratki za sve ono što smo isplani­rali i što smo kanili učiniti. Tjedan se tako brzo „okrene“! Godina? Nije li bilo jučer kada smo započeli došašće, išli na zornice, slavili Božić?

Ova razmišljanja nagnala su me ovih dana da o tom „našem vremenu“ što nam poput vode ili pijeska curi iz ruke, te o uzrocima za­što je to tako, malo više razmislim, te sam dio tih misli podijelio s roditeljima prvopričesnika prigodom našeg redovitog mjesečnog susreta, a evo, ponovno se vraćajući na njih, u nekim segmentima, dijelim ih i s tobom koji čitaš ove retke.

Situacija današnjega čovjeka podsjetila me na onu u kojoj su se našli Izraelci u Egiptu. Iz tog mučnog razdoblja njihove povijesti, zna­kovitim mi se čine dvije stvari: jedna, da su bili prisiljeni na svakodnevni ropski rad, pravili su od gline opeke i gradili gradove spremišta za svoje vladare. Osim tog mučnog, svakod­nevnog i ubitačnog posla, druga muka bila je ta što su majkama prigodom poroda ubijali mušku djecu (zato je i Mojsije završio u koša­ri, te čudesno spašen) što je narodu oduzima­lo životnu radost i ubijalo nadu. Nakon svih Mojsijevih, odnosno, Božjih pokušaja da fara­on ovaj robovski narod pusti na slobodu, to se konačno događa po Pashi – to je noć izlaska. U njoj Bog snažno zahvaća i na čudesan način Izraelce vodi u Obećanu zemlju. Ono što je važno zapaziti, osim Deset zapovijedi koje im Bog daje, a i u trećoj zapovijedi je kratko sa­držano to isto, jest činjenica da Bog Mojsiju nalaže održavanje svetkovina odnosno svetih zborova započevši od subote, Pashe, Blagdana beskvasnih kruhova i tako dalje, kako o tome možemo pročitati u Levitskom zakonu. Božji dani, čini mi se da su propisani i radi toga da se ne pretvorimo u robove. Takvih dana u Egiptu nije bilo. Robovskom vremenu koje progoni i guta samog sebe i onog tko ne zna, ne želi ili ne smije stati (poput Kronosa), sučeljava se vrijeme blagdana, vrijeme slavlja, vrijeme po­činka. To je vrijeme novih šansi i prilika. To je vrijeme kairosa…

Za kršćane, odmah nakon Isusova uskr­snuća, mjera svega vremena će postati ne­djelja – prvi dan u tjednu – Dan Gospodnji od koga, kao od dana stvaranja, započinje vrije­me. Jednako tako, sve je vrijeme uronjeno u Božju prisutnost na način posvete vremena i rada u njemu.

Kada se sve ovo dolaskom novih i moder­nih vremena izgubilo i kada nam se nameću ideje da čovjek može i bez Boga, u čovjeku se glad za odmorom nije utažila. I dalje smo po­trebni vremena u kojem ćemo obnoviti snage za novi tjedan (u međuvremenu je prvi dan tjedna postao ponedjeljak). Takvo vrijeme nazvali smo vikendom. U njemu moderan čovjek pokušavamo doći do zraka i daha, no, i dalje je na mjestu pitanje da li u tome uspi­jeva? Ne bivamo li često nedjeljom na večer još više frustrirani jer, ruku na srce, i opet se nismo odmorili. Vikend je prošao a mi smo: u tih nekoliko dana pokušali nadoknaditi sve ono što kroz tjedan nismo uspjeli; obitelj se ra­zišla na sve strane svatko „ganjajući“ svoj hobi; utukli smo ga u šoping; protulumarili smo noć a prespavali dan… ali ni nakon svega nismo dohvatili ni mira ni spokoja…

Nismo li na ovakav način sami sebe uhva­tili u zamku? Prisvajajući vrijeme nismo li ga okrenuli protiv sebe? Ne curi li nam radi toga iz ruku? Možda i radi toga brzo prolazi?

Ovih su mi dana vjeroučiteljice pričale kako je pred par godina jedno dijete, svako jutro kada bi došlo u školu, pokucalo na vrata zbornice, pogledom potražilo svoju učiteljicu i reklo joj: „Ja sam ti došao.“ Ulazeći u vrijeme došašća, Bog govori kao i ovo dijete: „Ja sam ti došao.“ On kao da želi biti viđen, zapažen, pre­poznat… A ako malo pažljivije čitamo Bibliju, primijetit ćemo da su njegovi dolasci različiti. U već spominjanoj prigodi Pashe, Bog dola­zi kao Osloboditelj i Spasitelj. U Pjesmi nad pjesmama otkriva se kao zaručnik koji dolazi prelijećući brda jer želi što prije biti sa svojom zaručnicom. Proroci najavljuju da je njegov dolazak pouzdan poput zore… i da neće zaka­sniti.

Možda je vrijeme, pa ako radi ničega dru­gog, a ono radi posve sebičnog razloga da nam vrijeme ne iscuri, a da toga nismo ni svjesni, da u ovom došašću i blagdanima koji nadola­ze, zastanemo i ne uzmemo vremena samo za odmor tijela, nego i za susret – nedjeljni, sakra­mentalni, molitveni, obiteljski, prijateljski ili bilo kakav drugi – a da ima veze s našim srce i našim duhom, s našim Bogom. A on nam u Isusu poručuje: „Ja sam ti došao, baš onakav kakvog me trebaš. I oslobodi se robovanja svom vremenu…

 

Print Friendly, PDF & Email