Iz urednikove bilježnice (5-2016.)

Piše: Anton Valković, urednik
Piše: Anton Valković, urednik

Pred kraj …

Po mirisima koji nam dolaze iz prirode, i po topli ni vremena, posebno kada par dana zaredom zareda sunčano vrijeme bez kiše, a i po usputnom pogledu na kalendar, lako je zaključiti da se i ova školska godina bliži svom kraju. Već čujem djecu kako broje, ne više tjedne, nego dane do kraja i još jedne školske godine. A ne iščekuju željeni kraj samo oni, nego i njihovi roditelji a i učitelji …

No, svi oni znaju da ovi dani u kojima se već nazire kraj, mogu biti itekako varljivi. Osjetili su to i mnogi poljopri- vrednici diljem naše domovine. Jer kraj koji je tu, još uvijek skriva razne zamke.

Zaredati će tako u ovim danima zadnji kontrolni, posljednje provjere i konačne ocjene a sve to u vremenu kada već pomalo svi gube strpljenje i kada su već svi pomalo (ili bez pomalo) razdražljivi i napeti. I baš zbog toga pišem ove retke ne bi li potaknuo na razmišljanje i djelovanje one koji bi u ovim danima trebali biti pametniji od djece. Naime, uloga je odgojitelja voditi one koji su u procesu učenja da sve prođe u najboljem redu i da se ne događaju lomovi i stresovi kojih nitko ne želi. I zato, dok je djeci nadolaskom toplijih dana misao sve više usmjerena prema dvorištu, igri, moru i kupanju, dok su već pomalo siti svojih obaveza, učenja i zadaća, a nastava je došla u sam finiš, ne valja i ne bi bilo dobro “proliti mlijeko” koje se do sada s puno trude i muke ulilo u dječje ali i mladenačke glave koji također nisu imuni na ove zamke.

U čovječjoj je naravi, tko zna radi čega, možda zamora materijala, gubitka volja i koncentracije, umora i sigurno još koječega drugog, da ubrza kada se primiče kraj. Svatko tko je ovih dana uvježbavao prvopričesnike za neku recitaciju, zna kako djeca ubrzaju pred kraj u onome što su recitirala. A što se s tekstom više ubrza, recitacija postaje nerazumljivija a i greške su učestalije. Uzaludno im je naglašavati kako je potrebno od početka do kraja njihovih nastupa držati jednak ili sličan ritam. Što se kraj više primiče, to se jezik i nesvjesno ubacuje u veću brzinu.

Ne događa li se slično i s nama odraslima. Mnoge stvari isplaniramo i posložimo na način da prema iskustvu koje nosimo u sebi svakom poslu priključimo i izvjesnu količinu vremena. I dok nismo opterećeni tjesnacem vremena, naš posao teče, mi smo staloženi i mirni te zadovoljni učinjenim. No, ako se nađemo u žurbi ili ukoliko smo već preumorni za neku aktivnost i ukoliko nas očekuju već neke nove aktivnosti, koje nam nezaustavljivo dolaze u susret, da za one prethodne biva sve manje vremena, tako nam se često dogodi da na kraju .zafušarimo”, da posao ne odradimo do kraja i da ono što ostane, rijetko a ponekad i nikada ne učinimo.

Opustiti se pred kraj kada su za nama ima sati i sati posla, zaista je nešto što sebi, a onda i onima o kojima vodimo brigu, ne smijemo dopustiti. Previše je posla, briga, truda i mara, a mnogo puta i mnogo novca, utrošeno u neku čovjekovu aktivnost da bi ju se onda, kada se već nazire kraj, samo tako upropastilo.

A događalo se da se opuštanjem izgubi koncentracija i staloženost i da se pred sami kraj odustane. Ima nažalost, navodim samo kao primjer, studenata koji su odustali od studija o ostao im je još tek poneki ili jedan jedini ispit. Ili se dogodila neka prometna nesreća nakon kilometara i kilometara prijeđena puta tik pred ciljem. Ili smo nešto razbili onda kada smo pomislili da je sve učinjeno …

Naši stari su govorili: “U naglosti ni mudrosti!” a latini imaju jednu zanimljivu poslovicu: .Festina lente.” (Žuri polako) – I zato, da svojom brzopletošću na samom kraju ne upropastimo ono što se polako i mukotrpno gradilo udahnimo još koji put i stvar mirno i staloženo, bez brzanja, sretno privedimo kraju.

Tek tada ćemo biti zadovoljni učinjenim i tek tada će se u naš život nastaniti radost. Dragi učeniče, sretno do kraja.

 

Print Friendly, PDF & Email