Piše: Anton Valković, urednik
Obrat
Razmišljajući o onome što se dogodilo „u Jeruzalemu tih dana“, nameće mi se nit vodilja svedena pod zajednički nazivnik – obrat. Ili još i više – neočekivani obrat.
Zapečaćeni Isusov grob na koji je navaljen veliki kamen je svojevrsna točka na „i“ i znak da je „priči kraj“. „A mi smo se nadali…“ ustvrdit će ona dva učenika na putu u Emaus… I jednako tako kako je mrtvi Isus položen u grob, u slične grobove ušli su i oni „koji su se nadali“. Čitajući zadnje stranice evanđelja, sve po redu, možemo vidjeti kako se Isusovim sljedbenicima dogodilo točno ono što se događa po redu stvari. Kod Mateja, Marija Magdalena i druga Marija, po suboti, u osvit prvog dana, dolaze „pogledati grob“. Ljubav što su je gajile prema Isusu tjera ih da rano ujutro, čim se razdanilo, a nakon Pashe kada na grob nisu smjele poći, budu uz mjesto kamo su pokopali mrtvog učitelja. Marko im pridodaje i Salomu te piše o nakani njihova posjeta. One žele pomazati Isusovo mrtvo tijelo. Luka opisuje slično. A Ivan piše o Mariji Magdaleni koja je stajala kod Isusova groba i plakala… Svaka od ovih reakcija žena posve je normalna i uobičajena. Pa i nakon što im je na grobu rečeno da je Isus uskrsnuo Marko piše: „One izađu i stanu bježati od groba: spopade ih strah i trepet. I nikome ništa ne rekoše jer se bojahu.“ Luka piše kako su se Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva, te ostale koje su „s Isusom došle iz Galileje“, nakon što su im se na grobu približila „dva čovjeka u blistavoj odjeći“ te im rekli kako Isus nije u grobu nego je uskrsnuo, te ih podsjetili na ono što im je govorio još u Galileji, da će biti predan u ruke grešnika, da će biti raspet i da će treći dan ustati, one se vraćaju s groba te sve to javljaju jedanaestorici i svima drugima. Ali, piše Luka, „njima se te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu.“
Ni Lukin izvještaj o dvojici učenika koji, nakon što je Isus razapet, putuju u Emaus, ne otkriva neko drugačije stanje od onog što je uobičajeno: razgovaraju međusobno o svemu što se dogodilo, žalosni i snuždeni… Evanđelist Ivan sažima to stanje u rečenicu: „I uvečer tog istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova zatvorili vrata…“
Sve ovo otkriva nam kako je sa polaganjem Isusa u grob, u grob ušla i nada učenika, zakopana je njihova vjera, žalost uzima maha, strah od slične sudbine koči korake, misao, život…
Nakon što je sam uskrsnuo iz groba, posao koji Isusu slijedi je iz groba nevjere, straha, zbunjenosti, prestrašenosti, slomljenih nada i koječega drugog, dignuti svoje učenike. Sada oni moraju uskrsnuti…
To je ono vrijeme u kojem im dolazi, živi i uskrsli i potiče ih na vjeru. „Kako ste bojažljivi, kako nemate vjere“ rekao im je jednom a sada svojom pojavom, ne kao duh nego kao onaj koji je uskrsli, poziva da povjeruju. Potiče ih da izađu iz začaranog kruga uobičajenog reda stvari. Poziva ih na put iz stanja ljudskih mogućnosti u stanje Božjih mogućnosti. Potiče ih na ono što će kasnije reći Petar: „Treba se većma pokoravati Bogu nego ljudima.“ Ako uzmemo čitati Djela apostolska vidjet ćemo da se ovaj preokret u Isusovim učenicima dogodio. Ohrabreni uskrsnućem Isusovim i snagom njegova Duha oni se ohrabreni Isusovim „novim životom“ iz žalosnih preobražavaju u radosne, iz strašljivih u hrabre, iz prestrašenih u odvažne, iz očajnih u poletne…
„Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni“ čut ćemo toliko puta u vazmenom vremenu. Ono što je po muci, križu i smrti izgledalo gotovo i odbačeno, okrenulo se tako i toliko da je zauzelo centralno mjesto da od sada sve drži i sve uglavljuje. Obrat. Neočekivan obrat.
Vjerujemo li da je po Isusovu uskrsnuću moguć i naš obrat?
